Znate što mi je prvo palo na pamet kad sam pročitao bolesnu konstataciju i (ne)misaonu konstrukciju Ante Tomića o Crkvi i znanosti? Otvorio sam rječnik stranih riječi da vidim što točno znači pojam kreten ili kretenizam – piše komunikolog i teolog fra Mario Knezović na svom profilu.

Uglavnom bi to značenje mogli sažeti na osobu zaostalu u duhovnom razvoju. Napisati kako Crkva svoju snagu crpi iz neukosti i da se boji obrazovanja je, oprostite, kretenizam. Nije potrebno čak ni navoditi da je Crkva osnovala prva učilišta i znanstvene institucije po Hrvatskoj, Europi i svijetu i činjenicu da su prvi, a i do danas gotovo najveći, znanstvenici ujedno bili i svećenici. Spominjati Tomiću Ruđera Boškovića, Fausta Vrančića, Franu Bulića, Nikolu Kopernika, Antonija Vivaldija i tako redom je kao da čovjeku koji je vidio samo karijolu ili tačku pričate o svemirskoj letjelici Space Shuttle.

Možda više čudi posebnost da ta Slobodna Dalmacija svoju kakvu-takvu čitanost ima u Južnoj Hrvatskoj gdje statistički živi pretežito crkveno orijentirano i domoljubno stanovništvo? Kako i po kome takva tiskovina ostaje u takvom miljeu?

A vi dragi ljudi oprostite mi što sam svećenik, što sam glup, što sam bez nauke, što prezirem znanje i obrazovanje, što volim tupane i glupane. Ovo napisah i odoh spaliti svoje svjedodžbe, diplome, magistrate i doktorate.

Za one koji imaju vremena, Tomiću ti nemoj zamarati mozak, neka pročitaju barem neke svećenike znanstvenike u svijetu.

DODATAK

Ruđer Bošković – fizičar, astronom, izumitelj, filozof, matematičar, geodet, teolog, diplomat i pjesnik
Nikola Kopernik – zastupnik heliocentričnog sustava
Antonio Vivaldi – barokni skladatelj
Georges Lemaître – otac teorije “Velikog praska”
Roger Bacon – jedan od osnivača znanstvene metode
Marin Mersenne – otac akustike
Fra Angelico – renesansni slikar
Gregor Mendel – začetnik genetike
Christopher Clavius – tvorac gregorijanskog kalendara
Nicolas Steno – otac geologije
Athanasius Kircher – otac egiptologije
Giovanni Battista Riccioli – prvi izmjerio ubrzanje tijela u slobodnom padu
Pierre Gassendi – astronom
Francesco Maria Grimaldi – matematičar i fizičar
William od Ockhama – autor Ockhamove britve
Giordano Bruno – filozof
Vincenzo Coronelli – kartograf i kozmograf
José María Algué – meteorolog
Anselmus de Boodt – jedan od osnivača mineralogije
Otto Brunfels – jedan od osnivača botanike
Jean Baptiste Carnoy – osnivač citologije
Johann Dzierzon – otac modernog pčelarstva
James Cullen – poznat po “Cullenovim brojevima”
Andrew Gordon – tvorac prvog elektromotora
René Just Haüy – otac kristalografije
Ányos Jedlik – izumitelj dinama
Sebastian Kneipp – autor specifične metode liječenja
Jean-Antoine Nollet – otkrivač osmoze
Luca Pacioli – otac računovodstva
Nicolas Claude Fabri de Peiresc – otkrivač Orionove maglice
Nicolas Louis de Lacaille – izrađivač zvjezdanog kataloga
Jean Mabillon – osnivač paleografije i diplomatike
James B. Macelwane – seizmolog
Gabriele Falloppio – anatom po kojem se zovu “Fallopijeve cijevi”
Christian Mayer – začetnik proučavanja binarnih zvijezda
Giuseppe Piazzi – otkrivač patuljastog planeta Cerere
Jean Picard – prvi izmjerio veličinu Zemlje
Giuseppe Mercalli – tvorac Mercallijeve seizmičke skale
Nikola Kuzanski – kardinal i humanist
Léon Abel Provancher – otac kanadskog prirodoslovlja
Richard od Wallingforda – jedan od osnivača trigonometrije
Ignacije Szentmartony – hrvatski kartograf, matematičar i astronom
Pierre Teilhard de Chardin – paleontolog
Giovanni Battista Venturi – otkrivač Venturijevog efekta
Ferdinand Verbiest – izumitelj prvog samohodnog vozila
Faust Vrančić – hrvatski izumitelj
Vincent od Beauvaisa – sistematizirao znanje Srednjeg vijeka
Georg Joseph Kamel – botaničar po kojem se zove Kamelija
Ivan Vitez od Sredne – hrvatski humanist
Francisco de Vitoria – otac međunarodnog prava
Ivan Krstitelj Ranger – barokni slikar

Bog voli govoriti ljudima, svojoj djeci, svojim stvorenjima. Da bi mogao komunicirati s nama ljudima i nešto nam poručiti, Bog koristi naš ljudski jezik. To je jedini koji mi možemo razumjeti. Prilagođava se nama. Ali ne u svemu i ne posve.

Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Hrvatski pjesnik Petar Preradović napisa prelijepu pjesmu Rodu o jeziku. A ja pjesnik nisam, niti se mogu s pjesnicima uspoređivati, ali bih malo razmišljao o jeziku. I to o Božjem i našem jeziku, o njegovu i našem govoru. Bog je nama ljudima dao dar govora i sporazumijevanja. Koliki je to Božji dar, često nismo ni svjesni. A kolika je patnja teškom bolesniku koji bi svojima htio još nešto reći, ali ne ide unatoč svim naporima. A Bog voli govoriti ljudima, svojoj djeci, svojim stvorenjima. Da bi mogao komunicirati s nama ljudima i nešto nam poručiti, Bog koristi naš ljudski jezik. To je jedini koji mi možemo razumjeti. Prilagođava se nama. Ali ne u svemu i ne posve. Ponešto u tom jeziku nama treba, a njemu ne. Evo, primjerice, gdje mi često koristimo zarez, Bog stavlja točku. Mi bismo još dodavali nakon toga zareza, tumačili i obrazlagali; u Boga tih dodataka nema. Ne trebaju mu. Naše su rečenice složene, da ne kažem komplicirane jer su nam i misli takve, a Božje jednostavne.

Mi upitnik; Bog uskličnik! U njega nema ničega upitnoga. Kad on progovori, to je tako. On kaže i – bude, ili neće progovoriti. Kako je to snažno prikazano u biblijskom prikazu stvaranja svijeta: „I reče Bog: ‘Neka bude …’ I bi tako“ (Post 1,6). I čemu god je rekao: „Neka bude!“, to se odmah i događa, ostvaruje. Sve je jasno i određeno. Nikakva dvojbena riječ ne izlazi iz njegovih usta. Nije mu potrebna. Nije ga dostojna.

Kad citiramo nečije misli ili riječi, mi koristimo znakove navoda (navodne znakove), Bog ne. Jer mi tako navodimo riječi koje je netko drugi rekao, a Bog to ne radi. A koga bi i citirao?

Mi često koristimo „ako“. Bogu kondicional, taj „ako“, uvjetni govor, ne treba. Ako ga i upotrijebi, onda je to samo tamo gdje čovjek treba donijeti neku odluku ili učiniti nešto, pa taj „ako“ ovisi o čovjeku kojemu Bog prepušta da slobodno odluči, a ne o Bogu. Taj „ako“ nije Božji, nego naš. Tako Isus veli: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3), ili: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“ (Lk 13,3). Drugi dio ovih rečenica koje Isus izgovara sigurno će se dogoditi, a ono „ako“ odnosi se samo na prvi dio: „Ako se ne obratite“, što ovisi o nama, o našoj odluci.

Mi reknemo, a lako i poreknemo. Kao, eto, nisam tako mislio. Nekad je to zaista iskreno, mali nesporazum, no ponekad time pokušavamo zavarati drugoga. Bog svoje riječi ne poriče. A pogotovo ne pokušava varati bilo koga. Sjećam se stare obiteljske molitve: „(…) jer ti, Bože, ne možeš prevariti niti prevaren biti“. To mi se duboko usjeklo u pamćenje. Molili su je iskreno s uvjerenjem i jednostavni, nepismeni ljudi. Da bi u to bili sigurni, nisu za to morali biti jezični stručnjaci, nego samo dobri vjernici. A najjasnije jezično pravilo, koje bi trebalo stajati u svim gramatikama i na svim jezicima svijeta, izreče Sin Božji Isus Krist: „Nebo će i zemlja uminuti (proći), ali riječi moje ne, neće uminuti“ (Mt 24,35). Tako Bog govori. Bilo bi dobro kad bi i naše riječi imale nešto od te čvrstoće i stalnosti. Dobro je toga se prisjetiti u vremenu prave inflacije (suvišnih) riječi. Viška riječi, a manjka misli.

Katolički tjednik

Trenutni glazbeni hit Thompsona “Ako ne znaš što je bilo” ne djeluje ljekovito na one koji žive i vole Hajduk. Oni itekako znaju “kako je bilo”. Dovedeš “trenersko ime” iz Italije da uz njegovu pomoć otjeraš duhove koji se uvijek javljaju oko “Velike Gospe”. I to “veliko” trenersko ime odmah na početku “odcinka” Ivana Perišića medijima. Medijima koji, usput rečeno, nikada i nisu znali što se sve zbilo.

A kako bi i znali kad su svi lijevi. Još danas cmizdre da je “trebalo biti” malo drugačije. Malo morgen! Mediji su sretni što imaju Gattusa pa gaze Perišića. On odlazi iz kluba, a klub ispada iz europskih kvalifikacija vođen mudrom Gennarovom rukom. Cilj je ispunjen. Ekstremno “jaki” slovački Ružomberg ide dalje. Uskoro će i Rakitić otići tako da će klub napustiti svi dobri igrači, a ostat će samo Gattuso i oni koji su ga doveli.

Izvrstan crtež tigra i dobar tekst ispod: “Nikada nisam gledao tko je koje nacije, bitno je samo da je čovjek“.

Pisao sam ranije o našim rukometašima. Dva puta  su bili olimpijski pobjednici i svjetski prvaci. Sad ih vodi neki islandski trener umjesto naš, Ivano Balić. Poltroni i kompleksaši na djelu. Stranac je uvijek bolji. Hajduk je zadnji puta bio prvak države pred nekih dvadesetak godina. Tada je trener bio Igor Štimac. Danas je on “persona non grata” na Poljudu. Kako to može biti nekome normalno da jedan bivši nogometni velikan nije dobro došao u svoj klub? O čemu pričamo? I tako polako Hajduk i njegovi velikani dobivaju “nogu”. “Velika” imena iz inozemstva skupljaju kod nas lovu, a rezultat se zna oko Velike Gospe. Svi znaju što je bilo! Kako je islandski trener zaslužan za krah naših rukometaša na Olimpijadi, tako će i trećerazredni treneri iz Italije u nogometu odraditi svoj posao u Splitu i Osijeku. To je samo danak našem stoljetnom osjećaju manje vrijednosti i poltronstvu koje sada polako, ali sigurno ulazi i u hrvatski šport. Ružo moja ili u prijevodu Ružombergu moj…

Nikolo Makijaveli (1469-1526) je napisao: “Najlakši način da se procjeni inteligencija vladara je da se pogleda u ljude koji ga okružuju…”

Davor Ivanković upozorava na problem i ukazuje na terapiju: “Neki bi i sada zbog ‘Jure i Bobana’ slali na Goli otok… Zato se i dalje pjeva”. I pjevat će se sve dok bude zabrana i zgražanja licemjera… Ima i iskreno začuđenih. Kažu na fejsu: “Jedno me čudi, kako nisu došli ‘bubnjari’ s Jelačić placa iz Zagreba u Imotski ometati koncert?”. Budite sigurni da neće ni doći, nikada, a možda i onda…

Molim da mi se javi je li itko vidio na koncertu u Imotskom zastavu duginih boja?

Priča o dvije Hrvatske

Priča o dvije Hrvatske se nastavlja. Protagonisti su Roby Bajruši, Viktor Vresnik, Ivica Ivanišević, Ivanka Toma… i da ih ne nabrajam uzalud. Bajruši “prosto ne može da veruje” pa piše: “Reakcije predsjedničkih kandidata na skandalozne događaje u Imotskom pokazuje koliko su nevjerodostojni”. Roby je s pravom zabrinut. Ne samo u Imotskom nego koji dan kasnije “skandal” se ponovio s 50 tisuća mladih i u Dugopolju. Mladi se vesele, vole Thompsona i njegove pjesme, pjevaju “Čavoglave”, “Lijepa li si” itd. Gdje se god Marko Perković Thompson pojavi tamo se “slučajno” nađu ljevičarski moralni higijeničari koji odmah uoče kako se na takvim skupovima urla za dom i pjevaju “ustaške” budnice. Dakle, na sceni je klasična podjela na dvije Hrvatske. Jednu koja je pobjedonosno izašla iz Bljeska i Oluje, čija mladost danas uživa u slobodi i pjeva bez dlake na jeziku pjesme koje im se sviđaju, neke čak i protestno jer ih higijeničari zabranjuju. S druge strane postoji i onaj mračni jugo-nostalgični dio Hrvatske koji stalno čeka “iza ugla”.

Oni su nervozni, ljuti, frustrirani jer narod ne slijedi njihove “napredne” ideje.  I po ovim nesnosnim vrućinama, Bajruši se krsti (valjda s tri prsta) dok gleda na TV izvješća s koncerata Thompsona u Imotskom i Dugopolju. Meta njegovih napada i zgražanja je čak i Zoran Milanović. Koketira s desnicom, hvali Domovinski pokret, vratio ratna odličja Branimiru Glavašu (ona koja mu je oduzeo Ivo Josipović). Imamo, dakle, dvije Hrvatske. Onu narodnu, proizašlu iz Domovinskog rata i onu jugo-nostalgičarsku, orjunašku, koja kontrolira medijski prostor, koja tuguje za Titom, Špiljkom, Milkom Planinc, Miljenkom Smojom i cmizdri za “onim divnim  prošlim vremenima”.

Roby Bajruši dugo i dosadno piše, ali i dugo pamti. Napose mu diže tlak Pantovčak i Milanović. On je, zamislite, odlikovao ratne gardijske brigade HVO-a. Odlikovao je nesretni Zoran i Zlatana Miju Jelića, nekadašnjeg zapovjednika MUP-a Herceg Bosne. Još bi se nekako progutalo da je odlikovan neki Mujo Jelić, ali Mijo… Roby se očešao i o Mariju Selak Raspudić. Razlog tomu je za sada nepoznat. Znate ono staru, kad izgubiš etiku, etiketiraš. Hrvoje Dečak nas podsjeća na jednu staru austrijsku poslovicu. Ona kaže da se ljudi ne trebaju previše brinuti jer će i onako biti kako Bog hoće. Potpisujem.

Što se tiče ovih epskih vrućina dobro je kad nevrijeme dođe na vrijeme… Hoće li napokon pasti malo kiše ovdje na Braču?

‘Jugoslavija živi u cijeloj Istri’

Na ovoj paklenoj vrućini koja ne prestaje napušta me inspiracija za pisanje. I kad odeš na tzv. “službeni put” pa se javiš “najdražoj” doma s “hard worka” s ljubavnicom, moraš biti inspiriran, a kamoli kad pišeš kolumnu. Valjda zato po ovim vrućinama sjedim tu na Bolu i nikamo ne mrdam. U hvatanju inspiracije ponekad mi pomognu frendovi koje imam na fejsu. Moj “zid” na fejsu je uvijek za sve pa tako i “za dom spreman”. Naravno, i ja, kad nisam nespreman! Dikan mi šalje post uz komentar: “Ovako izgleda sramotan put komunističke hobotnice koja ne pušta ovu našu jadnu zemlju iz sada već neizdržljivog zagrljaja!”. Tekst koji mi je poslao glasi: “Šeta Puležan na Vidikovcu i naiđe na tipa koji ide na Thompsonov koncert u Galižani. Tip ga pita: ‘Stari kako da dođem od Vidikovca do Galižane?’. ‘Hmm… nije jednostavno. Odeš po Omladinskoj ulici, prođeš kraj Pionirskog doma, spustiš se kraj doma JNA, skreneš lijevo i prođeš kraj O.Š. Moša Pijade, uđeš u Prvomajsku ulicu, izađeš na Obalu Maršala Tita, prođeš kraj Titova Parka, izađeš na Trg AVNOJ-a, tada nemoj desno jer ti je tamo ulica 43. Istarske divizije, nego idi lijevo na Partizanski put… Tamo ti je Thompson…”.

Taj tekst prvi je prokomentirao Mattie Znoara: “Kad su ubili i protjerali Talijane, nakon 45-te, koji također nisu bili cvijeće, ali ne svi, dovukli su srpsko stanovništvo iz Srbije i BiH, uglavnom bivše četnike, tada su partizani nešto popunili s Bošnjacima zbog rudnika, a danas bi te ulice bolje bilo preimenovati u ‘četničke”. Javio se i Ivan Majić: “Pa da, Jugoslavija živi u cijeloj Istri, a Pula je predvodnik”. Nakon ovakvih reakcija čak bi i “mali Ivica” prestao zapitkivati zašto Thompson ne smije doći pjevati u Puli.

Jedna moderna za tihe i samozatajne muževe: “Ako vas žena tretira k’o psa, kupite joj ga. Udvoje će vam biti lakše…”.

Sjećam se kako je svojedobno dužnosnik Ante Jelavić u BiH bio okrivljen za dvije inkriminacije. Prvu, da je sudjelovao u stvaranju HVO-a, čime je ugrozio teritorijalni integritet BiH, i drugu, da je sudjelovao u ukidanju HVO-a, čime je također ugrozio integritet BiH. Valjda je tužiteljstvo BiH zatražilo odmah i da kaznu izdržava istodobno u dva zatvora…

Razočaran aktualnom vlašću i njenim neispunjenim obećanima, saborski zastupnik “Vlastimir” zatražio promjenu imena u “Oporbimir””

Europski dan borbe protiv onečišćenja  okoline u centru Zagreba obilježen je bez automobila pa su odgovornost za gaženje pješaka preuzeli biciklisti.

Malo o Domovinskom pokretu…

Dražen Travaš javlja: “Odlaze najveći – Alain Delon”. Potpisujem iako moja tajnica nije nikada čula za njega. Rekao bih generacijski problem. Moj stari klijent Željko Grubić nepogrešivo analizira nas seniore. Rođeni smo 40-50-60-tih godina. Otada se sve okrenulo naglavce. Prešli smo s operatera za međugradske telefonske pozive na video pozive. Nekada se bilo gdje u svijetu išlo u kina, a danas su svi na You Tube-u, Whats App-u, Twitteru… Danas više nema mjesta za jednog Delona, Branda, Liz Taylor, pa ni za domaćeg glumca Ivicu Pajera…. Šteta. Sve prebrzo prolazi i mijenja se. Ipak neke se  stvari kod nas nikada ne mijenjaju. Npr.: jugo-nostalgija. Ona je za sada vječna. Da bi je se iskorijenilo izgleda da nije dovoljan samo protek vremena, smjena generacija, novo tehnološko vrijeme… Bojim se da će ipak biti potreban neki kirurški zahvat…

Čitam kako je najavljeno da će se 31. kolovoza o. g. održati izborna skupština Domovinskog pokreta. To je relativno nova stranka koja se pojavila na političkoj sceni tek 2020.g. Kao desna oporba HDZ-u Škoro je osnovao prvo pokret, a poslije je to preraslo u stranku. Nakon prvih turbulencija u stranci poslije predsjedničkih izbora,

Škoru je naslijedio Ivan Penava. I kad su se već mnogi zlobnici ponadali kako je stranka propala, Penava je stranku stabilizirao i osnažio. Najveći politički uspjeh Domovinski je pokret do sada doživio na zadnjim parlamentarnim izborima kad je osvojio 13 mandata. Bez njega ne bi bilo ni današnje većine i vlasti HDZ-a. Kako je smisao svake političke stranke da bude na vlasti ili sudjeluje u vlasti jer samo tako može provesti svoj program i ideje i nešto u društvu promijeniti, DP je ušao u koaliciju s HDZ-om. Prvi puta u novijoj povijesti hrvatske države u Vladi sudjeluje stranka koja je desnija od HDZ-a. To bi trebalo više nervirati HDZ negoli DP.

Međutim, mnogi nekadašnji podržavatelji DP-a, čim je DP ušao u vlast, odmah su počeli s kritikama o navodnoj “izdaji” hrvatskih interesa radi političkih fotelja. Mnogi Vukovarci i članstvo DP-a vjeruju Penavi, ali su nezadovoljni HDZ-ovim ljevičarenjem, a DP je HDZ-ov koalicijski partner. Gordijski čvor. Ujedno i prilika da se “obriše pod” s Penavom. Zapravo je jadno kako Hrvati ništa ne nauče iz prošlosti. Već se jednom pokušalo uništiti DP kad je izbila afera oko Škore. Ako se sada na izbornom saboru stranka raskoli, to neće biti pobjeda nijedne struje u DP-u nego onih kojima DP smeta. A takvih je puno i u desnom centru i na ljevici. Najviše će iz nesloge unutar DP-a profitirati lijevi mediji. Da razbijanje jedinstva DP-a nije slučajno već dobro smišljeni i podmetnuti scenarij (ako već nikako drugačije onda bar po regionalnom ključu zastupljenosti delegata na skupštini), najbolje je vidljivo po tome što su nahuckani neki politički luzeri za koje nitko nikada ni ne bi čuo da ih DP nije uzeo kao svoje partnere.

To su izvjesni “Agrameri” koji sada izlaze sa spiskovima Penavinih tzv. “promašaja”. Tu šačicu anonimusa, koji su se prozvali Agrameri iliti Zagrepčaneci navodno vodi neki Goran Jelić sa zanimljivim stavovima: “Domovinski pokret podržava pobunjene Srbe…”, “podržava hrvatskog izdajnika”, “izglasali pobunjenim Srbima milijune kuna…”, “podržali izlaženje četničkog časopisa” i druge političke nebuloze. Inače “Agrameri” su ideja dr. Hermana Vukušića koji se brzo povukao kad je vidio “profil” i “dosege” učlanjenih. Kao što je Cezara izdao prijatelj Brut, tako sada i Penavu izdaju oni koje je prigrlio. Najprije su se bacali pod noge dr. Vukušiću, a potom Penavi. Agrameri prodaju bozu jer su nedovoljno politički iskusni da bi shvatili kako ih se iza scene manipulira s jednim jedinim prepoznatljivim ciljem: kad nije uspjelo razje*ati DP sa Škorom, sada će uspjeti s Penavom. Jadno je to kad strančica koja jedva da postoji povjeruje kako je politički čimbenik. Vidjeli su kako DP u zadnje vrijeme trpi kritike i s desna i s lijeva jer nije htio odbiti ući u vlast i osuditi Hrvatsku na još jedne parlamentarne izbore, pa su se sad i oni ohrabrili. To je po onoj narodnoj: vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu.

Penava je Vukovarac, a na Agramer

Žali Bože više riječi za ove i slične otpadnike koji rade u korist vlastite propasti. Jadno bi bilo samo kad bi se i neki od istaknutijih članova DP-a poveli za takvim jeftinim i pogubnim floksulama. Stoga, treba pričekati još koji dan do održavanja sabora DP-a pa vidjeti što će i kako delegati glasovati. Vjerujem da će se zadržati jedinstvo stranke čak i ako ne budu svi sretni i zadovoljni s izborom. Napokon, to je politika. Umijeće mogućeg. A što se tiče predsjednika stranke Penave, on je Vukovarac, a ne Agramer. A zna se kako su Vukovarci branili svoj grad i istočnu Hrvatsku i kako ga ponovno izgrađuju i razvijaju. Nisu oni ni bakice s placa, ni pajdaši s kapljicom u ruci, ni pobornici svakojakih “belosvetskih” novotarija… Zato, uzalud vam trud svirači. Za druge su dunje žute.

Pitanje: Mogu li se radne navike steći gradeći Potemkinova  sela?

U doba revolucije postoje dvije vrste ljudi. Oni koji dižu revoluciju i oni koji se na revoluciji uzdignu.

Ministar Beroš najavio da će od sada novo plaćanje lijekova biti puno pravednije. Prevedeno: “pravednici“ će od sada puno brže u raj…

Zvonimir Hodak/direktno.hr