Vijesti
Hodak: Je li dron u Zagrebu, bio slučajnost ili ipak opomena?
Poznata je teorija o “plodovima otrovne voćke” u hrvatskom i poredbenom pravu. No, bez brige! Ne mislim vas tupiti s tom dosadnom doktrinom.
Ona me samo asocira na zlo koje se javlja iz epohe u epohu. Pogledajte samo ovaj niz sjajnih likova koji su doslovno milijune običnih, u pravilu nevinih, ljudi poslali pod zemlju: Hitler, Staljin, Tito, Milošević i Putin… Pustimo daleki istok, Mao Ce-tunga i njihove plodove otrovnog voća. Boli me ona stvar za salonske ljevičare koji podsjećaju koje su sve ratove do sada vodili Ameri. Točno, jesu, i što sad? Mene zanima prvenstveno Europa jer je njena cijela povijest bila trajno obilježena ratovima europskih kneževina i kasnije država. Ameri se nisu baš pokazali sjajnima ni u ratovima u Aziji ni na Bliskom istoku, ali u Europi su Ameri vodili dva svjetska rata i odlučili pobjednika.
Je li dron bio slučajnost ili ipak opomena?
Lijeva blebetala malo su se stresla 10. ožujka oko 23 sata kad je pored Studentskog centra na Savi pao dron. Tada je nastala još jedna “luda” teorija. Rusi su poslali bespilotnu letjelicu na Yarun kod Žitomira, a ona je, pod pospanim okom NATO-a, završila na zagrebačkom Jarunu. Tu-141, dužine MIG-a 29, preko šest tona težine, nastala u doba SSSR-a, tresnula je kraj Studentskog doma Stjepan Radić u glavnom gradu jedne članice NATO saveza. Svi su ostali iznenađeni i nespremni kao da su bezgrešno zatrudnjeli. Bilo nam je lakše kad je naše Ministarstvo obrane izjavilo kako su oni “ilegalnu” Tu-141 čitavo vrijeme pažljivo pratili dok je dolijetala… Zlobnici kažu da su je pratili kao na play stationu!
Samo je nekoliko metara nedostajalo da Tu-141 ne tresne sa svojih šest tona u Studentski dom i pobije bar stotinjak ljudi… Da je fantomski “dron” kojim slučajem pogodio studentski dom Stjepan Radić, stotine nevinih žrtava potreslo bi nas kao potres deset stupnjeva Richtera. Možda bi onda nadležni shvatili kako se ne trebamo hvalisati koliku vojnu pomoć Ukrajini šaljemo. Trebamo je slati i dalje i više, ali bez ponosnog isticanja što smo na popisu Putinovih neprijatelja. I stoga opet, razmislimo je li dron bio slučajnost ili ipak opomena?
Već drugi dan čitam ponovno na raznim portalima i u medijima jugo-nostalgičare kako kmeče o staroj teoriji “besmislenog rata”. Naravno, svaki osvajački rat je u današnje moderno vrijeme stvarno besmislen jer narod koji živi u različitim državama može ne samo međusobno lako komunicirati nego se političkim sredstvima može na dulji rok i bitno promijeniti i poboljšati njegov status. Međutim, obrambeni rat je sasvim nešto drugo. Jedan od tih “besmislenih” obrambenih ratova bio je i Domovinski rat. Trpimir Jurić se pita na fejsu: “Može li obrambeni rat biti besmislen?”
Zelinskij je citirao Churchilla i njegov govor zastupnicima početkom Drugog svjetskog rata: “Borit ćemo se u šumama, na poljima, na obalama i na ulicama…” Braniti svoj životni prostor koji ti neprijatelj želi oduzeti, život koji želi zatrti, slobodu koju želi uništiti, za to se itekako isplati prolijevati krv, kao što smo i mi to dokazali u Domovinskom ratu.
S ovim dronom je dobro krenulo. Zahvalni Hrvateki šapću: “Hvala Bogu! Neka je i nama nešto palo s neba!”
Sada su na štih došle naše orjunaške snage. Zelinskij je pajac, narod zbog njega pati, ishod se tobože već sad zna. Mislim da će se ti bivši drugovi na kraju još i iznenaditi! Međutim, iznenađenja ima već i sada. Oni koji “vise” na društvenim mrežama, kao na primjer ja, pomalo su iznenađeni i “uvrijeđeni”. Nigdje Nede Ursule von Raukar, B:B:B:a, Vili Matule, Centra za mirovne studije, Kekina i Kekice, Documenta, Hrvoja Zovka, Ante Tomića podoficira, taktičkog stručnjaka srednjeg dometa… Gdje je sad “Možemo”, Sarnasvraka, Saša Kosanović, Zelena akcija, Zeleni džihad, Pupovac, Rade i familija… U Tomaševića se ne bi “šteli mešati”…
Uglavnom, jugo-nostalgičari, dalmatinska orjuna, staljinisti i titoisti svih boja sad su zanijemili kao da su mrtvi. Jasno je da su izabrali stranu. Bolje rečeno, oni se nisu ni odrekli strane koju su držali od 1941. do 5. kolovoza 1995. Samo su se jedno vrijeme malo primirili, pritajili i maskirali. Sad upiru prstom u ranije američke ratove po svijetu i nadaju se, zapravo samo sanjare i maštaju, kako ne bi bilo loše da se jednog dana na Jelačićevom trgu u Zagrebu pojavi Vladimir Vladimirović… A onda, ako Bog i sreća junačka dadu, možda se vrati i Trg maršala Tita i spoji podzemnom željeznicom s novim Trgom Vladimira Putina. Blizu je odmah i ulica Tomaša Masaryka koji je davno skužio da su “Hrvati samo niža vrsta Srba”. Ugodno s korisnim!
Ovih dana gledamo, na žalost, u Kijevu kako podzemne željeznice mogu biti korisne.
Pojavila se i slika Marka Perkovića s tekstom: “Yarun nikada neće biti Jarun”. Neće nikada!!! Ako je problem bio samo upisivanje krivih koordinata, onda, Bogu hvala, nije tako strašno, ali ne ponovilo se. Ostaje ipak zabrinutost što radi i u kakvom je stanju naša i NATO-ova protuzračna obrana? Ona postoji da neprijatelj na njoj slomi zube. Svaka ozbiljna država ima “protuzračnu” koja vreba k’o kobac u doba kad se u blizini vodi rat. Kad neki fantomski Rus pogrešno upiše koordinate pa umjesto Kijev upiše koordinate Kijeva kod Knina, studenti na Jarunu mogu mirno nastaviti učiti, ali stradat će drugi nevini ljudi. Neka od sada spavaju malo slabije oni naši jugo-nostalgičari koji nas od 5. kolovoza 1995. uporno i praznoglavo uvjeravaju kako je oružje jako opasno, kako ne treba puno izdvajati za obranu zemlje jer nas ionako štiti NATO te kako treba uzgajati ruže i bele lale, one iste koje su u jesen 1991. godine bacali na JNA tenkove na njihovom legendarnom putu prema Vukovaru.
Lete avionom Modrić, Vučić, dječak i starac. Avion se počeo rušiti, a u avionu su bila samo tri padobrana. Prvi se javi Modrić: “Dajte mi jedan, ja sam potreban reprezentaciji. Uskoro je svjetsko prvenstvo u Kataru”. Svi se slože i on iskoči. Onda se javi Vučić: “Dajte meni drugi. Ja sam najpametniji čovjek na svijetu. Izgubili smo rat, a danas vladamo Hrvatskom preko SDS-a, bez nas se ne može ništa. Mi držimo kanonizaciju Stepinca u frizeru”. Na to starac kaže dječaku: “Sinko’ uzmi ti preostali padobran. Ja sam star pa ionako moram uskoro k Bogu”. Dječak mu odgovori: “Ništa se vi djedice ne brinite, najpametniji čovjek je iskočio s mojom školskom torbom!”
Danas se vode tragikomične polemike uvesti ili ne obvezni vojni rok. Jasno se vidi tko je za, a tko protiv. Na pritisak Rusije, Ukrajina je ukinula vojni rok. Lekcija iz Domovinskog rata upozorava nas da, uz ovakvu politiku komšija, moramo imati uvijek spremnu i uvježbanu vojsku. Pobijedila je koncepcija Račana i Joze Radoša o profesionalnoj vojsci. Razni činovnici iz MORH-a uvjeravali su nas kako je dovoljno da izgradimo tunel Sveti Rok, a neprijatelju nije ni na kraj pameti da nas ponovno “rokne”. Izgradnjom Svetog Roka prekrižili smo vojni rok.
Jugo-oficiri i strani obavještajci su bili time jako zadovoljni. Umjesto modernizacije naoružanja gradili smo civilno društvo. Od Domovinskog rata do danas ojačali smo svoj vojni potencijal samo za 17 posto. Za to vrijeme je Srbija svoj vojni potencijal podigla za čak 94 posto. Zna se: Tko je jači, taj i kvači! Europski je trend da ministarstva obrane vode žene. Čast ženama! Zamrzavanje vojnog roka u Hrvatskoj predsjednik saborskog odbora za obranu iz SDP-a opravdava navodno malim interesom mladih za služenje vojnog roka. Rekao bi Željko Glasnović: feminizirani metroseksualci. Možda pretjeruje? No, ako je već nesimpatično ponovno uvesti vojni rok, zašto se ne bi uvela bar obvezna vojna obuka? Tako bi mlade generacije bar znale baratati oružjem.
Pomogneš budali da progleda i on kasnije vidi sve osim tebe.
I tako, dok Hrvateki mudruju o vojnom roku, Crkva u Hrvata i papa Franjo osuđuju invaziju na Ukrajinu i mole za pomoć žrtvama. Za to vrijeme pravoslavni patrijarh Kiril zna koja je strana prava te kaže: “Ušli smo u borbu koja nema fizički nego matafizički značaj”. Znači li to “borba protiv zla”? To je sasvim jasna, ne metafizička već politička poruka i podrška “ruskom pravoslavnom džihadu!” More je neodgovorenih pitanja u Lijepoj našoj. Recimo, što kažu naši biskupi na sve to što se zbiva? Je li se oglasio biskup Uzinić? Je li itko uočio da pravoslavlje nije samo vjera nego i politika.
Je li petokraka još u modi i nakon pada bespilotne letjelice u Zagrebu?
Fejs gori… Posvuda su slike Putina, Zelenskog, Bidena, pa čak i Vučića. Putin vjeruje da je Ukrajina Rusija. Zelenskij da je Ukrajina Europa. Bidenu se nekako pospano čini da bi Ukrajina mogla biti Iran, a za Vučića i njegove historičare su i Rusi i Ukrajinci Srbi, a Europa je nastala raspadom Velike Srbije. Uglavnom, svijet je pun proroka… lažnih i opasnih. Kada su jednom Staljinu rekli da primi proroka koji savršeno pogađa budućnost, Staljin je odgovorio: “Strijeljajte ga!” “Da zna ne bi dolazio!”
Marcel Holjevac je zbunjen: “Nego… jel’ petokraka još in? Za postavljati po neboderima i avatarima? To je i dalje antifašistička stvar ili je sad ruska? Pitam za prijatelja”. Nije zbunjen samo Marcel. I ja sam pomalo zbunjen k’o “francuska sobarica”. Živim u državi u kojoj je gađanje trulim jajima terorizam, a gađanje šest tonskim dronom incident. NATO je hladnokrvan, on ne paničari. Tu i tamo malo zahrče… Više tu nego tamo.
Dok shvatimo je li dron bio poruka ili opomena bit će kasno
Sad kad je zakazala zračna “obmana”, odoše naši žurno u SAD da izbliza testiramo američki sustav protuzračne obrane. Famozni Patriot. Dok mi skužimo je li dron bio poruka ili opomena bit će kasno.
Naravno, sad će odmah cijela “demokratska” javnost graknuti. Sve te Babe, žabe, Sarnasvraka, Rada, Jakovčić, Neda vun Raukar, razni doktori kumrovečkih znanosti i, naravno, ljevičarski mediji. Svi koji, ako ništa drugo, bar lijevom rukom kopaju nos bit će pozvani na N1 kako bi nam objasnili zašto nam ne trebaju baš američki sustavi protuzračne “odbrane”. Oni to sve odlično kuže jer su još 15. svibnja 2021. bili u Zemuniku na vojnoj “vežbi”. Znaju oni i koliko će nas sve to koštati te koliko bi vrtića mogli sagraditi za tu lovu ili koliko bi mogli novih nevladinih udruga financirati… Mudra je to i logična čeljad. No, nitko od njih nikako da napokon postavi pitanje svih pitanja: kad ćemo ih se jednom riješiti? Mislim na nove nevladine udruge.
Engleski kladioničari nemaju dobre vijesti barem za nas Hrvate. Navodno je 60 posto prema 40 posto da Putin ostaje na vlasti. Prema tome, živimo i dalje s našim virusima, maskama, mjerama, korupcijom, Putinom i Pupovcem, jugo-nostalgičarima, čak i s “Možemo” te budimo duboko svjesni da smo sretni u odnosu na sirote Ukrajince. Pogledajte na televiziji svaku večer te uplašene ljude, uplakanu djecu, onemoćale starce koji s pinklecom u ruci bježe, a ni sami ne znaju kamo. Okolne zemlje ih lijepo prihvaćaju, pa eto i mi, ali to je samo kap u moru pomoći koja im je potrebna.
Prestanimo se kur*iti!
Oni su doslovno izgubili cijele svoje živote. Da i ne spominjem sve one koji svakodnevno stradavaju na bojišnicama diljem Ukrajine. Bože, je li ostalo u tom Putinu i malo ljudskosti pa da prekine taj masakr! Kad sve to čovjek gleda onda smo mi doista sretni unatoč svim našim glupostima i problemima. Zato, kako je napisala moja znanica i čitateljica Maja iz Beograda, prestanimo se kur*iti! Za sada smo samo promatrači tragedije koja se događa u našem daljnjem susjedstvu. Da je riječ o susjedstvu, dokazao nam je i pali dron. Ne daj Bože da jednog dana postanemo akteri neke iznenadne drame? Pred par dana bili smo nestvarno blizu.
Milojko Pantić, nekadašnji poznati sportski reporter, usudio se biti glasom razuma u Srbiji pa je rekao:”Ukrajina je napala Rusiju kao što je Kosovo napalo Srbiju”.
Pišu na fejsu koji su kriteriji za učlanjenje u političku stranku: “Što si radio do sada?”, “Paaa, čuv’o sam ovce i svirao na frulu”. “Ok! Može!” Piši: “Završio Poljoprivredni fakultet i Muzičku akademiju!”
Zvonimir Hodak/direktno.hr
Vijesti
Zanemareni dragulj u tradicionalnom rimskom misalu: Euharistijsko srce Isusovo
Ako ste se ikada rano pojavili u crkvi i zatekli sebe kako tiho listate svoj ručni misal – recimo, pretisak Dnevnog misala Svetog Andrije iz 1945. – možda ste naletjeli na dio formulara mise koji vam možda nije poznat zbog rijetkosti njegove upotrebe.
Neke od njih bit će identificirane kao zavjetne mise, poput Mise Muke Gospodinove, Mise za razrješenje raskola, Mise za oproštenje grijeha ili Mise za sretnu smrt. Kako bih volio da naši svećenici češće koriste ove zavjetne mise – piše Peter Kwasniewski, u OnePeterFive.
Drugi se pak mogu nazvati “blagdanima koji se drže u nekim vjerskim zajednicama i na nekim mjestima” ili “lokalnim svetkovinama”, poput sv. Ivane Orleanske 30. svibnja, Prečistog Srca Blažene Djevice Marije, sv. John Fisher i Thomas More 9. srpnja, sv. Petar Claver 9. rujna, sveti Ivan de Brébeuf, Isaac Jogues i drugovi 26. rujna ili, intrigantno, blagdan svetih relikvija koje se čuvaju u crkvama biskupije 5. studenoga Sveti Ivan Nepomuk 16. svibnja, sveta Rita od Cascie 22. svibnja, Spomendan svih svetih papa 3. ili 4. srpnja (datumi se razlikuju) i Gospa od Čudotvorne medaljice 27. studenog bili bi daljnji primjeri.
Stariji misali mogu imati još egzotičnije mise, kao što su misa Presvetog lica Isusova, misa svetog koplja i čavala, misa pet svetih rana. Neke od njih mogao bi koristiti svaki svećenik, dok bi za druge bilo potrebno posebno dopuštenje. Misal je nekoć bio ispunjen tim dubokim “pobožnim” misama, koje su (nepotrebno je reći) racionalistički progresivistički liturgičari mrzili. “Tako srednjovjekovno! Tako pijetetski! Tako nebiblijski! Tako…”
Sve što treba učiniti je proučavati ove mise uz molitvu da bi se vidjelo koliko je glupo i štetno ovo ideološko odbacivanje. Oni su, zapravo, duboko svetopisamski, duboko katolički – ali u duhu Tridentskog sabora, u duhu liturgijsko-sakramentalne mistike. Možda su zato odbijeni.
U ovo doba liturgijske godine, kada Sveta Majka Crkva slavi, po zapovijedi samoga Gospodina Isusa, svetkovinu Presvetoga Tijela Kristova (Corpus Christi), nalazimo jednu takvu jedinstvenu misu koja zaslužuje da bude oživljena u naše vrijeme: svetkovina Euharistijskog Srca Isusova, koja se slavi u četvrtak unutar oktave Presvetog Srca – to jest pretposljednjeg dana osmine.
Ovaj je blagdan prije nešto više od stotinu godina, 9. studenog 1921. godine, ustanovio papa Benedikt XV. Njegovo pravo – antifone, molitve, čitanja, čak, čini se, i predslovlje – izuzetno je lijepo, bogato materijalom za meditaciju. Za one koji imaju dnevni misal sv. Andrije, misa se nalazi na str. 1840. Radi lakšeg snalaženja, ovdje sam uključio stranice oltarnog misala iz 1952. tiskanog u New Yorku, kao i stranice Liber Usualis na dnu ovog članka.
S obzirom na ono što sam gore rekao, nitko se neće iznenaditi kada čuje da je ova misa, s trinaest sličnih, uklonjena iz misala iz 1962. dekretom izdanim 14. veljače 1961., nakon novog kodeksa iz 1960. rubrike Ivana XXIII. (Ovdje je ispričana cijela priča.) Razlozi navedeni za potiskivanje toliko su slabi i sumnjivi koliko se može zamisliti. Međutim, s osjećajem olakšanja primjećuje se da čak i dekret iz 1961. čini iznimke iz “doista posebnih razloga”. E sad, to je moj koncept otvorenog kraja! Uistinu poseban razlog danas je taj što živimo u razdoblju iznimne desakralizacije koja iziskuje povećanje pobožnosti prema otajstvima našega Gospodina, Gospe i svetaca. Štoviše, Benedikt XVI. dao nam je “sveto i veliko” načelo.[1] Takve mise pobožnosti ne trebaju nikakvo izvanjsko opravdanje za svoje oživljavanje. Opravdani su svojim autoritativnim uvodom, poviješću upotrebe i svojim intrinzičnim sadržajem: justificata in semetipsa. Štoviše, moglo bi se dodati da je Liber Usualis često uključivao pjesme za blagdan Euharistijskog Srca čak i nakon 1961., i, štoviše, da Baronijev misal, koji je, ako ništa drugo, pretjerano nalik na 1962., također uključuje pravila za to (vidi str. 1752). Ovdje se razaznaju jasne oznake sensus fidei fidelium.
U međuvremenu, u zemlji čudesa, američki biskupi najavili su “Nacionalnu euharistijsku obnovu” od 2022. do 2025. godine. Ovaj birokratski napor, koji će uključivati Euharistijski kongres vrijedan 28 milijuna dolara, osuđen je na neuspjeh sve dok se temeljni uzroci uobičajene euharistijske ravnodušnosti i nevjerice — naime, pričest koja se daje u ruke ljudima koji stoje u redu, pričest nezaređeni službenici i automatska pričest za sve, uključujući otvoreno zagovornike pobačaja – ostaju neriješeni.
A ova se zla ne mogu poništiti dok se ne riješi njihov temeljni uzrok, naime, oblik mise potpuno odgovarajući u svojim rubrikama i podložan izboru ad libitum svojih slavljenika. Zato će statistike, kad dođe 2025., pokazati iste depresivne rezultate kao i prije; osim što se sa sigurnošću može predvidjeti da će više katolika nego ikada pomagati u TLM-ovima. Tu se događa i odvijat će se euharistijsko oživljavanje koje planira Božja Providnost.
Ono što je potrebno nisu blistavo pakiranje, sinodalni procesi, dijeljenje i briga, uglađeni YouCats i ostala previše ljudska rješenja za koja je USCCB specijaliziran. Ono što je potrebno je i izazovnije i lakše dostupno: ponovno poniranje u mistične dubine Presvete Euharistije putem tradicionalnih liturgijskih obreda Crkve, zajedno s euharistijskim ozdravljenjem za grijehe počinjene protiv Gospodina u Presvetom Sakramentu. . Ta je naknada, uostalom, bila razlog zašto je naš Gospodin zatražio, preko svete Margarete Marije Alacoque, poseban blagdan dan nakon osmine Tijelova, što danas nazivamo blagdanom Srca Isusova.
Riznica naše katoličke vjere već je prepuna svim sredstvima za popravak i obnovu. Nemojmo sjediti i jadikovati što su zli ljudi pokušali uzeti ovo blago; umjesto toga, ustanimo i budimo proaktivni u njihovom vraćanju.
Vijesti
Čudan otkaz: Peronizam je stigao do Tibera
Pišem kako bih se još jednom pozabavio slučajem abp. Gabriel Mestre, prolazni nadbiskup La Plate. [Ovdje je prvi članak] U samo osam i pol mjeseci privukao je pozornost lokalnog svećenstva, napokon oslobođenog progoniteljske ideologije “Tucho” Fernandeza – piše Nadb. Héctor Agüer, Nadbiskup La Plate u miru.
S obzirom na žalosnu činjenicu franjevačkog zahtjeva za ostavkom monsinjora Mestrea, bilo bi zgodno da se svećenici La Plate javno očituju, diskretno i bez straha. Ne vjerujem da će njegova privremena zamjena, biskup Bochatey, reagirati protiv primjene kvalificirane demokracije koja odgovara, naposljetku, poliedralnoj ekleziologiji pape Bergoglia.
U ovom slučaju, vjerujem da se može poslužiti starom izrekom, “misli krivo i bit ćeš u pravu”; dakle, mislim na odgovornost kardinala Fernandeza, tako bliskog vrhovnom papi, u poništenju svrgnutih. Nadb. Mestre je napisao: “Svjestan sam svoje slabosti i ljudske slabosti prekrasne Crkve koja je moj dom i moja obitelj. Sveta Crkva zbog službe Trojstva, grešna Crkva zbog krhkosti ljudi koji su dio nje.
Dobro rečeno; ovo što se dogodilo je tipična argentinska intriga. U najmanju ruku je zanimljivo da je sada već bivši nadbiskup pozvan u Rim, od strane Svete Stolice, kako bi razgovarali o nekim aspektima biskupije Mar del Plata, koja je bila njegov bivši ured, i što se tamo dogodilo od studenog 2023., kada je Mestre dobio već unaprijeđenje u nadbiskupiji La Plate. Inzistiram na onome što sam prije predložio: u tome se vidi Fernandezova ruka. Usput ističem da je on bio moj nasljednik. Ostavku sam predao stolici La Plate davno prije, a prihvaćena je samo dva dana nakon mog 75. rođendana. Ta se činjenica jednoglasno smatrala nepoželjnom; ovo nije uobičajeni način da se nastavi. U svjetlu ovih epizoda mogu razumjeti slučaj neobične smjene monsinjora Mestrea. Fernandez je bio moj nasljednik; Mislio sam da bih trebao razgovarati s njim o nekim karakteristikama Nadbiskupije kojoj sam služio dvadeset godina; Sigurno sam s njim razgovarao dvadesetak minuta. Primijetio sam da ga ne zanima što mu mogu reći; bio je odlučan učiniti suprotno, što je i učinio. Još jedna argentinska intriga, sigurno skovana u Rimu.
Pregledavam poruku nadb. Mestre “dragoj zajednici nadbiskupije La Plata”. Biskupova veza s njegovim narodom nije dužnosnička; to je – da upotrijebimo izraz koji se ponavlja u Novom zavjetu – agápē, ljubav. Tako se pojavljuje u poslanicama apostola Pavla: ljubav koja se ne ustručava ispraviti kad je potrebno.
U poruci stoji: „Danas (27. svibnja 2024.) više nisam vaš župnik. Želim vam reći da sam jako sretan ovih osam i pol mjeseci i na tome vam od srca hvala… Hvala vam što se osjećam kao kod kuće! Hvala na gestama blagosti i ljubaznosti u svakom od posjeta! Hvala vam što ste me pozvali da budem dio vaših života! Uistinu sam mogao iskusiti različitost i dubinu vjere u Boga mnogih od vas, predanu vjeru koja me više puta izgradila i obogatila.”
Što će se dogoditi s La Platom? Kako to obično biva u ovim slučajevima, imena se već pojavljuju; neki od njih izazivaju u meni brigu i strah. Apostolska nuncijatura u ovakvim prilikama obavlja konzultacije i provjerava biografiju mogućih kandidata, ali pretpostavljam da se sada stvari odlučuju na višoj razini. Ne mislim na činjenicu da Papa uvijek imenuje biskupe, nego na to da je danas Argentina u Rimu i da su argentinske intrige dobro podmazane. Reći će se da je to uvijek tako, bilo da se radi o talijanskom, poljskom ili njemačkom papi; ne, argentinska originalnost je neusporediva. Više od desetljeća argentinski episkopat oblikovan je ne samo imenovanjima, već i „francisquismom” prelata koji, što je razumno, žele zadržati svoje položaje ili teže usponu. Peronističko nadahnuće daje Crkvi u zemlji vlastita obilježja, a peronizam je stigao do obala Tibera.
Moramo paziti da ne dođemo do zabune. Poslanje Crkve uvijek ostaje poslanje koje je Gospodin poslao apostolima: učiniti sve narode učenicima. Ovaj nalog dolazi njihovim nasljednicima u sakramentalnoj službi.
Posljednje, ali ne manje važno: Nadb. Mestre je postao nadbiskup emeritus La Plate, što sam ja; osim ako mu se ne pripiše titularna stolica. Ali on ima 55 godina. Bilo bi mu preostalo dvadeset godina obnašanja biskupske službe do sudbonosne 75. godine, koju je Pavao VI. odredio kao dob za odlazak u mirovinu, protivno onome što je Drugi vatikanski koncil ustanovio dekretom Christus Dominus. Što će on činit?
Možda bi mogao pomoći prijatelju biskupu ili se zaposliti kao svećenik u župi. A od čega će živjeti? Hoće li doživjeti sudbinu otkazanih biskupa i svećenika? Pravda ukazuje da ga nadbiskupija La Plata mora podržati. U mom slučaju isplaćuje mi mirovinu u Svećeničkom domu u Buenos Airesu, gdje živim, a to je neka vrsta staračkog doma za svećenike. Već sam pisao o 75-godišnjoj giljotini. Prema Tradiciji Crkve, biskup treba umrijeti u svojoj biskupiji, radeći do kraja, kao što se apostoli nisu povukli. Crkva je naš dom, naša obitelj i ne može se odreći tog stanja da postane bezosjećajna maćeha.
Vijesti
Dobro vam došao Blagdan sv. Ante – svetca cijeloga svijeta
Govorimo o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj Crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.
U Hrvatskoj je jedno od središta čašćenja Sv. Antuna Padovanskog (inače, bio je Portugalac) Samostan sv. Ante na Poljudu u Splitu (Župa Svete Trojice).
Na naslovnom plakatu je raspored svetih misa i ispovijedi na sam blagdan Sv. Ante.
Sveti Antun Padovanski (sveti Ante) rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.
U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.
Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiju te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.
Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.
Nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.
U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.
Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.
Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?
Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).
Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.
“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59). (papa Benedikt XVI., kateheza na općoj audijenciji, 10. veljače 2010.)
-
Vijesti3 tjedna ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti6 dana ago
Spomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana
-
Vijesti2 tjedna ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 tjedna ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti4 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti2 tjedna ago
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
-
Vijesti2 tjedna ago
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti3 tjedna ago
HRVATSTVO u Istri – iz prve ruke… kao i hrvatska stradanja