Tri neuropsihologa uzdrmala znanstvenu zajednicu: Slučajevi onesvještavanja nakon kliničke smrti otvaraju novo poglavlje
Mogu li ljudi biti svjesni čak i nakon što im srce prestane kucati? Pitanje koje je desetljećima stajalo na granici između znanosti i filozofije sada dobiva novu težinu.
Trojica renomiranih neuropsihologa – Titus Rivas, Annie Durven i Rudolph Smith – prikupili su podatke koji bi, ako se potvrde, mogli promijeniti temeljna shvaćanja svijesti i života.
Njihovo višegodišnje istraživanje obuhvatilo je više od 70 slučajeva ljudi koji su preživjeli kliničku smrt. Iza svakog od ovih slučajeva krije se priča koja nadilazi granice uobičajenog medicinskog znanja.
U mnogim svjedočanstvima pacijenti su tvrdili da su u trenutku kada su medicinski proglašeni mrtvima još uvijek postojali – odvojeni od svojih tijela, ali svjesni što se oko njih događa.
Jedan od najupečatljivijih primjera zabilježen je tijekom operacije zamjene srčanog zaliska. Tim liječnika, predvođen kardiologom Rudyem, utvrdio je da je srce pacijenta prestalo raditi i obavijestio rodbinu.
Sve je ukazivalo na kraj. A onda – neočekivano. Na monitorima se ponovno pojavio puls, i to bez ikakve medicinske intervencije u tom trenutku.
Ali ovdje su stvari tek počele postajati neobične. Kada se pacijent oporavio, mogao je detaljno opisati postupke liječnika tijekom operacije.
Navodno je čak citirao bilješke medicinske sestre – iako je tijekom cijelog postupka imao povez na očima. To svjedočanstvo bacilo je u nered uvriježene predodžbe o povezanosti svijesti i funkcije mozga.
Sva ta dokumentacija prikupljena je u knjizi The Self Does Not Die koja je vrlo brzo postala predmetom zanimanja stručnjaka diljem svijeta. Iako su mnogi u znanstvenoj zajednici i dalje oprezni prema takvim tvrdnjama, sve je više onih koji pozivaju na ozbiljno i sustavno ispitivanje ovih fenomena.
Jer jedno je jasno: kada se pojave deseci gotovo identičnih svjedočanstava iz različitih zemalja, to više nije puka slučajnost.
Rivas, Dirven i Smith ne tvrde kategorički da je riječ o “onom svijetu”. Njihov cilj nije senzacionalizam, već da znanstvena zajednica prestane ignorirati ono što je jasno – iskustva koja pacijenti donose s onoga što se čini kao granica između života i smrti.
Ima još mnogo toga što ne znamo o ljudskom umu. Možda će ovakva istraživanja uvesti novu eru razumijevanja svijesti – ne kao proizvoda moždane aktivnosti, već kao nečega što može preživjeti i izvan nje.
A gdje će nas odvesti, ostaje za vidjeti. Znanost, ako želi ostati iskrena prema sebi, ne bi trebala zatvarati oči pred pitanjima koja ne može odmah objasniti.