Na kraju svoje knjižice Addicted to Distraction BGC još jednom savjetuje odupiranje mediju;

Dakle psihološka šteta koju nanose moderni mediji uključuje desenzibilizaciju na ono što bi nas trebalo šokirati, perverzni apetit za ono što spontano izaziva gađenje; simplifikaciju i rutinizaciju razmišljanja; i gotovo univerzalnu pretjeranu reaktivnost na proizvoljne podražaje (lakovjerne i histerične).

Ipak, s obzirom na raširenost, ne možete se potpuno oduprijeti medijima -piše Katolik-s-dna-kace

Iako je nemoguće potpuno se oduprijeti, stalni otpor je nužan – otpor je ono što čini razliku; razliku između gubitka i zadržavanja duše.

Mediji su u stanju iskoristiti najmanji znak slabosti, polako će povećavati svoj doseg, poput parazita čija ličinka proždire domaćina iznutra.

Naravno, situacija nije beznadna, barem ne za kršćanina. Radi se o tek o kvantitativnoj amplifikaciji normalnog života.

Stalno osvješćivanje vlastitih grijeha i padova (pod medijskim utjecajem), nije strano kršćanskom razmišljanju, ali dokle god priznajemo da se o tome radi i pokajemo se – i ne branimo niti opravdavamo ili racionaliziramo naše neuspjehe, bilo pred nama samima ili pred drugima; onda nećemo biti potpuno iskvareni od strane medija. […]

***

Suvremeno društvo je ovisno o distrakciji – masovnim medijima i povezanih stvarima; seksu, opijatima, vijestima, sapunicama, modi i slavnima.

Ako napuste takve stvari ljudi se loše osjećaju, ponekad ne vide smisao, osjećaju se usamljenima itd. Dakle ljudi će se odreći jedino ako će rezultat biti bolje stvari od toga da su ovisni o njima.

Morate vjerovati da je stvarnost bolje od distrakcije. (Ako pak osoba vjeruje da je stvarnost dosadna ili užasna onda je distrakcija bolja od stvarnosti.)

Ljudi moraju znati da je stvarnost radost. To ne znači da ne postoje “zastražujuće” stvari u stvarnosti, ali stvarnost je unatoč svemu, duboka radost.

***

BGC se osvrnuo i na neobvezne svakodnevne razgovore, čavrljanje; 

Dominaciju masovnih medija u suvremenom društvu možete vidjeti u činjenici da je kolonizirala društvene interakcije; pruža materijal za “čavrljanje” između stranaca i poznanika – u određenom smislu čavrljanje predstavlja veliki problem za one koji su se odmakli od medijske ovisnosti.

“Čavrljanje” povezuje upravo to što postoji pretpostavka zajedničkih činjenica i interpetacija – radi se o zajedničkoj osnovi za pritužbe, hvaljenje, zabrinutost ili što god.

Ipak, sve priče o kojima bi mogli pričati sa usputnim sugovornicma su zatrovane medijskim pričama, takvi razgovori su najzasićeniji sekularnim Ljevičarstvom. Ukoliko pokušate ispraviti perspektivu koje nude mediji uništavate samu ideju čavrljanja.

(Pokušaj da ispravite neku pristranost koja im je nametnuta i u koju vjeruju će izazvati dosadu, uvredu ili odbojnost. Takvi pokušaji će biti kontraproduktivni, bit će ocjenjeni kao subverzija prijateljskog čavrljanja.)

Ipak, kršćani su u iskušenju da isprave druge kada ustraju u opasnim ili grešnih shvaćanjima i vjerovanjima u laži. […]

Mislim da je čavrljanje zapravo velika stvar za političku korektnost, bitan mehanizam širenja ideja, ali na to ne možete odgovoriti direktno, nego ignoriranjem tema.

Mislim da se moramo suzdržavati od raspravljanja prema slici koje nameću masovni mediji; a to je najbolje činiti istinskim nepoznavanjem – a ukoliko smo (što je obično slučaj) pokupili nešto od trenutnih velikih medijskih priča onda moramo priznati istinu da zapravo ne znamo ništa o tome i da nemamo povjerenje u izvore – onda možemo odvratiti razgovor u druge teme; vrijeme, novosti o prijateljima i obitelji, zdravlju, iskustva i planovima […]

Naravno, takvo postupanje je indirektna poruka da odbijate participirati u ritualnom slavljenju ili osuđivanju koje promiču mediji.

Međutim, većina ljudi će biti ili iziritirana ili neće niti primjetiti da ste razgovor skrenuli s masovnih medija.

Ipak, kada god odbijete sudjelovati u propagandi i širenju medijskih priča – i njihove zle perspektive i implikacije – učinili ste dobro.

PS

Napokon smo došli do kraja knjižice Addicted to Distraction iz koje sam izdvojio nekoliko razmišljanja koja su mi se učinila zanimljivim. BGC je kritičan prema različitim fenomenima u medijima, ali i prema samom mediju kao fenomenu. Naravno, mnogi drugi su na svoj način krizirali suvremene medije i njihov utjecaj; Huxley, Mcluhan, Postman itd. 

BGC je izrazito kritičan prema medijima, načinu na koji pogoršavaju stvari; krive nevine, a skrivaju i opravdavaju krivce, nanose patnju, proganjaju žrtve, zagovaraju nasilje na pogrešnoj strani i zabranjuju nasilje na ispravnoj stvari, stvaraju izopačene tabue, a ruše svete tabue… odnosno, promoviraju pohotu, inat, zavist, zbunjenost i inverzuju vrijednosti, očaj i svakakva zla.

No, BGC-ova kritika se ne bavi samo ljevičarskim pristranostima medija, nego medijima kao takvim, činjenicom da su postali evaluativni okvir stvarnosti.

Očito, mediji su – ili medij – moćno oružje u rukama onih koji “reformiraju” svijet na svoju sliku, ali bez različitih medija ne bismo imali pristup tolikim informacijama, pa i onima koje kritiziraju takav sustav.

Možda mediji nisu toliko loši ako razumijete koje su opasnosti, čak i ako niste sigurni o čemu se sve radi, dovoljno je da ste sumnjičavi.

Pretpostavljam da su stariji čitatelji svjesni različitih interesa koji manipuliraju medijima, mlađi čitatelji su pak u mogućnosti lako pristupiti različitim izvorima, na temelju toga bi očekivali da će barem dio ljudi razmisliti o tome što im se nudi.

Unatoč tome, svjedoci smo, posebno posljednjih godina, da su mediji u stanju kroz svega par dana navesti ljude na dotad nezamisliva ponašanja i razmišljanja.

Medijima se potrebno stalno odupirati, uključujući čavrljanje

Na kraju svoje knjižice Addicted to Distraction BGC još jednom savjetuje odupiranje mediju;

Dakle psihološka šteta koju nanose moderni mediji uključuje desenzibilizaciju na ono što bi nas trebalo šokirati, perverzni apetit za ono što spontano izaziva gađenje; simplifikaciju i rutinizaciju razmišljanja; i gotovo univerzalnu pretjeranu reaktivnost na proizvoljne podražaje (lakovjerne i histerične).

Ipak, s obzirom na raširenost, ne možete se potpuno oduprijeti medijima.

Iako je nemoguće potpuno se oduprijeti, stalni otpor je nužan – otpor je ono što čini razliku; razliku između gubitka i zadržavanja duše.

Mediji su u stanju iskoristiti najmanji znak slabosti, polako će povećavati svoj doseg, poput parazita čija ličinka proždire domaćina iznutra.

Naravno, situacija nije beznadna, barem ne za kršćanina. Radi se o tek o kvantitativnoj amplifikaciji normalnog života.

Stalno osvješćivanje vlastitih grijeha i padova (pod medijskim utjecajem), nije strano kršćanskom razmišljanju, ali dokle god priznajemo da se o tome radi i pokajemo se – i ne branimo niti opravdavamo ili racionaliziramo naše neuspjehe, bilo pred nama samima ili pred drugima; onda nećemo biti potpuno iskvareni od strane medija. […]

***

Suvremeno društvo je ovisno o distrakciji – masovnim medijima i povezanih stvarima; seksu, opijatima, vijestima, sapunicama, modi i slavnima.

Ako napuste takve stvari ljudi se loše osjećaju, ponekad ne vide smisao, osjećaju se usamljenima itd. Dakle ljudi će se odreći jedino ako će rezultat biti bolje stvari od toga da su ovisni o njima.

Morate vjerovati da je stvarnost bolje od distrakcije. (Ako pak osoba vjeruje da je stvarnost dosadna ili užasna onda je distrakcija bolja od stvarnosti.)

Ljudi moraju znati da je stvarnost radost. To ne znači da ne postoje “zastražujuće” stvari u stvarnosti, ali stvarnost je unatoč svemu, duboka radost.

***

BGC se osvrnuo i na neobvezne svakodnevne razgovore, čavrljanje; 

Dominaciju masovnih medija u suvremenom društvu možete vidjeti u činjenici da je kolonizirala društvene interakcije; pruža materijal za “čavrljanje” između stranaca i poznanika – u određenom smislu čavrljanje predstavlja veliki problem za one koji su se odmakli od medijske ovisnosti.

“Čavrljanje” povezuje upravo to što postoji pretpostavka zajedničkih činjenica i interpetacija – radi se o zajedničkoj osnovi za pritužbe, hvaljenje, zabrinutost ili što god.

Ipak, sve priče o kojima bi mogli pričati sa usputnim sugovornicma su zatrovane medijskim pričama, takvi razgovori su najzasićeniji sekularnim Ljevičarstvom. Ukoliko pokušate ispraviti perspektivu koje nude mediji uništavate samu ideju čavrljanja.

(Pokušaj da ispravite neku pristranost koja im je nametnuta i u koju vjeruju će izazvati dosadu, uvredu ili odbojnost. Takvi pokušaji će biti kontraproduktivni, bit će ocjenjeni kao subverzija prijateljskog čavrljanja.)

Ipak, kršćani su u iskušenju da isprave druge kada ustraju u opasnim ili grešnih shvaćanjima i vjerovanjima u laži. […]

Mislim da je čavrljanje zapravo velika stvar za političku korektnost, bitan mehanizam širenja ideja, ali na to ne možete odgovoriti direktno, nego ignoriranjem tema.

Mislim da se moramo suzdržavati od raspravljanja prema slici koje nameću masovni mediji; a to je najbolje činiti istinskim nepoznavanjem – a ukoliko smo (što je obično slučaj) pokupili nešto od trenutnih velikih medijskih priča onda moramo priznati istinu da zapravo ne znamo ništa o tome i da nemamo povjerenje u izvore – onda možemo odvratiti razgovor u druge teme; vrijeme, novosti o prijateljima i obitelji, zdravlju, iskustva i planovima […]

Naravno, takvo postupanje je indirektna poruka da odbijate participirati u ritualnom slavljenju ili osuđivanju koje promiču mediji.

Međutim, većina ljudi će biti ili iziritirana ili neće niti primjetiti da ste razgovor skrenuli s masovnih medija.

Ipak, kada god odbijete sudjelovati u propagandi i širenju medijskih priča – i njihove zle perspektive i implikacije – učinili ste dobro.

PS

Napokon smo došli do kraja knjižice Addicted to Distraction iz koje sam izdvojio nekoliko razmišljanja koja su mi se učinila zanimljivim. BGC je kritičan prema različitim fenomenima u medijima, ali i prema samom mediju kao fenomenu. Naravno, mnogi drugi su na svoj način krizirali suvremene medije i njihov utjecaj; Huxley, Mcluhan, Postman itd. 

BGC je izrazito kritičan prema medijima, načinu na koji pogoršavaju stvari; krive nevine, a skrivaju i opravdavaju krivce, nanose patnju, proganjaju žrtve, zagovaraju nasilje na pogrešnoj strani i zabranjuju nasilje na ispravnoj stvari, stvaraju izopačene tabue, a ruše svete tabue… odnosno, promoviraju pohotu, inat, zavist, zbunjenost i inverzuju vrijednosti, očaj i svakakva zla.

No, BGC-ova kritika se ne bavi samo ljevičarskim pristranostima medija, nego medijima kao takvim, činjenicom da su postali evaluativni okvir stvarnosti.

Očito, mediji su – ili medij – moćno oružje u rukama onih koji “reformiraju” svijet na svoju sliku, ali bez različitih medija ne bismo imali pristup tolikim informacijama, pa i onima koje kritiziraju takav sustav.

Možda mediji nisu toliko loši ako razumijete koje su opasnosti, čak i ako niste sigurni o čemu se sve radi, dovoljno je da ste sumnjičavi.

Pretpostavljam da su stariji čitatelji svjesni različitih interesa koji manipuliraju medijima, mlađi čitatelji su pak u mogućnosti lako pristupiti različitim izvorima, na temelju toga bi očekivali da će barem dio ljudi razmisliti o tome što im se nudi.

Unatoč tome, svjedoci smo, posebno posljednjih godina, da su mediji u stanju kroz svega par dana navesti ljude na dotad nezamisliva ponašanja i razmišljanja.