Connect with us

Istaknuto

23. kolovoza: Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma

Published

on

Koja je to sila koja tjera čovjeka na ubijanje drugog čovjeka?

Koja je to sila koja potiče na ratove?

Postojimo, mislimo i živimo zato da bi se ubijali?

I onda nakon neizmjerne ljudske patnje,  pošasti i smrti, osuđujemo i sjetimo se žrtava!

Ništa nas od tih silnih smrti kroz  ljudsku  povijest nije naučilo, ni spriječilo da nam se to isto stalno ne ponavlja!

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008. godine, a potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. U završnom dijelu Rezolucije parlamenti i vlade svih država članica EU-a, država kandidatkinja za članstvo u EU i zemalja povezanih s Europskom unijom pozvani su na usvajanje i provedbu te Rezolucije.

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma u Hrvatskoj se  po Zakonu  o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj NN 110/19, obilježava kao spomendan (spomendani su radni dani te se istim obilježavaju neki važni događaji svjetovnog karaktera važni za noviju hrvatsku povijest)

Naime, hrvatski narod imao je žrtve u sva tri totalitarna režima tako da se spomendan predlaže nazvati Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, sukladno Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. godine, o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

Komunističko je zlo pokosilo čak trostruko više nedužnih ljudskih života nego nacističko i  fašističko zajedno. Naime, samo Mao Ce-tungu i Staljinu skupa se pripisuje oko sto milijuna žrtava, a tu su još žrtve Pola Pota, Tita, Ceauşescua i drugih komunističkih diktatora.

Stajališta izrečena u Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019.godine o važnosti europskoga sjećanja za budućnost Europe, ruski predsjednik Vladimir Putin  je ubrzo odbacio nazvavši ih ʺbesramnim lažimaʺ o ulozi i odgovornosti Sovjetskoga Saveza. Zasmetalo mu je, među ostalim, što u točki 15. Rezolucije piše da će razvoj Rusije u demokratsku državu ʺbiti otežan sve dok vlada, politička elita i politička propaganda nastavljaju s umanjivanjem komunističkih zločina i veličanjem sovjetskoga totalitarnog režima.ʺ

Pa  upravo aktualna vojna agresija Rusije na Ukrajinu  svjedoči o neprevladanosti sovjetskoga totalitarnoga komunističkog režima!

Osudu Rezolucije EU Parlamenta koju naziva „revizionističkom floskulom“ Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, stalno ponavlja na svim skupovima:

„…jasne poruke privrženosti ideji i idealima antifašizma na kojima je sazdana današnja Evropa, zamijenjene su revizionističkom floskulom o osudi svih totalitarizama koji su jednaki, bilo da je riječ o naci-fašizmu, bilo o komunizmu, odnosno socijalizmu. A to je laž!“

Još je dodao da. „da svjedočimo ponovnom usponu fašizma i sustavnom zatiranju antifašizma, što se nastoji maskirati forsiranjem osude komunizma i izjednačavanjem komunizma i fašizma“

Znači osudu komunističkih zločina, Franjo Habulin proglašava „revizionizmom i laži ili maskiranjem“  a komemoracije za žrtve komunističkih zločina proglašava „balom vampira“ pri tome neizostavno napadajući Katoličku crkvu.

A  bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić nastojeći izbjeći osudu za komunističke zločine, kaže : „”Jugoslavija nije bila totalitarna, nego autoritarna država”. Dodao je kako se treba usprotiviti domaćim snagama koje Jugoslaviju, a posljedično i SR Hrvatsku, nastoje proglasiti totalitarnim režimima. Doista jadno opravdanje, jer je Jugoslavija bila i totalitarna,  autoritativna i diktatorska država.

U Jugoslaviji se održavao  kult ličnosti diktatora Tita. Za ispričani vic odlazilo se u logor na Goli otok.

https://www.vecernji.hr/vijesti/zbog-ovog-vica-o-titu-mlada-novinarka-zavrsila-je-na-golom-otoku-1589100

Obilježavanje Europskog Dana sjećanja od strane službene vlasti u Hrvatskoj provodi se nažalost deklarativno.

Hrvatski Sabor donio je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine

Hrvatska ignorira rezolucije svih tijela EU kojima se osuđuje komunizam. Takav odnos ne začuđuje, jer se dobro zna, kako državom vladaju potomci bivših komunista. Oni su na vodećim pozicijama u vlasti, a poglavito su premrežili sve relevantne medije. Nitko od njih se ne predstavlja kao komunist, već sami sebe nazivaju antifašistima, kao da bilo gdje u svijetu postoji opasnost od fašizma.

Ti komunisti preobučeni u antifašiste, ne priznaju komunističke zločine. Komunizam bi moderni  „antifašisti“ odvojili od antifašizma, jer komunizam nosi teret počinjenih masovnih zločina po kojima i je izjednačen sa nacizmom i fašizmom, ali ne mogu, nikako ne mogu.

Josip Broz Tito bio je predsjednik Komunističke partije Jugoslavije, koja je bila jedina vladajuća stranka  Jugoslavije. Bio je Maršal JNA i predsjednik države do smrti 1980.godine.

Savez komunista Jugoslavije vodio je državu do izvanrednog 14. kongresa, koji je  postao posljednji kongres partije SKJ  koja je vladala zemljom od završetka Drugog svjetskog rata.

Nakon raspada Komunističke partije Jugoslavije,  uslijedio je i raspad Jugoslavije.

Međutim komunizam nije nikakav antifašizam! Komunistička partija Jugoslavije predvodila ja NOB i borila se protiv fašizma u 2.svjetskom ratu, ali je istovremeno provodila i socijalističku revoluciju, za promjenu društvenog i državnog uređenja Jugoslavije.

OZNA, UDBA , KOS dokaz su totalitarnog režima SFR Jugoslavije

Osnivanjem tajne organizacije   OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda), Titove komunističke tajne policije, NOB  je definitivno prestala biti antifašistička. Koristeći se fašističkim metodama  likvidacije  „ unutarnjeg i klasnog neprijatelja“   OZNA je postala  odgovorna za masovna ubojstva nakon završetka 2.svjetskog rata i uvođenje terora nad masama, što je imalo za posljedicu uništenje bilo kakvog otpora ili opozicije.

https://nasiljudi-gentenostra.hr/vijest/povijesni-vremeplov-djelovanje-jugoslavenske-i-slovenske-ozne-u-italiji-i-trstu-1945-1946-drugi-dio/2259

Početkom 1946.godine OZNA je službeno ukinuta, ali su od nje osnovani UDBA (Uprava državne sigurnosti)  i KOS ( Kontraobavještajna služba) u sastavu JNA.

U dokumentu iz  državnog  arhiva u Pazinu ( HR-DAPA) vidi se priznanje terora OZNE.

Oblasni narodni odbor za Istru (dalje: ONOI), (1945.):  Goleme  ovlasti, koje su službenici OZNE imali u novooslobođenim krajevima, često su zlorabljene ili korištene po osobnu nahođenju odgovornih ljudi, posebice u proglašavanju “narodnim neprijateljima” osoba koje bi mogle postati vođama moguće političke ili nacionalne oporbe. Vrijeme stabiliziranja političkih i vojnih prilika u Istri upravo su ta dva kritična mjeseca (svibanj – lipanj) 1945., kada su obavljana nezakonita privođenja, uhićenja, konfiskacije, protjerivanja, ali i ubojstva od strane OZNE i onih organa vlasti koji su im se stavili na raspolaganje.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                 

Krajem 1944.godine,  Tito je uz pomoć Crvene Armije  u Srbiji, krenuo  u pohod na ostatak Jugoslavije. Radi učvršćenja komunističke vlasti, partizanska tajna služba OZNA dobiva zadatak – kako to piše u jednoj naredbi – da istrijebi narodne neprijatelje, i stvarne i potencijalne. A to je po ondašnjim kriterijima mogao biti svatko tko nije bio pristupio partizanima. Prvi će se na udaru naći pripadnici njemačke manjine, mahom starci , žene i  djeca. Brojke su zastrašujuće: život je izgubilo oko 60.000 „Švaba“, od čega 26.000 žena i 6000 djece mlađe od 14 godina.

Planske, masovne likvidacije bez suđenja nastavljene su u Zagrebu te po Sloveniji i na Križnom putu, nakon što su Britanci izručili razoružane hrvatske vojnike i civile s Bleiburga.

Uglavnom se poštovalo pravilo da se svaki narod obračunava sa svojim „izdajnicima“: Hrvati su ubijali Hrvate, Srbi Srbe. Tako samo na području Kočevja, gdje je ordinirala 11. dalmatinska brigada, leže posmrtni ostaci oko 30.000 zarobljenika. Mnogi od egzekutora stradat će od takozvane partizanske bolesti – poludjet će od silne prolivene krvi! To se dogodilo i Šibenčaninu Ljubi Periši, načelniku OZNE  spomenute brigade. Mučen noćnim morama, ubio je i ženu i djecu i sebe.

