Connect with us

Istaknuto

180 GODINA VELIKOSRPSKOG NEGIRANJA HRVATSKOG NARODA i posezanja za hrvatskim teritorijem 2-dio

Published

on

NDH-Nedićeva Srbija

Nasuprot NDH o kojoj je jugo-komunistički agitprop proširio nevjerojatne laži koje su se održale u javnom prostoru do danas, toliko da se svaki oblik izražavanja hrvatskog identiteta izjednačava sa NDH, odnosno ustaštvom, krije se i šuti o Nedićevoj Srbiji. Prešućuje  se uloga Srbije u 2.svjetskom ratu, i njena antisemitska politika do danas.  Prešućivala se i njena kvislinška uloga, logori i sve ostalo za što se tereti NDH i današnja Hrvatska, a  Srbiju se ne spominje. Ustašizaciju Hrvatske predvode  tzv .antifašisti, odnosno preobučeni komunisti, četnici-velikosrbi, orjunaši i ostala uhljebljena bratija.

Nitko u Hrvatskoj ne negira Jasenovac! Negiraju se laži i mitovi koje su  Srbi ispleli oko Jasenovca. Samo laži oko broja stradalih dovoljno kazuju: prve brojke su bile preko milijun žrtava, onda je dugo bilo 800 tisuća žrtava, pa 700 tisuća, pa sada službeno 83 195, iako je u Beogradskom muzeju Holokausta skupljeno je 77.743 imena žrtava logora Jasenovca, a po istraživanju 1964.popis od 59.188 imena. Novija istraživanja dr.sc. Nevena Elezovića i dr.sc. Nikole Banića otkrila su da su 74. 288 ili 89% imena sa službenog popisa u JUSP Jasenovac lažna ili dvojbena ( HT broj 854 od 4.veljače 2021.)

U Jasenovcu je godinu dana bio zatočen dr Ante Ciliga, književnik, novinar, revolucionar,  komunist, disident i logoraš iz sovjetskih logora (1929-1936), krajem 1941. bio je uhićen u NDH i sproveden u Jasenovac gdje je boravio do studenoga 1942. Stoga je o Jasenovcu najbolje i najpouzdanije svjedočanstvo istine upravo  ono dr. Ante Cilige, koje je on objavio u svojoj knjizi „JASENOVAC: ljudi pred licem smrti: uspomene iz logora“ kao šesto poglavlje opsežne memoarske knjige Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.). Knjigu je objavio u Rimu 1978. godine. U Hrvatskoj je tu knjigu objavio Ninoslav Mogorović iz Pule 1998. godine, predsjednik udruge „dr. Ante Ciliga“ u Puli.

Posebnu težinu ima Ciligino svjedočanstvo o unutarnjem ustrojstvu uprave jasenovačkog logora. U Jasenovcu su logorsku upravu držali Židovi. Židovi su bili ta „unutarnja vlast“  u logoru! I samog Ciligu je to iznenadilo i prigodom dolaska u logor. Njegovo promišljanje o Židovima kao “izabranom narodu”, došlo je do izražaja i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi, Židovi logoraši držali brojne rukovodeće položaje dovodeći time druge grupe u težak položaj.

Taj opis strukture upravljanja u logoru Jasenovac preuzeo je od Cilige dr. Franjo Tuđman u svojoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti”, pa ju je morao povući na inzistiranje izraelskih vlasti.

I dok je dr. Ciliga legalnim načinom pušten iz logora, dok priznaje da je i sam, kao književnik i antikomunist imao privilegije u logoru, svi su Židovi unaprijed bili osuđeni na smrt, ako ne u samom Jasenovcu, onda u logorima izvan Hrvatske, jer je za mnoge Jasenovac bio samo jedna prolazna postaja prema logorima u Srbiji i Njemačkoj.

Godine 1943. tajno se sastao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, na inicijativu nadbiskupa, i izvijestio ga o stanju u Jasenovcu. Poznajući Ciliginu humanost i istinoljubivost, nadbiskup Stepinac je od njega je tražio informacije o zbivanjima u Jasenovcu. Nakon razgovora sa Ciligom nadbiskup Alojzije Stepinac je pisano ustvrdio kako je čitavi logor Jasenovac, a ne samo neki zločini počinjeni u njemu, „sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Kako Republika Hrvatska nije sljednica NDH, iako je dio povijesti djela hrvatskog naroda, ta se „ljaga“ nikako ne proteže na hrvatski narod i današnju Republiku Hrvatsku, već je treba čitati kao otklon od nametnute hipoteke o hrvatskoj genocidnosti.

Dana 25. listopada 1942. godine u zagrebačkoj katedrali Alojzije Stepinac, tada kao zagrebački nadbiskup, govori u propovjedi:

“Svaki narod i svaka rasa, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore “Oče naš koji jesi na nebesima”. I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”

Ciliga tvrdi da se ni jedan svećenik nije usudio tako žestoko usprotiviti politici progona ljudi kao nadbiskup Stepinac.

Ciliga je o Stepincu imao najbolje mišljenje. I u svojoj oporuci 1991. je napisao: „Smatram srećom svog života što sam početkom 1943. godine imao susret s nadbiskupom Stepincem i upoznao osobno velikog sveca i velikog čovjeka“

NDH je bila prihvaćena kao izraz višestoljetnih težnji Hrvata za svojom državom. Unatoč progonu Židova u NDH je, prema riječima Židovke i stradalnice holokausta dr. Esther Gitman, postajao široki općenarodni pokret od najmanjih ljudi do ministara u Vladi NDH poput ministra zdravstva dr. Ivana Petrića koji su spašavali Židove do samog kraja rata. Ne spominje  se činjenica da je NDH vodila obrambeni rat protiv četničke genocidne agresije, koja je bila protiv stvaranja hrvatske države (ustanak u Srbu 27. srpnja 1941). Vlada u Londonu prihvatila je nadopune Moljevićeva projekta koje joj je uputio  Politički odbor Draže Mihajlovića u rujnu 1941. i njegov četnički pokret.

Nedićeva Srbija (travanj 1941- 1944)  je prikazivana kao plemeniti cilj u očuvanja “biološke supstance srpskog naroda”. Sam Milan Nedić  je bio „otac Srbije“ od ranije “opsjednut njemačkom vojnom snagom”. Za njega je rat završio u travnju 1941. i onda je nastupilo „novo doba“ u ostvarenom miru  “Nova Srbija”, pripremala se za uključenje u “novi poredak” u “Novoj Evropi” na čelu s “Velikonemačkim Rajhom”.

Antisemitizam je bio jedna konstanta politike u Srbiji prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Osobito je u tome prednjačio  Ljotićev fašistički „Zbor“, kao i srbijanski tisak i mediji koji je veličao Hitlera i njegove planove, za razliku od Hrvata kod kojih nije bilo anti-semitizma, ni fašizma. Dapače, prvu pobuna protiv fašizma u Europi i svijetu podigli su Istarski Hrvati 1921.Proštinsku bunu.

Fizička likvidacija srbijanskih Židova počela je odmah nakon ulaska Nijemaca u Beograd u travnju 1941.godine.

Nasuprot tome stalno se godinama potencira i nameće Hrvatskoj kolektivna krivnja za logore, Jugoslavenskoj i svjetskoj javnosti sistematski se sakriva ova tragična činjenica i genocid počinjen u Srbiji protiv pripadnika židovskog naroda, kao i činjenica da je Srbija tijekom Drugog svjetskog rata bio saveznik Hitlerove Njemačke.

