Partizan s Lastova Anton Fantela je ukrao kalež iz crkve. No, savjest ga je pekla pa je kalež nakon nekoliko mjeseci predao jednoj crkvi u Sloveniji, a što je posvjedočio Jozi Pavloviću, piše Zoran Krešić za Večernji list BiH.

Krajem 1990. sin partizana iz Drugog svjetskog rata Antona Fantele s otoka Lastova, koji je tada s obitelji živio u Geelongu, pozvao je u obiteljski dom Jozu Joea Pavlovića koji je dugo godina bio istaknut u hrvatskoj zajednici. Fantela stariji se, znajući za Pavlovićev aktivizam, želio sastati s njim i reći mu nešto što ga je tištilo dugi niz godina. Kad je Pavlović došao kod njih, stari Anton Fantela pokazao mu je primjerak jednih hrvatskih dnevnih novina od subote, 4. kolovoza 1990. i članak na 13. stranici “Vrijeme zloupotrebe sjećanja”, intervju s umirovljenim generalom bivše JNA Dušanom Koraćem. Stari Anton Fantela bio je ljutit i uzrujan i odmah je rekao Pavloviću kako bi želio s njim podijeliti svoje doživljaje, što je proživio i vidio kao partizan od 1941. do ‘45. te je želio da njegovu izjavu objavi Slobodna Dalmacija kao odgovor Dušanu Koraću. Naveo je to Pavlović u dopisu upućenom Večernjaku sa željom da iskaz Antona Fantele konačno dospije u javnost.

“Neobjavljeni’” demanti

Naime, armijski general nijekao je razmjere zločina koje su počinili pripadnici partizanskih postrojbi u Bleiburgu odnosno na području Hercegovine i u Širokome Brijegu. Budući da je Pavlović vršio jednu od važnih dužnosti u hrvatskoj emigraciji za Australiju, Fantelini sinovi su prema njemu imali poštovanje, kao i povjerenje da izjava njihova oca neće biti zloporabljena. Stari Fantela je u nazočnosti dvojice sinova i zajedničkih prijatelja dao iskaz kako bi odgovorio generalu Koraću. Iako je upućen hrvatskome mediju koji je ranije intervjuirao generala Koraća, odgovor nikada nije objavljen. Pričao je o mnogim svojim doživljajima i složio se da se njegova izjava slobodno “snimi” na magnetofon. Tom prilikom je stari Fantela pričao o mnogo tragičnih događaja kao pripadnik 26. divizije 11. brigade 4. bataljuna, posebno pred kraj rata kod Širokog Brijega, Trsta, Italije, Celovca, Kočevja i Bleda. On je tada spominjao neke ljude: zapovjednika njegove 11. brigade bojnika Ivana Guvu, koji je još tada živio u Splitu; zatim Dominika Antunovića iz Kozica kod Vrgorca. Po Fantelinim sumnjama, Antunović je bio sudionik u likvidaciji franjevaca i civila u Širokom Brijegu. Naime, toga kobnoga 7. veljače 1945. partizani su u širokobriješkom franjevačkom samostanu pronašli 12 fratara te nekoliko učenika koji su se skrili radi sigurnosti. Pripadnici 11. dalmatinske brigade, osnovane u selu Kozica pokraj Vrgorca, iz samostana su izveli sve zatečene fratre, potom ih žicom vezali, odveli ih u spomenuto ratno sklonište te ih ondje mučki ubili, a neke i žive spalili. Desetljećima se o tome nije smjelo ni pričati, a kamoli prenijeti njihove ovozemne ostatke u grobnicu. To je tek učinjeno 1970. godine. Stari Fantela tada je ispričao kako je osobno ukrao kalež iz dobrano razrušene, opljačkane i uništene crkve i samostana u Širokom Brijegu, koji su prije toga razvalile partizanske postrojbe. Stavio ga je u svoju torbu i ponio kao svojevrsnu dragocjenost. No, nešto je bilo jače od njega te je ovaj kalež nakon više mjeseci ipak ostavio u jednoj crkvi u Sloveniji. Proradila mu je savjest, jednako kao i desetak godina prije smrti, kada je pristao otvoreno govoriti o zločinima. – Neka general Korać kaže gdje je bila 11. dalmatinska udarna brigada od 4. svibnja do 4. lipnja 1945. godine! Dana 4. svibnja 1945. iz Trsta je putovala 11. brigada u Sloveniju. Zapovjednik 11. brigade tada je bio bojnik Ivan Guvo. Mislim da i danas živi u Splitu kao narodni heroj. Obučeni u nove odore koje smo zarobili od Talijana, zapovjednik Guvo nam je govorio da ćemo okupirati Beč. Na vrh Triglava smo stigli 8. svibnja, a u Kranjsku goru sutradan, 9. svibnja. Nijemci su već bacili oružje i pošli u Celovac, gdje je također bio velik broj hrvatske vojske i civila. Tada nas je zaustavila engleska vojska i rekla nam da partizani nemaju pravo oslobađati tuđe zemlje nego samo svoje – svjedočio je Fantela, koji je u međuvremenu umro.

Masovne egzekucije

Opisao je i okolnosti, mjesto i način na koji su se odvijale masovne egzekucije. – Hrvatska vojska predala se Englezima i oni su je razoružali i predali 11. brigadi, koja je stanovala u Kranju i Kovniku. Bilo je oko 24.000 razoružanih hrvatskih vojnika i civila. Mi smo razoružane hrvatske vojnike i civile proveli do Kočevlja. U Kočevlju je pored ceste i polja bila jedna škola na dva kata. Od 16. do 30. svibnja 1945. kolone su dovodili pješice do škole, tu ih vezali žicom dva po dva, utovarili u kamione, svaki dan po 15 sati vozili u brda gdje su bile tri jame. U svaku jamu ubačeno je po oko 8000 ljudi, žena i djece, koje su većinom strijeljali, a bacani su i živi. U jame su bacali mine i živo vapno. Ovo je trajalo sve do 30. svibnja. Važno je napomenuti da su odatle pobjegla samo četiri čovjeka, koja su se izgubila u šumi – posvjedočio je Anton Fantela, što je ostalo zapisano u arhivama. Otkrio je i kako su se odvijale egzekucije zarobljenih vojnika, ali i civila, kao i tko je bio za njih zadužen. Po njegovim tvrdnjama, svaki bataljun je imao oko 50 komunista i oni su uglavnom ubijali i zapovijedali ubijanje.

Fantela je rekao i kako je bilo mnogo živih svjedoka tada u Hrvatskoj koji su znali o ovim događajima. No, rijetki su odlučili progovoriti i posvjedočiti poput Antona Fantele.

Znate što mi je prvo palo na pamet kad sam pročitao bolesnu konstataciju i (ne)misaonu konstrukciju Ante Tomića o Crkvi i znanosti? Otvorio sam rječnik stranih riječi da vidim što točno znači pojam kreten ili kretenizam – piše komunikolog i teolog fra Mario Knezović na svom profilu.

Uglavnom bi to značenje mogli sažeti na osobu zaostalu u duhovnom razvoju. Napisati kako Crkva svoju snagu crpi iz neukosti i da se boji obrazovanja je, oprostite, kretenizam. Nije potrebno čak ni navoditi da je Crkva osnovala prva učilišta i znanstvene institucije po Hrvatskoj, Europi i svijetu i činjenicu da su prvi, a i do danas gotovo najveći, znanstvenici ujedno bili i svećenici. Spominjati Tomiću Ruđera Boškovića, Fausta Vrančića, Franu Bulića, Nikolu Kopernika, Antonija Vivaldija i tako redom je kao da čovjeku koji je vidio samo karijolu ili tačku pričate o svemirskoj letjelici Space Shuttle.

Možda više čudi posebnost da ta Slobodna Dalmacija svoju kakvu-takvu čitanost ima u Južnoj Hrvatskoj gdje statistički živi pretežito crkveno orijentirano i domoljubno stanovništvo? Kako i po kome takva tiskovina ostaje u takvom miljeu?

A vi dragi ljudi oprostite mi što sam svećenik, što sam glup, što sam bez nauke, što prezirem znanje i obrazovanje, što volim tupane i glupane. Ovo napisah i odoh spaliti svoje svjedodžbe, diplome, magistrate i doktorate.

Za one koji imaju vremena, Tomiću ti nemoj zamarati mozak, neka pročitaju barem neke svećenike znanstvenike u svijetu.

DODATAK

Ruđer Bošković – fizičar, astronom, izumitelj, filozof, matematičar, geodet, teolog, diplomat i pjesnik
Nikola Kopernik – zastupnik heliocentričnog sustava
Antonio Vivaldi – barokni skladatelj
Georges Lemaître – otac teorije “Velikog praska”
Roger Bacon – jedan od osnivača znanstvene metode
Marin Mersenne – otac akustike
Fra Angelico – renesansni slikar
Gregor Mendel – začetnik genetike
Christopher Clavius – tvorac gregorijanskog kalendara
Nicolas Steno – otac geologije
Athanasius Kircher – otac egiptologije
Giovanni Battista Riccioli – prvi izmjerio ubrzanje tijela u slobodnom padu
Pierre Gassendi – astronom
Francesco Maria Grimaldi – matematičar i fizičar
William od Ockhama – autor Ockhamove britve
Giordano Bruno – filozof
Vincenzo Coronelli – kartograf i kozmograf
José María Algué – meteorolog
Anselmus de Boodt – jedan od osnivača mineralogije
Otto Brunfels – jedan od osnivača botanike
Jean Baptiste Carnoy – osnivač citologije
Johann Dzierzon – otac modernog pčelarstva
James Cullen – poznat po “Cullenovim brojevima”
Andrew Gordon – tvorac prvog elektromotora
René Just Haüy – otac kristalografije
Ányos Jedlik – izumitelj dinama
Sebastian Kneipp – autor specifične metode liječenja
Jean-Antoine Nollet – otkrivač osmoze
Luca Pacioli – otac računovodstva
Nicolas Claude Fabri de Peiresc – otkrivač Orionove maglice
Nicolas Louis de Lacaille – izrađivač zvjezdanog kataloga
Jean Mabillon – osnivač paleografije i diplomatike
James B. Macelwane – seizmolog
Gabriele Falloppio – anatom po kojem se zovu “Fallopijeve cijevi”
Christian Mayer – začetnik proučavanja binarnih zvijezda
Giuseppe Piazzi – otkrivač patuljastog planeta Cerere
Jean Picard – prvi izmjerio veličinu Zemlje
Giuseppe Mercalli – tvorac Mercallijeve seizmičke skale
Nikola Kuzanski – kardinal i humanist
Léon Abel Provancher – otac kanadskog prirodoslovlja
Richard od Wallingforda – jedan od osnivača trigonometrije
Ignacije Szentmartony – hrvatski kartograf, matematičar i astronom
Pierre Teilhard de Chardin – paleontolog
Giovanni Battista Venturi – otkrivač Venturijevog efekta
Ferdinand Verbiest – izumitelj prvog samohodnog vozila
Faust Vrančić – hrvatski izumitelj
Vincent od Beauvaisa – sistematizirao znanje Srednjeg vijeka
Georg Joseph Kamel – botaničar po kojem se zove Kamelija
Ivan Vitez od Sredne – hrvatski humanist
Francisco de Vitoria – otac međunarodnog prava
Ivan Krstitelj Ranger – barokni slikar

Bog voli govoriti ljudima, svojoj djeci, svojim stvorenjima. Da bi mogao komunicirati s nama ljudima i nešto nam poručiti, Bog koristi naš ljudski jezik. To je jedini koji mi možemo razumjeti. Prilagođava se nama. Ali ne u svemu i ne posve.

Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Hrvatski pjesnik Petar Preradović napisa prelijepu pjesmu Rodu o jeziku. A ja pjesnik nisam, niti se mogu s pjesnicima uspoređivati, ali bih malo razmišljao o jeziku. I to o Božjem i našem jeziku, o njegovu i našem govoru. Bog je nama ljudima dao dar govora i sporazumijevanja. Koliki je to Božji dar, često nismo ni svjesni. A kolika je patnja teškom bolesniku koji bi svojima htio još nešto reći, ali ne ide unatoč svim naporima. A Bog voli govoriti ljudima, svojoj djeci, svojim stvorenjima. Da bi mogao komunicirati s nama ljudima i nešto nam poručiti, Bog koristi naš ljudski jezik. To je jedini koji mi možemo razumjeti. Prilagođava se nama. Ali ne u svemu i ne posve. Ponešto u tom jeziku nama treba, a njemu ne. Evo, primjerice, gdje mi često koristimo zarez, Bog stavlja točku. Mi bismo još dodavali nakon toga zareza, tumačili i obrazlagali; u Boga tih dodataka nema. Ne trebaju mu. Naše su rečenice složene, da ne kažem komplicirane jer su nam i misli takve, a Božje jednostavne.

Mi upitnik; Bog uskličnik! U njega nema ničega upitnoga. Kad on progovori, to je tako. On kaže i – bude, ili neće progovoriti. Kako je to snažno prikazano u biblijskom prikazu stvaranja svijeta: „I reče Bog: ‘Neka bude …’ I bi tako“ (Post 1,6). I čemu god je rekao: „Neka bude!“, to se odmah i događa, ostvaruje. Sve je jasno i određeno. Nikakva dvojbena riječ ne izlazi iz njegovih usta. Nije mu potrebna. Nije ga dostojna.

Kad citiramo nečije misli ili riječi, mi koristimo znakove navoda (navodne znakove), Bog ne. Jer mi tako navodimo riječi koje je netko drugi rekao, a Bog to ne radi. A koga bi i citirao?

Mi često koristimo „ako“. Bogu kondicional, taj „ako“, uvjetni govor, ne treba. Ako ga i upotrijebi, onda je to samo tamo gdje čovjek treba donijeti neku odluku ili učiniti nešto, pa taj „ako“ ovisi o čovjeku kojemu Bog prepušta da slobodno odluči, a ne o Bogu. Taj „ako“ nije Božji, nego naš. Tako Isus veli: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3), ili: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“ (Lk 13,3). Drugi dio ovih rečenica koje Isus izgovara sigurno će se dogoditi, a ono „ako“ odnosi se samo na prvi dio: „Ako se ne obratite“, što ovisi o nama, o našoj odluci.

Mi reknemo, a lako i poreknemo. Kao, eto, nisam tako mislio. Nekad je to zaista iskreno, mali nesporazum, no ponekad time pokušavamo zavarati drugoga. Bog svoje riječi ne poriče. A pogotovo ne pokušava varati bilo koga. Sjećam se stare obiteljske molitve: „(…) jer ti, Bože, ne možeš prevariti niti prevaren biti“. To mi se duboko usjeklo u pamćenje. Molili su je iskreno s uvjerenjem i jednostavni, nepismeni ljudi. Da bi u to bili sigurni, nisu za to morali biti jezični stručnjaci, nego samo dobri vjernici. A najjasnije jezično pravilo, koje bi trebalo stajati u svim gramatikama i na svim jezicima svijeta, izreče Sin Božji Isus Krist: „Nebo će i zemlja uminuti (proći), ali riječi moje ne, neće uminuti“ (Mt 24,35). Tako Bog govori. Bilo bi dobro kad bi i naše riječi imale nešto od te čvrstoće i stalnosti. Dobro je toga se prisjetiti u vremenu prave inflacije (suvišnih) riječi. Viška riječi, a manjka misli.

Katolički tjednik