Osvajanjem brončane medalje na svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru, hrvatski nogometaši oduševili su hrvatski narod i nahranili mu dušu. Izbornik Zlatko Dalić i igrači posvetili su pobjedu hrvatskom narodu i, naravno, najzaslužnijima što imamo hrvatsku državu, hrvatskim braniteljima.

Pjevale su se hrvatske domoljubne pjesme koje, naravno, nisu bile podobne Titovim pionirima u medijima i vladajućim strukturama. Pojavile su se karikaturalne osobe u javnosti s optužbama, a što će drugo izvući nego za ustaštvo, pa je potpuno nebitna i ničim izazvana sponzoruša Vlatka Pokos prozvala reprezentativca Lovrena zbog pjesama Lijepa li si i Čavoglave riječima: „Posjetite Jasenovac i poklonite se svim nevinim žrtvama koje su ondje klali i ubijali vaši ‘domoljubi’. Ustaše, čiji zločinački ‘pozdrav’ tako rado koristite, su najgori šljam, zločinci i izdajice Hrvatske u povijesti… ‘Mi, Hrvati iz Hrvatske smo civilizirani ljudi i dosta nam je nametanja ustašluka kao ultimativnog izraza domoljublja. Sramite se vašeg primitivizma i zatucanosti koje redovito demonstrirate u javnosti. Hvala za sportske uspjehe, ali to vam ne daje pravo da širite ustašluk i fašizam.“

Dakle Vlatka Pokos ima pravo na svoje mišljenje dok ne vrijeđa pravo drugoga na njegovo mišljenje i iskazivanje mišljenja. Prije svega pjesme Lijepa li si i Čavoglave nigdje i nikada nisu zabranjene, čak  je Lijepa li si na dočeku nogometaša otpjevala i klapa HRM. A drugo, pjesme nemaju nikakve veze s Jasenovcem koji je Titovim pionirima, u koje ubrajam i Vlatku, oružje za diskvalifikaciju Hrvata. Još kada je spomenula da se vrati u osnovnu školu, odnosno Titovu školu, i nauči što je Jasenovac, jasno je da je na Titovu putu. I što je smiješno i bijedno, ona govori u ime svih Hrvata „Mi Hrvati“??? Ma koje Hrvate ona to predstavlja? Može predstavljati samo sebe i govoriti u svoje osobno ime. A na poziv Igora Vukića da idu zajedno posjetiti Jasenovac nije se odazvala jer joj cilj nije bio istina nego  pljuvanje hrvatskih branitelja i igrača koji nisu podobni vladajućim strukturama, odnosno titovim pionirima u vlasti.

Pjesme im smetaju, pjevač Thompson im smeta i boje ga se jer ga hrvatski narod voli slušati, a ne smetaju im pjesmice koje su veličale zločinca Tita. Zbog tih pjesmuljaka nikoga ne prozivaju za masovne zločine komunizma koje su počinili „njeni“ Hrvati. Njih ne naziva primitivnima i zatucanima jer oni su „klali i ubijali“ komunistički napredno!?

„Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo…“ pjevalo se u Jugoslaviji prije velikosrpske i JNA agresije na Hrvatsku.

Nakon krvavog raspada Jugoslavije, a zbog agresivne velikosrpske politike Slobodana Miloševića i SPC kojoj  se priklonio i vrh JNA, i užasnih zločina, razaranja, kulturocida i genocida nad Hrvatima, Hrvatska je uspjela skrenuti s Titova puta na Hrvatski put, uspjela se osloboditi i pobijediti JNA i velikosrpske četničke postrojbe.

19. svibnja 1991. godine, hrvatski narod je izabrao svoj put izjasnivši se na referendumu na koji je masovno izašao, čak 83,6 %, a od toga da želi samostalnu demokratsku Hrvatsku 93,24 %, a tek 4,15 % zagovaralo je ostanak u Jugoslaviji, na Titovom putu. Nakon međunarodnog priznanja i demokratskog ustroja Hrvatske, ti Titovi pioniri iskoristili su sve prednosti demokracije, ubacili  se u sve državne i društvene strukture vlasti i ostali su čvrsto na Titovu putu!

Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana počela je Mesićevsko-Manolićeva-Račanova-Šeksova… detuđmanizacija! Počelo je rastakanje mlade tek stvorene hrvatske države, počeo je sudski, politički i medijski progon pobjedničke hrvatske vojske, hrvatskih branitelja i generala koji su se stvaranjem hrvatske države „svrstali na pogrešnu stranu povijesti, odnosno skrenuli s Titova puta“.

Titov put nije hrvatski put

Titov put poništavanje je Domovinskog rata, progon hrvatskih branitelja i Mesićev udruženi zajednički pothvat! Protiv koga su Hrvati ustali u procesu raspada Jugoslavije? Protiv Titova puta! Titov put je Jugoslavija, a Hrvatski put je samostalna Hrvatska, dok je Srpski put Velika Srbija koja prisvaja hrvatski teritorij, a to je neminovno put u sukob! Uzimanje tuđeg izaziva reakciju. Hrvati su se uspješno obranili, i to je opet sukob sa sljednicima Titova puta. Ustvari ti sljednici Titova puta spremali su sebi odstupnicu i bijeg u Hrvatsku u procesu raspada Jugoslavije. Dok se hrvatski narod borio i ginuo u granatiranju, rušenju i paljenju svega što je hrvatsko, oni su se infiltrirali u sve državne i društvene institucije, i dalje tjeraju Hrvate, kao psi čuvari ovce, na Titov put. Pri tome koriste medije, koje su usput kupili, znajući  snagu medija i formiranja javnog mnijenja. Dok su hrvatski branitelji ginuli, Titovi pioniri zauzeli su pozicije i učvrstili vlast.

Hrvatski Sabor je na osnovi Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. lipnja 1991.) NN 31/1991 8.listopada 1991. donio ODLUKU o raskidu svih sveza s Jugoslavijom NN 53/1991.

1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,
2. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ,
3. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ.

Tom je Odlukom Hrvatska krenula svojim putem, putem izgradnje demokratskog društva i države, parlamentarne demokracije, pravno uređene države, tržišnog gospodarstva, duhovne obnove hrvatske nacionalne samosvijesti, moralne obnove (obiteljski i školski odgoj, profesionalnu, radnu i poslovnu etiku), tradicionalnih vrijednosti, pluralizma i tolerancije.

Hrvatski put je dug i trnovit, teško se provodi upravo zbog Titovih pionira koji neprestano koče i vraćaju nas na Titov put. Naime nikakva Odluka Hrvatskog Sabora Titove pionire ne može pokolebati da skrenu s Titova puta, jer što je Hrvatski Sabor naspram njihove „veličine“ Tita?

Tito je i sucima u Jugoslaviji bio rekao da se ne trebaju držati Zakona kao pijan plota! Pa tako oni, neometani od Titovih pionira u hrvatskom pravosuđu, mogu mirno nastaviti slijediti Titov put. Nisu ih omele ni:

• Deklaracija o Domovinskom ratu NN 102/2000,
• Deklaracija o antifašizmu NN 51/2005, u kojoj je jasno naznačeno u članku 8 „ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma“,
• Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945-1990 godine NN 76/2006,
• niti jedna EU Deklaracija, ni sve EU Rezolucije o osudi komunističkih zločina.

Ništa ne može pokolebati Titove pionire u obrani zločinca Tita. Oni i dan danas opravdavaju zločine počinjene nakon završetka ratnih operacija pod pokličem „Smrt Fašizmu, sloboda narodu“. Pod tim pokličem pobijeno je stotine tisuća ljudi, napunjene su kraške jame, fojbe i rudnici desecima tisuća likvidiranih samo zato što su Titu bili smetnja da prigrabi apsolutno svu vlast. Smeta im „Za dom spremni!“, a ne smeta im  zločinačko „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“, to im ne smeta. A koji je i kakav taj Titov put?

Najtragičnije je to što Titov put ne vodi nikuda! Završio je!

Slijepa cesta bez nastavka, završen put od kojeg ništa više nije ostalo, ništa osim mržnje prema hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj kod onih koji su još na njemu.

• Titovo bratstvo i jedinstvo ubila je velikosrpska ideologija preimenovana u Srpski svet,
• Titova Jugoslavija nestala je jer ju Srbi nisu uspjeli pretvoriti u Veliku Srbiju,
• Titov komunizam nestao je u ropotarnici povijesti kao totalitarni zločinački režim,
• Titov Pokret nesvrstanih nestao je s biološkim nestankom njegovih osnivača ne polučivši nikakve rezultate,
• samoupravljanje u tržišnom gospodarstvu pokazalo se neodrživo.

Od Titova puta ostali su samo nekažnjeni masovni komunistički zločini!

Titov put je put nekažnjenih komunističkih zločina i čistki (rat je završen 8. svibnja 1945.godine).

Zločini u Dubrovniku u listopadu 1944. godine

Kako „osloboditelji“ zamišljaju „oslobođenje“, postalo je odmah jasno 19. listopada 1944. godine kada je na Orsuli, na tadašnjem istočnom izlazu iz grada, ubijeno najmanje jedanaest mladića. Nijedan nije bio stariji od dvadeset i dvije ni mlađi od devetnaest godina. Od jedanaest poznatih žrtava devetorica su Konavljani, listom braća i rođaci. Nitko od njih nije suđen, nikomu nije dokazana nikakva krivica.

Na otočiću Daksi pred Rijekom Dubrovačkom 25. i 26. listopada 1944. noću je smaknuto nekoliko desetaka Dubrovčana, skoro bez iznimke Hrvata, uglavnom uglednih intelektualaca i svećenika. Smaknuti su bez suda, a javnost je o tome obaviještena plakatima kojima se htjelo kazati kako su pogubljeni kao Ustaše, „ustaški suradnici“, „suradnici okupatora“ i slično. Ubijanja su se nastavila idućih dana i tjedana. Zapravo nikakvih dokaza za partizanske optužbe nije bilo. Žrtve nisu ni pripadale ustaškom pokretu. Bili su to pristaše HSS-a koji su i nakon uspostave NDH nastavili obnašati svoje dotadašnje dužnosti. Neki od ubijenih pomagali su partizane (pribavljajući im lijekove, poput fra Marijana Blažića), ili su simpatizirali komuniste ako su ovi bili za hrvatsku državu (ravnatelj dubrovačke gimnazije Maks Milošević). No za ubilački stroj Jugoslavenske armije takve su razlike bile neznatne: XXIX. Hercegovačka divizija i njezine X. i XII. brigada, u savezu s II. Dalmatinskom brigadom nastavile su „čistiti “Dubrovnik i okolicu.

Daksa je samo jedno, danas svakako najpoznatije stratište. Na tom je otočiću ubijeno najmanje 79 Dubrovčana od ukupno njih više od 190 ubijenih nakon partizanskog ulaska u grad. Među ubijenima je jedanaest svećenika, ali mjesto na kojem se nalazi spomen obilježje nije jedino stratište na Daksi. Ubijanja su se protegla duboko u studeni 1944.godine, a žrtve su bacane u more i pokapane na više mjesta.

https://www.tomislavjonjic.iz.hr/III_Baja.html

Zločini nakon završetka 2. svjetskog rata, Bleiburg-Križni put

U svibnju 1945. godine u Austriju se slila silna masa ljudi tražeći spas pred Titovim partizanima koji su „oslobađajući“ sela i gradove usput „oslobađali“ od života i imovine sve koji su bili potencijalna smetnja novom komunističkom poretku. Tu su prljavu i zločinačku ulogu odigrali Englezi koji su na Bleiburgu isporučili Titu i njegovim partizanima svu tu silnu masu ljudi znajući da će ovi izvršiti odmazdu. Zato su proglasili tajnost svih dokumenata vezanih uz tu operaciju na 50 godina.

I bi odmazda, strašna krvoločna i masovna odmazda.

General Kosta Nađ obavijestio je 13. svibnja 1945. godine Generalštab Jugoslavenske armije i Tita o prisutnosti skupine “Ustaša i nešto četnika, oko 50.000 ljudi” i zatražio pojačanja od I. jugoslavenske armije kako bi se “uništila neprijateljska grupacija” na području Dravograda. Tito je istoga dana o tome obavijestio Štab I. jugoslavenske armije, čiji je komandant bio general Peko Dapčević, kao i o tome da se u spomenutoj skupini nalaze “Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca” koji se žele predati Britancima: „Treba da najhitnije krenete s vašim snagama iz rejona Celja pravcem Šoštanj – Slovenj Gradec kako bi koncentrisali napad za uništenje ove grupe.“ Tito je 13. svibnja Štabu III. jugoslavenske armije naredio da žurno presiječe sve veze prema Austriji i spriječi povlačenje “njemačkih i kvislinških trupa”.

Konačni napad Titovih snaga započeo je u kasnim večernjim satima 13. svibnja. Borbe su bile iznimno žestoke, pa je Štab III. armije u noći između 13. i 14. svibnja zatražio pojačanja od I. armije. U drugoj depeši tražio je da mu što prije u pomoć dođu jedinice I. ili II. armije jer se neprijatelj probio komunikacijom Kranj – Völkermarkt (Velikovec). Zapravo je Tito još 2. svibnja naredio jedinicama 4. operativne zone da krenu u pohod na Korušku kako bi presjekle odstupnicu postrojbama njemačke vojske i NDH i “oslobodile” dio Koruške prije dolaska savezničkih snaga.

Tito je 15. svibnja pohvalio jedinice III. armije što su nakon trodnevnih “teških borbi, brzim i energičnim nadiranjem” opkolile, razbile i prisilile na kapitulaciju njemačke snage i “ustaško-četničke bande”: “Ovim su likvidirane posljednje snage koje su pred našim trupama još pružale organizovan otpor. Trupe Treće armije za posljednjih 15 dana zarobile su oko 100.000 neprijateljskih vojnika i oficira.“

Štabovi jugoslavenskih armija izvijestili su 16. svibnja 1945. o broju ratnih zarobljenika. Prema podacima I. armije na teritoriju Hrvatske i Slovenije zarobljeno je ukupno 35.817 pripadnika raznih neprijateljskih formacija, Štab III. armije izvijestio je da je u Sloveniji zarobio 90.880 ljudi, a Štab IV. armije da je, također u Sloveniji, zarobio 120.000 ljudi. U izvještaju o borbenim djelovanjima podređenih jedinica tijekom 15. svibnja, koji je 24. svibnja 1945. uputio Generalštabu Jugoslavenske armije, Štab III. jugoslavenske armije naveo je: “Jednovremeno sa razoružavanjem neprijateljske grupacije kod Dravograda otpočele su naše snage sa taktičkim opkoljavanjem posljednje ustaško-četničke grupacija (preko 30.000 vojnika i oficira sa preko 20.000 građanskih lica) na sektoru Poljana – Blajburg.”

U vezi s djelovanjima tijekom 16. svibnja navedeno je: “Nastavlja se sa razoružavanjem i mestimično sa uništenjem razbijenih neprijateljskih grupica u šumama i u području južno od Dravograda i Blajburga. Zarobljenici se sprovode u Maribor i Celje, gde se vrši njihovo grupisanje i dalji transport za Zagreb.” Štab III. armije naveo je u izvještaju Generalštabu da je poginulo 25.000 i ranjeno 4.000 neprijateljskih vojnika, dok je zarobljeno oko 40.000 Nijemaca, 60.000 Ustaša i domobrana i 5.000 četnika.

“Marš smrti” zarobljenika koje nisu pobili započeo je 16. svibnja, lijevom obalom Drave prema Mariboru. Kolona je bila postrojena po pripadnosti određenom kotaru (srezu). Najprije je prošla kroz Dravograd, kroz špalir partizana koji su pjevali pjesme o Titu, a zarobljenike nazivali “izdajnicima” i “fašistima”. Pojedinci iz kolone su, nakon prepoznavanja, odmah izvođeni i likvidirani na licu mjesta. U Mariboru su građani željeli pomoći zarobljenicima dajući im kruh i vodu, ali su u tome onemogućeni.

Kosta Nađ je 24. svibnja izvijestio Generalštab Jugoslavenske armije o uspješnim borbama u kojima je likvidirano 25.000 “neprijatelja”, a zarobljeno 105.000 njemačkih vojnika, Ustaša i četnika: “U završnoj fazi ofanzive Jugoslovenske armije za konačno oslobođenje naše zemlje, naša Armija ostvarila je sa uspehom određeni joj zadatak od strane Vrhovnog komandanta…“

Prema svjedočenju nekih pripadnika Jugoslavenske armije, koji su poslije prebjegli na Zapad, pripadnici 1. brigade 16. vojvođanske divizije samo su iz jednog vlaka izvukli 54 oficira koje su zaklali ili ustrijelili. Do 3. lipnja na jugoslavensku stranu prešlo je 16 željezničkih kompozicija sa zarobljenicima. Istodobno su u Jugoslaviju stizali i vlakovi s ratnim plijenom iz Austrije. Štabu 11. dalmatinske brigade 27. svibnja je javljeno da se ta jedinica do daljnjega stavlja na raspolaganje Ministarstvu narodne obrane Demokratske Federativne Jugoslavije.

Cijela akcija likvidacije stotina tisuća ljudi za samo nekoliko dana u tadašnjim uvjetima ne bi bila moguća bez odluke najvišeg novog jugoslavenskog vodstva, prije svega Tita. On se tada nalazio u Ljubljani s vodstvom OZNE za Jugoslaviju, ali i za Srbiju, Crnu Goru, Hrvatsku i Sloveniju. To ukazuje i na to tko je organizirao likvidaciju zarobljenika. Major Simo Dubajić o tome je 25. svibnja izvijestio Tita osobno, o čemu će sam Dubajić nekoliko desetljeća poslije izjaviti: “Išao sam u vilu kod njega da izvestim šta je tamo bilo. Ja sam otišao, a onda su u moj hotel u Šentvidu došli u pola noći [Ivan Matija] Maček i Maks Baće, još neki od Crnogoraca, jedan od Rankovićevih pomoćnika. Mislim da je to bio Jovo Kapičić. Tačno ne znam. Oni su meni rekli da ih sve treba goniti u Kočevski rog i tu pobiti.” Na pitanje je li ta naredba morala doći od Tita, Dubajić je odgovorio: “Naravno. Niko takvu nije mogao odluku doneti sem Tita.”

Tito je u svom govoru u Ljubljani 26. svibnja uputio više nego jasnu poruku o sudbini tih ljudi: “Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice, to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka.”

I ubili su širom svijeta od 1946 do 1989. godine 74 hrvatska emigranta. Zadnji je ubijen, zamislite, 1989 godine, stric Ante Đapića, njegov imenjak Ante Đapić.

Potkraj 1945. godine u zarobljeničkim logorima u Jugoslaviji bilo je ukupno 355.785 ratnih zarobljenika. Namjera potpunog i radikalnog obračuna s neprijateljem bila je i naredba jugoslavenskog Ministarstva unutarnjih poslova od 18. svibnja 1945.godine.

Logori za zarobljenike i Nijemce u Jugoslaviji

Komunistička vlast je nakon završetka rata njemačku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i Vojvodini izlagala sustavnoj represiji. Prema predratnom popisu stanovništva Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine, na tom je području živjelo oko 495.000 pripadnika njemačke nacionalne manjine, da bi 1948. godine taj broj pao na 55.000, a 1981.godine na 8.712 .

Partizanska vojska je u Hrvatskoj od rujna 1944. do kraja 1948. godine upravljala sa 70-tak koncentracijskih logora u kojima je Titov režim držao zatočeno desetke tisuća hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika. Od poznatijih logore za Nijemce najveći su bili oni u Valpovu, Đakovu, Krndiji, Josipovcu i Tenji. Selo Krndija kraj Đakova, nekada naseljeno uglavnom pripadnicima njemačke nacionalne manjine, gotovo preko noći je iseljeno i pretvoreno u jedan od najvećih logora u Hrvatskoj i Jugoslaviji, te je u njega deportirano preostalo njemačko stanovništvo s prostora Slavonije.

Od oko 200.000 Nijemaca koji su dočekali završetak rata 170.000 do 190.000 je zatvoreno u logore, a u logorima je izgubilo živote 26.000 žena i 6.000 djece mlađe od 16 godina. Djeca mlađa  od 14 godina smatrana su radno nesposobnima te su odvajana od roditelja i smještana u zasebne logore. Stradavali su uglavnom od  zapuštenosti, tifusa i gladi jer su nakon odvajanja od roditelja bili prepušteni sami sebi (Geiger, 2000: 196-197).

Unatoč tome što je jugoslavenski Ustav iz 1946. sadržavao posebne odredbe o zaštiti djece ona su u logorima i dalje stradavala. Nekoliko stotina bolesne djece ostavljeno je da umru bez ikakve liječničke pomoći, a one koji su preminuli od posljedica gladi ili bolesti na grobljima su bili slagani u nekoliko redova, te potom zatrpavani zemljom. Budući da su bili vrlo plitko zakapani, nakon obilnijih kiša ili poplava leševi bi isplivali, a žene iz logora nasipavale bi zemlju kako bi ih ponovno zatrpale. Djeca koja su uspjela pobjeći, te su se vratila u svoja opustošena sela, preživljavala su hraneći se divljim psima i mačkama jer su oni, uz štakore, bili jedina živa stvorenja preostala nakon deportacija. Tijekom 1946. godine dio djece logoraša smješten je u dječje domove što je za većinu značilo preživljavanje. Nakon uspostavljanja veze između njemačkog i jugoslavenskog Crvenog križa većina djece je uspješno premještena u Njemačku i Austriju.

Pa neka Vlatka Pokos uči o Titovim logorima za djecu, a ne samo o Jasenovcu, pa joj odgovaram: “Mi, Hrvati iz Hrvatske smo civilizirani ljudi i dosta nam je nametanja jugo-komunizma kao ultimativnog izraza domoljublja. Sramite se vašeg primitivizma i zatucanosti koje redovito demonstrirate u javnosti. Dičite se vašim sponzorskim uspjesima,  ali to vam ne daje pravo da širite jugo-komunizam.”

https://hrcak.srce.hr/file/280711

Iz Istre i Primorja protjerano je oko 200.000 Talijana i u njihove stanove i kuće su naseljeni Srbi, planski!

 O „Uklanjanju vojničkih grobalja okupatora”

Naime Aleksandar Ranković je donio naredbu o uklanjanju i razaranju grobova njemačkih i drugih okupatorskih vojnika i “njihovih saradnika” kako bi im se izbrisao svaki trag. Ta je zapovijed proslijeđena ministrima unutarnjih poslova federalnih jedinica koji su ju proslijedili nižim tijelima vlasti.

https://hrcak.srce.hr/file/140004

Katolička crkva-zločini in odium fidei-zločini iz mržnje prema vjeri

Zločinci su se držali one poznate izreke: „Udri pastira, stado će se razbježati.“ Ne postoji nijedan drugi razlog  zbog kojeg bi svećenici bili tako zvjerski mučeni i ubijeni osim krivnje što su nosili fratarski habit i pripadali Katoličkoj crkvi. Dakle, ti su zločini počinjeni „in odium fidei (iz mržnje prema vjeri)“ da bi se uništila vjera u narodu te zatrla nacionalna svijest. Ako pobijemo fratre, mislili su, narod će ostati obezglavljen, sam i bespomoćan te će se, na koncu, s njime lakše obračunati.

Pfotos by Lili Benčik, Humac – središte franjevačke provincije

Za Drugog svjetskog rata i u poraću na području bivše Jugoslavije ubijeno je više od 600 katoličkih svećenika, uglavnom Hrvata. Među žrtvama su i širokobriješki franjevci. „Ratno sklonište koje je izgrađeno da bi se đaci Franjevačke klasične gimnazije (na Širokom Brijegu) mogli skloniti od pucanja i gdje su fratri ubijeni, jednostavno je zatrpano. Ubijeni se nisu smjeli iskapati”, govori fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće“ o sumornim danima straha u Širokom Brijegu 1945. godine. Pronađeni su ostatci 34 ubijena franjevca, dok se za ostalih 32 još uvijek traga. Među njima je i sedam svećenika Hercegovačke franjevačke provincije iz Mostara koji su svezani žicom i bačeni u Neretvu. Za te zločine nitko nikada nije odgovarao.

https://www.dw.com/hr/%C5%BErtve-totalitarizma-postaju-sveci/a-45430113

U Istri su žrtve bili i hrvatski i talijanski svećenici. Od komunističke ruke ubijeno je pet hrvatskih i tri talijanska svećenika.

Onome kome pripada ratna slava pripada i stid zbog nehumanih djela koja su počinili nad nezaštićenim ljudima, vođeni navodnim “višim ciljevima”. U jugoslavenskom je slučaju u pitanju bila smišljena i dobro organizirana politika uništenja „izdajnika naroda” i „klasnog neprijatelja”, odnosno suzbijanja bilo kakve ideje o otporu novom komunističkom poretku. Posljedice rata u Jugoslaviji bile su iznimno teške, a još su ih više uvećale poslijeratne masovne likvidacije. Demonstriranjem „revolucionarne pravde” razorena je moralna i biološka osnova društva. Od svih stratišta i masovnih grobnica u austrijskim i slovenskim šumama, i jarugama u Hrvatskoj najviše se čulo za Bleiburg, Zidani Most,  Kočevski rog… To su postale metafore za masovno stradanje, ali i za moralni poraz jugoslavenskih komunističkih vlasti.

U poslijeratnoj Jugoslaviji komunističke žrtve sustavno su brisane iz javnog sjećanja. Zločin koji je nova vlast počinila nad svojim državljanima, masovnim likvidacijama bez suđenja, dodatno se potencirao zapovijedima o šutnji i oduzimanju prava na grobno mjesto. Masovne grobnice, pojedinačni grobovi i žrtve jednostavno nisu smjeli postojati. Grobnice su bile razorene, prikrivene, uništene, a preko njih su građeni gradski deponiji, stambene zgrade ili ceste. Čak su i za otkriće Hude jame progonili Romana Leljaka, te pokušali zataškati i sakriti tu grozotu.

Šutnjom pobjednika zatiralo se sjećanje na vlastita nedjela

Na sastanku organizacijskih sekretara republičkih, odnosno pokrajinskih partijskih organizacija održanom početkom 1948. godine kojim je rukovodio Aleksandar Ranković, a prisustvovao je i Tito, crnogorski komunistički dužnosnik Andrija Mugoša, tada organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KP Jugoslavije za Crnu Goru, predložio je kritički osvrt na vlastite greške učinjene u ratu i poraću kada su počinjene brojne nepravde pa i ubojstva nevinih ljudi. Predložio je i da se nedužne obitelji oslobode krivnje, te da im se vrati nepravedno konfiscirana imovina.

“Čim sam završio svoje glasno razmišljanje, Tito je energično reagovao: Nema revizije. Od tada više niko nikada nije na bilo kojem partijskom ili državnom nivou postavio to pitanje.”

Iz povijesti je poznato da nijedno skrivanje zločina ne može zauvijek ostati tajna, pa se nije moglo sakriti ni sudbinu žrtava jugoslavenskog komunizma. Unatoč različitim zabranama istinu nije bilo moguće ubiti. Uspomena na ubijene čuvala se u sjećanju njihovih suvremenika i prenosila se na mlađe.

Nakon sloma komunizma u Sloveniji je učinjeno dosta na pronalaženju stratišta i masovnih grobnica te identifikaciji žrtava, djelomično i u Hrvatskoj. U Srbiji je zavjet šutnje i dalje na snazi, posebno kod ljevičarske inteligencije.

Ne istraživanju zločina i njihovu nekažnjavanju svakako je pridonijela i međunarodna politika koja je, usprkos saznanjima da će Tito izvršiti odmazdu nad ratnim zarobljenicima i zbjegom žena, djece i staraca, isporučila ih i priznala zločinca kao državnika. Time je njihova sudbina bila zapečaćena. Svijet priznaje komunističke diktatore kao ravnopravne partnere ne pitajući se na koji način su došli na vlast ni kako vladaju. Nitko se iz  tog zapadnog demokratskog svijeta nije „štel mešati“ u unutarnje uređenje druge države. Nije bilo sankcija, nije bilo diplomatskog pritiska zbog počinjenih zločina.

Čak je Engleska proglasila tajnost svih dokumenata na temu Bleiburga do 2020.godine, pa je produžila za još 20 godina. A grof Nikolaj Tolstoj, potomak Lava Nikolajeviča Tolstoja, objavio je knjige „Žrtve Jalte“ i „Ministar i masakr“, i time otvorio Pandorinu kutiju krivice za Bleiburg. U knjizi Ministar i masakr tvrdi da je Lord Aldington donio odluku koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Lord ga je tužio u Velikoj Britaniji i dobio sud. Tolstoj je osuđen na globu od milijun i pol funti, te na plaćanje troškova od još milijun funti, dok je knjiga u cijeloj Velikoj Britaniji zabranjena i spaljena. Odluku je poništio Europski sud za ljudska prava, a EU Komisija platila Velikoj Britaniji globu umjesto grofa Tolstoja.

Počast diktatoru

Sjeća li se još netko sahrane „druga Tita“?  Državnici iz cijelog svijeta došli su u Beograd odati počast zločincu! Time se titoisti i dan danas hvale! Što to znači? Da ne mare što je bio zločinac. Odaju mu počast kao heroju gazeći preko njegovih žrtava kao da uopće nisu ni postojale!?

Tek nakon pada Berlinskog zida 1989. godine počelo je propitkivanje komunističkih zločina, jer u konačnici zločin je zločin ma tko ga počinio!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Udruga Hrvatski Ratnik