U kolovozu 1942. vlada Srbije na čelu sa Milanom Nedićem objavila je da je Srbija – judenfrei („čist od Židova“), a to znači da je progonom, ubijanjem i mučenjem „riješila židovsko pitanje“ i to među prvima u Europi.

Emanuel Schafer, zapovjednik zloglasnog Gestapa u Srbiji tada je izgovorio strašne riječi: „Srbija je judenfrei.“, dok je SS-ovac Harald Turner nešto kasnije izjavio: “Srbija je jedina zemlja u kojoj je židovsko i cigansko pitanje riješeno.“

Koncentracijski logor Banjica (kod Beograda), kroz koji je prošlo blizu 250 000 ljudi i streljano njih 30 000.

Koncentracijski logor Sajmište (Zemun kod Beograda, tada NDH, ali pod izravnom upravom Trećeg Reicha, okupacijska zona Istočni Srijem), procjenjuje se da je kroz logor Sajmište u Beogradu prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru Sajmište ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Najstrašniji zločin  je trovanje 6280 žena i djece ugljičnim -monoksidom, ( kamionom Dušegupka),  a potom sahranjeni u masovnoj grobnici u Jajincima. Bilo je i manjih logora:

Topovske šupe, kod Beograda,  Veliki Bečkerek, Zrenjanin,

Crveni krst (u Nišu) (30.000, od čega je oko 12.000 strijeljano, ostatak odvedeno u druge logore) , Dulag , (Šabac), Svilara (Pančevo), Paraćin.

U Nedićevoj Srbiji je ubijeno 94% Židova i Roma, oko 80 000. Egzekucije su izvršavali pripadnici Specijalne policije i Državne straže, a ne Nijemci.

I svakako treba naglasiti rehabilitaciju Draže Mihajlovića i četništva sve u svrhu jačanja velikosrpske ideologije, odnosno Srpskog Sveta i dominaciju Srbije na prostoru bivše Jugoslavije, što je dugoročni interes Engleske politike. Politike koja ne mari za ljudske žrtve, što je pokazala Bleiburškom tragedijom i kod velikosrpske agresije na Hrvatsku i BIH 1991-1995.

Srpska pravoslavna crkva SPC u Nedićevoj Srbiji

Nikad se od nje nije čula ni riječ osude genocida, žutih vrpci, logora, rasizma, dokumentirala je to povjesničarka Ljubica Štefan .Predstavnici Svetog sinoda su odmah po dolasku Nijemaca otišli se pokloniti  njemačkom vojnom zapovjedniku i izjavili, prvo pismeno u tisku, zatim usmeno u posjetu, i ovo: “Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti”.

Ideja o velikoj Srbiji i ništavnosti drugih, posebno Hrvata, snažno se održavala u Kraljevini Jugoslaviji, ali je tada jačao i srpski fašistički pokret kao potpora šesto-siječanjskoj  diktaturi. Godine 1935. osnovan je jugoslavenski fašistički pokret Zbor pod vodstvom Dimitrija Ljotića, koji je izjavio da je Hitler oruđe Promisla Božjeg. Podržavanje nacizma u Srbiji bilo je snažno, a Zboru je prišla i vjerska organizacija Bogomoljci. Kada je Nedić došao na vlast 546 uglednih Srba potpisalo je Apel srpskom narodu s pozivom na lojalnost nacistima. Apel su potpisali neki velikodostojnici SPC i mnogi intelektualci. Philip J. Cohen argumentirano tvrdi da je glavnina srpskoga političkog, intelektualnog i vjerskog vodstva kolaborirala sa silama Osovine.

Masovni prelazak četnika u partizane

Istina koju se rijetko čuje, ja da su  glavninu partizanskog pokreta činili Hrvati, da je hrvatska mladost izginula na Sutjesci i Neretvi, a da su protivnici bili velikosrpski četnici. Na Neretvi su partizani razbili četnike. A najveći poraz zadali su im pripadnici HOS-a u bitki kod Ljevče polja, blizu Banja Luke, gdje su Hrvatske obrambene snage HOS, pobile oko 8 000 četnika, 5 000 zarobili i 1 500 časnika i istaknutijih četnika, odvedeni su u ustaški logor u Staroj Gradišci gdje su nekoliko dana kasnije svi pobijeni. General Vladimir Metikoš koji je u samoj blajburškoj dolini pregovarao s britanskim i s oficirima Jugoslavenske vojske, nakon uhićenja podijelio sudbinu svojih vojnika,  ubijen je nakon jednodnevnog suđenja u Beogradu, zajedno s još tridesetak visokih ustaških časnika.

Prve prelaske  četnika u partizane opisao je u svojoj knjizi  Put u Foču, Adil Zulfikarpašić, kada je po zadatku krenuo u svoju rodnu Foču, gdje su bili Tito i Vrhovni štab. Prema svjedočenju Zulfikarpašića koji je bio tamo prisutan, primali su mase četnika, pravih koljača iz Foče i dijelova NDH uz Drinu, u partizane. vidio je kada je kod Tita ušao Strajo Kocović, četnički vojvoda iz Foče i jedan od najvećih koljača, ali je na šubari sada umjesto kokarde nosio petokraku. Postao je komandant Fočanskog partizanskog odreda, svega mjesec dana nakon pokolja. Adil Zulfikarpašić je jahao prema Foči zajedno  sa još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su zavijali oko muslimanskih sela.

„“Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice: “Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli.”

Pričali su im: da Drina ne bi izbacivala tijela, četnici bi razrezivali trbuhe mrtvacima, i tjelesa bi potonula.

U Putu u Foču Zulfikarpašić ističe da su strašne zločine učinili većinom lokalni Srbi, mještani  Nitko od susjeda Srba nije se našao da  uzme u zaštitu barem jednog od osam tisuća  muslimana, i njihovu  imovinu…

Nakon ovakvog svjedočenja zar nekoga začuđuju  zločini partizana?

Isto se ponovilo i 45 godina kasnije, jer nisu bili ni optuženi, ni kažnjeni za zločine koje su počinili, pa su smatrali da imaju „dozvolu za ubijanje“ U Titovoj Jugoslaviji bili su nagrađeni, kao dobri borci!

Bleiburška tragedija

Je smišljena tragedija hrvatskog naroda u kojoj je pobijena hrvatska mladost, inteligencija, obrtnici, radnici, seljaci u reproduktivnoj dobi, sa ciljem uništenja cijelog naroda.

Michael Palaich: američki Hrvat treće generacije, kada je 1989. godine, radio na pripremi filma “Bleiburška tragedija” izjavio je;

Ne možemo prihvatiti da su u prošlosti određeni pojedinci bili osuđeni za ratne zločine zato što su krcali ljude u stočne vagone, dok su Britanski časnici koji su učinili to isto kasnije postali članovi parlamenta, i nikada nisu bili optuženi za ratne zločine. Ne možemo prihvatiti da su Sjedinjene Države izručile osamdeset godišnjeg dr. Andriju Artukovića Jugoslaviji 1986. godine, dok je određeni Hrvat i bivši Titov partizan slobodno živio u Mississaugi u Canadi većinu svog života unatoč tomu što je pobio bezbrojne Hrvate u Jazovki godine 1945.