Poratni zločini nad zarobljenicima, obračun s Crkvom i građanskim političarima, sukob s Informbiroom, Goli otok, eliminacija srpskih unitarista te gušenje Hrvatskog proljeća akcije su u kojima su aktivno sudjelovale tajne službe. Postojalo je 2 milijuna dosjea nadziranih građana, a omjer je bio jedan agent na 10 stanovnika što je bilo više nego u SSSR-u. Otkrivaju se metode isljeđivanja i tortura, lažna svjedočenja, montirani procesi, smaknuća bez suđenja, ilegalna hapšenja te Titova opsjednutost službama.

Nakon masovnih likvidacija ratnih zarobljenika i civila OZNA i KNOJ kreću u obračun s takozvanim narodnim neprijateljima; politički oponenti, crkva, slobodoumni intelektualci, svi oni postali su neprijatelji.

https://www.imdb.com/title/tt2338917/episodes/?ref_=tt_ov_epl

Monsinjor Juraj Batelja prvi put pred kamerama  u serijalu Jugoslavenske tajne službe predočio dokumente koji dokazuju tko je pripremao “eliminaciju” nadbiskupa Stepinca i kako je UDBA  nadbiskupa sustavno trovala. Tajne službe krivotvorile su liječničke kartone, pa je Stepinac liječen od jedne bolesti, a bolovao je od sasvim druge.

Istodobno počinju i prve likvidacije emigranata. Ukupno ih je ubijeno 73 Hrvata, zadnji Ante Đapić 1989.godine. Nestalo ih je 5, preživjelo atentat njih 24, neki i više pokušaja.

Nakon gušenja Hrvatskog proljeća 1971.godine, jugoslavenski režim pojačao je teror nad političkom emigracijom. Samo u razdoblju od 1972. do 1980. Služba državne sigurnosti (nekadašnja UDBA) ubila je 22 hrvatskih iseljenika, među njima i Brunu Bušića. Pritom se najčešće zaboravlja da su (po republičkom ključu) Hrvate u pravilu likvidirali Hrvati! Udbini atentatori za nagradu su dobivali novac, luksuzne automobile, stalni posao, stanove, kafiće, čak i hotele!

Tito se istrgnuo iz Staljinovog zagrljaja, Jugoslaviji osigurao neovisan status, ali je nakon Rezolucije  Informbiroa (razlaz sa Staljinom 1948.) slijedio obračun sa staljinistima,  stvarnim i potencijalnim. Više od 80 posto zatočenika, naime, dospjelo je na Goli otok bez dokaza i sudske presude – diskrecijskom odlukom tajne službe. Sugovornik Alfred Pal, koji je dvostruki zatočenik Golog otoka, tvrdi da su agenti UDBE  imali novčanu premiju po broju osoba koje bi poslali u logor. UDBA  je na Golom otoku osmislila, implementirala i nadzirala dotad neviđeni, kanibalski zatvorski sustav. Služba uopće nije prljala ruke, kažnjenici su za nju obavljali posao ubijajući se međusobno.

Jedini koji su odgovarali i osuđeni su Josip Perković i  Zdravko Mustač i to od Njemačkog pravosuđa za ubojstvo Stjepana Đurekovića, a ne od Hrvatskog pravosuđa. Tako u presudi Višega njemačkog suda u Münchenu, prešućivanoj u nas, doslovce stoji: „Do Titove smrti 1980. godine on je osobno donosio potrebne odluke. Nakon toga su za naredbe likvidacija bili zaduženi nositelji političkih funkcija u okviru pojedinih izvršnih komiteta Saveza komunista“ i ti su sada gorljivi „antifašisti“ kojima su puna usta demokracije i ljudskih prava.

UDBA  i KOS (vojna kontraobavještajna služba) uvidjevši nakon Memoranduma SANU 1986.godine, da dolazi raspad Jugoslavije,  planski su se uključile u proces raspada Jugoslavije i stvaranja nacionalnih država! Prvi cilj: biti amnestiran za sve dotadašnje zločine. Drugi cilj: zauzeti pozicije u novom sistemu, zadržati povlastice te utjecaj na političko-gospodarske tijekove. U tom kontekstu analitičari tumače i činjenicu da je dr. Franji Tuđmanu hrvatska (republička) Služba državne sigurnosti još 1987. godine,  daleko prije nego ostalim političkim zatvorenicima, izdala putne isprave!

Umjesto zaključka

Jeli Titov režim bio antifašistički, kada je počivao na komunizmu, na zločinima komunizma, a komunizam je izjednačen sa fašizmom kao istim zločinačkim režimom? NIJE! Dio u kojem je oslobodio zemlju od njemačkih i  talijanskih okupatora ne daje mu pravo da se kiti antifašizmom, jer je nastavio represiju, teror, logore i likvidacije koje čak ni okupatori nisu provodili, naime mnogi obični građani koji su preživjeli njemački nacizam i talijanski fašizam, nisu preživjeli komunizam.

Komunistička partija Jugoslavije vodila je narodnooslobodilačku borbu, „oslobađala“ od fašizma i uvela teror i strahovladu nakon rata, slala ljude na Goli otok sa crvenom zvijezdom na kapi partizanki i u svim državnim dokumentima na dnu je pisalo” Smrt fašizmu, sloboda narodu” u svim dokumentima! Kojim metodama? Fašističkim!

Nema razlike! Ista Partija, isti ljudi bili su komunisti i sada su se da sakriju svoju zločinačku prošlost i zločinački način vladanja, preobukli u antifašiste!

95 000 bivših komunista prešlo je u HDZ, kao državotvornu stranku, koja je koaliranjem sa SDSS,  postala sve samo ne državotvorna. IDS , SDP, Možemo i većina stranaka lijevog spektra  u Hrvatskoj ne odriču se Tita., ni njegovog nasljedstva.

Međutim za zločine koje su počinili Titoisti nikada nitko nije odgovarao. I ne samo da nije nitko odgovarao, nego su  svjesno činili zločine, svjesno ih sakrivali, pa su žrtve bacali u jame, fojbe, sakrili duboko u rudnike i još zabetonirali u više pregrada i slojeva, ( Huda jama) i ubijali svjedoke da se nikada ne sazna istina o počinjenim zločinima! Znali su što čine, to je zločin sa predumišljajem!

Na isti način postupali su partizani u svakom gradu, i na  svakom „oslobođenom“ teritoriju. U Istri su se punile jame-fojbe, progonili svećenici ( zaklan je Miroslav Bulešić) da bi kulminiralo sa sveopćim progonom i masovnim likvidacijama nakon Bleiburga i Križnog puta.

Ako je netko i pokušao reći istinu i taj je zauvijek zašutio! Krilo se dugih 70 godina!

I sada kada je zločinački karakter te tvorevine izgrađene na zločinu nazvane Jugoslavija u punom opsegu izašao na svjetlo dana iz dubina rudnika, još ga ne priznaju!

Čak su evo velikog apsurda, generali Hrvatske vojske, koja je u Domovinskom ratu pobijedila tu zločinačku JNA, potpisali pomilovanje za Perkovića i Mustača,  koji su provodili  zločinačku jugoslavensku politiku.

Ali oni su danas svi „antifašisti“ i deklarativno će spuštenog pogleda „tužna lica“ položiti vijence i zapaliti svijeće! Ne trebaju ni to, jer ih nije briga!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

I nakon 33 godine od povijesne Odluke o samostalnosti RH, općinske vlasti u Tinjanu onemogućavaju komemoraciju borcima za hrvatsku državotvornost

Published

on

Od postavljanja spomenika Viktoru Kancijaniću na groblju u Tinjanu 2018. naglašavam na groblju, stranke IDS i SDP Istre žestoko se protive do dan danas održavanju komemoracija, koristeći pri tome metodologiju i argumente iz bogate agitprop  riznice Komunističke partije Jugoslavije.

Degutantno je čitati njihove izjave u samostalnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj.

Citiram priopćenje IDS-a i zgražam se nad govorom mržnje , indoktrinacijom i lažima koje su izgovorili:

„Riječ je o čovjeku koji je sedamdesetih godina bio pripadnik paravojne postrojbe “Planinska lisica” čiji je cilj bio teroristički čin velikih razmjera protiv civila“, rekao je Sandi Bančić, predsjednik Općinske podružnice IDS-a Tinjan

Tipičan rječnik agitpropa iz 70-tih godina prošlog stoljeća uz nužnu napomenu da akcija nije bila uperena protiv civila, nego protiv vladajućih SFRJ. Niti jedan civil nije ubijen od strane 19 pripadnika skupine!

Postavlja se pitanje u kojoj to državi IDS-ovac Sandi Bančić živi 2018.godine ?

Njihova retorika i retorika načelnika općine Tinjan u ovih 6 godina nisu se promijenile, osim što im je ipak doprlo do svijesti da u državi Hrvatskoj ne mogu zabranjivati komemoracije, ali se zato i nadalje služe različitim podmuklim i podzemnim metodama zastrašivanja, ucjenjivanja i onemogućavanja.

Ove 2024. godine očito su nečim ucijenili ili zastrašili  lokalnog župnika Mladena Matiku, jer je odbio da se u crkvi održi misa zadušnica. Svake godine do sada u crkvi sv. Šimuna i sv. Jude Tadeja održavala se misa zadušnica, a ove godine župnik nije dopustio.

