Na današnji dan 1991. godine ubijen je hrvatski emigrant, revolucionari i domoljub pukovnik HV-a, specijalne postrojbe bojne “Zrinski”  

Slika: Miro Barešić: Rođen 10. rujna 1950. – 31. srpnja 1991.godine.

Miro, sin Vjere r. Stojanov i Jure, rođen je 10. rujna 1950. u Šibeniku. Hrvat, oženjen, otac troje djece. Osnovnu i srednju turističku školu završio je u Šibeniku. Odbio je služiti JNA te je osuđen 1968.g, na šest mjeseci zatvora na Golom otoku. Odlazi u Njemačku, zatim u Švedsku gdje se učlanjuje u organizaciju Otpor. Iz Švedske odlazi u Paragvaj te pod lažnim imenom osniva klub borilačkih vještina. Postaje osobnim čuvarom tadašnjega paragvajskog predsjednika, a zatim odlazi u Washington, gdje postaje šefom osiguranja paragvajskog veleposlanstva. Završio je visoku američku vojnu školu “West Point”. U svibnju 1991. vraća se u Hrvatsku i postaje aktivni pripadnik Specijalnih postrojbi Hrvatske vojske.

Poginuo je 31. srpnja 1991. u Miranju Donjem, Benkovac, izvršavajući zadaću na prvoj crti bojišta. Posmrtno mu je dodijeljen čin pukovnika. Odlikovanje Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom hrvatskog trolista, Spomenicom domovinskog rata i Medaljom Prvi hrvatski redarstvenik.

Na današnji dan 1991. godine u diverzantskoj akciji u zadarskom zaleđu ubijen je hrvatski domoljub Miro Barešić. Još kao mladić napustio je kao politički emigrant Jugoslaviju i otišao u Švedsku gdje 1971. sudjeluje u pokušaju otmice jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića koji je tom prigodom smrtno stradao. Osuđen je na doživotni zatvor no nakon što je skupina Hrvata otela švedski zrakoplov tražeći puštanje osuđenih za ubojstvo Rolovića, prebačen je u Španjolsku. Nakon nekog vremena ondje je pomilovan te odlazi u Južnu Ameriku gdje započinje novi život. Ipak, 1980. njegov identitet je otkriven te je izručen Švedskoj gdje započinje svoju borbu za slobodu štrajkom glađu jer mu je prijetilo i izručenje Jugoslaviji odnosno smrt.

Potresna životna priča Mire Barešića

 U Šibeniku je proveo djetinjstvo, a kad je odbio služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova, smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava, osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.

Nakon odsluženja kazne pobjegao je iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog narodnog otpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih politički zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7. travnja 1971.godine. 

Vladimir Rolović – specijalni zadatak protiv Hrvata u emigraciji

Vladimir Rolović nije bio prosječan diplomat i običan veleposlanik. On je bio provjereni partizanski kadar, “oficir” zloglasne OZNA-e i zapovjednik komunističkog mučilišta Goli Otok, pričuvni generala-major JNA. On je došao u Švedsku po specijalnom zadataku jer se tamo okupljala “opasna ustaška emigracija”, kako su komunisti zvali sve hrvatske borce za slobodu.

O tim je zbivanjima sam Miro Barešić rekao sljedeće: “Upravo u to vrijeme u Švedsku stiže za veleposlanika Vladimir Rolović poznat pod nadimkom “Crni Vlada”. Čim je došao odmah je zaprijetio da će “srediti” Hrvate, kao što je to činio i prije kao Titin general. Prijetio nam je i preko švedske televizije. Uvjeren sam da su Šveđani pogriješili što su dopustili da krvnik Rolović dođe u Švedsku.”

Prema pisanju nekih portala Rolović je bio partizanski narodni heroj, Titova desna ruka, njegov komunistički general i osobni prijatelj, a od 1945. pripadnik zloglasne komunističke tajne službe OZNA, koja je odgovorna za likvidacije tisuće civila nakon završetka II. svjetskog rata. Ove je riječi izgovorio legendarni vitez Miro Barešić na vrpcu, a u svojoj ih je knjizi pod naslovom “Barešić” objavio fra Vjekoslav Lasić.

Nekoliko stranica iza toga na 24. stranici Lasićeve knjige stoje sljedeće Mirine riječi: “Naš je cilj bio kristalno jasan: zarobiti veleposlanika i osloboditi hrvatske robijaše na smrt osuđene (u Jugoslaviji), s tim da im se dopusti let u Španjolsku. To je bio s naše strane uvjet za oslobađanje veleposlanika i njegovih činovnika.”

I ove Barešićeve riječi svjedoče o tome koliko je uhićenje Hrkaća (lažno optuženog mladića za podmetanje bombe u jednom beogradskom kinu), Jelića i ostalih bilo važno ostalim Hrvatima i kolika je bila solidarnost među njima.

Njih dvojica ušla su u veleposlanstvo i zatražili informacije o vizama na recepciji kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Cilj akcije bilo je jedino zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao da se preda, Rolović je izvukao pištolj i pucao. Policijska rekonstrukcija pokazala je da je Rolović pucao prvi, ali je u pucnjavi bio teško ranjen. Umro je nakon 8 dana.

Hrvatski domoljubi – otmica aviona za slobodu Barešića

To je izazvalo reakciju hrvatske emigracije pa su 15. rujna 1972. Tomislav Rebrina, Rudolf Prskalo i Nikola Lisac prvi put u švedskoj povijesti oteli zrakoplov s 96 putnika tražeći zauzvrat puštanje na slobodu domoljuba koji su zatvoreni zbog akcija u konzulatima u Göteborgu i Stockholmu. Otmica je sretno i uspješno završila. Nije bilo žrtava, a Miro i njegovi suborci pušteni su u Španjolsku. Zbog korektnog ponašanja prema putnicima, ovu su akciju nazvali posudbom, a ne otmicom.

Tražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i da ih pošalju zrakoplovom u Španjolsku. Nakon što je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov.

Otmičari zrakoplova osuđeni su u Španjolskoj na 12 godina i na kraju pomilovani. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, makar su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.

Miro Barešić i karijera u Paragvaju

U Paragvaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić. Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala u znak zahvalnosti primljen je na vojnu akademiju. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je majstor taekwondoa (na jednom natjecanju u Oklahomi 1978, pobijedio je Antu Nobila, nositelja 8. dana crnog pojasa) i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u.

S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti (akcija CIA-e) izručile su ga Švedskoj 16. svibnja 1980. Zbog najave da bi mogao biti izručen Jugoslaviji štrajkao je glađu preko 50 dana. Nakon toga švedske vlasti su odlučile kako ga neće izručiti Jugoslaviji te su ga prebacili u zatvor poluotvorene vrste. Nakon što se 7. rujna 1985. oženio sa suprugom Slavicom 10. prosinca 1987. protjeran je iz Švedske u Paragvaj. Tu je osnovao svoj borilački klub i automehaničarsku radionicu.

Povratak u Hrvatsku i smrt kod Benkovca

Pod imenom Božidar Smotalić 12. srpnja 1991. vratio se u Hrvatsku. Po dolasku u Hrvatsku uzima novo ime – Marko Marić. Susreo se s drugim hrvatskim emigrantima i pridružio ZNG-u. Planirao je vojne akcije. Poginuo je 31. srpnja 1991. u jednoj od prvih akcija na području Zadarske županije samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku.

Okolnosti pogibije u selu Mirane Donje kod Benkovca ni do danas nisu posve razjašnjene.

Prvotno je bio pokopan na zagrebačkom groblju Miroševac pod imenom Ante Katić. To je napravljeno kako Mirini suborci, kada bi saznali za njegovu smrt, ne bi izgubili moral. Njegovi posmrtni ostatci 26. lipnja 1992. premješteni su u grob u Aleji branitelja na Mirogoju te je postumno promaknut u čin bojnika.

Nova formalna istraga o pogibiji Mire Barešića pokrenulo je Državno odvjetništvo 2012. Šibenčanin Stipe Jukić je sa suborcem Marijom Barišićem nedavno objavio knjigu „Hrvatski vojnik Miro Barešić nije ubijen u okršaju sa Srbina nego je likvidiran u smišljenoj zavjeri“.

Jukić tvrdi da Barešića nisu ubili Srbi, nego su ga ubili oni koji neprestano vladaju Hrvatskom još od vremena Jugoslavije. Bilo kako bilo, Barešićeva je smrt i dan danas ostao jedan od nerazjašnjenih misterija Domovinskoga rata.

U spomen na hrvatskog junaka i mučenika Miru Barešića. (mreža)