Ne možemo prihvatiti da ulice i trgovi u Hrvatskoj nose ime Josipa Broza Tita, istog onoga koji je organizirao pokolj cijele generacije Hrvata, dok njegovi sljedbenici tvrde kako je on heroj jer se borio protiv fašizma. Čovjek koji prigrli ideju osobne slobode mora osuditi i fašizam i komunizam. Fašizam i komunizam su antiteza osobnoj slobodi. Opozicija fašizmu ne znači da je netko dobar čovjek, ako je taj isti bio komunist koji je ubijao 1945. godine. Isto tako, opozicija komunizmu ne znači da je netko dobar čovjek ako je isti taj ubijao na drugoj strani 1941. godine.

Rješenje je jednostavno. Nemojmo biti selektivni kod predvođenja ratnih zločinaca pred sud. Ne smijemo samo slati Hrvate u Hag, dok oni koji su odgovorni za ratne zločine 1945. godine još uvijek hodaju ulicama, čak i ako hodaju uz pomoć štapa. Ne smijemo imitirati selektivni tretman ratnih zločinaca u zemljama kao što je Velika Britanija, dok su sami Britanci desetljećima znali da su neki od njihovih vlastitih vojnika počinili ratne zločine protiv Hrvata, i to po definiciji njihovih vlastitih tužitelja nakon Drugog svjetskog rata. Suđenje ratnim zločincima nije stvar osvete. Ono je stvar pravde. Hrvatska neće zacijeliti sve dok njena zagnojena rana koja se zove Bleiburg ne zacijeli, a jedini je lijek za to pravda za žrtve.”

Svijet se podijelio na Istok i Zapad. Berlinski zid postao je novi simbol rata, hladnog rata. Na Zapadu su slavili oslobođenje od diktature fašizma, nacizma i rata i nastavili život u slobodnom demokratskom društvenom uređenju, a na Istoku jedna je diktatura zamijenjena drugom, fašizam i nacizam zamijenjeni komunizmom. Teror, progoni, logori  ubijanje  nepodobnih i  neistomišljenika se nastavio. Nema slobode govora, mišljenja ni kretanja.

Svijet priznaje komunističke diktatore kao ravnopravne partnere, ne pitajući se na koji način su došli na vlast, ni kako vladaju. Nitko se iz  tog zapadnog demokratskog svijetu nije se „ štel mešati“ u unutarnje uređenje druge države. Nije bilo sankcija, nije bilo diplomatskog pritiska zbog počinjenih zločina.

Čak je Engleska proglasila tajnost svih dokumenata na temu Bleiburga do 2020.godine, pa je produžila za još 20 godina. A grof Nikolaj Tolstoj, potomak Lava Nikolajeviča Tolstoja, objavio je knjige „ Žrtve Jalte i „ Ministar i masakr“ i time otvorio Pandorinu kutiju krivice za Bleiburg. U knjizi Ministar i masakr tvrdi da je Lord Aldington donio odluku koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Lord ga je tužio u Velikoj Britaniji i dobio sud. Tolstoj je osuđen na globu od milijun i pol funti te na plaćanje troškova od još milijun funti, dok je knjiga u cijeloj Velikoj Britaniji zabranjena i spaljena  Odluku je poništio Europski sud za ljudska prava, a EU Komisija platila Velikoj Britaniji globu umjesto grofa Tolstoja.

Posljednja tajna Drugog svjetskog rata ili kako su Englezi predali Ruse Staljinu i pobili Kozake.

Sjeća li se još netko sahrane „druga Tita“?  Državnici iz cijelog svijeta došli su u Beograd odati počast zločincu! Time se Titoisti i dan danas hvale! Što to znači? Da ne mare što je bio zločinac. Odaju mu počast kao heroju, gazeći preko njegovih žrtava kao da uopće nisu ni postojale.

Kažnjeni su pojedinci za zločine fašizma , nacizma , ustaše, četnici i ostali,  ali nitko nije kažnjen za zločine komunizma. Ne samo da nisu kažnjeni, nego su nagrađeni i po njima se nazivaju ulice i trgovi i prave turistički brandovi.

U Kumrovcu i Fažani Tito je turistički brand!

TI isti koljači koji su kokardu zamijenili zvijezdom petokrakom  su nakon Bleiburga bili egzekutori u brojnim pokoljima Hrvata nakon 2. svjetskog rata, posebno u Teznom gdje su u partizani( četnici) bili glavni ubojice 28.000 Hrvata.

Zahtjev za rehabilitaciju Dragoljuba Mihailovića usvojen je sudskom odlukom 14. svibnja 2015. godine, time je  presuda koja je donesena 69 godina prije proglašena ništavnom.

Tom je presudom u Srbiji rehabilitiran četnički pokret,  četnički zločini ostali bez kazne i odgovornosti, a žrtve bez ikakve pravne zadovoljštine.

Nastavlja se…

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

ŠERBEDŽIJA PRIJETI tužbom  za “povredu časti i ugleda” Branki Lozo, jer je rekla istinu da je okupirao Brijune! Evo neka i mene tuži, ja sam to napisala još 2017.

Published

on

Počevši od 2017. godine napisala sam niz tekstova o Radi Šerbedžiji i Brijunima. I ne samo ja ….

4. lipnja 2017 . objavila sam na blogu prvi tekst o Šerbedžiji; ŠERBEDŽIJA KAO MJERILO OPSTANKA HRVATA ??? PO BRANIMIRU POFUKU

Foto: (izvor: braniteljski-portal) Sramotno je da hrvatski vojni gliseri služe čovjeku koji “nije želio Hrvatsku”

27, kolovoza 2017. Večernji list je objavio članak Brijune su prigrlili glumci, ljevica i turisti željni nostalgije i mira

https://www.vecernji.hr/vijesti/brijune-su-prigrlili-glumci-ljevica-i-turisti-zeljni-nostalgije-i-mira-1190755

28. kolovoza 2017.napisala sam reakciju na tekst  ODGOVOR NA ČLANAK U VEČERNJEM LISTU-Brijune su prigrlili glumci, ljevica i turisti željni nostalgije i mira

21. lipnja 2019. Rade Šerbedžija dobio nagradu za životno (ne)djelo Vladimir Nazor:

29.kolovoza 2020.Rade Šerbedžija, glumac koji Hrvatsku nije htio, a Hrvatska mu je sve dala! Čak i Brijune!

23 srpnja, 2021. Rade Šerbedžija, glumac koji Hrvatsku nije htio, ali koristi sve blagodati u Hrvatskoj! Čak i Brijune!

13. listopada 2021.Ministre hrvatskih branitelja Tomo Medved zašto hrvatski branitelji ne mogu ljetovati na Brijunima, a Rade Šerbedžija se tamo već  20 godina bahati.

Opće je poznato da je u vrijeme bivše SFRJ,  Brijunsko otočje bila zatvorena Titova rezidencija. Oko samog otočja patrolirali su vojni brodovi,  osiguranje je bilo nevjerojatno jako. Osim zaposlenih i pozvanih nitko drugi nije imao pristup na otoke. Kažem na otoke, jer Brijunsko otočje je skupina od 16 otoka i otočića. Kada bi Tito dolazio, nas pučkoškolce bi učitelji rasporedili duž trase sa zastavicama i satima smo po žarkom suncu ili hladnoći čekali na pločniku kako bi “naš voljeni Tito vidio koliko ga pioniri vole” Isto je bilo i kasnije kada smo  kao zaposlenici Uljanika u radnim odijelima i kutama dočekivali “svog voljenog vođu” .Na otočju sam bila jedan jedini put, kada smo morali dočekati Etiopskog cara Haile Selassia.

Nakon uspostave slobodne i neovisne Republike Hrvatske režim osiguranja je olabavio, osnovana je Javna ustanova  nacionalni park Brijuni, i može se organiziranim jednodnevnim izletima obilaziti samo otočje.

Ono što me izrazito smeta i smatram nepravednim je ljetovanje političke elite i to pretežno lijeve za bagatelu . Poznato je ljetovanje saborskog zastupnika SDP-.a Nenada Stazića po 7 kn dnevno . Doista tako obezvrijediti Otočje je van svake pameti. Umjesto da se naplati puna cijena ovisno o kategoriji objekta, političari kao povlaštena kasta, plaćaju smiješno malu cijenu boravka na Otočju.

Slijedeće je još gore . Naime 2001 Mali Brijun i tvrđava Minor dati su na korištenje kazalištu Ulysses koje su  osnovali  Boro Vujčić i Rade Šerbedžija. To je posebna priča u apsurdima države Hrvatske.

Postavlja se pitanje čime je to Rade Šerbedžija zadužio Hrvatsku državu da mu ona daje  na korištenje taj dio Otočja za njegovo kazalište? U samom članku u Večernjem listu [1]navedeno je da su članovi kazališta skromni, kukaju kako nemaju  dovoljno sredstava, a ja imam informacije da to baš i nije tako. Iz povjerljivih izvora dobila sam informacije da se putem Javne nabave iz proračuna Ministarstva kulture, za potrebe kazališta Ulysses nabavljaju ručnici, tepisoni ,posuđe i hrana. I to ne obična hrana nego delicije iz ribogojilišta iz okolice Dubrovnika (orade,zubatci,kamenice i drugi školjkaši). Ima ribogojilište i u Budavi blizu Pule, ali bi se lako saznalo, pa je izbor Dubrovnika svakako bolji za sakriti !

Rade Šerbedžija može biti vrstan glumac i umjetnik, ali to ne znači da može imati takve privilegije koje niti jedan hrvatski umjetnik nema! Privatno kazalište, koje financira Ministarstvo kulture iz Proračuna RH. A da još bolje pojasnim kazalište Ulysses ima na raspolaganju,  brod i gliser HRM kojim se prevoze glumci, osoblje i gledatelji na Brijune i natrag. I još nešto : da se ne bi mučili tražiti parking za vozila koja ostave u Fažani, općina Fažana im je bez naknade ustupila 20 parkirnih mjesta na parkingu bivše tvornice Badel.

Privatno kazalište koje kako je izjavio njegov producent Duško Ljuština na optužbe da osnivači Teatra besplatno koriste objekte i usluge na Brijunima za svoje predstave, oštro odgovario da je to daleko od istine jer apsolutno sve uredno plaćaju. Iz kojih sredstava ;

 „ZA SADA OD DRŽAVE Ulysses dobiva oko 10 posto ukupnog budžeta jer naša sezona košta između 2,8 i 3,5 milijuna kuna. Ostalo je magija – ulaznice, sponzori, Županija“

Magija je Proračun Istarske Županije,  općine Fažana, gradova Pule, Rovinja i Umaga. Imaju i  posebne sporazume i s ostalim istarskim gradovima, a  turističke zajednice potpomažu i sufinanciraju. Što se tiče konkretnih odluka u sezoni Ulysses je  pod ingerencijom Nacionalnog stožera civilne zaštite jer su Brijuni kao otočje  pod upravom države. Sve u svemu financiraju se iz Proračuna, koji pune hrvatski porezni obveznici.

Čime je to nas hrvatske porezne obveznike zadužio Rade Šerbedžija, da smo mu se na takav način odužili i odužujemo  se već 23 godine?

Kada je 1991. došlo do zajedničke agresije države njegovoga matičnoga naroda (jer on se izjasnio kao Srbin iz Hrvatske),  Republike Srbije i tadašnje JNA pod zapovjedništvom Slobodanu Miloševiću odanih generala, i četničkih paravojnih formacija odanih vojvodi Šešelju, te Miloševićevom ideologijom nadahnutog dijela srpske nacionalne manjine u RH,  Šerbedžija je napustio svoju domovinu Hrvatsku, napustio je i vlastitu djecu i otišao u Srbiju, državu svoga matičnoga naroda, i ondje nastavio politički i umjetnički rad. Postao je blizak ekstremističkoj jugo-nacionalističkoj stranci koja se zvala Jugoslovenska udružena levica (JUL), a kojoj su bili na čelu prof. dr. Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića i Radin prijatelj Ljubiša Ristić, srpski kazališni redatelj. Tijekom Domovinskog rata Šerbedžija nije pomagao hrvatskome narodu, nije pomagao svojoj rodnoj zemlji Hrvatskoj. To su gole činjenice.

Nikada se nije izjasnio tko je agresor na Hrvatsku ni tko se branio. U emisiji Tihomira Ladišića na N1 TV u studenom 2016, ni nakon direktnog pitanja nije odgovorio, već je zaprijetio da će napustiti studio ukoliko mu se budu postavljala takva pitanja..” Ne želim govoriti o tome uopće. Ono što radim cijeli život jest da pokušavam činiti ovaj svijet boljim, i to svojim djelima, predstavama, pjesmama koje pišem i pjevam, nastojim doprinijeti pozitivnoj energiji. Jedina budućnost svih ovih naroda je suradnja”, 

Ne želi o tome govoriti Domovinskom ratu,  on je za mir, a što je učinio za taj mir u Hrvatskoj? Pobjegao dok su drugi stvorili taj mir, da nakon povratka u Hrvatsku kaže tko nas to zavadi?

”Bitange su zavadile naš narod, od njih se nije mogla spasiti divna Jugoslavija . Nije važno tko je više stradao, čije su žrtve najbrojnije, jer nismo smjeli dozvoliti da jedan pošten i častan čovjek izgubi život u Jugoslaviji. Nepravedno oduzet život je svemirska katastrofa. Nismo se mogli civilizacijski nositi s povijesnim trenutkom”, rekao je Šerbedžija.

https://net.hr/hot/zvijezde/rade-serbedzija-bitange-su-zavadile-nas-narod-od-njih-se-nije-mogla-spasiti-divna-jugoslavija-908b9a1a-b1cc-11eb-9c68-0242ac14005a

Znači nije važno tko je započeo rat, nije važno tko je razarao i ubijao? Nije važno čije su žrtve najbrojnije? Samo je važno to što se Rade Šerbedžija vratio u Hrvatsku kao da se ništa promijenilo nije!

“Strašno je da ovdje ima toliko talentiranih i vrijednih ljudi, vrhunskih sportaša i umjetnika, a da smo mi ipak uspjeli zaratiti s vlastitom braćom. Uz sve te naše divne talente mi smo ostali nekako zaostali, čim smo se mogli krvavo pobiti na kraju 20. stoljeća”, rekao je Šerbedžija, piše srpski Mondo.

Nismo mi Hrvati nikada bili sa Srbima braća, ni povijesno, ni državotvorno! To bratstvo samo je izlika da se naglasi podjednaka krivnja za rat, a to nije točno!

Nema podijeljene krivnje! Srbi su jedini i isključivi krivci za rat, ratna razaranja i ljudske žrtve, sa svojom velikosrpskom ideologijom  stvaranjem Velike Srbije na hrvatskom teritoriju sa graničnom crtom Virovitica-Karlovac Karlobag, od Načertanija 1844. do Srpskog sveta danas. Sve žrtve hrvatske, srpske i muslimanske proizašle su iz velikosrpsko-svetosavske ideologije!

