Najbolje je da u Ukrajini pobijedi ChatGPT mirovna solucija

„Geografija prije svega služi ratovanju.“

„Pod geopolitikom podrazumijevamo svako nadmetanje za utjecaj ili moć nad teritorijima i stanovništvom koje tamo živi.“

Yves Lacoste

Utjecaj ruskih sportaša na rat i mir u Ukrajini jednak je utjecaju većine Francuza i njihovih sindikata na mirovinsku reformu. Dakle, nikakav!

Svejedno unutar Zapadnog bloka ne posustaju zahtjevi za sankcioniranjem ili izbacivanjem ruskih sportaša iz svjetskih sportskih kompeticija. Kako Europljani definitivno ne žele odmjeravati snage neposredno s Rusima, nego posredstvom Ukrajinaca i na njihovom tlu, bave se sprječavanjem pobjede „ruskog agresora“ na terenima sporta i kulture (softpowera).

U tom smislu, od samog početka ruske vojne intervencije u Ukrajini, usvojen je standardni proturuski narativ koji bi trebao odraziti i održati jedinstvo NATO saveza i Unije u potpori Ukrajini protiv rusofila. Tako se odmah pokazalo da je „prva žrtva u ratu uvijek istina“ (Rudyard Kipling).

Svaki nijansirani pogled na taj najveći vojni sukob od Drugog svjetskog rata na ovamo tretiran je kao rusofilski i, dakle, podložan sankcijama. Istina je toliko žrtvovana da samozvani geopolitički analitičari, ili ratni izvjestitelji, na dnevnoj bazi u medijima objavljuju pobjedu nad ruskim neprijateljem. I to, kada analiziraju situaciju na 20% ukrajinskog teritorija, koji Rusi nisu samo realno okupirali nego i anektirali. Oni time, sasvim neprilično, izražavaju prijezir prema žrtvi anonimnih ukrajinskih boraca, koji već više od godinu dana umiru na bojišnici, a da nam je stvarni broj poginulih nepoznat. Kao što nam je nepoznato da li ti mladi ljudi uistinu, za razliku od Rusa, dobre volje odlaze u smrt „braneći naše demokratske vrijednosti“. Ti naratori apokalipse, one koja bi nas mogla dostići ukoliko anglofoni ne održe svoju dominaciju svijetom, uvjeravaju nas kako između susjeda, Rusa i Ukrajinaca, više nikada neće biti ljubavi i razumijevanja. Iako su Japanci postali najgorljiviji saveznici Amerikanaca tek kad su ih ovi pokorili  atomskim bombama. A Nijemci tek kad su im gradovi bili sravnjeni sa zemljom…

Reklo bi se da pokoreni pate od Stockholmskog sindroma – emocionalne veze i identifikacije s pokoravateljem.

Dakle je u Ukrajini samo pitanje hoće li Ukrajinci ubuduće patiti od „istočnog ili zapadnog Stockholmskog sindroma“. U tom kontekstu se ratuje i na teniskim terenima. S naznakom da izbjegavanje sportskog natjecanja s ruskim kompetitorima od strane sportaša koji su pobornici „zapadnog Stockholmskog sindroma“, danas može donijeti značajnu korist. Umjesto ruskih sportaša, čak i oni koji su donedavno o medaljama mogli samo sanjati, mogu se njima okititi. Proizlazi da je, još u prosincu 1945., Georges Orwell dao točne projekcije razvoja sporta. Tada je, u britanskim novinama Tribune, pišući o turneji moskovskog Dinama po Velikoj Britaniji koja je omogućila sovjetskim igračima da se natječu protiv britanskih, konstatirao: „Na određeni način, sport više nema nikakve veze s fair playom. U igri su: mržnja, ljubomora, hvalisanje, prijezir prema svim pravilima i sadistički užitak koji proizlazi iz spektakla nasilja: drugim riječima, sport nije ništa više od rata bez pucnjave.“

Roland Gaross

U opisanom kontekstu, nije iznenađujuće da Ukrajinka Marta Kostjuk, nedavno izviždana na Roland Garossu jer se odbila rukovati sa svojom bjeloruskom suparnicom, nije razumjela neprijateljski stav dijela francuske javnosti. Igračica koju je pobijedila 2. tenisačica svijeta, Aryna Sabalenka, bijesno se okomila na zviždače: „Ti ljudi bi se trebali stidjeti!“.  Da bi pojasnila: „Moram priznati da nisam očekivala ono što se danas dogodilo. Kada sam bila u Velikoj Britaniji prošle godine, ljudi su reagirali drugačije, čak i na ulicama. Osjećala sam veliku potporu.”

Istina, nitko više od Britanaca ne podržava Kostjuk i borbu za „oslobađanje svakog pedlja“ negdašnje Novarosije. Podržali bi oni i albanskog  tenisača s Kosova kad bi se isti našao u situaciji da zaigra protiv number 1 – Đokovića. Ali Albanci takvog igrača zasad nemaju, pa Britanci Đokovića moraju sami oštro koriti što na Roland Garrosu „propagira mitologiju prema kojoj je Kosovo Srbija“ (The Independent). Način na koji NATO i KFOR rukovode stanjem na Kosovu mogao bi učiniti da tamo uskoro bude više NATO-vojnika i KFOR-ovaca nego Srba. A, kako i Albanci prečesto bježe iz kosovskog demokratskog raja, te su godinama na vrhu liste tražitelja političkog azila (npr. u Francuskoj), moguće je da na kraju i njima Britanci kažu da je albansko Kosovo mitologija. Da Kosovo zapravoi nije postojalo, za razliku od američke vojne baze Bondsteel. U tom smislu, za obnovljenih napetosti na Kosovu, nedavnih sukoba između srpskih prosvjednika i snaga NATO-a, Emmanuel Macron je naglasio odgovornost kosovskih vlasti. Na što je NATO, čijih je 4.000 vojnika službeno stacionirano na Kosovu, odmah reagirao slanjem dodatnih 700 vojnika. Ne da donesu trajni mir, nego da održe zamrznutim sukob između proruski nastrojenih Srba s Kosova i proamerički/ukrajinski nastrojenih Albanaca.

Vrhunac rasta nejednakosti = vrhunac rasta rusofobije

Općenito, od 1945. na ovamo, Zapadno mirotvorstvo rezimira se na postizanje prekida vatre i zamrzavanja sukoba, koje je moguće „podgrijati“, ovisno o trenutačnim geostrateškim potrebama. Planet je miniran zamrznutim sukobima, a živimo povijesni trenutak koji ne samo da karakterizira koincidiranje izmjene ciklusa energije i izmjene ciklusa moći, nego se i vrhunac rasta socijalnih nejednakosti preklapa s vrhuncem rasta rusofobije. Posljedično, svjedočimo „geopolitici svega“ (energije, sporta…), ili ratnoj propagandi. Još jednom u povijesti ju pokreće rusofobija. Stoga je legitimno zapitati se: da li rusofobija opet služi izbjegavanju unutarnje opasnosti – pritiska prekarijata zbog rasta socijalnih nejednakosti? U simuliranju pretjerane vanjske prijetnje radi minimalizacije  one unutarnje?

Rusofobija u XIX. stoljeću: Lažni „Testament Petra Velikog“

Prema Guy Laronu[1], profesoru međunarodnih odnosa na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, tragove poplave karikaturalnih slika ruske moći nalazimo već u XV. stoljeću. U XIX. stoljeću antirusko ludilo je već bilo toliko da je intelektualna elita skovala izraz „rusofobija” kako bi označila ljude koji ne samo da su gajili iracionalan strah od Rusije, nego su i svjesno preuveličavali prijetnju koju ona predstavlja. Ti napadi panike nisu dolazili niotkud, nego u razdoblju rasta socijalnih nejednakosti irastućeg pritiska nezadovoljnika da se ublaže. Tako je rusofobija dosegla vrhunac u XIX. i ranom XX. stoljeću, u trenutku u kojem je i pritisak radničkog pokreta da se socijalne nejednakosti ublaže bio na vrhuncu. Europske liberalne elite bile su opsjednute Rusijom.

Poglavito u Velikoj Britaniji. Tamo su, 1817., samo dvije godine nakon završetka Napoleonskih ratova, britanske dnevne novine Morning Chronicle, tvrdile da je „glavna namjera Rusa proširiti svoj teritorij”, a general Sir Robert Wilson otišao je i korak dalje. Oživio je dokument nazvan “Testament Petra Velikog”, oporuku za koju se znalo da ju je ni od čega fabricirala Francuska 1812., za potrebe rata protiv Rusije.

Taj lažni dokument, u kojem Petar Veliki savjetuje svoje nasljednike o širenju Ruskog Carstva kroz osvajanje Bliskog Istoka i Istočne Europe, predstavljen je kao središnji element ruske politike. Što je bilo daleko od stvarnosti, u kojoj je najviše napetosti u britansko-ruskim odnosima generiralo uvođenje nove ruske trgovinske politike. Prvo za vrijeme vladavine Aleksandra I. (1801.-1825.), zatim za vrijeme vladavine Nikole I. (1825.-1855.), ta nova politika je bila protekcionistička. Poticala je razvoj ruske industrije nauštrb uvoza iz Velike Britanije. Istina, Rusija i Velika Britanija su se vojno sukobile tijekom Krimskog rata 1853.-1856., ruska osvajanja Kavkaza i središnje Azije izazivala su bojazan od invazije britanske kolonije Indije. Međutim prijetnja ruske vojske uvijek je bila precjenjivana.

Kao 1884., kada je vječno rusko-britansko rivalstvo oko Afganistana trebala regulirati Komisija za afganistansku granicu. Okupila je generala Petera Lumsdena s britanske i generala Aleksandra Zelenoïa s ruske strane. U ruskom interesu je bilo pomaknuti granicu što južnije, prije njezine konačne uspostave; zbog čega su ruske trupe, 30. ožujka 1885., napale afganistanske oko oaze Pandjeh, izazvavši strah od eskalacije sukoba. Tako velik strah da je britanski premijer William Ewart Gladstone uspio prikupiti 7,5 milijuna funti za sučeljavanje s Rusima.  Međutim tenzije su se smirile već u rujnu, te je 22. srpnja 1887. potpisan konačni Memorandum o razumijevanju između Londona i Moskve po pitanju afganistanske granice[2]. Iz tog razdoblja je ostalo naravoučenie prema kojem je preuveličavanje prijetnje od strane ruske vojske najbolji stimulans za punjenje ratnih fondova britansko-američke ratne mašinerije.

Tako su se,  godinu dana nakon ruske vojne invazije u Ukrajini i velikog straha od sučeljavanja s Rusijom zbog njenih teritorijalnih pretenzija, predstavljenih kao one iz lažnog “Testamenta Petra Velikog”, zemlje koje podupiru Ukrajinu obvezale pružiti joj najmanje 151 milijardu eura vojne, financijske ili humanitarne pomoći, kako navodi izvješće Instituta Kiel objavljeno 4. travnja[3]. Bezrezervnoj podršci Ukrajincima prethodio je rast rusofobije koji je pratio rast socijalnih nejednakosti i pritiska na vladajuće da ih ublaže, kako to potvrđuju analize nagrađivanih ekonomista, Milanovića i Piketty-a. Vanjska, ruska prijetnja intervenirala je s ciljem minimalizacije one unutarnje i punjenja vojnih fondova namijenjenih održanju angloameričke hegemonije u svijetu.

Lažno pismo Grigorija Zinovjeva: rusofobija u XX. i XXI. stoljeću

Početak XX. stoljeća obilježio je rusko-japanski rat (od 8. veljače 1904. do 5. rujna 1905.).  Britanci su podržavali Japan, a Francuzi Rusiju. Japansko carstvo je slavilo pobjedu nad ruskim, te se Portsmouthskim ugovorom dokopalo poluotoka Guandong i južne polovice otoka Sahalin.

Ne zadugo. SSSR je Guandong, nekoć kineski teritorij, ponovno osvojio u kolovozu 1945. Stavljen je pod zajedničku sovjetsku i kinesku upravu do 11. listopada 1955., kada je u cijelosti vraćen Narodnoj Republici Kini, dok je Sahalin pripao Rusiji.

U međuvremenu je ruska revolucija 1917. donijela novi val rusofobije u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ne samo da se Rusija opet protivila slobodnoj trgovini, ključnoj za britansko gospodarstvo radi održavanja ekonomsko-političke ovisnosti kolonija o gospodarski i vojno jačem Londonu. Prva komunistička država na svijetu sada je otvoreno podržavala radničke sindikate i anti kolonijalističke pokrete. Stoga su se, dvadesetih godina prošlog stoljeća, britanski Konzervativci bojali da će komunistička subverzija i propaganda uzdrmati temelje Britanskog carstva. To je dovelo do stapanja antiruskih osjećaja s tadašnjim antikomunističkim. Tako, kada je u siječnju 1924., Laburistička stranka prvi put došla na vlast i zalagala se za relativno trgovačko približavanje Sovjetskom Savezu, Konzervativci su ju optužili za spregu s Moskvom. Kako su se približavali parlamentarni izbori 1924., nisu se libili pustiti u tisak novi lažni dokument. Ovaj put se radilo o pismu koje je pripisano Grigoriju Zinovjevu, predsjedniku Komunističke internacionale. Ono insinuira da se Sovjetski Savez sprema miješati u britanske unutarnje poslove, odnosno na izborima pogodovati Laburističkoj stranci. I taj put će biti potvrđeno da se radi o lažnjaku koji su fabricirale obavještajne službe (MI6) radi destabilizacije laburista. Svejedno su Konzervativci, vrativši se na vlast 1927., prekinuli diplomatske odnose s Moskvom. Nastavili su optuživati Sovjete. Prvo, da stoje iza društvenih nemira koji su doveli do generalnog štrajka 1926. Iako je jasno da je pravi okidač za štrajk bio kolaps britanske industrije ugljena.

Rusofobna tradicija se nastavila u 1930-ima, kada su konzervativni vođe na Sovjetski Savez gledali kao na glavnog neprijatelja Britanije, većeg od nacističke Njemačke. Efekt takvog stava nam je poznat: Drugi svjetski rat i holokaust.

Slijedio je Hladni rat i urušavanje SSSR-a. Komunisti su nestali, ali ne i rusofobija. Ona je samo zamrznuta do iduće prilike.

Rusi su i u XXI. stoljeću ostali „najbolji unutarnji i vanjski neprijatelj“. Za spregu s Moskvom optuživani su svi unutarnje/vanjskopolitički pokreti (suverenistički) koji teže obuzdavanju „slobodne trgovine“, odnosno vladajuće ultra liberalne politike međunarodne razmjene koja održava ekonomsko-političke ovisnosti saveznika (nekad nazivanih kolonije) o gospodarski i vojno jačem Washingtonu. Stoga ne bi bilo čudno da, u svrhu opravdavanja te teze, zapadni mediji uskoro budu preplavljeni nekim fake „E-mailom Vladimira Putina“, spravljenim prema špranci lažnog Zinovjevog pisma, a koji kao lažnu vijest ne bi detektirao ni jedan detektor fake news.

Lako je predvidjeti da bi Britanci prednjačili u širenju takve vijesti u svjetskim prostorima koje su kolonizirali svojim ultra liberalnim standardima, te educirali vladajuće političke i gospodarske elite. Lista tih država je podugačka: SAD, EU, 56 država članica Commonwealtha i njihovi saveznici… Britanski premijer Boris Johnson pokazao je kako se to radi. Čim je izašao iz Unije ,požurio se označiti Rusiju kao „glavnu prijetnju“, veću od islamizma. Čime je opravdao povećanje svojih zaliha nuklearnih bojevih glava za 45%, kao i druga ulaganja u angloameričku strukturalnu moć (kreiranje AUKUS-a, povećanje vojnog proračuna, rat u Ukrajini i nadmetanje s Kinom u Indo-Pacifiku). Rusofobijom je premostio gospodarske i socijalne krize koje tresu Veliku Britaniju, te računa da će pobjedom u Ukrajini zaustaviti pad angloameričke strukturalne moći.

„Tukididova zamka“

Prema Susan Strange, strukturalna moć hegemona je njegova moć nametanja pravila igre (zakona, standarda), sebi i drugima. I to milom (međunarodne vladine i nevladine organizacije) ili silom (rat). Uspon Kine i Rusije doveo je do hegemonijske nestabilnosti. Sile u usponu zahtijevaju reformu međunarodnih odnosa koji više nisu prikladni za ostvarivanje njihovih interesa. Hegemonijska sila odbija bilo kakvu reformu i poduzima mjere (sankcije) koje štete interesima sila u usponu. Implicirane države upadaju u „Tukididovu zamku”, u situaciju koju karakterizira brza eskalacija sukoba do točke u kojoj se suprotstavljenim stranama rat čini jedinim izlazom iz „slijepe ulice“. Ukrajina je danas ključna, između brojnih drugih takvih svjetskih „slijepih ulica“, u kojima se odlučuje daljnje urušavanje ili očuvanje angloameričke strukturalne moći. Koja su dakle teoretska uporišta ekonomskog koncepta na kojem danas počiva strukturalna moć hegemona?

Fiziokracija

Edern de Barros, francuski istraživač koji se bavi problematikom autoritarnog liberalizma francuskog tipa, tvrdi da neoliberalna doktrina predsjednika Macrona, svjesno ili nesvjesno, vuče svoje porijeklo iz struje ekonomista „fiziokrata“ (od physis, priroda i cratos, zapovijed). Oni su vjerovali da narod ne priznaje prirodne zakonitosti, pa ih treba nametnuti, ništa ga ne pitajući (onako kako je Macron Francuzima nametnuo mirovinsku reformu). Prema prirodnim zakonitostima i „teoriji otjecanja“( fr. théorie du ruissellement), koja nakon Margaret Thatcher, Ronalda Reagana, te ukrajinskih i ruskih lidera, inspirira i Emmanuela Macrona, bogatstvo bi trebalo „otjecati“ prema ostatku tzv. „sterilnog” društva.

Za fiziokrate je produktivan („fertilan“) samo kapital, dok je rad trošak proizvodnje, kao u računovodstvenim knjigama kolonizatora robovlasnika u XVIII. stoljeću. U XXI. stoljeću ,„teorija otjecanja“ je prilagođena potreba mafinancijskog kapitalizma. Stimulira države da snižavanjem poreza za najbogatije potiču njihovo daljnje bogaćenje. Iz razloga što će obogaćeni bogataši reinvestirati ono što su zaradili, što bi u konačnici trebalo koristiti ostatku društva (nova radna mjesta).

Prikladna slika „teorije otjecanja“ bi bila otjecanje novca iz jednog bazena u drugi. Ta bi politika, tvrdi predsjednik Macron, trebala biti učinkovitija od one usmjerene na dodatno oporezivanje bogatih radi redistribucije. Što opovrgava većina ekonomista, kao i studija London School of Economics iz 2020., čija analiza smanjenja poreza za bogate, provedena u 18 zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OCDE), pokazuje da to pogodovanje bogatima nije imalo pozitivan učinak na zapošljavanje, ali je povećalo nejednakosti.

Baš taj sraz između tretmana rada i kapitala je „slijepa ulica“ ultra liberalnog financijskog kapitalizma. Nju jednako revno zaobilaze i rusofobi i rusofili. Za razliku od „slijepe ulice“ koja je rat u Ukrajini. Kako se dakle iz nje izvući?

„ŠČ  i ChatGPT geopolitika“

Rusofobi već proglašavaju pobjedu Ukrajine, rusofili pobjedu Rusije. Nameće se treći put: „ŠČ pismo, koje je nasa.hr, lansirala u orbitu ne bi li ga spasila od nadolazećeg armagedona“. Jer, na ŠČ jeziku: „svi su ratovi glupi i u njima nema pobjednika nego samo žrtava“. Reklo bi se da takvo „ŠČ mirotvorstvo“ podržava i ChatGPT[4]. Kao proizvod ljudske inteligencije, on sukob u Ukrajini može rješavati samo mirovnim modelima koje je naučio od čovjeka. Ali, za razliku od čovjeka, neće trpjeti bude li etiketiran kao rusofil ili rusofob. Tako npr. predlaže uspostavu demilitarizirane zone duž sadašnje crte bojišnice u Ukrajini, a koja bi bila pod nadzorom međunarodnih organizacija, poput zone koja danas dijeli dvije Koreje.

Da ChatGPT može biti i kreativan kao čovjek, odnosno proizvođač rješenja, dokazuju dva pisma koja je sastavio kako bi sugerirao njemačkom kancelaru Olafu Scholzu da ih pošalje ruskim i ukrajinskim čelnicima. S naznakom da bi, u svrhu postizanja mira, Vladimiru Putinu trebalo poručiti: „Priznajemo da Rusija ima legitimne sigurnosne interese i vjerujemo da će biti bolje zaštićena kooperativnim sigurnosnim strukturama i konstruktivnim dijalogom”.

Što drugo poželjeti mirotvorcu ChatGPT-u nego: uspješno pregovaranje i ŠČ!

izvor: Geopolitika.news

[1]LARON Guy, „Petite histoire de la russophobie“, Le Monde diplomatique, svibanj 2020.

[2]   MARVIN Charles Thomas, The Russians at the Gates of Herat, Warne, 1885.

[3]  Kiel Institut for the World Economy, 4. travnja 2023.: https://www.ifw-kiel.de/topics/war-against-ukraine/ukraine-support-tracker/ .

[4]Francuska televizija TF1, 13.travnja 2023: https://www.tf1info.fr/international/sciences-technologies-ia-intelligence-artificielle-comment-chatgpt-mettrait-fin-a-la-guerre-en-ukraine-2253948.html