Odbiti održavanje mise zadušnice nije nimalo kršćanski od jednog svećenika. Crkva nije politička nego vjerska institucija.

Podsjećam na riječi Bl. Miroslava Bulešića:

„ Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu… Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.“

Stoga se Porečka i Pulska biskupija treba očitovati  na takvo ponašanje župnika Mladena Matike, ali i upozoriti vladajuće da je nedopustivo podvrgavanje lokalnih svećenika stranačko-vladajućoj garnituri na vlasti.

Po Ustavu RH, Članak 41. Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.

Međutim, kako je Tinjan ipak u Republici Hrvatskoj, a ne u SFRJ, slobodni građani, domoljubi i vjernici održali su svečano komemoraciju i misu zadušnicu za Viktora Kancijanića i sve koji su svoje živote ugradili u temelje tisućljetne borbe hrvatskog naroda za svoju državu.

Misa zadušnica održana je kod Kapele Božanskog milosrđa u Mofardini. Misno slavlje predvodio je biskup u miru mons. Ivan Milovan uz suslavitelje  vlč. u miru Dragutina Petrovića i vlč. Željka Zeca, župnika Župe Stari Pazin .

Stoga ponavljam višekratno upozorenje nositeljima državnih vlasti RH:

Svi nositelji državnih, županijskih i općinskih vlasti dužni su poštivati Ustav RH i sve državno-pravne akte koje je izglasao Hrvatski Sabor, bez obzira na stranačku, vjersku i nacionalnu pripadnost.

Svako nepoštivanje tih akata trebalo bi biti sankcionirano kao neprijateljski akt uperen protiv neovisne i samostalne Republike Hrvatske koji se kažnjava po Kaznenom zakonu glava 32, u ovom slučaju, članak 349.

Volja naroda iskazana na održanom referendumu (plebiscitu) 19.svibnja 1991. predstavlja temelj samostalnosti i nezavisnosti Republike Hrvatske. Sva državna tijela obvezna su je poštivati pa je stoga Sabor 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

8. listopada 1991. godine, Sabor Republike Hrvatske jednoglasno je donio Odluku o raskidu državno-pravnih sveza Republike Hrvatske sa SFRJ, što je zapravo značilo provedbu Odluke od 25. lipnja 1991. godine.

NN 53/1991

1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,

2. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ,

3. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ,

Prema tome načelnik općine Tinjan Goran Hrvatin sa svojom ekipom izravno krši odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza sa SFRJ od 8.listopada 1991,  jer onemogućava komemoraciju upravo na osnovu akata iz SFRJ.

Viktor Kancijanić ubijen je 2.srpnja 1972. od JNA, vojske  bivše SFRJ, a država Hrvatska ponavljam 8.listopada 1991. raskinula je sve državno-pravne sveze sa SFRJ.

JNA odnosno za mlađe generacije koje to ne znaju, Jugoslavenska narodna armija, izravno zapovjedana iz Beograda bila je agresor na Hrvatsku, razarala hrvatske gradove i sela i ubijala hrvatsko stanovništvo.

Biti protiv komemoracije Viktoru Kancijaniću, koji se protiv te i takve JNA borio, znači biti protiv samostalne i neovisne Republike Hrvatske!

Ako im nije jasno zašto, a vidi se da nije, hrvatski  su branitelji u Domovinskom ratu pobijedili tu JNA, i to toliko  da je nestala skupa sa državom koju je stvorila.

Dakle da rezimiram:

  1. SFRJ, odnosno Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija  ne postoji kao država od 1992.godine.
  2. Republika Hrvatska raskinula je  još 8.listopada 1991. sve državno-pravne sveze sa tom SFR Jugoslavijom.
  3. Svi zakonski  akti, svi njeni zakoni i vrijednosni sustav vezan uz njeno postojanje  u Republici Hrvatsko, ne vrijede još od 8.listopada 1991.

Stoga ta Ustavna Odluka  vrijedi za svakoga hrvatskog državljanina, a samim time i za vladajuće u općini Tinjan, koji je ne poštuju ni nakon 33 godine od njenog izglasavanja.

Načelnik općine Tinjan Goran Hrvatin i njegova ekipa, time izravno krše ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske i kada bi Pravosuđe RH,  njih i sve one  koji se tako ponašaju, sankcioniralo poštivali bi državu Hrvatsku!

Lili Benčik, hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

U spomen na prisilni egzodus Istrana 1915-1918.godine

Published

on

Uvod

Istra je kroz povijest proživjela mnoge migracije stanovništva, dva velika egzodusa i jedan prisilni egzodus u kojem je desetkovano  stanovništvo Istre. Od ovog egzodusa teško se oporavila, jer je pomrlo najviše djece, a zbog neimaštine i nedostatka hrane, tijekom i neposredno nakon rata mnogo je djece zbrinuto u banskoj  Hrvatskoj, koja se zbog talijanske okupacije nikada nisu vratili u Istru.

1.Prisilni egzodus 1915-1918, oko 60 000 stanovnika Južne Istre, od kojih se 10 000 nije vratilo kući.

2. Egzodus istarskih Hrvata 1918-1943 iselilo 53 000 Hrvata, Mussolini naselio 30 000 Talijana [1]

3.Egzodus Talijana 1947-1955[2] oko 220 000 iz Istre, Primorja i otoka

Italija  je ušla u rat na strani sila Antante

Po tajnom Londonskom ugovoru  od 26.travnja 1915., između zemalja Antante (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija) i Kraljevine Italije, Italija je pristala sudjelovati u ratu na strani Antante (izdavši time 33 godine dug savez Središnjih sila), a zauzvrat je dobila obećanje da će dobiti teritorije svojih dojučerašnjih saveznica, Austro-Ugarske i Njemačke te financiranje od Britanije. Prema Ugovoru, zemlje Antante Italiji su obećale sljedeće teritorije: područje Trentina, Južnog Tirola, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, a glede hrvatskih teritorija Istru, otoke Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje počevši od Paga na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom, Kninom i Zadrom i područja u zaleđu tih gradova.

Tim ugovorom  pojavila se opasnost  da  Istra  i Dalmacija budu mete napada  talijanskih ratnih brodova. Prema procjeni admiraliteta austrougarske ratne mornarice, najgore bi prošla  Pula kao glavna austrougarska ratna luka sa brodogradilištem. Očekujući da bi se ti napadi mogli proširiti i na cijelu južnu Istru, južno od Limskoga kanala, donesena je odluka da se iz sigurnosnih razloga evakuira cjelokupno stanovništvo s tog područja. Tako je, u tjedan dana u svibnju 1915., oko 60.000 tisuća Istrana moralo napustiti svoje domove  i prisilno otići u Austriju, Češku, Moravsku i Mađarsku.

Internacija stanovništva Južne Istre

U svibnju 1915. Zapovjedništvo pomorske utvrde Pula izdalo je javni proglas u kojemu je objavljena naredba o evakuaciji stanovništva. Ta se odredba odnosila na stanovnike Pule, te na sve one južno od crte Barbariga-Vodnjan-Valtura, i s područja sjeverno od te crte (Rovinj, Bale, Kanfanar, Barban, Krnica).

Crkvena  zvona su 15. svibnja 1915. u selima Južne Istre  najavila evakuaciju, a samo dva dana kasnije  17. na 18. svibnja stanovnici su dobili upute za evakuaciju. U Puli i okolici su mogli ostati samo državni činovnici i namještenici, te radnici Arsenala i Vodovoda. Svi drugi morali su otići te je za njih napravljen plan koji je podrazumijevao da od 18. svibnja nadalje s pulskog željezničkog kolodvora treba biti evakuirano 8.000 ljudi dnevno. Među njima na sjever su otputovali – tada srednjoškolci, Mijo Mirković, Mate Demarin i Ante Ciliga.

Kompozicije teretnih vlakova  po 35 vagona kretale su iz Pule 8 puta tijekom 24 sata. U 2.30., 6.00., 7.40., 11.30.,  15.30., 19.30., 22.12. i 23.55.

Vozili su se u stočnim vagonima koji su imali oznaku: 6 konja ili 40 ljudi.

Red vožnje prepunih vlakova bio je strogo zacrtan. Istarske ratne izbjeglice putovale su kroz Divaču-Ljubljanu-Ptuj-Maribor i nakon dva dana stizale u logor (Barackenlager) Wagna nedaleko od Leibnitza.

U kutu svakog vagona bio je nužnik koji su koristili uz krajnju neugodu. Na željezničkim stanicama bilo je zabranjeno silaziti.

Bili su podijeljeni prema nacionalnoj pripadnosti (Talijani i Slovinci) i raspoređeni prema ostalim logorima u Monarhiji, odnosno Austriju i seoske krajeve Češke, Mađarske i Moravske.

Za internirane stanovnike mnogo se zauzeo porečko-pulski biskup Trifun Pederzolli. Poslao je pastirsko pismo svim župnicima te pozvao svećenike da po crkvama hitno organiziraju skupljanje novčane pomoći za potrebe tih ljudi. Organizirao je slanje svećenika u izbjegličke logore, koji su evakuiranim ljudima trebali  pružili utjehu vjere, a kod civilnih vlasti zauzeti se za poboljšanje uvjeta života po logorima.

Organizirao je posjete raznim izbjegličkim logorima koje je i sam obišao, Pottendorf, Wagna, Gmundu, Steinklamm…. Namjesništvo Primorja u Postojni pismeno je zamolio da što prije isposluju dopuštenja svećenicima njegove biskupije za slobodan ulaz i besplatan prijevoz željeznicom do evakuiranog stanovništva,  gdje su zbog loših uvjeta smještaja u logorima i selima, loše prehrane i raznih bolesti, zapravo velike nebrige, mnogo propatili i masovno umirali. Ratno je stradanje tadašnja Austro-Ugarska pokušala izbjeći upravo osmišljavanjem  evakuacije, privremenog preseljenja stanovništva, ali ta se nakana pretvorila u svoju suprotnost.

Situacija u Ugarskoj je bila  osobito teška. U mjestima gdje su internirani izbjeglice (Palota, Csandi, Nagylak, Szeged itd.) bila je velika bijeda i glad, bez duhovne utjehe, smješteni u štalama, na malo sagnjile slame. Najgore  je  bilo u Gmundu, gdje je dnevno umiralo po 30 ljudi, očekivala se otvorena pobuna, očaj vjernika bio je toliki da su biskupov govor utjehe prekidali jaucima i prosvjedima. Sredinom prosinca 1915. izbili su prosvjedi u logoru u Gmundu, te su polovicom siječnja 1916. premješteni u logore u Donju Austriju, Češku i Moravsku.

Gmünd, slovio je kao najveći austro-ugarski Barackenlager. Smješten na austrijsko-češkoj granici, ime je dobio po istoimenom gradiću Gmünd, pored kojega je iskrčena šuma da bi se podigao logor. Izgrađen 1914. kao i svi prognanički logori, i Gmünd je bio povezan željeznicom te su evakuirci dolazili gotovo pred sam ulaz logora. Površina logora iznosila je 54.000 četvornih metara na kojoj su se nalazile 144 barake od kojih je 126 bilo namijenjeno spavanju, a 18 za nadzor evakuiranih ljudi, za dezinfekciju, bolnicu, ljekarnu, kuhinju i kantinu. Barake su bile duge 40, a široke 10-12 metara.

Unutar logora protezale su se široke ulice (od kojih su tri glavne bile asfaltirane), poljske kuhinje, spremišta za hranu, vodovod, električna centrala, crkva, škola, bolnica, kazalište, a bila je otvorena i pošta, telefon i telegraf. Činilo se kao dobro mjesto za privremeni boravak. Istina je pak bila drugačija, naime logor je bio ograđen bodljikavom žicom i pod stalnim nadzorom vojnika, a nitko ga nije smio napustiti bez pisane potvrde.

S vremenom se pokazalo da su uvjeti života bili uistinu loši. Hrana je bila oskudna, a obroci su spravljani od stočne repe, kupusa i krumpira. Slično je bilo i s higijenskim uvjetima koji su bili minimalni, logor nije imao kanalizaciju do 1916., a otvoreni kanali koji su kopani između baraka u kojima su se taložile fekalije bile su idealni za širenje zaraznih bolesti.

Tako i ne čudi kako je stopa smrtnosti bila jako velika: od sredine listopada 1915. do početka siječnja 1916. broj umrlih bio je 30 do 60 ljudi dnevno, ponekad i 90, a među umrlima bilo je puno male djece. Među najraširenijim bolestima u logoru bili su tifus, skorbut, rubeola, difterija, tuberkuloza, šarlah i kolera. Potajno se govorilo da, kad dijete završi u bolnici, sigurno neće živo izaći iz nje, tako da su majke pokušavale sakriti svoju djecu i brinuti se za njih same.

U studenom 1915. Jakov Cecinović izvijestio je narodnoga zastupnika Vjekoslava Spinčića o strahotama i nepovoljnim uvjetima života u Gmündu. Svoje nezadovoljstvo nisu krili brojni Hrvati smješteni u logoru, sve su češće izazivali nerede, pasivan otpor i bojkot, no pomaka na bolje nije bilo. Tek u prosincu 1917. unatoč stalnoj cenzuri uredništvo Hrvatskog lista izvijestilo je o teškim životnim uvjetima koji su bili svakodnevica Gmünda te je izravno optužilo Upravu za smrt 5.000 evakuiraca. Prema izvorima koji govore o brojki od preko 15.000 istarskih evakuiraca koji su bili smješteni u Gmündu, njih 5.000 je izgubilo živote. Iako svi ti ljudi nisu odvedeni s namjerom da bi bili uklonjeni, teški životni uvjeti te sam odnos prema njima pokazao je da je taj logor uistinu bio logor smrti.[3]

Još su tri kompozicije krenule s evakuircima nakon službenog završetka evakuacije: 30. svibnja u 14 sati krenuo je vlak iz Pule, 2. lipnja navečer, kompozicija od šezdeset vagona krenula je iz Rovinja, a iz Kanfanara je 3. lipnja evakuiran posljednji dio mještana, smješteni su u Izolu, Leibnitz/Wagna, Rudolfswert i Mödling.

Prije nego je 2.400 mještana Rovinja iz konvoja od 2. lipnja upućeno u Češku i Šegedin u Mađarskoj, privremeni smještaj našli su u Baranji u mjestu Darda.

Svi logori za civilno stanovništvo bili su ograđeni bodljikavom žicom i čuvali su ih vojnici. Nitko ih nije smio napustiti bez pismene dozvole.

Dvadesetog listopada 1915. godine slovenski svećenik dr. Ličan posjetio je Gmünd. U svom obrazloženju za ovakve postupke vlasti dr. Ličan navodi da se ovom odred- bom sprječava možebitno širenje zaraznih bolesti koje su vladale u logoru na sam grad Gmünd i širu okolicu.

Svi prognanički logori povezani su željezničkom mrežom te su evakuirci vlakovima dolazili pred sam ulaz novih privremenih prebivališta.

Osim navedenih u Austriji su postojali i sljedeći logori: Katzenau (Linz) – logor za vojne zarobljenike i civilno stanovništvo talijanske nacionalnosti; Braunau na Innu, logor za civilno stanovništvo talijanske nacionalnosti; Wolfsberg, logor za civil- no stanovništvo talijanske nacionalnosti. U Brucku na Litavi  gdje je bio prije namijenjen  tabor za Židove≈ smješteni su socijalno više stojeći Slovenci≈. U Mitterdorfu smješteno je 10.000 Talijana, dok su u Mistelbachu dom našli Talijani boljeg imovinskog statusa[4]

Radi se o vrlo velikoj tragediji Istrana kao posljedici Prvoga svjetskoga rata. Kući se nikada nije vratilo njih oko 10.000, ponajviše djece, od toga je samo u Gmundu umrlo 5 000 djece. Oni koji su ostali živi vratili su se postupno na svoja ognjišta do sredine 1918. i zatekli zapuštena ognjišta, dvorišta, neobrađena  polja i vrtove. Ti gubitci ljudskih života  istarskoga civilnog stanovništva bili su posebno teška posljedica  rata i veliko demografsko slabljenje južne Istre.

Da se ne zaboravi ovaj egzodus pridonijeli su Ivan Zuccon, koji je uložio nadljudske napore da svi Istrani neovisno o nacionalnosti presele tijekom Prvog svjetskog rata iz Gmünda, zatim Joso Defrančeski iz Ližnjana koji je sjećanja zapisao u listovima Istarska riječ i Istra i u knjizi o vlastitoj nakladi, pa velečasni Lucijan Ferenčić, koji je 1973. godine napisao znanstveni rad koji je nezaobilazan u razumijevanju evakuacije od 1915. do 1918. godine, odnosno doktorsku disertaciju „Porečko-pulska biskupija za vrijeme biskupa Trifuna Pederzollija (1913. – 1941.)“

Općine Medulin i Ližnjan postavile spomenik internircima

U želji da sačuva od zaborava i da se dostojanstveno i s poštovanjem prisjeti svojih mještana čije je sudbine obilježio Prvi svjetski rat, općine  Medulin  i Ližnjan su   jedine jedinice lokalne samouprave u Istri, koje su obilježile stotu obljetnicu završetka Prvog svjetskog rata. Upravo Općina Medulin je 2014. godine, povodom obilježavanja početka I. svjetskog rata u suradnji s Istarskom Županijom te istarskim gradovima i općinama organizirala posjet 250 Istrana austrijskom gradu Gmündu, gdje je postavljena spomen ploča na mjestu nekadašnjeg logora u kojemu su  ratne godine proveli 15 tisuća Istrana, od kojih se njih 5.000 nije nikada vratilo svojim domovima.

Isto tako  općina Medulin je 2015. godine postavila spomenik  „Spomenik Egzodusu 1915.-1918.“, djelo kipara Šime Vidulina, u šumici Libora, na granici između Medulina i Ližnjana, kao trajni spomen posvećen mještanima dviju najjužnijih istarskih općina i svim prisilno preseljenim Istranima, njih preko 60 tisuća, odvedenih za Velikoga rata u Austriju i seoske krajeve Češke, Mađarske.[5]

29. rujna 2018. godine, u prostoru svojeg multimedijalnog centra općina Medulin je otvorila izložbu „Vržite mi želizni križ“ ( Stavite mi željezni križ) 

Marija Lorencin iz Medulina  je pred smrt poručila svoj djeci neka joj na grob u tuđini postave željezni, a ne drveni križ kako bi joj nakon rata mogli pronaći grob.

Povjesničar Andrej Bader, autor je knjiga Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918. (izdavač Općina Medulin, 2009.) i Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918., 2. prošireno izdanje (izdavač Općina Ližnjan, 2011.), a potpisuje i publikaciju o logoru Gmünd u Austriji iz 2014. godine, izdanu od strane Općine Medulin povodom obilježavanja početka I. svjetskog rata. Prilikom otvorenja izložbe Bader je istaknuo kako se na izložbi „Vržite mi želizni križ“, iznimnim foto materijalom i pisanom građom, audio i video zapisima te predmetima koji materijalno svjedoče o periodu Velikoga rata, posjetiteljima predstavlja fragmente života Premanturaca, Banjolaca, Pomeraca, Vinkuranaca i Medulinaca, koji su u ratu sudjelovali kao vojnici na bojištima i u zarobljeništvu, ili su pak kao civilni evakuirci odvedeni od svojih domova te teške ratne godine proveli u logorima Austrije te ruralnim krajevima Češke i Mađarske.

“Vržite mi želizni križ, vržite mi na greb želizni križ, ne drveni, kad narestete i tornate se, da znate di san zakopana”. Poručila je to pred smrt Medulinka Marija Lorencin. Okupila je, na rastanku, svoju djecu u mjestu Brezova nad Svitavou u Češkoj i prenijela im svoju posljednju želju. Umrla je 27. prosinca 1915. godine. Nakon majčine smrti, kad je završilo progonstvo, sinovi Josip i Milo te kći Marija vratili i su se u Medulin s tetkom Katom Kirac i njenim sinom Ivanom.

Povratak evakuiraca počeo je u prosincu 1917., a posljednji su stigli u rodni kraj ujesen 1918. godine. Pojedine obitelji vratile su se bez četvero djece. Putujući kući iz izbjeglištva, majke su plakale na prozorima vagona: gledale su groblja na kojima su pokopana njihova djeca. U Ližnjan je tek nekoliko godina nakon završetka rata stigla osmrtnica za djevojčicu Anu Boljun rođenu 21. svibnja 1908. godine. U odnosu na broj stanovnika, u tuđini je stradalo najviše mještana Ližnjana – više od 300.

Nakon povratka napuštenim ognjištima evakuirce su dočekala uglavnom neobrađena polja i smrtonosna španjolska gripa. Glad je bila velika: jeli su i zdrobljene koštice maslina i koru drveća. No, je li moguće danas ustanoviti točan broj umrlih u tuđini?

Knjige logora Gmund u Austriji nisu sačuvane. Dolaskom talijanske uprave u Istru mnoge župe ostale su prazne i nije imao tko voditi crkvene knjige. Ne zna se jesu li osobe čija smrt nije zabilježena, otišle u Kraljevinu SHS ili u druge države. Broj umrlih po mjestima današnjih općina Medulin i Ližnjan uspjelo se utvrditi   gotovo u potpunosti zahvaljujući njihovim potomcima i rođacima, susjedima, kucanju od vrata do vrata, kaže Bader.

Kad ne možemo u tuđini zapaliti svijeću u spomen na naše pretke, učinimo to tamo gdje su oni prije jednog stoljeća imali svoja ognjišta. To je najmanje od onog što smo im dužni

Pišući o egzodusu Rakljanaca, Anton Percan naveo je i stihove koje je najvjerojatnije napisao Mijo Mirković, tada šesnaestogodišnjak i sam izbjeglica s dvije sestre i majkom. „…Oci djecu grle si i ljube, Možda ovo zadnji danak bude, Kada su si žene ispratili, Žalosno su Vodnjan ostavili“…. No dvjestotinjak Rakljanaca imalo je sreću jer su iskrcani u Olomucu, u moravskoj regiji, gdje su živjeli i potomci Hrvata doseljeni u 17. stoljeću. Bježali su tada pred Turcima.   

U sličnim okolnostima Hrvati u Moslavini zbrinuli su istarsku djecu. Popisi su djelomice sačuvani, a prema njima je u moslavačkom kraju spominje se da je udomiteljsku ulogu preuzelo 406 obitelji. Među njima je udomitelj bio Mijo Badalić, otac hrvatskog književnika Josipa Badalića.  Dio istarske djece zbrinut je u križevačkom i bjelovarskom kraju. Središnji zemaljski odbor za zaštitu porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Hrvatske i Slavonije vodio je dr. Josip Šilović. Odbor je 1917. godine razvio snažnu djelatnost, spašavajući od gladi istarsku, hercegovačku, dalmatinsku, bosansku i slovensku djecu.

Teške demografske posljedice rata i internacije

Socijalne i demografske posljedice rata  i internacije u Istri su donijele  pad nataliteta koji se osjetio cijelo razdoblje između dva svjetska rata. Vrlo loša je demografska slika Istre i krajem tridesetih, odnosno izrazito negativni odnos nataliteta i mortaliteta stanovnika. Istarsko međuraće označeno je vrlo nesigurnim socijalnim prilikama, nepostojanjem konzistentne socijalne politike i nesređenim socijalnim odnosima. Istra se svrstavala u najsiromašnije talijanske pokrajine. Bez suvremenih cestovnih i željezničkih prometnica, nepostojanja tržišta te nedostatne opskrbe vodom, Istra je već na samom početku bila osuđena na puko preživljavanje, a i ono je mnogo puta dolazilo u pitanje. Najbolji pokazatelj vrlo niskog stupnja higijenskih, zdravstvenih uvjeta, jest i veliki broj smrtnosti pogotovu novorođene djece u prvim godinama nakon rata.

Istra je demografski bila uništena zaraznim bolestima, poput španjolske groznice, malarije i tuberkuloze. U Istri je od tuberkuloze umiralo čak 3,1 posto stanovništva. Prva je bila i po smrtnosti dojenčadi,  a visok postotak bio je i umrlih od tifusa, dizenterije i malarije tipičnih bolesti nerazvijenih krajeva. S tim u svezi je dakako i demografska kriza u Istri, praćena visokim stupnjem mortaliteta, velikim emigracijama,  a time i kroničnim nedostatkom radne snage koji će se osjećati u Istri kroz cijelo razdoblje međuraća.

Posebno je  teška situacija bila  u vodoopskrbi istarskih sela i mjesta poradi kojih su zdravstvene i higijenske prilike bile izrazito loše. Danas je voda dostupna, samo otvoriš špinu i poteče. Ali u ono vrijeme Često, u vrijeme velikih suša 1921., 1927.-1928., kada bi ponestalo vode u šternama ( cisterne uz kuće u koje se skupljala kišnica) korištene su lokve koja su se inače koristila kao pojilišta za stoku. Nije nimalo čudo da se upravo u ljetnim mjesecima povećao broj crijevnih oboljenja. Vodu su, pak, morale kupovati one obitelji koje nisu imale mogućnost prijevoza. Obitelji su inače morale vodu svakodnevno dovoziti volovskom zapregom ili magarcima (tovarima) što bi ponekad trajalo cijeli dan.

Andrej Bader je u svojoj  knjizi Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918.,opisao  teško stradanje stanovništva sela Medulina, Ližnjana i Premanture, ali  nije obuhvatio stanovništvo Proštine.

A Proštinari su kada su se 1918. godine vratili, na Križu u znak zahvalnosti Bogu. postavili veliki KRIŽ od kamena, kojega su 1947.godine komunisti srušili.

Kao što se vidi na fotografiji temelj KRIŽA je ostao i natpis župljani 1918.

I kao što Medulinci i Ližnjanci dostojanstveno i sa dubokim poštovanjem ne daju da se zaborave ta teška stradanja njihovih predaka, žitelji Proštine žele obnoviti križ za koji je u spomen na  taj egzodus potpisalo suglasnost 73 obitelji.

Potomci  interniraca sa Proštine osnovali su  udrugu Križ, kako bi  brže i lakše realizirali taj projekt. Među internircima bila je i moja  prababa,  a u Moravskoj joj je umrlo dvoje djece.

Križ na Križ,   je primarni zadatak Udruge Križ. Nakon njegove realizacija Udruga Križ nastavlja  raditi na promicanju  demokršćanskih vrijednosti, organiziranjem tribina, hodočašća , humanitarnih akcija,  izdavanjem prigodnih publikacija i suradnju sa drugim udrugama i pojedincima srodnog djelovanja.

Lili Benčik/hrvatskepravice


[1] https://www.matica.hr/hr/429/posljedice-prvoga-svjetskoga-rata-u-istri-23828/

[2] https://hrcak.srce.hr/file/56215

[3] https://www.istrapedia.hr/it/natuknice/2361/gmund

[4] https://www.academia.edu/41188245/BARACKENLAGER_GM%C3%9CND

[5] https://istarski.hr/node/18729-izmedju-medulina-i-liznjana-otkriven-spomenik-velikom-egzodusu-istrana#google_vignette     

Continue Reading

Istaknuto

Komemoracija Viktoru Kancijaniću još uvijek izaziva prijepore kod sljednika yugo-titoističke ideologije

Published

on

2.srpnja 2024 .godine 52 je obljetnica smrti Viktora Kancijanića, istarskog sina, hrvatskog rodoljuba i mučenika koji je ubijen kao  član Bugojanske skupine 2.srpnja 1972.godine, negdje podno planine Raduše u BIH.

Spomen ploča podignuta je na groblju u Tinjanu, na inicijativu Borisa Mofardina i Župe Tinjan, Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” i Matice hrvatske, uz žestoko protivljenje SDP-a i IDS-a, što nije ništa čudno s obzirom na jugoslavensko naslijeđe te dvije stranke, pa im je svaki borac za hrvatsku državu terorist prema njihovoj nikad prežaljenoj Jugoslaviji ( ne ponovila se nikada).

IDS i SDP nikako ne prihvaćaju i ne shvaćaju da je podržavanje jugo-vrijednosti, negacija hrvatske države.

Veoma brzo zaboravljaju da je JNA, koja je predstavljala Jugoslaviju bila agresor na Hrvatsku. Tenkovi JNA obasipani cvijećem iz Beograda, glavnog grada Jugoslavije krenuli su razarati i ubijati Vukovar. 1600 tenkova JNA, 980 oruđa zemaljskog topništva i  350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi je u 87 dana ispalilo 6,5 milijuna projektila na Vukovar

Neka pogledaju na YouTube snimku kako su po razorenom i spaljenom Vukovaru pjevali „ Aoj Slobo šalji nam salate, biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate!“

E ali to nije bio njihov rat! IDS nije u prvom valu ni prognanike i izbjeglice htio primiti. Ivan Jakovčić danas tu sramotu negira, ali činjenice ostaju. Može on blokirati istinu koliko god hoće, ali u Glasu Istre au zabilježene njegove riječi.

Za  IDS–ovo i SDP-ovo yugo-komunističko  i titoističko naslijeđe  Viktor Kancijanić je terorist, jer se usudio sa svojom grupom napasti njihovu još uvijek i nikada neprežaljenu JUGOSLAVIJU, a za istarske i hrvatske RODOLJUBE je hrvatski mučenik, koji je svoj mladi život ugradio  u tisućljetnoj borbi Hrvata za svoju državu.

Kako spomenik na Tinjanskom groblju nisu uspjeli srušiti, što im je bila namjera,  IDS i SDP na svaki način nastoje onemogućiti bilo kakav spomen ili obljetnicu. Sitnih li duša koje se još uvijek nisu oslobodile yugo-titoizma i naučili životu u demokraciji.

Bugojanska skupina, bila je  akcija kodnog naziva Feniks-72 koja je počela u lipnju 1972.godine, a u njoj je sudjelovalo 19 pripadnika HRB-a. Gerilska skupina, koja je austrijsko-jugoslavensku granicu prešla 20. lipnja 1972.godine, poslije je nazvana i Bugojanska skupina jer se iskrcala u podnožju planine Raduše u blizini Bugojna u Bosni i Hercegovini.

U toj Bugojanskoj skupini sudjelovao je i Viktor Kancijanić – Veli Jože kako mu je bilo kodno ime u Hrvatskom revolucionarnom bratstvu.

Viktor Kancijanić  je dokaz hrvatstva u Istri što IDS, a i SDP u Istri ne žele priznati. Istra je po njima multikulturalna i multietnička, sve multi, samo da nije Hrvatska.

I to je ta politika koja je ustvari poražena!  Rezultati popisa  stanovništva 2021.godine su poražavajući za tu politiku odnarođivanja Istre od hrvatskog identiteta. U 32 godine intenzivnog medijskog, političkog i gospodarskog uništavanja hrvatskog identiteta Istre nisu uspjeli. Istra se vratila hrvatskim korijenima.

U Istri po popisu stanovništva živi 76,40 % Hrvata, 5,01% Talijana, 5,13 % Istrijana , regionalno opredijeljenih koji bi Republiku Istru, 2, 96 % Srba .To je u brojkama ovako; od 195 237 stanovnika u Istri, Hrvata ima 149 152, Talijana 9 784, Istrijana 10 025 i Srba 5 778.

Kako IDS-u nije uspjelo odnarođivanje Istre preko istrijanizacije, sada pojačava pritisak dodatnom talijanizacijom. U Puli, Poreču ukidaju se hrvatski nazivi pojedinih ulica i mjesta i dodaju talijanski! Za koga? Za 9 784 Talijana gdje samo dva mjesta u Istri imaju preko 30% Talijana. To su Grožnjan sa 44,51% Talijana  i Brtonigla sa 35,72% Talijana.

Ta politika iako poražena ustrajna je u svom nametanju sa pozicije vlasti.

2024. godine ponavlja se isto onemogućavanje komemoracije, čak još više! Ne smiju zabraniti  javno,  žive u državi Hrvatskoj, pa sada to rade perfidnije ( spod banka).  Kako? Dovoljan je dokaz onemogućavanja, zabranjivanja,   što  se sveta misa zadušnica ne služi u Crkvi u Tinjanu, gdje se svake godine održavala,  već kod Kapele Božanskog milosrđa u Mofardinima.

Lokalni župnik  Mladen Matika očito je podlegao je pritisku načelnika općine Tinjan Gorana Hrvatina  njegove ekipe. ( kojeg li apsurda-prezimena Hrvatin)

Prošle godine obratila sam se otvorenim pismom načelniku općine Goranu Hrvatinu i zbog podmetanja i onemogućavanja komemoracije, jer očito je da IDS i SDP skupa sa načelnikom općine ne mogu Borisu Mofardinu oprostiti kupnju dva grobna mjesta na lokalnom groblju u Tinjanu i podizanje spomenika Viktoru Kancijaniću, čime ih je onemogućio u rušenju spomenika. Dokaz za to imam napismeno od načelnika općine koji postavljanje spomenika smatra nasilnim činom.

Citiram; „ Imate krive ljude na krivim pozicijama, koji ne razumiju se u politiku, već tjeraju nešto što nemoze  uspjet u mjestu i vremenu gdje se nalaze. Ništa se ne radi na silu bar ha tako mislim!“

Vidi se da se Goran Hrvatin ne da se  ne razumije u politiku, ni mjestu, ni vremenu gdje se nalazi, već ne priznaje državu Hrvatsku.  On misli da je još uvijek  u Jugoslaviji, a ne u Hrvatskoj. I čak kaže da Boris Mofardin tjera nešto što ne može uspjeti, a to je Hrvatska , jer Viktor Kancijanić je Hrvat koji se borio protiv Jugoslavije za Hrvatsku.

To su mentalni jugoslaveni koji iako žive u državi Hrvatskoj i koriste sve benefite koje im je ta država omogućila, pa i vlast putem demokratskih izbora, ne priznaju Hrvatsku i njene vrijednosti. Hrvatska je naprosto nešto što „ NE MOŽE USPJETI!“

Upravo zato ponavljam  javno obraćanje načelniku općine Tinjan, Goranu Hrvatinu iz 2022. godine  koji ništa nije shvatio,  ni uvažio od argumenata koje sam mu predočila, osim da ne može više,  kao dio državnog aparata u Republici Hrvatskoj,  javno zabraniti komemoraciju.

Dakle Gorane, neću vas nazivati ni drugom, ni gospodinom, jer za mene niste niti jedno ni. drugo, već čovjek koji se ne snalazi u vremenu i prostoru u kojem živi, pa tako ni sa tituliranjem.

Reći ćete sa kojim pravom vam se obraćam? Vi ste javna osoba, političar koji se dokazuje na izborima i kao takav podložni ste kritici. A kritike zaslužujete , jer vaše ponašanje u ovom predmetu koji pratim od 2012.godine nije u duhu demokracije, ni u duhu Hrvatske, već u duhu prošlih propalih ideologija i propale države!

Pitam vas Gorane u kojoj vi državi živite?  U kojem društvenom i državnom uređenju živite?

Po dokumentu koji ste poslali g. Mofardinu znam da živite u Republici Hrvatskoj, ali po diktatorski   sročenom tekstu vi živite u totalitarnom duhu, koji je nestao prije 30 godina.