A Rade Šerbedžija podržavao je te „ bitange“  ( JUL ) i još ima obraza poručivati da će nekoga tužiti „zbog povrede ugleda i časti“ !? „ Tko nas to bre zavadi?“

Rade Šerbedžija je hrvatski filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik srpskog podrijetla. Pamtim ga kao vrsnog glumca, a najupečatljiviju ulogu odigrao je u seriji Prosjaci i sinovi.

Kako je  početkom velikosrpske agresije, pobjegao u Beograd  jasno je odabrao stranu. Opredijelio se sam, svjesno, pri tome optužio Hrvatsku kao krivca za raspad Jugoslavije,  znao je što radi!

Kada se već udomaćio na Brijunima, on i njegova svojta ( sestra njegove supruge Lenke Udovički)  pokupovali su nekretnine oko Fažane i Barbarige.

No i to mu nije bilo dosta nego je pored  Brijuna,  21. travnja 2011 godine  “Odlukom Senata riječkoga Sveučilišta” izabran na radno mjesto redovnog  profesora (glumačke akademije.) u trajnom zvanju.  Na nezakonitost ovoga imenovanja javno je upozorio Enes Midžić, dekan Akademije dramske umjetnosti i predsjednik Matičnoga odbora za umjetničko područje” na istoj Akademiji u Rijeci. Dekan je “iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je Šerbedžija  postavljen, te je svoju funkciju predsjednika stavio na raspolaganje”. Ostavke dekana nisu česte i ne daju se bez razloga. U Rijeci je, očito, na djelu izigravanje zakona RH. Dekan Midžić je obrazloženje ostavke napisao vrlo oprezno, što ukazuje na političku pozadinu cijele priče.

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/8321-fenomenalni-erbedija-i-hrvatski-zakoni.html

Dakle na novom će poslijediplomskom studiju glume (»Gluma, mediji, kultura«) što ga od ožujka 2011. pokreće Sveučilište u Rijeci predavati zajedno sa svojom suprugom Lenkom Udovički”.

Međutim nije drug Rade bio zadovoljan tretmanom u Rijeci, pa je u veljači 2019. godine napustio Studij glume i medija u Rijeci, zajedno sa suprugom Lenkom.

“Valja reći da nismo dobili pravu podršku ni od gradske uprave. Iako ne mogu reći da nam je gradonačelnik Vojko Obersnel bio nesklon, ali bilo je očito da nismo na listi njegovih prioriteta. Upućivao nas je na pročelnika Odjela za kulturu Ivana Šarara, koji baš i nije imao razumijevanja za naše probleme, a ni pravog interesa da nam pomogne. Njegovi prijedlozi za eventualne prostore gdje bi se mogla odvijati nastava glume – bili su potpuno neadekvatni. Jedinu konkretnu pomoć dobili smo od župana Zlatka Komadine, koji je zajedno sa suradnicima uspio iz fonda Županije izdvojiti za Studij glume 200.000 kuna godišnje, bez kojih bi on već odavno bio ugašen. Ali ono što je glavno pitanje Studija glume u Rijeci nije moje i Lenkino odustajanje od toga projekta, nego pitanje treba li Rijeci kao gradu profesionalna škola za kazališnu umjetnost ” izjavio je Šerbedžija uz tvrdnju da Rijeka mora konačno dobiti pravu kazališnu dvoranu za su

I tako je Rade Šerbedžija napustio Rijeku, jer nisu njegovoj glumačkoj veličini izgradili novo kazalište!

Rade Šerbedžija snimao je film „Dezerter“ u razorenom,  kataklizmičkom Vukovaru 1992. Nije problem što je Šerbedžija Srbin, loš Hrvat ili nešto treće „loše“. Nego njegovo sudjelovanje u filmu „Dezerter“ Živojina Pavlovića, snimljenom na razvalinama Vukovara 1992. Taj film morbidna je optužnica Hrvatske „ da se  nije mogla spasiti divna Jugoslavija”. Isto kao i Dežulovićeva kolumna“ Jebo vas Vukovar“

U emisiji Novi dan TV N1, na prozivke Dežulović je  izjavio  da se neće  ispričavati nikome niti ima potrebu za to: „ Ako je itko ovdje uvrijeđen, neki nevini ljudi ili žrtve obitelji, nisam ih ja uvrijedio, nego su ih uvrijedili oni koji trguju tim njihovim žrtvama“

Ali to je samo privid! Povod za pisanje te kolumne nisu Dežuloviću bile žrtve ni njegova „briga“ za Vukovar! Povod i razlog što se razbjesnio,  bilo je otkazivanje nastupa Rade Šerbedžije na kraju Festivala filma u Vinkovcima.

Nije u tom tekstu bitan Vukovar, bitan je Rade Šerbedžija!

Jebo vas Vukovar, jer zbog njega ne date Radi da pjeva!

To je trebao biti pravi naslov, jer  kako se netko u Hrvatskoj usudi otkazati koncert njegovoj glumačkoj „veličini“ Radi Šerbedžiji?

Rade Šerbedžija, glumac koji Hrvatsku nije htio, ali koristi sve blagodati u Hrvatskoj! Čak i Brijune! Što je to? Je li to ljubav o kojoj pjeva? Ljubav prema kome ili čemu? Najprije prema sebi,  da bi sebi dokazao kako on nešto vrijedi, nakon što se pokazao kao nečovjek u tragediji za koju je okrivio Hrvate, on širi ljubav!?

“Morao sam napustiti Hrvatsku, jer je ona napala moju državu Jugoslaviju”

Lako je biti general poslije bitke u kojoj nije sudjelovao, osuđivati i proglašavati krivcem za rat Hrvatsku i hrvatski narod, pustiti ga da krvari i na njegovoj krvavoj žrtvi graditi humanizam, ljubav i bratstvo među ljudima!

Radi Šerbedžiji nitko ne spori  njegov glumački talent , on je  hrvatski filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik srpskog podrijetla. Pamtim ga kao vrsnog glumca, a najupečatljiviju ulogu odigrao je u seriji Prosjaci i sinovi.

Međutim u presudnom trenutku za opstojnost hrvatskog naroda stao je na stranu zla i zločina. Na stranu velikosrpskog agresora i JNA, kojima je bio cilj uništenje hrvatskog naroda i brisanje njegova postojanja, njegove kulture, njegove katoličke vjere i njegova identiteta.

A to mu hrvatski narod ne zaboravlja!

Lili Benčik/ hrvatskepravice


[1] https://www.vecernji.hr/vijesti/brijune-su-prigrlili-glumci-ljevica-i-turisti-zeljni-nostalgije-i-mira-1190755

Continue Reading

Istaknuto

NIJE TOČNO da je “Aleksandra Zec ubijena zato jer je bila Srpkinja“,  ali JEST TOČNO da je 402 djece ubijeno samo zato što su bili Hrvati!

Published

on

Tko je krivac?

Velikosrpsko-svetosavska ideologija ili danas Srpski svet!

To treba naglasiti u svakoj prigodi!

Ubojstvo obitelji Zec nije bilo nacionalno motivirano, već je to bila pljačka, koja se izrodila u ubojstvo. Otac obitelji bio je poznati mesar, mešetar i kamatar,  koji se obogatio i kojeg su počinitelji krenuli opljačkati. Pri tom je ubijena nedužna djevojčica Aleksandra Zec, njena majka Hrvatica i otac Srbin.

