Connect with us

Vijesti

Uz 60-tu obljetnicu početka Drugog vatikanskog sabora: Godina pred nama otkrit će nam tko su pravi nazadnjaci

Published

on

Čini se da se mnogi crkveni pastiri osjećaju najugodnije u neposrednom postkoncilskom razdoblju, ali oni koji žele vratiti Crkvu natrag u 1972. moraju se boriti s kolosalnom interpretativnom ostavštinom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.

Za katolike koji su premladi da bi se sjećali neposrednog postkoncilskog razdoblja, šezdeseta obljetnica Drugog vatikanskog sabora nudi priliku da ponovno prožive prošlost. Crkva ide unatrag. O tome postoji široki konsenzus, ali postoji neslaganje oko točnog povijesnog odredišta.

Uz sve oštriju retoriku, papa Franjo osuđuje one koji su počinili “grijeh nazadovanja“ – neologizam koji je skovao da okarakterizira one koji po njemu žele vratiti Crkvu u razdoblje prije Drugog vatikanskog koncila.

S druge strane, čini se da se u gotovo desetogodišnjem pontifikatu, papa Franjo osjeća najugodnije u neposrednom postkoncilskom razdoblju kasnih 60-ih i 70-ih — prije enciklike Veritatis Splendor (1993.), Katekizma Katoličke Crkve (1992.), teologija tijela (1979.-1984.), enciklike Familiaris Consortio (1980.) i možda čak cijelog projekta sv. Ivana Pavla II. (koji je izabran 1978.) u procesu stabilizacije Crkve nakon desetljeća previranja.

To je promišljanje kardinala Angela Scole, umirovljenog nadbiskupa Milana, a prije toga patrijarha Venecije te vodeće osobe u Crkvi od 70-ih do umirovljenja 2017. U studenome prošle godine, objavio je knjigu Klađenje na slobodu: Moj život u Crkvi. U njoj je prelat s dugogodišnjim iskustvom i ugledom rekao da Crkva nazaduje, ironično potiskivana od strane onih koji neprestano vape da Crkva mora radikalno krenuti naprijed, kako ne bi zaostajala za suvremenom kulturom. To izaziva reakciju “nazadnika“ koju papa Franjo osuđuje.

„Onima koji misle da je Crkva nazadovala, odgovaram da se radije vraćamo unatrag, posebno u epohu rasprava između konzervativaca i progresivaca nakon Koncila“, napisao je kardinal Scola. „Vidim obnovljeno protivljenje, s mnogo pretjeranog uzbuđenja, između čuvara tradicije kako se kruto shvaća i zagovornika usklađivanja praksi, ali i doktrina, sa svjetovnim zahtjevima”.

Godina vjere na pedesetu obljetnicu Koncila

U listopadu 2012. papa Benedikt XVI. otvorio je „Godinu vjere“, obilježavajući pedesetu obljetnicu otvaranja Drugog vatikanskog sabora i dvadesetu obljetnicu Katekizma Katoličke Crkve. Napomenuo je da je sveti Pavao VI. proglasio „Godinu vjere“ odmah nakon Sabora (1967.) kada je brod vjere bio u opasnim vodama.

„U nekim je aspektima papa Pavao VI. tu Godinu vjere vidio kao posljedicu i nužnost postkoncilskog razdoblja, potpuno svjestan teških poteškoća vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave vjere i njezina ispravna tumačenja”, napisao je Benedikt XVI.

Od Sinode o obitelji i Amazoniji do aktualnog sinodalnog procesa o sinodalnosti za sinodalnu Crkvu, nije nedostajalo glasova koji zahtijevaju „prilagođavanje prakse, ali i doktrine, svjetovnim zahtjevima”, prema riječima kardinala Scole. S druge strane, treba postojati nadovezujuća potreba, kako je napisao Benedikt XVI., da se posvetimo „ispovijedanju prave vjere i njezinu ispravnom tumačenju”.

Benedikt XVI. abdicirao je tijekom Godine vjere. Bio je to duboko destabilizirajući korak – tim više izvanredan jer nije imao presedana u cjelokupnoj povijesti Crkve. Gledajući unatrag, trebalo je očekivati da će tako izuzetna novost uzburkati vode.

Deset godina kasnije sinodalni proces Svetog Oca o sinodalnosti za sinodalnu Crkvu već prijeti brodolomom, budući da je njemački sinodalni put svijetu donio duh konformizma još izraženiji nego 70-ih. Ovaj put, međutim, postoje snažni glasovi – poput kardinala Scole – koji se ne žele vratiti u te godine. Kardinal Scola je u mirovini, ali njegovo stajalište snažno su artikulirale velike skupine biskupa, uključujući biskupe Poljske i Skandinavije, njemačkih susjeda.

Povratak na izvore, otvaranje prema modernom društvu i nazadništvo

Pristup Drugom vatikanskom saboru opisan je korištenjem francuskih i talijanskih izraza: ressourcement i aggiornamento.

Ressourcement znači povratak na izvore — prije svega Svetom pismu, a nakon toga nadopuna djelima crkvenih otaca i dostignućima skolastičke teologije.

Aggiornamento bi doslovno značilo „ažuriranje“ – pronalaženje novih načina za naviještanje Evanđelja na način koji odgovara post prosvjetiteljskom svijetu duboko oštećenom dvama svjetskim ratovima, usponom totalitarnog ateizma i sekularnog liberalizma.

Zdrava napetost između ressourcementa i aggiornamenta postoji i prekomjerne pogreške mogu se naći u oba smjera. Oduvijek je bilo tako, jer „pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro“ (Mt 13, 52).

Uz ressourcemento i aggiornamento, papa Franjo je uveo još jednu riječ, talijansku riječ indietrismo — koju je na hrvatski najbolje prevesti kao “nazadnost“. Koristi je protiv onih koje najčešće omalovažava, katolika privrženih tradicionalnom nauku, moralu ili liturgiji.

„Ovo je današnji problem, mnogih koji sebe nazivaju tradicionalnima”, rekao je Sveti Otac dok je u srpnju letio za Rim iz Kanade. „Ne, nisu tradicionalni. Oni su nazadnjaci, ljudi koji gledaju u prošlost, vraćaju se unatrag, bez korijena. A gledanje unatrag je grijeh jer ne vodi napredovanju s Crkvom”.

Grijeh je prilično ozbiljna stvar, stoga je važno razlikovati indietrismo od ressourcementa, koji je karakterizirao teologiju mnogih vrlo učenih ljudi, poput kardinala Johna Henryja Newmana, kojeg je papa Franjo proglasio svetim 2019. Doista, Newman, koji je umro 1890. nazvan je „ocem Drugog vatikanskog sabora“.

Newman nije bio nazadnjak, iako je uronio u Sveto pismo i patrističku literaturu.

Sveti Otac objašnjava da je umjesto nazadovanja potrebno ići prema naprijed na drugačiji način. „Upravo je tradicija korijen nadahnuća da se ide naprijed u Crkvi”, objasnio je papa Franjo. „A to je uvijek okomito. A nazadnjaštvo ide unatrag; uvijek je zatvoreno. Važno je dobro razumjeti ulogu tradicije koja je uvijek otvorena, kao korijenje stabla, a stablo tako raste. … Uvijek je sok korijena ono što vas nosi prema naprijed… Pa iz tog razloga, moramo misliti i nositi naprijed vjeru i moral. Sve dok ide u smjeru korijena i soka, dobro je. „Nazadnost” je horizontalna i grešna; naprotiv, treba se  kretati prema gore, kako drvo raste, ali i prema dolje „u smjeru korijena”. I sok te nosi naprijed“. Dakle, vodoravno je loše; vertikalno je dobra, ali da bi se popela potrebno je sići dolje da bi se krenulo naprijed, što ne čini drveće, ali čini Crkva.

Sve to može izgledati pomalo zbunjujuće. Ali postoji jedna nepogrešiva jasnoća u novom papinskom rječniku, a to je da se ne može se ići unatrag.

Dim Sotone

Pa ipak, Crkva se nalazi u 2022. kao da je 1972. iznova, kada je sveti Pavao VI. slavno govorio o „Sotoninom dimu“ koji je ušao u „Božji hram“, zamračujući nadu iz 1962. i zagađujući post koncilski zrak.

Sveti Pavao VI. je u svome završnom obraćanju Drugom vatikanskom saboru 1965. jasno rekao da aggiornamento „ni na koji način nije prilagodba Crkve svijetu, kao da bi potonji trebao uspostaviti norme za prvi”. Premalo ih je to slušalo.

U značajnom i dobrodošlom doprinosu šezdesetoj obljetnici Drugog vatikanskog sabora, George Weigel je ovog mjeseca objavio Posvetiti svijet: Vitalno nasljeđu Drugog vatikanskog sabora. On pokazuje kako su težnje iz 1962. očito slomljene 1972., jer je Crkva koja je trebala biti revitalizirana novom evanđeoskom energijom umjesto toga sama sebe potrošila međusobnim raspravama o tome je li božansko Otkrivenje još uvijek valjano. Može li se Bog još uvijek upoznati i naviještati svijetu? I ako je tako, bi li to bilo dobro za svijet?

Weigel citira cijenjenog i bliskog prijatelja Pavla VI., Jacquesa Maritaina, koji je neposredno nakon Drugog vatikanskog sabora vidio „neku vrstu klečanja pred svijetom“, „potpuno posadašnjivanje kršćanstva“, u kojem „nema Božjeg kraljevstva različitog od svijeta“.

„Do ranih 70-ih”, piše Weigel, „činilo se da se Crkva raspadala po šavovima — zbog mnogobrojnih napuštanja svećeničkih zvanja, otvorenog prezira papinskog učenja među teolozima i nekim biskupima i brzog raspuštanja katoličke prakse na terenu“.

„Maritain, je izvršio veliki utjecaj na Drugi vatikanski koncil i bio branitelj njegovih postignuća”, dodaje Weigel, „predviđeno je uočio veliku, postkoncilsku zbrku koja je priječila evanđeosko proljeće kojem su se Ivan XXIII., Pavao VI. i sam Maritain nadali”.

Prema Weigelovom kazivanju, na najnižu razinu iz 1972. definitivno je odgovoreno 1992. i Katekizmom Katoličke crkve, zajedničkim projektom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., predstavnikom četrdesetogodišnjeg projekta, 1972.-2012., kako bi se Drugom vatikanskom saboru dalo autoritativno i autentično tumačenje. Abdikacija 2013. je zatim otvorila vrata za nazadovanje pod papom Franjom i povratak u rane 70-e, čak i dok se papa buni protiv nazadnosti.

Sinodalni proces sinode o sinodalnosti za sinodalnu Crkvu mogao bi Crkvu – godinu dana od danas i deset godina nakon završetka Benediktove Godine vjere – vratiti Crkvu pedeset godina unazad do ranih 70-ih.

Ipak, oni koji žele povući Crkvu natrag u 1972. morat će se boriti s četrdeset godina napretka (od 1972. do 2012.), od enciklike Evangelii Nuntiandi svetog Pavla VI. do Benediktove trilogije biblijske teologije, Isusa iz Nazareta. Oni koji se u 2022. žele vratiti u 1972. moraju se boriti s Katekizmom iz 1992., Katekizmom i cijelim projektom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. kojem je on bio završni kamen.

Brod vjere se vraća u nemirne vode 1972. Ali ovaj put vraća se s mnogo više težine u čamcu.

Na šezdesetu godišnjicu početka Drugog vatikanskog sabora, može se činiti da je opet deseta godišnjica. Ali samo djelomično, ne u cijelosti, i ovaj put s puno više uočljivih razloga za nadu.

Godina pred nama otkrit će nam tko su pravi nazadnjaci.

Izvor

Advertisement

Vijesti

Hitlerov bijeg u Argentinu u Kennedyjevim tajnim dosjeima: Fuhrer i američka duboka država?

Published

on

Na kraju Drugog svjetskog rata sve je u Njemačkoj bilo u ruševinama. Saveznici pobjednici u tom katastrofalnom ratu na koji su upozoravali ljudi poput Joea Kennedya i legendarnog avijatičara Charlesa Lindbergha činili su ratne zločine usred bijela dana.

U Dresdenu je, primjerice, 1945. godine došlo do jednog od najzloglasnijih istrebljenja prošlog stoljeća, kada su Angloamerikanci sravnili sa zemljom čitav grad nedužnih civila koji su bili žrtve sukoba, a nikako odgovorni.

Ipak, Washington i London nisu marili. Bilo je potrebno dati signale stanovništvu uključenom u sukob i o tome što će se dogoditi nakon rata.

Američko carstvo je bilo u usponu i nije bilo spremno na kompromis ni s kim.

Masakri nad civilima bili su signal da svi shvate što je prava bit moći Anglosfere.

Bila je to srž terora, krvi i najzločinačkijeg nasilja nad civilima, što se vidjelo nekoliko mjeseci nakon bombardiranja Dresdena, u Hirošimi i Nagasakiju, gradovima nuklearnog holokausta koji su masakrirali japanske katolike, ali to je “detalj” koji razni liberalni povjesničari uvijek zaborave napisati u svojim izvješćima.

Upravo je na tim ruševinama službena historiografija izgradila priču o smrti Adolfa Hitlera.

Führer je vidio kako se san o izgradnji njegovog Trećeg Reicha i životnog prostora povezanog s njim razbija u komadiće.

Istina o Hitlerovom kraju

Dana 30. travnja 1945. odlučio je sebi oduzeti život zajedno sa svojom povijesnom konkubinom Evom Braun, na prilično dramatičan i teatralan način.

Kako bi izbjegli zarobljavanje od strane pobjednika, njih dvoje su se navodno otrovali cijanidom, a zatim su im tijela spaljena kako bi spriječili da budu predmet ismijavanja i poniženja kao što se samo dan ranije dogodilo onima Benita Mussolinija i njegove ljubavnice Clarette Petacci, koje su ubili krvoločni partizani po nalogu, najvjerojatnije, tadašnjeg britanskog premijera, visokorangiranog masona Winstona Churchilla, koji je to htio kako bi nestali dokazi o korespondenciji između njega i bivšeg talijanskog premijera.

Hitler je, kako se navodi, izabrao ovu smrt kako bi izbjegao sličnu sudbinu, a među izvorima koji potvrđuju ovu verziju je i Otto Günsche, časnik SS-a, koji će biti ključni svjedok cijele službene verzije prema kojoj je njemački kancelar počinio samoubojstvo.

Činilo se da su Sovjeti tada izabrali dva puta. Jedan je bio onaj koji je zapravo odao priznanje Günscheovoj verziji.

Drugi je bio da Führer uopće nije dočekao smrt, već je umjesto toga uspio uspješno pobjeći u Latinsku Ameriku zahvaljujući odlučnoj potpori onih koji su ga zapravo trebali izvesti pred sud, naime Sjedinjenih Američkih Država.

Ovu hipotezu već je 2014. iznio istraživač Jerome Corsi, koji je u svojoj knjizi “U potrazi za Hitlerom” napisao da Adolf Hitler nije počinio samoubojstvo u svom bunkeru u Berlinu, već je prirodno umro mnogo godina kasnije, u Argentini.

Corsi je u to vrijeme već donio neke vrlo čvrste dokaze.

Arheolog Nicholas Bellatoni pregledao je fragmente DNK iz Hitlerove lubanje koje čuva Državni arhiv Ruske Federacije i došao do zaključka da oni ne pripadaju ni njemačkom kancelaru ni njegovoj konkubini Evi Braun, već 40-godišnjoj ženi koja nije imala nikakve veze s njih dvoje.

Sovjetski Savez očito je u svojim povijesnim arhivima čuvao dokaz koji su razni povjesničari smatrali “kraljicom”, a koji je zapravo bio lažan.

Corsijevo istraživanje nije se zaustavilo na već čvrstim znanstvenim dokazima.

Pregledao je druge deklasificirane dokumente američkog State Departmenta i došao do zaključka da su čak i ljudi poput generala Dwighta Eisenhowera, koji je kasnije postao predsjednik 1953., znali da Hitler nije počinio samoubojstvo, već da je preživio katastrofu u koju je uvukao Njemačku.

Corsi je izričito izjavio da je osoba koja je omogućila Fuhreru da pobjegne u Južnu Ameriku bila figura poput Allena Dullesa, šefa CIA-e pod gore spomenutom Eiseovom administracijom i kratko vrijeme pod predsjednikom Kennedyjem, s kojim je tajni agent imao poznate i vrlo oštre tajne sukobe.

Rat između JFK-a i obavještajnog aparata Langley došao je do te točke da je američki predsjednik bio odlučan raspustiti agenciju koja je postala simbol američke duboke države, bezbrojnih državnih udara diljem svijeta, političkih ubojstava i trgovine drogom kojom je upravljao još jedan čovjek CIA-e poput Georgea H. Busha koji je tijekom godina svoje službe za američke službe koordinirao golemu trgovinu drogom iz Azije u Sjedinjene Države.

Na kraju Drugog svjetskog rata Dulles je bio operativac u OSS-u, koji je, kao što je već spominjano, bio preteča CIA-e, a koji je već tada počeo voditi čitav niz važnih i delikatnih operacija.

Među njima je i zloglasna Operacija Spajalica, koju je osmislio sam Dulles, zahvaljujući kojoj je cijeli vladajući aparat nacističke Njemačke prebačen u Sjedinjene Države.

Washington je očito bio toliko protiv nacizma da je želio dovesti sve one znanstvene umove koji su obogatili Hitlerov Treći Reich.

Bilo je ljudi kalibra, primjerice, znanstvenika Wernera von Brauna koji je osmislio poznate rakete V1 i V2, koje su u to vrijeme bile apsolutni vrhunac u području raketne tehnike.

Dulles je iz svog ureda u Berlinu snažno sugerirao pokretanje ove operacije, koja je imala i potporu onih vatikanskih krugova koji su se vrtjeli oko neprozirne figure tadašnjeg monsinjora Montinija, masona i državnog tajnika za vrijeme pontifikata Pija XII., koji je pružio svoju potporu ovoj akciji spašavanja nacista, očito bez odobrenja pontifeksa koji je već u prvim godinama svog papinstva iskazivao potpunu averziju prema Nacizmu.

Corsijevi dokazi i dokumenti već bi se proteklih godina mogli smatrati dosta valjanima, no ovih dana ponovno postaje aktualan dokument s kojeg je prije nekog vremena skinuta oznaka tajnosti u prvoj objavi dokumenata JFK-a, koja je započela 2017. po Trumpovom nalogu i nastavljena posljednjih dana novim otkrićima, opet po nalogu američkog predsjednika.

JFK Papers: Hitler pobjegao u Južnu Ameriku

Ako su u Moskvi u Staljinovo vrijeme vrlo dobro znali da Adolf Hitler nije mrtav, u Washingtonu su toga bili jednako svjesni.

Piše to u dokumentu CIA-e koji je 3. listopada 1955. godine sastavio šef postaje američke obavještajne agencije David Brixnor, koji pripovijeda kako je doušnik američkih službi doznao da je nacistički Fuhrer živ i zdrav u Južnoj Americi.

Dotični CIA-in dokument s kojeg je deklasificirana Brixnor u ovom dokumentu piše da je CIMELODY-3, kodno ime doušnika, kontaktirao njegov vrlo povjerljiv čovjek pod njegovim zapovjedništvom u Europi, što sugerira da je taj Cimelody-3 vjerojatno bio visokopozicionirani američki vojnik upućen na stari kontinent tijekom Drugog svjetskog rata.

Doušnik CIA-e saznaje iz svog kontakta da je bivši pripadnik njemačkog SS-a po imenu Philip Citroen bio u kontaktu s njim, s Adolfom Hitlerom.

Citroën je u to vrijeme bio zaposlenik tvrtke Royal Dutch Shipping za koju je isplovio iz Maracaiba u Venezueli prema Kolumbiji do sela Tunga.

Ondje je bivši SS-ovac navodno upoznao čovjeka za kojeg je tvrdio da je Adolf Hitler.

Führer se nazvao Adolf Schrittemayor, a Citroën pokazuje njegovu fotografiju s njim kako bi potvrdio svoje senzacionalno otkriće.

Philip Citroen s čovjekom identificiranim kao Adolf Hitler Prema samom Citroenu, Hitler je sljedećih mjeseci u siječnju 1955. krenuo prema Argentini, iako je tamo već stigao najmanje deset godina ranije.

Otkriva to još jedan dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, iako su neka imena zatamnjena, a koji je ovoga puta pripremila druga američka agencija, FBI, potvrđujući da je američka vlada bila vrlo dobro upućena u Hitlerovu pravu sudbinu.

Ovo je napisao ured FBI-a u Los Angelesu 21. rujna 1945., 5 mjeseci nakon navodnog samoubojstva u Berlinu, navodeći da bi Adolf Hitler stigao do Argentine podmornicom zahvaljujući pomoći šest važnih lokalnih državnih dužnosnika koji bi ga potom odveli u tajno sklonište u Andama, u koje bi se Hitler vjerojatno vratio iz Kolumbije kako je izvijestio Citroen u drugoj informaciji koju je 10 godina kasnije napisala CIA.

U Washingtonu su očito dobro znali da si najtraženiji nacist na svijetu nije oduzeo život, ali je bilo jasno da se Hitler ne bi mogao spasiti bez pomoći moćnih krugova u američkim tajnim službama koji su željeli da bivši njemački kancelar ne bude uhvaćen.

Ovu je stranica povijesti ne govore uobičajeni liberalni povjesničari, jer da jest, riskirali bismo shvatiti da je nacizam bio fenomen koji je bio sve samo ne spontan nego njegovan od onih istih krugova koji ga i danas osuđuju i koriste kao strašilo za afirmaciju suprematizma židovske države.

Misterij naglog uspona Adolfa Hitlera

Pravo pitanje na koje treba odgovoriti više nego na bilo koje drugo je, tko je zapravo bio Adolf Hitler i kakva je bila geneza ovog lika koji je možda više od bilo kojeg drugog promijenio povijest 20. stoljeća.

Bez Adolfa Hitlera ne bi bilo Drugog svjetskog rata, a bez Adolfa Hitlera ne bi bilo države Izrael, što mnogi izraelski povjesničari spremno priznaju.

Haavara, odnosno sporazumi o transferu njemačkih Židova u Palestinu zajedno sa strojevima koje je nacistička Njemačka donijela kao miraz cionističkim doseljenicima, jednostavno su bili odlučujući za buduće rođenje države Izrael.

Prema procjenama židovskog povjesničara Edwina Blacka, zahvaljujući ovom ugovoru Hitler je omogućio priljev najmanje 70 milijuna dolara u palestinsku zemlju kroz razne i brojne bankovne transfere.

Bio je to jedan od prvih poteza koje je poduzeo Führer nakon što je postao kancelar u siječnju 1933. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju, nacisti su se već sastajali s predstavnicima njemačkog cionističkog pokreta i lako postigli ključni dogovor da se omogući rađanje židovske države.

Nekoliko godina ranije, 1923., predsjednik Svjetske cionističke organizacije, Chaim Weizmann, također je pokušao uvjeriti Mussolinija da bi podrška cionističkom planu izgradnje židovske države u Palestini bila dobra i pravedna stvar, ali je Duce odlučno odbacio tu ideju i uvijek je pokazivao određeni skepticizam prema toj “viziji” jer je već tada naslućivao da će Izrael definitivno odvojiti Židove od zemlje u kojoj su živjeli stoljeća, a njihova bi lojalnost definitivno pripala židovskoj državi, a ne Italiji.

Također se po ovom pitanju mogu vidjeti razlike koje razdvajaju fašizam i nacizam, koji je umjesto toga uvijek imao vrlo blisku vezu suradnje sa cionizmom i ideološki afinitet koji je doslovce prešućen od svih raznih novinara i povjesničara jer je to očito razlog sramote za službenu vulgatu kojom se nacizam pokušava prikazati kao neprijatelja cionizma, i obrnuto.

Hitlerovo mračno podrijetlo

Čini se, međutim, da je Hitlerova prošlost ključ za stvarno razumijevanje odakle potiče njegovo prijateljstvo s cionističkim ciljem, što je naizgled neshvatljiva kontradikcija ako se bolje ne razumije odakle je ova figura nastala.

Godine njegova boravka u Beču, primjerice, među najzanimljivijim su i najtajanstvenijim.

Hitler je otišao u glavni grad Beč 1908., godinu dana nakon majčine smrti.

U Beču se, kao što je poznato, mladić posvetio slikanju akvarela, iako je teško povjerovati da je sama ta strast bila dovoljna da spoji kraj s krajem.

Također u tom razdoblju pokušao se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču i na školu arhitekture, ali su ga oboje odbili, ali je u međuvremenu mladi Adolf provodio dane na najnezamislivijem mjestu za čovjeka kojeg su razni povjesničari opisali kao najvećeg “antisemita” prošlog stoljeća: u židovskom pansionu.

Hitlerovo bečko razdoblje ispričao je njegov židovski prijatelj iz tog razdoblja, Reinhold Hanisch, još jedan ambiciozni slikar koji je pisao o svom iskustvu s Hitlerom u knjizi objavljenoj nakon njegove smrti, 1939., pod naslovom “Bio sam Hitlerov prijatelj”.

Reinhold Hanisch, Hitlerov židovski prijatelj Hanisch kaže da mladi Hitler nije imao mržnju niti prezir prema Židovima; naprotiv, ambiciozni slikar volio je provoditi vrijeme s njima i uvijek je s njima vodio svoj posao.

Čovjek koji je napisao Mein Kampf i koji je navodno bio protiv židovskih financija, prema Hanischu, divio se obitelji Rothschild koja je donijela toliko rata i bijede diljem Europe.

Hitler se u mladosti činio sve samo ne ogorčenim neprijateljem judaizma, no Hanischeva priča postaje još zanimljivija kada otkriva da ga je slikar iz Linza zamolio da s njim pođe u posjet njegovim djedu i baki Židovima koji su živjeli u glavnom gradu Beča.

Dakle, je li nacistički Fuhrer bio Židov, kako je nedavno ustvrdio ministar vanjskih poslova Lavrov?

Čita li se izvješće OSS-a koje je novinar i povjesničar Walter Lange objavio u svojoj knjizi “Tajno ratno izvješće”, čini se da sve upućuje na ovu hipotezu.

Austrijske su vlasti očito prve provele istragu o podrijetlu Adolfa Hitlera…. kancelara Dolfussa 1934. Dolfuss i njegov istraživački tim otkrili su da je Hitlerova baka, izvjesna Maria Schicklgruber, imala tajnu vezu s barunom Rothschildom, u čijoj je palači radila kao sluškinja.

Mary je zatrudnjela 1837. i Rothschildi su je poslali u njezin rodni grad Strones, gdje je ostala veći dio trudnoće.

Nakon što se vratila iz Stronesa, rodio se Alois, ali majka nije izjavila vlastima tko je djetetov otac.

Međutim, čini se da obitelj Rothschild to jako dobro zna. Plaćali su alimentaciju Mariji od 1837. do 1851., a kasnije se bivša služavka baruna Rothschilda udala za Johanna Georgea Hiedlera, no zbog administrativne pogreške ime je prepisano kao “Hitler” te je maleni Alois rođen iz tajne veze tako uzeo prezime majčina muža, a koje je zatim prenijeto na Adolfa Hitlera.

Alois Hitler, sin vjerojatne tajne veze između njegove majke i baruna Rothschilda. Fuhrer je očito bio obaviješten o Dolfussovim otkrićima i naredio njegovo ubojstvo 1934. Adolfov stari prijatelj Hanisch nije prošao ništa bolje: uhićen je po izričitoj naredbi kancelara 2. prosinca 1936. i umro je u zatvoru 4. veljače 1937. u okolnostima koje nikada nisu bile razjašnjeno.

Nakon smrti prijatelja tijekom njihova boravka u Beču, Hitler se pobrinuo za uništenje kuće Hanisheva oca, vjerojatno u pokušaju da izbriše sve dokaze da Fuhrerovo podrijetlo uopće nije bilo “arijevsko” kako je htio da se vjeruje, već sasvim druge prirode, ono koje je nacizam navodno mrzio, odnosno židovsko.

Financijska potpora Wall Streeta nacizmu

Ako je istinita priča o Adolfu Hitleru sadržana u ovim dokumentima, onda je bolje razumjeti zašto je nacizam snažno podupirao aškenaski financijski establišment i razne anglo-američke tvrtke.

Američki ekonomist i profesor Anthony C. Sutton u svom djelu “Wall Street i uspon Hitlera” dokumentira kako je financijski uspon Nacionalsocijalističke stranke bio moguć samo zahvaljujući golemim zajmovima danim poznatom IG Farbenu 1920-ih i DAPAG-u, tvrtkama koje su zauzvrat osiguravale ogromne količine financiranja nacistima.

Priljev sredstava Hitleru tek je počinjao.

Njemački istraživač Gerhard Muller u svom radu pod naslovom “Iza kulisa svjetskih događaja” izvještava kako je obitelj Warburg židovskog podrijetla, među osnivačima FED-a i već financijerima boljševičke revolucije 1917. godine, bila odgovorna za kanaliziranje ogromnih količina kapitala u nacističku stranku.

Prvi koji je otkrio kako je Hitler uzimao novac iz židovskih financija bio je autor djela “Hitlerovi tajni financijeri” potpisan pseudonimom Sidney Warburg, iza kojeg se skrivao identitet Jamesa Warburga, sina zloglasnog Paula.

Knjigu je tiskala poznata nizozemska izdavačka kuća Van Holkema & Warendorf, a na police nizozemskih knjižara stigla je 1933. godine, ali je nekoliko tajanstvenih “ruka” počelo činiti da svi primjerci gorućeg sadržaja spisa nestanu.

Knjiga je otkrila da je Hitler imao najmanje pet sastanaka između 1929. i 1933. s predstavnikom obitelji Warburg koji je Fuhreru posudio astronomski iznos od 25 milijuna dolara.

Obitelj Rockefeller, JP Morgan i druga gospoda iz američke Banke federalnih rezervi odlučili su da taj kapital treba otići nacistima u Njemačkoj.

Među izvorima financiranja nacista bila je i nizozemska banka von Heydt Bank, a tu činjenicu potvrđuju i službeni dokumenti njemačke vlade objavljeni 1982. Knjiga Sidneya Warburga napisana je 50 godina unaprijed i to pokazuje da je samo vrlo privilegiran izvor mogao imati pristup takvim informacijama.

Međutim, ni u sljedećim godinama velike međunarodne financijske sile nisu propustile pružiti potporu nacizmu.

Spomenute obitelji Rockefeller i Warburg pobrinule su se da gore spomenutom kemijskom divu IG Farben ostanu otvorene kreditne linije i tijekom Drugog svjetskog rata.

Procjenjuje se da je najmanje 30 milijuna dolara stiglo kroz ugovor između Rockefeller Standard Oila i IG Farbena, tvrtke koja je iskorištavala robovske radnike deportirane u Auschwitz.

Obitelj Rockefeller je zarađivala od takvih robova, ali zloglasni financijeri iz New Yorka također su imali interes osigurati da nacistička Njemačka dobije potrebnu naftu, posebno nakon izbijanja Drugog svjetskog rata.

U svakom su trenutku gospodari tih multinacionalnih kompanija mogli oduzeti Hitleru potrebne resurse za nastavak rata i umjesto toga su mu ih nastavili davati, što je bio jasan znak da žele da nacizam odvede Njemačku tamo gdje su ovi financijeri željeli da je Fuhrer odvede, odnosno prema njenoj moralnoj i ekonomskoj propasti.

Nakon što je kancelar Trećeg Reicha završio svoj “posao”, kako je godinama ranije otkrio Corsi, bijeg u inozemstvo jamčio je OSS Allena Dullesa, koji je osmislio onu zataškanu priču o samoubojstvima Hitlera i Eve Braun, koja se kasnije pokazala lažnom, čak i usprkos znanstvenim dokazima.

Nacizam je, dakle, korišten kao strašilo od strane liberalne elite i aškenaskog financijskog svijeta za uspostavu diktature korumpirane oligarhije plutokrata, fenomen koji je stvorila ta ista elita.

Dokumenti o ovom pitanju su vrlo jasni. Nadamo se da će se jednog dana ova priča konačno moći čitati i proučavati u povijesnim knjigama.

Istina je ono što najviše užasava moć globalizma i međunarodnog masonstva.

Autor: Cesare Sacchetti/LaCruna dell’Ago

Continue Reading

Vijesti

Križni put za nerođene u Splitu i Zagrebu

Published

on

Već tradicionalno tijekom korizme, inicijativa 40 dana za život organizira križni put ulicama gradova uključenih u miroljubivo bdjenje za prestanak pobačaja.

Križni put za nerođene održao se već u nekoliko gradova, a u petak, 28. ožujka održava se u dva najveća hrvatska grada: Zagrebu i Splitu.

Zagrebu će križni put početi na Kamenitim vratima, u 20 sati (okupljanje od 19:45), a u Splitu u 17:30 ispred crkve sv. Ivana Krstitelja, ul. Moliških Hrvata 6.

Organizatori pozivaju sve vjernike da hodajući za križem našeg Spasitelja predamo naše molitve i žrtvu kao zadovoljštinu za grijeh pobačaja u našem narodu – prenosi QuoVadisEcclesia

 

Continue Reading

Vijesti

TRI POSLJEDNJA PROROČANSTVA Sv. Padre Pia koja šokiraju kršćane

Published

on

Što točno znače ove vizije? Možemo li se pripremiti? Ili još važnije, postoje li znakovi da se ove vizije počinju ostvarivati?

Čovjek koji je nosio Isusove rane na svojem tijelu, ostavio je tri poruke koje su potresle kršćanski svijet. Ove vizije nisu obična upozorenja. One su vizije budućnosti koje nagovještavaju sudbonosne događaje koji bi mogli promijeniti tijek ljudske povijesti.

Padre Pio je bio čovjek koji je bio u stalnoj vezi s Božanskim, komunicirajući s anđelima i svetima, predviđajući događaje s nevjerojatnom preciznošću. Mnogi od njegovih prethodnih uvida već su se ostvarili, ostavljajući iza sebe pitanje – što ako su i njegove posljednje tri vizije točne?

Prvo proročanstvo je o ‘Pročišćenju’ crkve… naime najzapanjujuće proročanstvo je da će neki visoko pozicionirani unutar same crkve raditi na njenom uništenju…

Drugo proročanstvo – O tri dana potpune tame koja će obaviti Zemlju! Tokom ta tri dana Sunce i mjesec će prezati svijetliti, a gusti mrak će prekriti cijelu planetu. U tom razdoblju, demoni i zle sile bit će pušteni da slobodno lutaju Zemljom…

Padre Pio, zaštiti moju obitelj i vodi nas pravim putem!

Treće proročanstvo o Konačnom Sudu…

Postoji li način da zaštitimo sebe i svoje bližnje od duhovnih i fizičkih opasnosti?

Prijevod je na srbskom AI… poslušajte!

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved