Kaos u “Macroniji”: kako su u Francuskoj uskrsnuli Žuti prsluci… Na ulice se (naravno, samo simbolično na transparentima), vratila giljotina, a parlamentom se orila Marseljeza – piše Sanja Vujačić:

„Hajdemo djeco Domovine! Dan slave je stigao! Protiv nas je podignuta krvava zastava tiranije! Čujete li u poljima riku tih divljih vojnika? Oni vam u naručje dolaze da zakolju vaše sinove, vaše supruge. Na oružje građani! Formirajte svoje bataljune! Koračajmo! Koračajmo! Neka nečista krv natopi naše brazde!”

Ali Macron se nije uplašio

“Mozart financija”, kako ga nazivaju politički oponenti zbog njegove prošlosti investicijskog bankara u banci Rothschild i strasti prema klaviru, francuski predsjednik Macron opravdao je tu etiketu.

Nekoliko sati prije negoli je naredio još jednu zloporabu Ustavnog dispozitiva 49,3, kojim je izbjegao izglasavanje svoje mirovinske reforme u Donjem domu parlamenta gdje ona nije imala većinu,  objavio je svojim ministrima da su, “kako stvari stoje, financijski i ekonomski rizici preveliki”. Procijenio je da će „Francusku 3000 milijardi duga opteretiti, ukoliko kamate porastu“ (600 milijardi duga nastalo je samo temeljem njegove odluke o zaključavanju za trajanja pandemije i politike „koliko košta da košta“).

Stoga je, u „traderskoj“ maniri, vladi objasnio kako mora financijskim tržištima pružiti jamstva, kako bi im i dalje posuđivali po prihvatljivim kamatnim stopama. Prljavi posao posezanjapo jedanaesti put za člankom 49.3 povjerio je svojoj premijerki Elisabeth Borne. I to usprkos višemjesečnih rasprava, tjedana sindikalnih prosvjeda i štrajkova koji su prerasli u nacionalnu psihodramu.

Sva ispitivanja javnog mišljenja i sindikalnih predstavnika pokazivala su kako je većina građana, njih 73% prema HUFFPOST-u i 95%  prema najjačem sindikatu CGT, protiv temeljne odredbe te reforme: pomicanja dobi za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine. Stoga je, samo na dan objave da će mirovinska reforma biti usvojena bez glasovanja parlamentaraca, zabilježeno 1200 spontanih prosvjeda građana. Što Macrona i Borne nije zabrinulo. Znali su da prijedlog izglasavanja nepovjerenja vladi, koji obavezno prati svaku zloporabu članka 49.3, neće proći.

Reforma nije bila nužna

Naime, projekt odlaska u mirovinu čak i kasnije, u 65-toj, bio je u stvari jedna od središnjih reformi koje je predlagala umjerena desnica (LR) za zadnjih parlamentarnih izbora – onih na kojima su postigli katastrofalne rezultate. Odatle njihov strah od disolucije parlamenta i ponovnog izlaska pred birače, strah da bi na novim izborima ostvarili još slabije rezultate. Stoga je 2/3 LR-ovaca glasovalo protiv međustranačkog prijedloga oporbe da izglasa nepovjerenje vladi.

Vladu Elisabeth Borne su spasili, ali i navukli bijes na sebe, radikalizirani prosvjednici, koji su pored paljenja kanti za smeće i kamenovanja policije koja ih masovno uhićuje, počeli prijetiti i zastupnicima LR-a, tretirajući ih izdajicama jer se nisu ponašali kao opozicija (što službeno jesu). Nisu sankcionirali vladu koja je, po jedanaesti put, spriječila izglasavanje zakona u parlamentu zloporabom Ustavnog dispozitiva 49.3.

Nakon toga su likovanje vlade i pobjedničko obraćanje predsjednika naciji dolili ulje na vatru. Macron je ustvrdio da je mirovinska reforma nužna, te da je člankom 49.3  branio„ zajednički interes”. Protiv koga? Oporbe i sindikata. Iako su brojni ekonomisti tvrdili da ta reforma nije nužna, da je deficit mirovinskih fondova lako riješiti: taksiranjem sve većih dividendi koje se isplaćuju dioničarima najvećih francuskih tvrtki (CAC 40), suspendiranjem mjera izuzimanja od plaćanja socijalnih davanja tim istim tvrtkama, izjednačavanjem plaća žena s muškim plaćama, ili jednostavno povećanjem plaća.

Dakle, Macronova reforma nije bila nužna: bila je ideološka. Trebala je poslužiti održanju uzdrmanog ultra-liberalnog financijskog kapitalizma koji počiva na „svetoj“ maksimizaciji profita., kojoj Macron priseže bez zadrške.

„Sveti“ profiti

Tu predsjednikovu namjeru prvo je potvrdilo upravljanje krizom oko superprofita francuske naftne grupacije, Total Energies. U kontekstu obilježenom ratom u Ukrajini i inflacijom, dok se tisuće kućanstava pitalo kako će spojiti kraj s krajem, prošlog ljeta je ta grupacija objavila prilagođeni polugodišnji rezultat od više od 18 milijardi eura (umanjen na 10,4 milijarde nakon amortizacije „zaključane“ imovine u Rusiji). Superprofit nije ostvaren nekom genijalnom idejom menadžera i firme, nego državnom intervencijom – Macronovom odlukom da podrži antiruske sankcije.

Svejedno ta državna odluka nije profitirala državnom budžetu. Zato što je francuski predsjednik „protiv demagogije“ (obogaćeni dioničari će profit reinvestirati), predsjednik uprave Total Energies i dioničari veselo su među sobom podijelili neočekivanu dobit. Nakon toga je izbio štrajk „zaboravljenih“ djelatnika te grupacije zbog kojeg su francuske crpke za gorivo dva tjedna bile „suhe“. Macron i Borne riješili su situaciju posezanjem za drugim Ustavnim dispozitivom za upravljanjem izvanrednim situacijama.

Rekvizicionirali su radnike, odnosno štrajkače prisilili na rad kako bi deblokirali distribuciju nafte. Logično, ubrzo nakon toga, kada su sindikati pozvali na generalni štrajk, zbog Macronove namjere da godišnju rupu mirovinskih fondova od 17 milijardi plate svi djelatni Francuzi jeftinim dodatnim dvogodišnjim radom, radnici TotalEnergies našli su se u prvim redovima prosvjednika. Svi zajedno su odbili „krpati rupu“ koja je nastala najviše zbog liberalnih politika koje su rezultirale prekarizacijom rada (isprekidane karijere zbog deindustrijalizacije i neprestanih restrukturacija, zbog financijske globalizacije koja nije favorizirala rast prihoda od rada, nego od kapitala). Jer to nije uspjela u parlamentu, ideološka borba se nastavila na ulicama francuskih metropola. U prosvjede se, pored ruralaca (Žutih prsluka), uključio široki spektar francuske urbane osiromašene srednje klase i mladih, zabrinutih da,  postupno, dvije godine po dvije, na kraju jednostavno više nikad neće uživati zasluženu mirovinu („s posla na groblje“).

„Umjesto parlamenta raspustiti narod“

Kako bi opravdao nešto što je, moralno i ljudski, neobranjivo, Macron se odlučio za „demokratsku liriku“. Izjavio da je postupio hrabro (protiv opozicije, sindikata i volje građana)i „u skladu s pravilima predstavničke demokracije Pete Republike.“ Pri tom je ta pravila prilagodio potrebi održanja ultra-liberalne ideologije koja nikako da zaživi u Francuskoj.

Prigodno je reinterpretirao Michela Debréa, urednika važećeg Ustavnog teksta koji je implementirao predsjednik De Gaulle: „Ne postoji suvereni parlament. Postoji samo suvereni narod koji predsjednik konzultira u slučaju sukoba. Nema demokratskijeg i liberalnijeg načina ako želimo ostati u režimu slobode.» Debré je, u svom Ustavu, predsjedniku dao ulogu medijatora, odnosno onog koji sukobe rješava različitim demokratskim alatima, obraćanjem Ustavnom vijeću, referendumom ili raspuštanjem parlamenta. A Macron je, kao jamstvo takvog postupanja,, naumio „umjesto parlamenta raspustiti narod“. Ignoriranje volje suverenog naroda i njegovih legalnih predstavnika (zastupnika i sindikata) od strane predsjednika, konačno je prosvjednike navelo da traže njegovu ostavku i da glasno izražavaju sumnju da se ispod maske demokrata i naprednjaka krije diktator.

Na ulice se (naravno, samo simbolično na transparentima), vratila giljotina, a parlamentom se orila Marseljeza:

„Hajdemo djeco Domovine! Dan slave je stigao! Protiv nas je podignuta krvava zastava tiranije! Čujete li u poljima riku tih divljih vojnika? Oni vam u naručje dolaze da zakolju vaše sinove, vaše supruge. Na oružje građani! Formirajte svoje bataljune! Koračajmo! Koračajmo! Neka nečista krv natopi naše brazde!”

Uskrsnuće Žutih prsluka

Ali se Macron nije prepao. I tako je prvi francuski predsjednik koji korektno govori engleski, u financijski kapitalizam vjeruje čak i više od njegovih atlantskih tvoraca, tjera svaku primisao francuskog, ali prihvaća britanski, američki i ukrajinski nacionalizam, doslovno zapalio cijelu Francusku. Uskrsnuo je i ojačao Žute prsluke. Posprdno je nazvao oporbu i sindikate „ulicom, koja neće svrgavati njega demokratski izabranog“. Nakon čega su građani u francuskim metropolama, prema dobro poznatom scenariju, hvatali sve što im dopadne ruku i gađali policajce. Ovi su pak dohvatili  „leteće motore“,  pendreke  i naravno suzavac –  po čijem će mirisu biti zapamćena Macronova vladavina. Kao za pokreta Žutih prsluka, Macron računa da će se prosvjednici umoriti, a on će policiju i opet novčano nagraditi za obranu poretka (nagrada nikad ne prelazi 100-tinjak eura po glavi). Nestašice zbog štrajkova radnika riješit će njihovom rekvizicijom. Računa na „truljenje pokreta“, dok pred televizijskim ekranima defiliraju priče prosvjednika, ovaj put studenata, profesora… u srcu kojih su ključni problem, sada ne samo teški, nego nemogući krajevi mjeseca.

„Pariz ispred Londona“

Dakle, Francuzima je borba protiv mirovinske reforme samo konvergentna točka za sve dugogodišnje socijalne frustracije. U Parizu, zametenom s 9 tona smeća zbog štrajka radnika Čistoće feštaju štakori, gori vatra na svim trgovima. Usred tog kaosa, Macron je otputovao u Bruxelles, kako bi se kolegama pohvalio da je odradio što su ga Komisija i FMI tražili; te kako bi odobrio nove financijske injekcije i oružje za rat u Ukrajini, u koji je sve dublje i dublje impliciran, a oko čega se isto tako nije konzultirao sa svojim „suverenim“ narodom. I ne samo on, nego ni drugi europski, jednako demokratski izabrani vođe. Žestoko se protive formiranju novog Ruskog carstva, dok se istodobno patetično natječu koji je od njih bliskiji s postojećim Ujedinjenim Britanskim Kraljevstvom.

Tako se predsjednik Francuske Republike posebno veselio što je novi poglavar Britanske monarhije, Karlo III., htio baš njega prvog posjetiti otkako je izgubio status „vječnog prestolonasljednika“.

Tim više što, francuski „Mozart financija“, onoliko koliko nije uspješan u održavanju socijalnog mira, toliko je uspješan u „davanju jamstava“ financijašima. Zato se može pohvaliti da je ostvario stari san francuskih financijaša: „Pariz ispred Londona“.

Uistinu, prema podacima financijske agencije Bloomberg, vrijednost dionica kompanija uvrštenih na tržište francuske prijestolnice, 13. studenog 2022., po prvi put je premašila onu britansku. Stoga je, u pozitivnom duhu „studenta koji je nadmašio profesora“, naumio dostojno primiti Karla III., otvoriti mu vrata dvorca Versailles. Neoprezno, jer baš zato što je „Pariz ispred Londona“, prosvjednici rado kamenuju agencije banaka, a većina Francuza vjeruje da je svojim kraljevima  presudila zauvijek i nije baš blagonaklona prema tuđima.

Tako je večera za 160 biranih gostiju, koju je Macron namjeravao organizirati u palači Versailles i na račun francuskih poreznih obveznika (baš u trenutku u kojem od njih traži da dodatnim dvogodišnjim jeftinim radom plate održanje svog mirovinskog sustava), doživljena kao dodatna provokacija. Bilo je realno za očekivati da se „ulica“ uputi prema Versaillesu kako bi objasnila da nema kruha. Kao i da joj bude odgovoreno da ako nema kruha, neka jede kolače. Prema legendi je tako „ulici“ odgovorila Marija Antoaneta, nakon čega je dekapitirana. A, za Britansku monarhiju nema veće noćne more od francuskih revolucionara.

Stoga je večera odložena. Karlo III. nedavno se hrabro suočio s kišom jaja kod kuće u Yorku, ali nije sigurno da bi bio jednako hrabar pred francuskim san-kilotima. Ne samo da Karlo III. neće doći u Pariz. Macronu, koji voli svima dijeliti lekcije, Bruxelles je poslao upozorenje zbog „prekomjerne uporabe sile od strane državnih agenata“. Ne treba vjerovati da se radi o nečem više od formalnog upozorenja, koje rabi istu „demokratsku liriku“ koju rabi i Macron.

Deklasiranje Francuske

Tako su Ujedinjeno Kraljevstvo i Macronova Republika propustili porazgovarati o produbljenju prijateljstva i savezništva, u uvjetima deklasiranja Francuske od strane saveznika Anglofona. Naime, Rusija sa svojom remetilačkom moći i Kina s gospodarskom, probudili su u svim svjetskim prostorima nadu u mogućnost oslobađanja od angloameričke hegemonije. A američkim je saveznicima sve teže zainteresiranima objasniti da kineska hegemonija nije bolja od Zapadne. Teoretski su članice Zapadnog bloka pozvane na zbijanje redova, konsolidiranjem vlastitih pozicija u svijetu. Međutim, otkako je predsjednik Sarcozy Francusku ponovno uključio u integrirano zapovjedništvo NATO-a, Francuska je postupno gubila svoje pozicije u svijetu, u korist Rusije i Kine. Poglavito na Srednjem istoku i u Africi.

Npr., Francuska vojska je od 2014. bila raspoređena u pet afričkih država, bogatih rijetkim metalima nužnim u energetskoj tranziciji (države “G5 Sahel”: Mauritanija, Mali, Burkina Faso, Niger i Čad). Danas ih postupno napušta na izričit zahtjev vođa tih država, a Francusku vojsku mijenja ruski Wagner.

Nije samo problem što, nedavno kreiran, čisto anglofonski savez AUKUS, djeluje samostalno. Problem je što interferira i unutar NATO-a. Npr., kada je Macron nedavno krenuo na turneju u Afriku, u potrazi (uzaludnoj) za saveznicima, našao se u situaciji da se, zbog solidarnosti s SAD-om, zamjeri čak i predsjedniku najvažnije frankofonske države u Africi. Svom kolegi Félixu Tshisekediu, predsjedniku Demokratske Republike Kongo, države pogođene upadima milicija koje su odgovorne za zvjerske zločine i masovne masakre pod patronatom susjeda iz Ruande, morao je odbiti zahtjev za sankcijama protiv Ruande.

Morao se zadovoljiti novim pozivom suprotstavljenim stranama (Ruanda-DR Kongo) na mirovne pregovore. Iako nije bilo razvidno čemu bi ti novi pregovori koristili, kad nisu poštovani oni već postignuti (kao sporazumi iz Minska u Ukrajini). Onako kako se u Ukrajini Macron ne želi zamjeriti američkom štićeniku Volodimiru Zelenskom, tako se u ratu u DR Kongu ne bi htio zamjeriti ni drugom američkom štićeniku, ruandskom predsjedniku Paulu Kagameu. Ovaj zadnji na svom teritoriju nema kobalta, koltana i tantala. Nalazišta tih rijetkih metala, nužnih za baterije naših pametnih telefona i automobila, su u frankofonskom Kongu. Međutim, drže ih milicije koje djeluju pod pokroviteljstvom ruandskog predsjednika Kagamea. Rezultat: Afriku tresu protu-francuske demonstracije.

Europske vođe nemaju dugoročnu viziju Europe u svijetu

I tu dolazimo do porazne konstatacije. Protivno nadi koju je pobudio u svom prvom mandatu (NATO u stanju cerebralne smrti i europska strateška autonomija), danas je jasno da ni francuski predsjednik Macron nije imao i nema dugoročnu viziju Europe u svijetu. Prije bi se moglo reći da ga od drugih europskih vođa razlikuje jedino njegova specifična percepcija francuske i europske vanjske politike kao niza reklamnih trikova. Zašto? Emmanuelu Macronu ne treba zamjeriti što je 2017. Rusiju htio pričvrstiti Europi. Bila je to jedinstvena prilika za izbjegavanje današnje katastrofe. Međutim i tada je davao kontradiktorne signale. Suprotstavljanjem Sjevernom toku 2, svrstao se uz američki stav i istodobno Njemačkoj slao znakove solidarnosti (podržao denuklearizaciju), a Rusiji znakove ljubavi i razumijevanja.

Tek kada je odlučio javno teoretizirati „treći put“, europsku stratešku autonomiju, a da si prethodno nije dao truda tiho pronaći saveznike za njenu materijalizaciju (kao Britanci i Amerikanci za AUKUS), postalo je jasno da čudna (protusmjerna) putanja Macronove vanjske politike odražava naivnost. U tom kontekstu, danas nije problem što je Emmanuel Macron pokušao glumiti pregovarača nakon invazije na Ukrajinu i što i dalje odbija kaporalizaciju od strane Sjedinjenih Država i istočne Europe. Problem leži u činjenici što ni u jednoj nakani nije uspio. A mogao je da se, umjesto javnim teoretiziranjem, bavio tihim prikupljanjem konkretnih sredstava moći, priznavanjem vlastitih slabosti i identificiranjem potencijalnih saveznika kojima je trebao dati sliku svoje pouzdanosti.

U opisanim uvjetima, jasno je da Francuska i EU neće imati veći utjecaj na mir u Ukrajini nego što ga imaju na mir u DR Kongu. Bez dugoročne vizije Europe u svijetu, moguće scenarije za mir u Ukrajini treba izroniti iz povijesti britansko-ruskog rivalstva, u kojoj su se ti rivali rijetko direktno sukobljavali. Preferirali su proxy ratove i dvorske/političke spletke.

Čudo kuće Brandenburg

Na tom putu, prisjetimo se Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.), jednog od najsmrtonosnijih ratova 18. stoljeća. U njemu su se Britanci borili protiv svog tradicionalnog suparnika, Francuske, na kopnu i moru. Britanski saveznik, pruski kralj Fridrik Veliki, dobio je u zadatak obračunati se s Rusima i Austrijancima. Kada je iscrpljena Pruska bila na rubu kolapsa 1761., dogodilo se takozvano “čudo kuće Brandenburg”. Pokojna carica Elizabeta od Rusije prepustila je prijestolje Petru III., podrijetlom Nijemcu, velikom Fridrikovom obožavatelju. Odmah je sklopio mir s Prusima i vratio im osvojenu Istočnu Prusku, i na taj način poništio sve ruske vojne uspjehe. Usprkos činjenici da je Petar III. bio ubrzo svrgnut, rat je za Rusiju bio gotov. U njemu je izgubila više od 130.000 vojnika, a povratno ishodila samo povećanje vojnog prestiža. Ujedinjeno Kraljevstvo je, sa svoje strane, nakon što je porazilo Francusku i zauzelo njezine goleme teritorije u Sjevernoj Americi, postalo kolonijalna velesila.

Kako nam i danas treba čudo, ono bi se dogodilo kada bi se ostvarile slutnje koje potenciraju Britanci. Dakle, slutnje prema kojima je Putin teško bolestan (kako sugerira zapadni tisak, bez pokrića), te bi ga na vlasti mogao zamijeniti neki obožavatelj Volodimira Zelenskog; pa mu dobre volje vratiti osvojene i Rusiji pripojene ukrajinske teritorije, ne mareći što je u njihovom osvajanju izginulo stotinjak tisuća Rusa.

Političke spletke s Britancima i Rusima u glavnoj ulozi

Rusi i Britanci zajedno su se borili protiv Napoleona i revolucionarne Francuske. Sve do 1800. godine, kad je savezništvo uzdrmano zbog Malte. Naime, nakon što su Britanci taj otok oslobodili od Francuza, zadržali su ga za sebe, umjesto da ga vrate Malteškim vitezovima. Tadašnji ruski car Pavao I., koji je bio Veliki meštar tog Reda, to je doživio kao osobnu uvredu. Ne samo da se sprijateljio s nekadašnjim neprijateljem Napoleonom, nego je s francuskim vladarom 1801. isplanirao i zajednički pohod na Indiju, glavni izvor bogatstva Britanskog Carstva. U Indiju je poslao 22 000 Kozaka, a potom i zajedničku rusko-francusku vojsku od 70 000 ljudi kojom je zapovijedao André Masséna. I onda je, u ključnom trenutku, 23. ožujka 1801., Pavao I. ubijen. Isto nakon dvorske spletke u kojoj je Velika Britanija (osobno britanski diplomat Lord Charles Whitwort) igrala aktivnu ulogu. Britanci su neskriveno financirali zavjeru i čak urotnicima, nakon djela, dodijelili “bonus”. Kao očekivano, novi vladar Aleksandar I. opozvao je Kozake i odmah obnovio prijateljske veze s Britancima.

I danas Britanci najviše nade i sredstava ulažu u političke spletke, te nije isključeno da neki od pokušaja atentata na ruskog predsjednika i  uspije, a urotnici budu nagrađeni. Novi vladar Kremlja mogao bi biti neki od Putinovih oponenata koji je u Londonu preživio trovanje novičokom, te bi mogao odmah obnoviti prijateljske veze s Britancima. Što bi razbjesnilo XI Jinpinga, pa bi se (kao nekad Napoleon u Francuskoj) mogao požaliti da su ga Britanci u Kini promašili, ali nisu u Rusiji.

Autor: Sanja Vujačić/Geopolitika.info foto: twitter