U Hrvatskoj javnosti, medijima  i politici poremećenih i nakaradnih vrijednosti, godinama se već medijski manipulira i ističe ubojstvo obitelji Zec i njihove kćerke Aleksandre Zec, sa ciljem naglašavanja da je hrvatska država nastala na zločinu, sa ciljem ponižavanja hrvatskih branitelja i kriminalizacije obrambenog Domovinskog rata.

Uzaludno i nepoželjno je pisati  o nekažnjenim zločinima jugo-komunizma, o rudnicima , jamama i fojbama gdje su svoj život skončale stotine tisuća ljudi, bez suđenja i presude, nakon završetka 2.svjetskog rata i prestanka ratnih operacija.

Uzaludno je ukazivati na ubojstva 663 katolička svećenika i 31 časne sestre, na okrutnost, ponižavanje i mučenje kojima su bili izloženi prije smrti.

Počinitelji nikada nisu optuženi, ni kažnjeni, nego baš suprotno nagrađeni funkcijama i radnim mjestima, koja su im osiguravala sasvim udoban život.

Njihovi potomci ne priznaju zločine svojih predaka, čak ih i opravdavaju u ime ideologije, jer oni su „napredni“ ljevičari koji su pobijedili fašizam i nacizam. A to što su se služili istim metodama i u miru likvidirali svoje neistomišljenike, za njih to nije zločin, nego opravdana odmazda!

Upravo ti sljednici jugo-komunističkog nakaradnog sustava vrijednosti, zgražaju se i spremno osuđuju Hrvatsku za ubojstvo obitelji Zec, a da ih uopće ne spominju ubojstva koja su počinjena u velikosrpskoj agresiji.

Formalno je tek na ovoj komemoraciji Anja Šimpraga malo promijenila retoriku i usput rekla kako Srpsko narodno vijeće (SNV) sa svojim partnerima odaju priznanje svim žrtvama, a isto tako ne daju da izblijedi kultura sjećanja na stradale Srbe u proteklim ratovima. Ali je primjer Aleksandre Zec za nju simbol  stradanja sve djece u ratu, a ujedno i podsjetnik na nestajanje građana srpske nacionalnosti tijekom noći, na likvidacije, miniranje kuća i uništavanje imovine. “Sjetimo se samo zadarske kristalne noći o kojoj u javnosti možemo jako malo čuti”, rekla je i dodala kako je obitelj Aleksandre Zec simbol stradanja svih Srba na području Republike Hrvatske u gradovima u proteklom ratu.

Ali Anja Šimpraga mudro prešućuje „balvan revoluciju“ i velikosrpsko posezanje za hrvatskim teritorijem sa namjerom brisanja postojanja Hrvata na tom području!

Nije točno da je Aleksandra Zec „simbol stradanja sve djece u ratu“ To je podlo podmetanje! 402 djece koje je su pobili četnici i velikosrbi se na komemoracijama za Aleksandru uopće ne spominju! Aleksandri je mama bila Hrvatica i zločin nije bio nacionalno motiviran, nego materijalno, čista pljačka!

Upravo sami razotkrivaju  manipulaciju sa ubojstvom obitelji Zec i Aleksandre, koju beskrupulozno koriste i iskorištavaju za svoje ciljeve petokolonaški mediji, razne  udruge, Anto Nobilo, Milorad Pupovac i cijela njihova jugo-bulumenta.

Bi li ti Srbi stradali da nije bilo velikosrpske pobune protiv države Hrvatske?

Ne bi! U tome je bit! Međutim istina nije bitna, jer  sa istinom se ne može manipulirati i svaliti krivicu na Hrvatsku državu!

Zamjenik gradonačelnika Grada Zagreba Luka Korlaet podsjetio je da je na poticaj Mladih za ljudska prava u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem, Antifašističkim vijećem i Documentom kako grad po četvrti put obilježavaju “jednu od najmučnijih epizoda suvremene zagrebačke povijesti”

Navedene ljevičarske nevladine udruge koje nikada Hrvatsku nisu željele, ali  rado kao pijavice iz njenog proračuna sišu novac, bulumenta petokolonaša i medija iskoristili su to ubojstvo za optuživanje i ocrnjivanje hrvatske države. 

Hrvatska je isplatila odštetu sinu i kćerki obitelji Zec, ponudila je i školovanje, kao znak pomirbe, ali petokolonaškoj bulumenti to nije dovoljno, već stalno iznova stigmatiziraju i ponižavaju  Hrvatsku!

Te iste udruge, ta bulumenta medija i petokolonaša koja je u slučaju Zec ronila suze i izigravala moralnu vertikalu,  uopće se nije ni osvrnula na ubijene hrvatske obitelji i ubijenu  nedužnu djecu,  koje su pobili susjedi Srbi i četnici iz Srbije u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

Dovoljno je spomenuti obitelj Čengić  koji su bestijalno brutalno pobijeni izvan svake ratne operacije na svom kućnom pragu, samo zato što su bili Hrvati!

18.siječnja 1992.godine,  u zaseoku Šašići kod Ervenika, u podrumu njihove obiteljske kuće u izgradnji, zvjerski su ubili, a potom i zapalili pripadnici tzv.“Krajinske milicije“.

Prema svjedočenjima, tijekom provedenog istražnog postupka, Damir Travica i Slobodan Kovačević, taj su dan upali u kuću obitelji Čengić, počeli svoj krvavi pir, najprije uvredama i provokacijama, a potom su rafalima pokosili Dragu i njegova 11-godišnjeg sina Slobodana, gdje su ih nakon toga i zapalili.

Dragina supruga Nevenka zaklana je nedaleko od obiteljske kuće, dok je u naručju držala svog ustrijeljenog 5-godišnjeg sina Gorana.

Zar ne bi 5-to godišnji Goran trebao biti simbol velikosrpske agresije, simbol mržnje prema hrvatskom narodu, kojega su Srbi htjeli pobiti i uništiti svaki trag njegova postojanja i zauzeti njegovu zemlju i njegov životni prostor?

  • Obitelj Čengić, brat i majka nisu dobili nikakvu odštetu, nikakav silni novac kao članovi obitelji Zec.
  • Nije se Anto Nobilo potrudio zatražiti od Srbije odštetu za preživjele članove obitelji Čengić!
  • Nije razaslao slike zaklane majke sa ubijenim djetetom u naručju Nacionalu i ostalim  medijima !
  • Nije Milorad Pupovac tražio postavljanje spomen ploče.
  • Nisu na komemoraciju došli Senna Šimek iz Inicijative mladih za ljudska prava i Nikola Kožul iz Srpskog narodnog vijeća, da srce-parajući pričaju kako je 5-godišnji Goran bio Hrvat kojega su ubili susjedi Srbi i zaklali mu majku!

“Ne ulazeći u motive počinitelja koji su bili ili nacionalistički ili trivijalno pljačkaški ili i jedno i drugo ostaje gorak okus u ustima o lakoći počinidbe zločina za koje nitko nije odgovarao”, rekao je u svom govoru Luka  Korlaet.

Znači nisu važni motivi, nisu važni uzroci, nije  važna velikosrpska agresija, već zločin za koji nije nitko odgovarao?

Korleatu nije brutalno ubojstvo obitelji Čengić ostavilo gorak okus u ustima i lakoća klanja majke sa djetetom u naručju? To njega ne zanima, jer su ubijeni bili Hrvati!?

Boris Milošević na prošlogodišnjoj komemoraciji nije pokazao zgražanje ubojstvima 402 djece koja su rezultat agresije njegovih sunarodnjaka na Hrvatsku i to samo zato što su Hrvati!

Nije bio zgrožen ubojstvom četverogodišnje djevojčice Martine Štefančić? Nije bio na komemoraciji, nije zapalio svijeću, ni njoj ni nijednom djetetu koje je stradalo u velikosrpskoj agresiji.

“Ova zemlja nije našla snage da procesuira ovako evidentan zločin ” ustvrdio je predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić, a Milošević zadovoljštinu vidi i u tome kada bi Zagreb Aleksandri Zec dodijelio spomenik ili ulicu.

„Ova zemlja“ -Pusiću je kao i Pupovcu teško izgovoriti riječ Hrvatska!

Jesu li Boris Milošević, Zoran Pusić ili Anja Šimpraga ikada pitali ili tražili ulicu ili spomenik za 402 djece žrtve velikosrpske agresije?

Nisu naravno, jer se zataškava, zabranjeno je spominjanje velikosrpske agresije, sve radi “pomirbe”! “Pomirbe” bez priznavanja krivice, bez plaćanja ratne odštete i bez komemoracije hrvatskoj djeci! Zar je samo Aleksandra Zec dijete? Licemjerno i bezdušno do bola!

Otac male Martine, Zdenko Štefančić – Plavi. 70-postotni hrvatski ratni vojni invalid i bivši logoraš u logorima u Srbiji, koji se u Vukovar došao boriti iz Njemačke, za smrt majke i četverogodišnjeg djeteta, saznao je u srpskom koncentracijskom logoru, a strašnu vijest potvrdio mu je mlađi brat Slavko, tijekom razmjene u Nemetinu 14. kolovoza 1992.godine. Njegovu kćerkicu Martinu i majku Bernadicu u Borovu Selu, u noći s 20. na 21. ožujka 1992. godine, ubili su susjedi Srbi!

Tu noć su oko 3 sata  četvorica srbočetnika iz automatskog oružja otvorili  rafalnu paljbu po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić, u Radničkoj ulici na broju 49, u Borovu Selu. U kući je bila malena Martina, baka Bernadica i Martinin stric Željko. Željka su teško ranili i pustili da krvari u mukama, a četverogodišnju Martinu i baku Bernadicu ubili na licu mjesta. Željko je nekim čudom ostao živ… Obdukcijski nalaz malene Martine Štefančić pokazuje svu surovost teškog ratnog zločina: “PROTOKOL ZA VUKOVAR – POZNATI. BROJ SLUČAJA 1016. IME I PREZIME: MARTINA ŠTEFANČIĆ. DOB: 4 GODINE. VISINA: 110 CENTIMETARA. SPOL: ŽENSKO. Obučena u pidžamu… Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: MLIJEČNI. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane…“

Pred Vojnim sudom u Beogradu Štefančić je osuđen na smrt zbog “rušenja ustavno-pravnog poretka SFRJ“, a njegov progon nastavilo je hrvatsko pravosuđe: “Zvali su me na DORH, ali me nisu pitali o ubojicama moga djeteta. Ispitivali su me radi ratnih zločina nad Srbima u Vukovaru!” svjedočio je Zdenko Štefančić.

Nikola Kajkić, suspendirani istražitelj srpskih ratnih zločina, je otkrio: ” Ubojice Martine i njezine bake Bernadice vodio je zapovjednik Veselko Maksimović, zvani ‘Veso Palestinac’!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u travnju 2015. godine odbio je isplatiti obitelji Štefančić odštetu od 400.000 kuna za ubojstvo djevojčice Martine i bake Bernadice, a isti taj Vrhovni sud u veljači 2019. godine pravomoćno je oslobodio Radenka Alavanju, “komandanta Štaba Teritorijalne obrane Borova Sela” kojem se sudilo za ubojstva hrvatskih civila na okupiranom području. Saborski zastupnik Stiv Culej rekao je da je “upravo Alavanja spriječio obitelj Štefančić da ode iz Borova Sela, nakon čega su brutalno likvidirani“.

Republika Hrvatska je u više navrata isplatila odštetu djeci ili obitelji ubijenih Srba u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Prvi puta još početkom 2013.godine kad je u građanskoj parnici priznala odgovornost za zločine počinjene tijekom i nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja 95. Djeci srpskih supružnika Berić iz sela Varivode, Općinski sud u Kninu dosudio je odštetu od 72.000 eura. Oštećeni su izjavili da su djelomično zadovoljni. Prema tadašnjem mišljenju nevladinih udruga, istraga u ovom slučaju nikada nije temeljito provedena. Za zločin su bila optužena šestorica hrvatskih vojnika, no postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza, pa se i dalje ne zna tko je za njega odgovoran.

Postavlja se pitanje hrvatskom političkom vrhu, Vladi RH i hrvatskom Pravosuđu zašto 33 godine od počinjenja prvih zločina nad hrvatskim braniteljima i civilima oni i njihove obitelji još čekaju na naknadu štete od Srbije koja im nedvojbeno pripada, a za srpske civile hrvatsko pravosuđe presuđuje odštetu? Gdje je tu pravda za hrvatske žrtve velikosrpske agresije?

Gdje su sve silne nevladine udruge za ljudska i ina prava, gdje su Rada Borić, Vesna Teršelić i druge udruge obilno financirane od strane hrvatske Vlade? Zar hrvatska djeca nemaju ljudska prava, nemaju pravo na zgražanje?

Nemaju, jer Hrvatskom vladaju sljednici jugo-komunizma u sprezi sa pripadnicima velikosrpsko- svetosavske ideologije, koji su isključivi krivci za sve žrtve u Domovinskom ratu.

Iza Srpskog sveta samo grobovi ostaju!

Velikosrpsko svetosavska ideologija -preimenovana u Srpski svet, živa je i ratuje protiv hrvatskog naroda i države Hrvatske i u miru na kulturnom, medijskom i gospodarskom planu.

180 godina od Načertanija do Srpskog sveta, Srbi ne odustaju od porobljavanja hrvatskog naroda. Za sve žrtve i hrvatske i srpske isključivi su krivci oni sami.

Nažalost kod njih nema znakova preuzimanja odgovornosti i priznanja krivice za sve žrtve, koje su oni svojom agresivnom i zločinačkom politikom prouzročili.

A bez priznanja krivice i preuzimanja odgovornosti, nema pomirbe ni suživota. PREVIŠE su zla počinili, previše ga još i danas čine, a podmuklo, licemjerno i pokvareno izigravaju žrtvu Hrvata!

Nemaju Hrvati ni Načertanije, ni Memorandume SANU, niti Hrvatskog svijeta, nisu Hrvati u Srbiji rušili, palili i ubijali!

Hrvati se 180 godina brane od te agresivne i zločinačke velikosrpsko svetosavske ideologije kojoj se ne nazire kraj!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Za SNV-ove  Novosti Vlada RH daje 600 000 eura u 2024., a za Hrvatsko slovo nije htjela dati ni 60 000 eura!?

Published

on

Za Hrvatsko slovo ministrica kulture  Nina Obuljen Koržinek  nikako  nije htjela dati 400 000 kuna, da ga spasi i  Hrvatsko slovo se ugasilo.

Zašto se nakon 27 godina gasi Hrvatsko slovo? – HRVATSKE PRAVICE

SNV-ove Novosti  su vladajućima „ sveta krava“ kojima  su  samo za 2024. godinu dali  600 000 eura.

Pazite za Hrvatsko slovo nije bilo 400 000 KUNA, a za srpske Novosti ima 600 000 EURA u državi Hrvatskoj!

Koliko se za te novce moglo izgraditi Hrvatskih kulturnih centara ili dječjih vrtića na pr.?

Vlada RH sustavno uništava hrvatski identitet i nameće svetosavski Srpski svet.

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek,  koju usput svi mi plaćamo iz Proračuna nije htjela ni čuti, ni razgovarati pa ni pokušati  iznaći  bilo kakvo rješenje za financijsku potporu listu Hrvatsko slovo. Ministrica je odobrila sredstva na primjer za Frljićeve sablazne  egzibicijske predstave, za loše antihrvatske filmove,  a za Hrvatsko slovo nikako.

I to nije novac ni Vlade RH, ni ministrice Obuljen! To je novac svih nas koji punimo Proračun RH. I nitko od nadležnih ih ne proziva, i ne  poziva na odgovornost?

Ima li uopće u Hrvatskoj netko, tko je dužan štititi hrvatske interese, odnosno interese hrvatskog naroda?

Pravosuđe je u funkciji zaštite samo vladajuće oligarhije!

Po Ustavu RH utvrđena je trodioba vlasti, na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu.

Zakonodavnu vlast provodi Hrvatski Sabor, izvršnu Vlada RH, a sudbenu Pravosuđe.

Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Članak 19 Ustava RH.

A tko nadzire  sudbenu vlast?

Članak 71. Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj

Sabor imenuje Pučkog pravobranitelja za prijave slijed nezakonitog ili nepravilnog rada državnih tijela, tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave i tijela s javnim ovlastima, ugrožena ili povrijeđena njegova ustavna ili zakonska prava.

Članak 129. Ustavni sud– prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor,.

Znači da postoje mehanizmi zaštite hrvatskih interesa, ne namjensko trošenje proračunskih sredstava, ali očito ti mehanizmi ne reagiraju.

I kada je udruga U ime obitelji napravila opsežnu analizu  tekstova SNV-ovih Novosti, onda su se uznemirili duhovi koji parazitiraju na hrvatskom Proračunu.

https://uimeobitelji.net/wp-content/uploads/2024/11/analiza-novosti-web.pdf

SNV-ove Novosti  svojom djeluju protuustavno Po članku 39. Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

Pored Analize sadržaja tjednika Novosti u 2023.godini, Udruge u ime obitelji, moj doprinos u sagledavanju zloupotrebe financijskih sredstava i protuustavnog djelovanja SNV-a, je u velikom broju tekstova i analiza putem bloga https://hrvatskepraviceblog.com/  i prijavi Milorada Pupovca Povjerenstvu za sukob interesa, koje potvrđuje Sabor RH.

Dovoljno je pogledati naslovnice Novosti,  pa vidjeti ogromnu nesnošljivost prema Domovinskom ratu, državi Hrvatskoj i Katoličkoj crkvi kao djelu identiteta hrvatskog naroda.

  • Milorad Pupovac i njegov  velikosrpski agitprop Novosti, kojima je Kolona sjećanja najprije bila „promocija ustaštva“ pa im to nije bilo dosta izljeva mržnje, već je Kolona sjećanja postala „Kolona mraka“

„Hrabri“ Pupovac je  na  koalicijskom sastanku, na kojem je ministar Tomo Medved govorio o obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara,  kukavički  šutio, ali je zato u svom glavnom gradu Beogradu progovorio. Beogradski tabloid Kurir objavio je pod naslovom „Talas mržnje iz Hrvatske“ jadikovke i optužbe Milorada Pupovca.

  • Katolička crkva je neprestano udarna tema Novosti, a u svojim su člancima više puta kršili zakone o slobodi vjeroispovijedi i slobodi  mišljenja koje su definirane Ustavom RH. Novinarka Novosti Tamara Opačić svojim je člankom javno izvrijeđala i neutemeljeno napadala Katoličku Crkvu (time i sve njezine vjernike) i Alojzija Stepinca, koji se  gotovo redovito spominje  kao “ustaški vikar” u svim političkim rubrikama.

Ovdje je riječ o primitivizmu i vrijeđanju  ispod svih civilizacijskih normi!

  • I ne može se ne spomenuti ruganje i uvredljivo pisanje gnjusnih ( da upotrijebim njihovu riječ) stihova Hrvatske himne Lijepa naša haubico, umjesto Lijepa naša domovino. I u tom slučaju je DORH odbacio kaznenu prijavu sa obrazloženjem da se radi o satiri. A mogao se pozvati na Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske. NN 55/90, 26/93. na snazi od 09.04.1993.

I ne samo što ponižavaju sve što čini hrvatski identitet, nego oštro kritiziraju Vladu što daje sredstva udrugama koje ne odgovaraju njihovim kriterijima. Tako novinarka Mašenjka Bašić, u tekstu Kontinuitet desnila, oštro  kritizira raspodjelu sredstava Vlade RH iz Proračuna za Udruge. Nepojmljivo koliko su se osilili, da bi oni odlučivali  kojim udrugama će Vlada dodijeliti sredstva!?

https://www.portalnovosti.com/kontinuitet-desnila

  • „Država na koju se referirate neizlječivo je bolesna, sadistički izopačena, moralno destruirana i, u osnovi, zločinačka” napisao je novinar Novosti Viktor Ivančić o hrvatskoj državi! Novinar kojeg svi mi plaćamo iz Proračuna, novinar kojemu je “hrvatska država zločinačka”, ali su mu drage hrvatske kune! (Bilo je to 2019.) Nije ih odbio kao zločinačke i izašao na tržište rada da zaradi neku drugu valutu, koja ne potječe iz ” zločinačke države”! Kojeg li licemjerstva? Živjeti na račun države koju proglašavaš zločinačkom, pa onda si i ti zločinac, jer si državljanin te države jer te ta država plaća! Nije li to kratkovidno i  apsurdno?
  • Dakle definicija hrvatske države po novinaru Novosti Borisu Dežuloviću je “mala pizdunska zajednici općina točno po mjeri svojih malih, pizdunskih ustaša”

Pa  što Dežulović radi u toj i takvoj državi? Živi u njoj, ta ga država plaća iz svog proračuna i to ga dobro plaća! E pa onda je Boris Dežulović isto toliko „ pizdunski ustaša koliko ustaških kuna uzme od te pizdunske zajednice općina, jer da nije pizdunski ustaša ne bi ustaške kune ni uzeo, nego bi ih iz principa odbio kao veliki i principijelan Jugosloven!“

  • Opet ponavljam primjer sa početka ovog teksta kada Vlada nije htjela dati 400 000 kuna za opstanak Hrvatskog slova , a Novostima daje 600 000 eura!

Gdje je tu  jednakost i nacionalna ravnopravnost iz Ustava RH, članka 3 -Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Nisu za sve ove strahote krive manjine i njihova vodstva. Oni samo koriste što im Vlada  RH i premijer Plenković daju.

Hrvatsku je Andrej Plenković sa svojim promijenjenim HDZ-om pretvorio u državu nepravde, državu korupcije, državu koja je izgubila sva demokratska obilježja, državu u kojoj još živi komunizam sa svojim nekažnjenim zločinima i avetima prošlosti, državu iz koje mladi ljudi i cijele mlade obitelji iseljavaju i bježe po svijetu, državu u kojoj je hrvatski narod pretvorio u taoce, u narod bez nade u bolju budućnost!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved