Rumunjska, članica Europske unije i NATO-a, nalazi se u dubokoj političkoj krizi nakon što su vlasti zabranile kandidaturu Calina Georgescua, desnog predsjedničkog kandidata, za ponovljene predsjedničke izbore – donosi Logic. Djelomično prenosimo…

Ovaj potez, koji je mnogi opisuju kao neustavan i autoritaran, izazvao je masovne prosvjede i nasilne sukobe s policijom u središtu Bukurešta. Situacija je postala toliko napeta da su se na ulicama glavnog grada čule eksplozije petardi, a zrak je bio pun dima od suzavca. Ovo nije samo pitanje jedne kandidature – ovo je pitanje budućnosti demokracije u Rumunjskoj i šire.

Poništena pobjeda i zabrana kandidature

Calin Georgescu, relativno nepoznati političar desnice, postao je glavni igrač na rumunjskoj političkoj sceni nakon neočekivane pobjede u prvom krugu predsjedničkih izbora u studenom 2024. godine. S oko 22% glasova, Georgescu je bio na putu da se u drugom krugu suoči s proeuropskom kandidatkinjom Elenom Lasconi. Međutim, njegova pobjeda bila je kratkog vijeka. Ustavni sud Rumunjske poništio je rezultate izbora, navodeći kao razlog navodno strano uplitanje i manipulaciju društvenim mrežama, posebno TikTokom, u korist Georgescua.

Situation in Romania is Rapidly Deteriorating. Protests and Fights are breaking out with Police in Bucharest.

Stand Strong Romanian brothers! pic.twitter.com/HQRNXgn2Zx

— Based Hungary (@HungaryBased) March 9, 2025

Nakon poništenja izbora, središnje izborno povjerenje (CEB) odbilo je Georgescuovu kandidaturu za ponovljene izbore, pozivajući se na odluku Ustavnog suda iz prosinca 2024. godine. Povjerenstvo je tvrdilo da Georgescu ne ispunjava uvjete za kandidaturu, što je izazvalo bijes njegovih pristaša. Georgescu je odluku nazvao “izravnim udarom u srce demokracije” i obećao da će se boriti za svoja prava. Zabranjena mu je kandidatura na temelju lažnih insinuacija koje nikada nisu dokazane, a mediji o tome šute.

Nasilje na ulicama Bukurešta

Odluka CEB-a dovela je do eskalacije nasilja u Bukureštu. Stotine Georgescuovih pristaša okupile su se ispred sjedišta izbornog povjerenstva, bacajući kamenje, petarde i boce na policijske snage. Policija je odgovorila suzavcem, a sukobi su rezultirali ozljedama i na jednoj i na drugoj strani. Prosvjednici su palili namještaj i barikadirali ulice, dok su se zvukovi eksplozija i krika razlijegali gradom.

Georgescu je na društvenim mrežama pozvao svoje pristaše na mirne prosvjede, ali je istovremeno upozorio da će “demokratski svijet pasti ako padne Rumunjska”.

…

Međunarodne reakcije i optužbe na račun Zapada

Ova kriza nije prošla nezapaženo na međunarodnoj sceni. Ruski mediji i Kremlj brzo su reagirali, nazivajući odluku rumunjskih vlasti “političkom represijom” i “napadom na demokraciju”. Georgescu, koji je tijekom kampanje izražavao proruske simpatije i zalagao se za prekid pomoći Ukrajini, postao je simbol borbe protiv “zapadne hegemonije” u regiji.

S druge strane, prozapadni političari u Rumunjskoj i njihovi saveznici u Europskoj uniji i NATO-u oprezno su reagirali. Premijer Marcel Ciolacu podržao je odluku Ustavnog suda, tvrdeći da je ona nužna kako bi se spriječilo strano uplitanje u rumunjsku demokraciju. Međutim, kritičari ističu da su vlasti koristile tu odluku kako bi eliminirale političkog protivnika, što predstavlja opasnu tendenciju u zemlji koja se hvali svojim demokratskim vrijednostima.

Manipulacija društvenim mrežama ili politička represija?

#Bucharest now. Clashes between protesters and state police in front of the Electoral Office. Soviet style dictatorship in the EU. @elonmusk @MarioNawfal pic.twitter.com/UuDtkqBCVq

— Cezar-Victor Năstase (@CezarVNastase) March 9, 2025

Jedna od ključnih točaka u cijeloj priči jest uloga društvenih mreža, posebno TikToka, u Georgescuovoj kampanji. Prema izvješćima rumunjskih obavještajnih službi, strani akteri, vjerojatno povezani s Rusijom, koristili su TikTok kako bi promovirali Georgescuove videoporuke, koje su postale viralne. Njegovi videi, puni dramatične glazbe i nacionalističkih poruka, privukli su milijune pregleda i pomogli mu da osvoji značajnu podršku među mladim biračima.

Međutim, pitanje je koliko je ova kampanja zapravo bila rezultat stranog uplitanja, a koliko jednostavno efikasne uporabe društvenih mreža. Američki potpredsjednik JD Vance na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji izjavio je da “ako nekoliko stotina tisuća dolara digitalnog oglašavanja može uništiti demokraciju, onda ta demokracija nikada nije bila jaka“. Ova izjava otvara pitanje je li odluka rumunjskih vlasti bila opravdana ili je riječ o političkoj represiji.

Što slijedi za Rumunjsku?

Rumunjska se nalazi na raskršću. S jedne strane, prozapadne vlasti pokušavaju očuvati status quo i spriječiti dolazak novog kandidata na vlast. S druge strane, rastući bijes građana, koji smatraju da im je oduzeto pravo na demokratski izbor, može dovesti do daljnje destabilizacije.

…

Ako se situacija ne smiri, Rumunjska bi mogla ući u period dugotrajnih političkih nemira, što bi imalo ozbiljne posljedice ne samo za zemlju, već i za cijelu regiju. Na kraju krajeva, pitanje je jednostavno: može li demokracija preživjeti ako se njeni temelji podrivaju u ime njenog očuvanja? Odgovor na to pitanje odredit će budućnost Rumunjske – i možda cijele Europe. (Logicno.com)

Za većinu kršćana ime Toma Akvinski zauvijek će biti povezano s njegovim najpoznatijim djelom Summa Theologiae. U Summi je Akvinski koristio filozofsko rasuđivanje kako bi obradio i objasnio glavna učenja Katoličke Crkve.

Međutim, Summa je samo jedno od mnogih književnih djela koja je Akvinski ostavio Crkvi. Napisana prije više od 800 godina, njegova djela obuhvaćaju sustavne rasprave, filozofske komentare, liturgijska djela, pisma i propovijedi. Čak i voljene euharistijske himne Tantum Ergo i O Salutaris Hostia, koje se i danas pjevaju, potječu iz njegova pera. Moderni znanstvenici i dalje rade na sastavljanju Editio Leonina, sabranih djela Akvinskog, čije je izdavanje izvorno pokrenuo papa Lav XIII. 1879. godine. Do sada su sastavljena 39 sveska, što predstavlja polovicu ukupnog opusa.

S obzirom na složena pitanja o kojima je Akvinski pisao i golem opseg njegova rada, Thomistički institut posvetio se približavanju njegovih spisa široj publici putem digitalne platforme – dijeleći učenja Akvinskog na način koji može privući pažnju i teologa i običnih ljudi, katolika i nekatolika.

Rezultat je Aquinas 101, serija kratkih i zanimljivih videa utemeljenih na spisima svetog Tome Akvinskog. Thomistic institute je akademski institut Papinske fakultete Dominikanske kuće studija u Washingtonu, DC. Otac Gregory Pine, OP, pomoćni ravnatelj Instituta, rekao je na službenoj stranici organizacije: „U ovom modernom dobu razvili smo Aquinas 101 kako bi bio dostupan svima koji žele produbiti svoju vjeru ili saznati više o brojnim važnim temama koje su relevantne za njihov svakodnevni život kao katolika.“

Kako bi sve lekcije bile pregledno organizirane, Thomistic Institute osnovao je vlastiti YouTube kanal Aquinas 101.

Sveukupno, Aquinas 101 uključuje 19 tečajeva, od kojih svaki obrađuje određeno pitanje, poput „Tko je Bog?“ i „Objašnjava li znanost sve?“ Osoba koja traži odgovore na teška pitanja lako bi mogla doći do Aquinas 101, budući da serija uključuje desetke videa o temama poput sakramenata, stvaranja i evolucije, postojanja Boga, čuda i mnogo više.

Korisnici mogu kreirati personalizirane račune, što im omogućuje da se lako vrate na posljednju lekciju koju su učili. Također mogu pratiti svoj napredak i zaraditi certifikate o postignuću. Svi videi iz Aquinas 101 dostupni su besplatno.

Za više informacija posjetite Aquinas101.com i krenite u istraživanje uma i djela jednog od najistaknutijih i najplodnijih autora kršćanstva.

Izvor

Što se dakle dogodilo između petka i utorka (od 28.veljače do 4. ožujka) drugo nego ovo: Zelenskij se od ponosna Ukrajinca koji se u Bijeloj kući prepire s Trumpom pretvorio u skrušena vazala – piše Zdravko Gavran u Hrvatskom nebu.

slika: Allposter

Očito je shvatio da je Trump jači, što mu je potvrdio i sve ostalo objasnio njegov najveći europski saveznik i pokrovitelj, britanski premijer Starmer. A što je onom inscenacijom i režiranom predstavom u Bijeloj kući uživo prenošenom na televizijama postigao Trump? – To da Zelenskij shvati kako nije više ono što je bio: neformalni zapovjednik gotovo čitavomu ’kolektivnom Zapadu’. Istina je da ga mnogi nisu uvijek, na vrijeme ni dovoljno slušali kada je tražio tenkove, zrakoplove i sve ostalo. No imao je takav status da su ga svi tretirali kao neke vrste vrhovnika. Kud Zelenskij okom, oni skokom! A i stoički su podnosili njegove ukore kada mu u čemu ne bi udovoljili.

Trump mu je sada pokazao kako je vrijeme njegove dominacije, bar što se tiče Amerike, prošlost. Slikovito: Ne može on, i to u Bijeloj kući, biti ravan predsjedniku SAD-a i ondje se s njime inatiti, a u poziciji je prositelja i primatelja američke pomoći! Trump je kao nekoć papa Grgur VII. – a Zelenskij kao kralj Henrik IV., koji se, kao prvo, mora pokoriti Papi i priznati ga za vrhovnika: „poći u Canossu”.

Ukrajinski predsjednik Zelenskij polizao je i ono za što jest i ono za što nije kriv i jučer se u objavi na X-u i u drugim izjavama nastojao nekako umiliti Trumpu nakon one neugodne prepirke – zapravo predstave koju su u Bijeloj kući izrežirali kako bi Zelenskija doveli u situaciju američke nemilosti i srdžbe, i to na najvišoj državnoj razini. E da bi on shvatio tko je – tko.

Zelenskij se dakle u utorak korigirao, posuo se pepelom, potvrdio da želi pregovarati o miru s Rusijom i da to želi „pod vodstvom“ predsjednika Trumpa, kakav god on bio. „Sila zakon mijenja“, stara je narodna poslovica.

Jedna druga slika odnosno usporedba iz europske povijesti ovdje je vrlo prikladna. Po toj povijesnoj analogiji, bila bi riječ o Zelenskijevu „Putu u Canossu [Kanosu]“, odnosno „Poniženju u Canossi“, o činu pokajanja i priznavanja ispravnosti i vrhovništva drugomu koje se obično skraćeno naziva.

Canossa: povijesna analogija s današnjicom

Kada se kaže „Put u Canossu“, u mjesto u Toskani, u današnjoj Italiji, to se odnosi na diplomatsku misiju koju je početkom g. 1077. poduzeo njemački kralj, poslije rimsko-njemački car Henrik IV. (car „Svetoga Rimskog Carstva“) u nastojanju da okonča ozbiljan prijepor s papom Grgurom VII. i da bude opozvano njegovo isključenje iz Crkve.

Bilo je to doba žestokih „borbi za investituru“, u kojima su se papinstvo odnosno crkvena vlast i svjetovni vladari borili za to tko će od njih biti najviša vlast. Veliki, obrazovani i odlučni papa-reformator Grgur VII. inzistirao je na pravu Crkve da ima posljednju riječ u crkvenim stvarima, a ne podvrgnuta njihovoj (samo)volji i njihovu „kadroviranju“ u samoj Crkvi.

Primat Crkve temeljio se na vjerskom učenju po kojemu nasljednici svetoga Petra drže ključeve vječnog života i spasenja za vječnost, dok su svi zemaljski vladari smrtni i prolazni. Crkva je u kršćanskoj Europi imala biti vrhovna duhovna vlast, autoritet. Svjetovni vladari moraju to priznavati, a ne narušavati papinske ovlasti tako što će postavljati biskupe. Papinstvo i crkveni sabori (osim sabora u Wormsu) inzistirali su naime na tomu da ne mogu laici, dobivajući za to od pretendenata financijske i druge protuusluge, određivati – po volji svjetovnih vladara i drugih moćnih svjetovnjaka – koji će svećenici biti postavljani za biskupe (tzv. simonija), nego da to mora biti ovlast isključivo pape odnosno crkvene, duhovne vlasti.

Henrik se toj papinskoj ambiciji usprotivio: u siječnju 1076. na koncilu u Wormsu isposlovao je da se donese odluka kojom se svrgava tadašnjeg papu Grgura VII. Stoga ga je ovaj u veljači te godine ekskomunicirao, izopćio iz Crkve kao zajednice koja omogućuje spašenje za vječnost i prestao ga priznavati za vladara. To je imalo i svoje opipljive posljedice, budući da je Crkva bila moćna ustanova s vojskom odanih klerika, a i mnogi vladari bili su odani i poslušni Papi. Tako su se i protiv Henrika IV. okrenuli ne samo njemački svećenici, nego i vodeći njemački feudalci – koji su u feudalizmu povremeno imali spram kralju ili caru mnogo veću moć nego što ju imaju današnji, demokratski „feudalci“ odnosno velmože. Kralj je bio kralj, car je bio car, ali bi se feudalci urotili da ga pritisnu ili svrgnu ako bi se previše razišao s njihovom voljom i očekivanjima. Tako su i tada njemački feudalci, na svojoj skupštini u Oppenheimu 16. listopada 1076., donijeli odluku da Henrika više ne će smatrati njemačkim kraljem ako papinska ekskomunikacija ostane na snazi.

Grgur je dodatni pritisak učinio objavivši da će, ako se Henrik ne pokaje u roku od jedne godine nakon izopćenja, ono postati stalno i neopozivo. Trasirat će mu put u pakao, gdje će ga čekati đavli i vječne muke.

Henrikova ambicija i procjena trenutka u kojem se mora pokoriti papi Grguru VII.

Henrika su vjerojatno mnogo više mučile ovozemaljske brige, odnosno zadržavanje i jačanje vlastite vlasti. Bog je visoko, a ono što dolazi poslije smrti daleko, zacijelo je mislio, poput mnogih. On je, pravi germanski kolerik, imao veliku ambiciju, koju će poslije i ostvariti: vladat će okrutno, skršit će pobunu njemačkih feudalaca i podvrgnuti njemačke zemlje sebi. Osvojit će i Rim, odande će zatim biti otjeran, ali će se osvetiti i poslati barbarske saveznike i plaćenike, koji će opustošiti Rim. Zbog njegove beskrupuloznosti i bešćutnosti dodijelit će mu naziv „Okrutni“.

Henrik će poslije uspjeti na crkvenom saboru u Rimu g. 1084. – dakle 17 godina nakon što mu se skrušeno poklonio – svrgnuti i iz Crkve izopćiti papu Grgura VII., a za vrhovnika proglasiti protupapu Klementa III. Taj protupapa zatim će Henrika i njegovu ženu Bertu okruniti carskom krunom. Grgur će se uskoro vratiti, ali će zbog ogorčenosti Rimljana kao kolateralnih žrtava njihovih sukoba morati pobjeći i umrijeti u progonstvu.

Kako je sreća promjenjiva, kako su ugled i vlast nestalni! Nepoznati ljetopisac zapisat će ovo nakon što će Henrik IV. umrijeti u 56. godini života, a nakon što je njegov sin dignuo pobunu protiv njega, na čemu je otac pred smrt oprostio i blagoslovio ga: „Kraljevstvo nemira zamijenio si kraljevstvom mira, konačno beskonačnim, zemaljsko nebeskim. Tek sada istinski vladaš, sada nosiš svoj dijadem koji ti Tvoj nasljednik ne otima i na kojemu ti nijedan protivnik ne zavidi.“

No u siječnju 1076. Henrik još nije znao što će se sve poslije dogoditi. Ali je dobro uvidio da bi mogao ostati bez svega, pa i bez glave, ako se u tom trenutku ne pokloni Grguru VII. Koji se u odmjeravanju snaga pokazao kao jači. Zato se odlučio s njime pokornički, skrušeno pomiriti. Morao je, kao sada Zelenskij, pokazati da ima dobru volju, da je spreman priznati drugomu vrhovništvo, poslušati ga. To je učinio tako što je tijekom zime putovao iz njemačkih zemalja preko Alpa da bi dospio do papinske rezidencije. I tako se 25. siječnja zajedno sa svitom, hodajući odjeven u jednostavne redovničke halje i bosonog, pojavio pred vratima zamka Canossa, gdje je Grgur uživao zaštitu Matilde od Toskane. No Papa ga nije odmah primio; srednji vijek znao je što je okajavanje grijeha, što ispaštanje i pokora (zgodno je toga se prisjetiti na Pepelnicu!). Morao je po zimi i bosonog čekati vani, na otvorenomu, da mu se Papa smiluje i pusti ga unutra.

Zelenskij i Trump u korelaciji kao kralj Henrik IV. i papa Grgur VII.

Nakon tri dana čekanja Grgur je naložio da se otvore vrata te je pozvao kralja na misu. Tako je na simboličan način označio da je poništio njegovo izopćenje. Prijepor je time priveden kraju. Ali samo privremeno. No budućnost je ono što nas u ovom trenutku u korelaciji Zelenskij – Trump ne zanima.

Izraz „poći/otići u Canossu“ ušao je u mnoge jezike kao slikovit opis nečijeg poniženja, pokajništva, pokore te prihvaćanja i priznavanja vrhovništva onomu kojemu si to vrhovništvo prethodno zanijekao i osporio. Prvo se moraš pokloniti onomu tko je jači od tebe i o kojemu ovisi tvoja budućnost na ovomu, a možda i na onomu svijetu.

Što se dakle dogodilo između petka i utorka (28. veljače do 4. ožujka) drugo nego ovo: Zelenskij se od ponosna Ukrajinca koji se u Bijeloj kući prepire s Trumpom pretvorio u skrušena vazala. Očito je shvatio da je Trump jači, što mu je potvrdio i sve ostalo objasnio njegov najveći europski saveznik i pokrovitelj, britanski premijer Starmer. A što je onom inscenacijom i režiranom predstavom u Bijeloj kući uživo prenošenom na televizijama postigao Trump? – To da Zelenskij shvati kako nije više ono što je bio: neformalni zapovjednik gotovo čitavomu ’kolektivnom Zapadu’. Istina je da ga mnogi nisu uvijek, na vrijeme ni dovoljno slušali kada je tražio tenkove, zrakoplove i sve ostalo. No imao je takav status da su ga svi tretirali kao neke vrste vrhovnika. Kud Zelenskij okom, oni skokom! A i stoički su podnosili njegove ukore kada mu u čemu ne bi udovoljili. Trump mu je sada pokazao kako je vrijeme njegove dominacije, bar što se tiče Amerike, prošlost. Slikovito: Ne može on, i to u Bijeloj kući, biti ravan predsjedniku SAD-a i ondje se s njime inatiti, a u poziciji je prositelja i primatelja američke pomoći! Trump je kao nekoć papa Grgur VII. – a Zelenskij kao kralj Henrik IV., koji se, kao prvo, mora pokoriti Papi i priznati ga za vrhovnika: „poći Canossu“.

Izvor: hrvatskonebo.org