Citiram:“ Obavještavamo Vas da ste dužni u roku od odmah maknuti sa svih oglasnih ploča na području Općine Tinjan postavljene obavijesti za 50. obljetnicu smrti Viktora Kancijanića. Naime, kao dugogodišnji član Općinskog vijeća Općine Tinjan te potpredsjednik istog vijeća upoznati ste sa činjenicom da je sadržaj koji postavljate na oglasne ploče neprihvatljiv i protivan Ustavu Republike Hrvatske kao i Statutu Općine Tinjan te je time i zabranjeno njegovo postavljanje na oglasne ploče Općine Tinjan koje su javni objekti“

Gorane kao mlad i školovan čovjek, doktor ste veterine po dostupnim podacima, čudi me vaš diktatorski ton i nepoznavanje Ustava RH, jer niste naveli niti jedan članak  Ustava RH, ni članak Statuta Općine Tinjan kojim  potkrjepljujete  ZABRANU, niti zbog čega je sadržaj Oglasa neprihvatljiv!

Na oglasu piše u koliko sati je Sveta misa. Zar je vama neprihvatljiva Sveta misa zadušnica? Po Ustavu RH Članak 40.

Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.

Prema tome u Svetoj misi nema ničega neprihvatljivog, što bi izazvalo zabranu.

Problem je u vama, jer se radi o Viktoru Kancijaniću, koji je poginuo za Jugoslavene kao terorist, pa se sada pitam jeste li vi državljanin Hrvatske ili nepostojeće, mrtve Jugoslavije kada tražite zabranu  sa jugoslavenskih pozicija?

E pa da vas poučim što piše u Ustavu RH, kada se već toliko prijetite  „da je sadržaj koji postavljate na oglasne ploče neprihvatljiv i protivan Ustavu Republike Hrvatske“

U preambuli Ustava RH piše da je RH nastala :“ na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države“

Da pojasnim Hrvatska je odbacila komunistički sustav i na referendumu 19. V. 1991.godine, sa rezultatom od 94,17 % odlučila za samostalnu, suverenu i demokratsku državu.

No za tu se svoju samostalnost morala i izboriti u velikosrpskoj i JNA agresiji. Pobijedila je hrvatska vojska, odnosno hrvatski branitelji i velikosrbe i JNA. Time je porazila velikosrpsku ideologiju i Jugoslavensku narodnu armiju kao vojsku Titove Jugoslavije. Porazom JNA poražene su sve yugo -vrijednosti, sve na čemu je počivala Jugoslavija, pa su samim  time Gorane sve vaše objede prema Viktoru Kancijaniću poražene, jer vaš yugo-titoistički sustav vrijednosti u Hrvatskoj ne važi.

Prema tome vaše pozivanje na Ustav RH, je totalno promašeno. Svetom misom i komemoracijom ne krši se Ustav RH.

Ustav RH kršite vi kada obilježavate obljetnice iz NOB, jer je Republika Hrvatska odlukom Hrvatskog Sabora od 8.listopada prekinula sve državno-pravne sveze sa svim Republikama koje su činile SFRJ:

„- polazeći od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracije o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske, koju je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednici od 25. lipnja 1991. godine,

– utvrdujući da je tromjesečni rok o odgodi primjene Ustavne odluke koji je određen od EU…

ODLUKU                                                                                                            

1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,

2. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ,

3. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ,

4. Republika Hrvatska priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika…

Klasa: 021-03/91-05/07

Zagreb, 8. listopada 1991.

Kršite također i Rezoluciju Vijeća EU 1481 /2006 i

Deklaraciju Hrvatskog Sabora  o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine NN 76/2006 u kojoj između ostalog piše;

11. Zbog toga se Hrvatski sabor pridružuje Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu.

12. Hrvatski sabor se pridružuje pozivu koji je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim ili post-komunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

13. Hrvatski sabor dijeli uvjerenje Parlamentarne skupštine Vijeća Europe da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo.

To znači da vi Gorane Hrvatin ne poštujete Ustav RH, krivo ga tumačite ili ga što je još žalosnije pogrešno i potpuno bez osnove optužujete ljude!

„Ukoliko ne postupite po ovom dopisu te ukoliko ubuduće bude takvih pojava na području Općine Tinjan, koje se provode bez znanja i suglasnosti Općine Tinjan, bez daljnjih upozorenja ćemo Vas novčano kazniti sukladno Odluci o komunalnom redu te prijaviti nadležnim tijelima“

A još je žalosnije  vaše nepoznavanje hrvatskih pravnih i državnih akata kao načelnika jedne općine u Republici Hrvatskoj.

Na osnovu kojeg akta ćete novčano kazniti i prijaviti nadležnim organima g. Borisa Mofardina? Odluke o komunalnom redu? Ako postoji takva odluka, onda je protuustavna i nezakonita, jer Boris Mofardin nije prekršio niti jedan Zakon Republike Hrvatske, a yugo Zakoni u RH ne vrijede!

Prilično sramotno za jednog političara Gorane Hrvatin, da ne poznaje Zakone države u kojoj živi i radi i to na  odgovornoj funkciji sa koje još i u svom neznanju prijetite! Ajoj!

„Isto tako ukazujemo da je Društveni dom Kringa javni prostor u kojem je također zabranjeno okupljanje u svrhu promicanja neprihvatljivih ciljeva i sadržaja te Vam zabranjujemo korištenje istog dana 02.07.2022. godine kao i ubuduće, za navedene svrhe“

Isto tako Gorane ukazujem vam da su Dom gradili svi mještani, da on nije vaša prćija, koju ćete vi dodjeljivati samo vama podobnima, već kako ste rekli „javni prostor“  A vi zabranjujete korištenje zbog neprihvatljivih ciljeva i sadržaja? Koji su to neprihvatljivi ciljevi i sadržaj? Komemoracija, sjećanje su za vas neprihvatljivi ciljevi i sadržaj?

Čemu tolika mržnja i takav način izražavanja, i to 30 godina nakon nestanka Jugoslavije? Kakvi ste vi ljudi koji ne podnose druge i drugačije, drugačijeg svjetonazora od vašeg? Ogrezli u jednoumlju! Ogrezli u mržnji prema „fašizmu“, a pod Titovom kapom partizankom počinili su vaši grozne zločine iste , ako ne i gore od fašista,  pa vas mi ne mrzimo? Gdje vam je ta velika tolerancija i suživot?

Opet ponavljam za koga je to neprihvatljivo? Jugoslavene? Takvih nema, jer Jugoslavija više ne postoji, pa ni njene vrijednosti, koje su pobjedom nad JNA, hrvatski branitelji bacili u ropotarnicu povijesti, a vi je želite uskrsnuti? U Hrvatskoj Viktor Kancijanić nije neprihvatljiv, a vi Gorane i vaši SDP-ovci konačno shvatite,  nakon 30 godina da živite u Hrvatskoj i da je prošlo vrijeme diktature i zabrana! Sramotno!

E da još jedna Rezolucija po kojoj bi vas trebalo kazniti, a to je Rezolucija EU Parlamenta od 19.9 2019.godine, koju Hrvatska još nije ratificirala, ali je kao članica EU mora poštovati. A u njoj piše:

3.  podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;

17.  izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola;

18.  napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

E sada ću vas na osnovu ove Rezolucije podsjetiti na zločine komunista u Istri koji sebe nazivaju antifašistima, da vidimo taj razvikani antifašizam na djelu:

Istarski antifašizam koji po počinjenim zločinima, to nikako nije i ne može biti!

SDP-ov načelnik općine Vižinada Marko Ferenac:“ Istra danas živi antifašizam“

Pogrešno; Istra danas živi u slobodnoj, višestranačkoj i pluralističkoj demokraciji!

“Istra danas živi antifašizam i nitko joj to neće oduzeti. Nažalost, često se vrijednosti antifašizma žele diskreditirati od pojedinaca koji dovode u pitanje građanska prava u ovoj zemlji i opijeni kapitalizmom zaboravljaju na ljudske vrijednosti. Ratovi su završili i nema potrebe konstantno preispitivati tko je bio pobjednik, a tko gubitnik, tko agresor, a tko žrtva. Dovoljno je samo prisjetiti se. Međutim užasava neprincipijelno, revizionističko i iredentističko nasilje na povijesnim istinama, kojima se pokušava izbrisati zasluge boraca, a krivnje za ratna stradanja pripisati Titovim partizanima“ rekao je Ferenac i dodao kako je EU stvorena na antifašističkim tekovinama  koje bi trebale dijeliti sve njene članice. Nažalost nekima to nije slučaj, jer se toleriranjem ili veličanjem ustaškog pozdrava zapravo želi revidirati povijest što narušava ugled i socijalni napredak i zato se treba boriti za ideale za koje su se naši stari borili” zaključio je Ferenac

Citiram Ferenca, jer je on SDP-ovac kao i  vi Goran Hrvatin, a i blizu su Vižinada i Tinjan.

Prvo što bi trebali vi mlađahni članovi SDP-a u Istri  učiniti je  naučiti  povijesne istine o Istri, Hrvatskoj i Europi, jer je vaše izražavanje  čista SDP-ovsko yugo-komunističko i demagoško nabacivanje parola! Govorite  o povijesnim istinama, a nemate  pojma koje su to povijesne istine!

Spominje Ustaše, a pojma nema o NDH. Načuo od nekoga i lupeta! Povijesna činjenica je da ustaša u Istri nikada nije bilo, jer je Istra Rapallskim ugovorom iz 1920.godine, pripojena Italiji. NDH je proglašena tek 10.travnja 1941.godine, znači 21 godinu poslije dok je Istra bila pod talijanskom vlasti, tako da ustaša u Istri nije ni moglo biti. Uglavnom antife sve Hrvate svrstavaju u ustaše, osim što sebe nisu svrstali u ono što jesu, u zločince!

Govori da se ne treba konstantno preispitivati tko je bio pobjednik, a tko gubitnik, tko žrtva ,a tko agresor, a onda sam učini upravo to i napada “neprincipijelno, revizionističko i iredentističko nasilje na povijesnim istinama”! Kojim to povijesnim istinama?

E dalje otkriva koje su to njegove povijesne istine” krivnju za ratna stradanja pripisati “Titovim partizanima”?

Ne pripisuje im se,  nego su upravo oni te zločine i počinili! Nijekati da su počinjeni zločini i proglasiti ih “neprincipijelnim i revizionističkim nasiljem” usprkos svim dokazima koji postoje i koji su javno objavljeni je upravo bezobrazna i licemjerna laž.

Nigdje Ferenac nije naveo koje su to vrijednosti za koje su se “naši stari borili”? Koje su to vrijednosti antifašizma u Istri i tko ih hoće oduzeti, kada se ne zna ni što su te vrijednosti, ni koje su? Isti uopćeni jugo-komunistički agitprop!

I na kraju tog demagoškog pamfleta kaže da bi svi u EU trebali dijeliti antifašističke tekovine! Koje lupetanje  parola bez sadržaja!?

A ne zna mlađahni Marko Ferenac da je  EU bila blokovski  podijeljena  na demokratske i na totalitarne i autokratske zemlje. U demokratskim zemljama EU nije bilo post ratne odmazde i represije, one su se normalno dalje razvijale na demokratskim zasadama parlamentarne demokracije. A u totalitarnim  i autokratskim  u koje je spadala i ex Jugoslavija je narod  ponovno nakon završetka ratnih operacija prolazio i trpio sve  strahote odmazde Titovih partizana za koje mlađahni načelnik Marko Ferenac tvrdi da im se ne smije pripisati???

I upravo zato ću navesti  samo dio zločina koji su počinjeni u Istri,  kao primjer da ne pišem u prazno, kao što prazno neargumentirano govore SDP-ovi načelnici:

Rezime žrtava koje su Titovi partizani pobili u Istri, a koje načelnik Vižinade Marko Ferenac nikako ne priznaje već tvrdi  da su im pripisani:

Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.

Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.

Bilo je to vrijeme dok je Pula pripadala zoni A pod nadzorom SAD i Velike Britanije (Trst Gorica, Pula), što komunisti -osloboditelji, nisu nikako podnosili.

Nakon eksplozije, nastala je panika i Talijani su počeli masovno iseljavati.  Pogrom Talijana iz Istre, i ne samo Talijana, već i istarskih narodnjaka, djelo je Titovih partizana i komunista, a brojni civili neselektivno su ubijani  i bačeni u jame poznate pod imenom fojbe.

Iselilo se ili  optiralo je preko 200 000 ljudi iz Istre. Brojke variraju ovisno o izvoru. Napisane su brojne knjige na tu temu i sa talijanske i sa istarske strane. Činjenica je da je Titov komunistički režim kriv za taj drugi egzodus stanovništva  Istre u povijesti!

Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci, koji se nisu htjeli  uključiti u KPJ, proganjani su svi neistomišljenici Komunističke partije Jugoslavije!

Milovan Antun (1907.-1945.)

Rođen je u selu Režanci, župa Svetvinčenat, zauzeti vjernik i ponosan narodnjak, otac mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog u  miru .Prijateljevao je s mnogim hrvatskim svećenicima te je bio širitelj hrvatskog katoličkog tiska za vrijeme fašističke okupacije, zbog čega je bio progonjen od fašista. Širenje katoličko tiska, napose Katoličkog zidnog kalendara 1944. koji je tiskao Božo Milanović, naići će na žestoku osudu partizanskog vodstva u Istri.  Pojedini partizani su se željeli dočepati i dijela njegova bogatstva te je trebalo sve učiniti da se oslabi moć i utjecaj obitelji Milovan. Oznaši su 22. ožujka 1945. nasilno Antuna odveli iz kuće i ubili. Tijelo nije nikada pronađeno! Poslije je optužnica napisana za medije kako bi se ozloglasilo Antuna i opravdao partizanski zločin. Komunistička zlostavljanja obitelji Milovan nastavila su  se i nakon rata.

Don Angelo Tarticchio iz Galižane(1906-1943) službovao je u Rovinjskom selu. Nakon kapitulacije Italije 8 rujna 1943.godine bio je uhićen, odveden u pazinski kaštel i 19.rujna 1943.godine, bačen u jamu na Lindarštini.

Vladimir Vivoda, ( 1924-1944) onemogućen zbog ratnih prilika nastaviti teološko školovanje u Gorici, nakon što je maturirao na klasičnoj gimnaziji koparskog sjemeništa, ostao je kod kuće i pomagao lokalnom buzetskom župniku, držao vjeronauk i pučke pobožnosti. Domaćim partizanima se ta njegova aktivnost nije dopala, pa su jedne večeri on i njegov otac Anselmo nestali. Nakon njihova nestanka lokalni kapelan se raspitivao za njih i naišao na zid šutnje. Do konca rata i neposredno nakon rata kolale su svakakve glasine, ali nitko nije progovorio. Tek 60-tih godina buzetski župnik Stanko Macuka uspio je u velikom povjerenju doznati njihovu sudbinu. Partizani su ih odveli u Motovunsku šumu, mučili , natjerali da si iskopaju grob i zaklali ih , da se ne čuju pucnji. U velikoj tajnosti su njihove kosti iskopali i prenijeli na groblje Mali Mlun. Kada je to saznao općinski službenik prijetio je da će minirati groblje u Malom Mlunu, ali ga je pretekla smrt! Eto to je „antifašizam“ kojim se u Istri  diče!

Bl.Miroslav Bulešić ( 1920-1947) zaklan nakon krizme u Lanišću 24.kolovoza 1947.godine, nisu dali da ga pokopaju u Savičenti,  Proglašen Blaženim u pulskoj Areni 28.rujna 2013.godine.

Bl. Francesco Bonifacio, ( 1912-1946) odveden u nepoznato i bačen u jamu 11. rujna 1946.godine,  ubili su ga pripadnici narodne straže i jugoslavenske vojske kad se vraćao iz Grožnjana, gdje je dijelio ispovijedi. Grob mu se do danas ne zna, a pretpostavlja se da mu je tijelo bačeno u jamu. Proglašen  je blaženim 4. listopada 2008. godine.

Pavao Krajša (1888.-1944.) iz Kringe

Klarić Marčelo (1897.-1945.) iz Buzeta

Legović Marko (1905.-1944.) iz Muntrilja

Levak Viktor (1905.-1945.) iz sela Levaki, župa Motovunski Novaki

Peteh Mate (1873.-1945.) iz Žminja

Nemoguće je nabrojati sve hrvatske narodnjake koje su partizani likvidirali prije, za vrijeme rata kao i poslije rata. Ivan Grah , župnik u Ližnjanu, donosi stradanja i drugih narodnjaka po istarskim župama. Danas o ovim nevinim ljudima nitko ne govori, mada još u narodu postoje sjećanja što se događalo. Najveći nedostatak u istraživanju je nepostojanje pisane građe. Ono što i postoji je proizvod komunističkog režima. Kako godine prolaze umiru svjedoci i s njima istina!

E to je taj komunistički mentalni sklop, koji ne prihvaća demokratske standarde,  pluralizam . višestranačje i različitosti u  svjetonazoru. Za vas  je jednoumlje zacementirano u moždanim vijugama.

Ne pomažu tu ni Rezolucije Vijeća EU i EU Parlamenta, niti što smo članica EU, mozak je ostao u “antifašizmu”. Antifašizmu -koji to nije. Jer je taj” antifašizam” pobio više ljudi u Istri nego fašist Mussolini!

Taj “antifašizam” zaklao je Bl. Miroslava Bulešića, bacio u jamu Bl. Francesca Bonifacija, talijanskog svećenika, pobacao u fojbe sve viđenije istarske narodnjake, koji su preživjeli Mussolinijev fašizam, ali nisu komunistički “antifašizam”.

Istarski Hrvati koji su stoljećima  održali svoj identiteti  i Katoličku vjeru uz pomoć svojega svećenstva , izborili su se zahvaljujući istarskim narodnjacima i rodoljubima sjediniti sa maticom  zemljom Hrvatskom, postali su žrtve komunista, koji su ih ubijali i proganjali. Koji apsurd, preživjeli su  fašizam  Benita Mussolinija, ali nisu vaš bajni SDP-ov  antifašizam!

Lili Benčik/hrvatskepravice

P.s.

Kao privitak mail prepiska sa Goranom Hrvatinom. Nije mi odgovorio na moje primjedbe da se nije očitovao zbog čega je neprihvatljiva komemoracija Viktoru Kancijaniću i što je to na silu?

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved