Connect with us

Društvo

23. KOLOVOZA – EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARNIH REŽIMA

Published

on

Slika 1. Udbina – Spomen park crkve Hrvatskih mučenika

Vijeće Europe je 25. siječnja 2006. izglasovalo Rezoluciju 1481. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima koja snažno osuđuje zločine komunizma. Sabor je iste godine donio vlastitu Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN 76/2006.), tu Rezoluciju i Deklaraciju mnogi kod nas ignoriraju i već dugo vremena sustavno opstruiraju istraživanje komunističkih poratnih zločina na hrvatskome tlu.

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2006_07_76_1786.html

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008. godine, a potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. godine.

Slika 2. Udbina – Spomen park crkve Hrvatskih mučenika

„Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i time Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude bez ikakvih nejasnoća“.

Slika 3. Ubijeni franjevci

Dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj iz lipnja 2011. godine, 23. kolovoza obilježava se kao spomendan – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Republika Hrvatska jest usvojila Deklaraciju Europskog parlamenta ali nije raščistila sa svojom komunističkom prošlošću jer su komunistički kadrovi i dalje ostali na vlasti i nisu dozvolili istraživanje o zločinima, teškim kršenjima ljudskih prava od komunističkog režima. Jugoslavenski komunistički režim je skrivao svoje strašne zločine. Zabranjenja su ili onemogućena istraživanja u Sloveniji i Hrvatskoj (i drugdje) o masovnim grobnicama. Na području Slovenije evidentirano je preko 600 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s preko 100 tisuća ubijenih ljudi a u Hrvatskoj preko 940 s mogućih 90.000 žrtava. U poraću je ubijeno i više od 50.000 pripadnika njemačke manjine.

U Hrvatskoj je partizanska vojska upravljala s 19 koncentracijskih logora u vremenu od rujna 1944. do svibnja 1945. godine. Među poznatije zarobljeničke i koncentracijske logore se ubrajaju: Logor Knićanin, Radni logor Valpovo, Sabirni logor Josipovac. Nakon razilaženja sa Staljinom (1948. godine) komunistički režim je otvorio politički logor na Golom otoku koji je djelovao od 1949. godine do 1988. godine! Na Golom otoku su zatvorenici bili podvrgnuti najgoroj fizičkoj i psihičkoj torturi takozvanog preodgajanja neprijatelja sustava. Pored Golog otoka bilo je više zatvora ali su najzloglasniji bili u Gradiški i Lepoglavi gdje se provodila fizička i psihička tortura hrvatskih domoljuba i intelektualaca.  

Slika 4. Naslovnica knjige Crna knjiga komunizma

Danas u Hrvatskoj imamo situaciju prešućivanja komunističkih zločina, iskrivljivanja činjenica, onemogućavanje otkrivanja masovnih i pojedinačnih grobišta unatoč prihvaćanje Europske deklaracije. Žalosno je da se u zemlji, koja je članica Europske unije, još uvijek  slave komunistički zločini, zločinci i njihovi sljedbenici. Umjesto da se osudi komunističke zločine, da se osudi diktator (nalogodavac) Tito nasljednici komunističke idiologije slave ubojicu, odaju mu počast (ulice i trgovi nose ime zločinca, slavi se njegov rođendan i datumi kada su počinjeni zločini protiv civilnog stanovništva). Sljedbenici komunističke ideologije, djeca komunističkih rukovodioca i drugi, su na rukovodećim mjestima u društvu (privreda, obrazovanje, sredstva priopćavanja i drugdje) i oni se svim sredstvima bore protiv istine o komunističkim zločinima.

Povjesničari, istraživači, smatraju da je komunistička ideologija u svijetu odgovorna za smrt od 100 do 200 milijuna ljudi. Komunistički zločini u svijetu, kao i u Hrvatskoj, su uglavnom ostali nekažnjeni osim sporadičnih slučajeva. Međutim, u većini zemalja su se suočili s istinom o komunističkoj diktaturi, zločinima komunističke ideologije. Neke zemlje su se suočile sa svojom prošlošću  i osudile komunističke zločine, provele lustraciju. Nažalost, Hrvatska se još nije suočila sa svojom mračnom komunističkom prošlošću. U Hrvatskoj trgovi, ulice nose ime komunističkog diktatora Tita za kojega povjesničari kažu da je kriv za smrt preko pola milijuna ljudi (neki smatraju da je kriv za smrt milijun stanovnika Jugoslavije). Ove brojke se odnose na razdoblje od svibnja 1945. godine do kraja njegove vladavine 1980. godine. Tito spada među 10 najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Komunistički zločini su započeli prije Drugog svjetskog rata, provodili su se za vrijeme rata i nakon rata. Takozvani komunistički osloboditelji su mnoge oslobodili života i imovine. Nakon ulaska u mjesta, gradove slijedila su ubojstva takozvanih neprijatelja naroda bez suda (slučaj Daksa i mnogi drugi). Ubojstva su bila na ideološkoj osnovi, a negdje i zbog osobnog animoziteta, koristi. Proglašavanjem nekoga neprijateljem naroda, lišavanjem života i konfiskacijom imovine su se komunisti direkto okoristili. Uništavanjem hrvatskog plemstva, uništavanjem intelektualne elite i nametanjem filozofije: „ Use, nase i podase“ rušile su se sve moralne i etičke norme u društvu. Mnogobrojna ubojstva intelektualaca, svećenika, časnih sestara, hrvatskih domoljuba su obilježja komunističke vladavine. Nadalje, komunistička vladavina je i svoje vojnike revolucije progonila nakon razlaza sa Staljinom (Logor Jasenovac, Goli otok).

Slika 5. Naslovnica knjige Naše robijanje

Oni koji veličaju komunizam i žale za komunističkom Jugoslavijom (SDP, Radnička fronta, Možemo, SDSS, Glas, Centar itd.) treba podsjetiti na masovna ubojstva u svibnju i lipnju 1945. godine (Bleiburg, Maribor, Celje, Sloven Gradec, Barbarin Rov, rudnik Pečovnik, Macelj, Jazovka, Križni putove, masovne grobnice diljem Slovenije (oko 600 masovnih grobnica), Hrvatske (više od 940 masovnih grobnica te Bosne i Hercegovine (više od 90/180 ?) masovnih grobnica). Zločini i komunistička tortura nastavljeni su od lipnja 1945. sve do 1990. godine (partizanski logori, kaznionice Lepoglava i Stara Gradiška, Goli otok i drugi komunistički kazamati). Antife znaju da se sudilo za takozvani verbalni delikt, pjevanje domoljubnih pjesama pa traže da se ponovno sudi za verbalni delikt po njihovim optužnicama. Antife slave zločinca i ubojicu Tita zanemarujući činjenicu da je pobio ratne zarobljenike bez istrage i suđenja, zanemarujući komunističke progone u Jugoslaviji. 

Nakon završetka Drugog svjetskog rata komunisti su u Jugoslaviji prevarom došli na vlast (Sporazum Tito-Šubašić je bio grubo izigran) jer su izvršili prevaru na izborima. Šubašića su otpisali i nametnuli su svoju strahovladu. Drug Ranković, desna ruka druga Tita, je izjavio 1. veljače 1951. godine u beogradskoj skupštini: „ Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3, 777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja“. Takozvani narodni neprijatelji su likvidirani bez suđenja i prava na obranu! Ovome se sntife dive, a neki žale što nije ubijeno još više Hrvata.

Istraživanje komunističkih zločina se stalno opstruira. Neki zločini su istraženi i dokumentirani ali se istina i dalje prešućuje (mainstream mediji). Ima mnogo masovnih grobnica koje još treba istražiti. Smisao istraživanja je utvrditi činjenice o mjestima grobišta, osobama koje su ubijene, počiniteljima zločina i nalagodavcima koji su naredili zločine. Za suđenja nalogodavcima i izvršiteljima zločina je kasno ali mora se znati istina. Zločin je zločin bez obzira tko ga je počinio. S jedne strane se spominju i preuveličavaju ustaški zločini, a s druge strane se skrivaju komunistički zločini koji su mnogobrojniji i strašniji. Zbog čega se zabranjuje istraživanje masovnih zločina koje su komunisti učinili? Vjerojatno zbog djece komunista koji su danas u politici, privredi, kulturi, obrazovnom sustavu. Njima ne odgovara istina o djelima (nedjelima) njihovih očeva, majki, djedova, baka i nona!

Postoje dokumenti o logorima, stratištima, poznati su izvršiocima i nalogodavcima i vrijeme je da se javno objave. Ne može se jedan zločin pravdati drugim. Masovni komunistički zločini izvršeni su u ime ideologije (cilj je bio uništavanje nacionalnog i vjerskog identiteta).  Mnogobrojne žrtve su umorene samo zato jer su imale drugo mišljenje, nisu podržavale komunističku ideologiju, nisu podržavali otimačinu, ideološku podobnost kao sustav vrijednosti. To je bio jedini grijeh mnogih intelektualaca, domoljuba, svećenika, časnih sestara. Nadalje mnogo članova obitelji (žena, djece) takozvanih narodnih neprijatelja je ubijeno, zlostavljano, onemogućavano u normalnom životu.

Partijska knjižica bila je važna za školovanje, napredovanje, državnu službu, službu u vojsci i policiji, službu u medijima itd. U svim porama društva je bio implementiran komunistički nepotizam. Nažalost, i danas nasljednici komunista provode istu praksu.  Svi oni koji su bili u sustavu komunističke torture, koji su se materijalno i na druge načine okoristili trebaju odstupiti s vlasti.

Oni koji pričaju o pljački Hrvatske od 1990. godine trebaju znati da je pljačka na našim prostorima započela 1919. godine, da je bila jako intenzivna nakon svibnja 1945. godine. Neki komunisti su bili iz dobro stojećih obitelji (npr. M. Tripalo) ali većina su bili proleteri (neki probisvjeti) koji nisu imali ništa. Bivši proleteri iz 1945. godine bez ičega su 1990. godine u Hrvatskoj bili ugledni i imućni građani Socijalističke Republike Hrvatske. Imetak su mnogi stekli temeljem komunističkih zakona koji su ozakonili ubojstva, torturu i pljačku neistomišljenika. Članovi partije koji se došli u sukob, bilo koje vrste, s komunističkom partijom su bili isključeni iz vlasti ili pak umoreni.

Za zločine nema opravdanja, ali isto tako povjesničari moraju razmatrati povijesni kontekst, vrijeme i okolnosti nekog događaja. Nije isto napraviti zločin u miru ili u ratu, nije isto braniti svoje ognjište i izvršiti agresiju na tuđe. Nije isto ubiti neprijatelja u borbi ili ubiti nenaoružanog, vezanog ratnog zarobljenika. Komunistički intelektualci u Hrvatskoj, povjesničari, su ideološki indoktrinirani i ne mogu sagledati činjenice pa iskrivljeno tumače povijest. Jasno je da je logor Jasenovac nastavio s radom nakon takozvanog oslobođenja i da je bio stratište nakon 1945. godine pa je negiranje te činjenice zločin perom koji ne doprinosi utvrđivanju istine i pomirbi.

O komunističkim zločinima ima mnogo materijalnih dokaza, dokumenata, svjedočanstava, literature. Napisane su i objavljene Crne knjige komunizma u kojima su opisani komunistički zločini i teror komunističkih diktatora (npr. Crna knjiga komunizma – Zločini, teror, represija, izvorni naslov “Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”. objavljena u Francuskoj 1997. godine).

Slika 6. Budimpešta – Muzej terora

Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj (Zločini jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj 1945. godine) knjiga je koja opisuje povijest represije, zločine i teror u Hrvatskoj. Prof. dr. Josip Jurčević u knjizi opisuje uz brojne dokaze da je democid nad desetcima i stotinjcima tisućama Hrvata naredio vrh jugoslavenske komunističke vlasti u krugu oko Tita i Rankovića. Knjiga je izvorno objavljena 1997. godine. Izašla je na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku. Predgovor je napisao Janko Vranyczany Dobrinović, a Bleiburška tragedija hrvatskog naroda prof. dr. Mate Meštrović.

Slika 7. Budimpešta – Muzej terora

U Budimpešti se nalazi muzej terora, Terror Háza Múzeum, u kojem se nalaze svjedočanstva o nacističkom i komunističkom teroru u Mađarskoj. Naši susjedi su se suočili s mračnom stranom komunističke vladavine u Mađarskoj. I u drugim bivšim komunističkim (socijalističkim) zemljama su se suočili s mračnom stranom komunističke vladavine (torture). Nažalost u Hrvatskoj se i dalje negiraju komunistički i drugi zločini (četnički)  koji su počinjeni tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Vrijeme je da prekinemo šutnju o totalirizmu, komunistčkoj strahovladi, zločinima prema svima koji nisu mislili kao partija. Partija je sve određivala, kadrovsku politiku, razvojnu strategiju, znanost, kulturu, šport. O svemu je partija vodila računa. Partija je pobila klasne neprijatelje 1945., a narednih godina je provodila torturu nad svima koji su imali drugačije mišljenje. Pozatvarali se obrtnike, uveli plansku privredu, uveli kvote doprinosa bez obzira je li to realno ili ne. Planirali su plantaže pamuka u Imotskom!. Planirali su izgradnju atomske bombe. Umjesto gradnje autocesta, novih želježničkih pruga gradili su podzemne aerodrome, baze, komandna mjesta i skloništa. Pomno su pazili da se netko od neistomišljenika ne obogati ali su partijskim poslušnicima dali sve. Oni su mogli graditi vikendice (s državnim novcem) u nacionalnim parkovima, oni su mogli graditi bazene s morskom vodom 200 kilometara od mora jer cisterne su uredno prevozile morsku vodu.

Komunisti su uništavali moral, duhovnost, kreativnost i drugo mišljenje. Pobili su ratne zarobljenike, pobili su civile, žene i djecu koji su izbjegli iz svojih domova. Odveli su ranjenike iz bolnice i mučki ih pobili. Preorali su groblje vojnika druge strane (Mirogoj i drugdje). Ubijali su bez suda. Optuživali su nevine ljude zato da bi se domogli njihove imovine i tako su od krpaša postali komunistička gospoda. Uselili su se u tuđe stanove, vile i gospodarstva. Socijalistički trbuhozborac Miroslav Krleža je živio u vili židovskog bankara (to mu nije smetalo)! 400 stanova Kaptola, u Zagrebu, je konfiscirano i u njih se uselila komunistička bagra.  Zatvarali su studente zbog pjevanja pjesme Vila Velebita, pjevanja pjesme Ustani bane. Otjerali su seljake sa sela u industrijske pogone i stvorili 230 000 invalida rada. Zabranili su pristup Visu, Lastovu i drugdje i tako su uništavali otoke, sela. Onemogućili su razvoj u nekim djelovima zemlje i prisilili ljude da pođu trbuhom za kruhom (Njemačka i drugdje). Preko pola milijuna Hrvata radilo je u inozemstvu! U inozemstvu su djelovale skupine provokatora, ubojica i doušnika komunističkog sustava koje su kontrolirale emigrante. Umorena su 74  hrvatska domoljuba u inozemstvu jer ih je komunistički režim smatrao opasnima za svoju vladavinu.

Pomirba da ali nema pomirbe bez istine. Nema pomirbe bez pokajanja za učinjena zlodjela. Nitko se nije pokajao, ispričao za komunističke zločine! Nažalost  na početku trećeg tisućljeća neki slave zločine i pokušavaju naći opravdanje. Nema opravdanja za ubijanje ratnih zarobljenika, nevinih žena i djece. Nema opravdanja za oskvrnuća grobova umrlih i poginulih.

Vrijeme je da se Hrvatska suoči s istinom o komunističkoj vladavini, da oda počast žrtvama komunističke torture kao što odaje počast žrtvama nacizma i fašizma. Također je vrijeme da se isprave navodi komunističko-četničke propagande o broju žrtava u Jasenovcu i drugdje. Treba istražiti i kazati istinu bez licitiranja i političkog uvećavanja ili umanjivanja žrtava. Vrijeme je da se imenuje zločince i da se uklone imena ulica, trgova, koja nose imena zločinaca jer je to civilizacijski minimum za pomirbu i bolju budućnost.

Ne ponovilo se nikada više i nigdje na svijetu!

Sjetimo se svih žrtava totalirizama i zapalimo svijeće. Počivali u miru!

Dr. Marko Jukić  

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved