Connect with us

Vijesti

Dr. sc. Saša Mrduljaš: Crnogorci će se, siguran sam, s vremenom riješiti tereta „srpskoga sveta“

Published

on

Vlast bi u Podgorici i Kotoru nakon lokalnih izbora mogle preuzeti prozapadne stranke

Unatoč tomu što se izbori u Crnoj Gori, bilo parlamentarni bilo lokalni, u posljednje četiri godine održavaju pod znatnim utjecajem srbijanskih medija i SPC-a, vladajuće stranke na prošlonedjeljnim izvanrednim izborima u Podgorici i redovitim u Kotoru bilježe pad povjerenja biračkoga tijela te jačanje proeuropskih suverenističkih stranaka. O navedenim izborima razgovarali smo s dr. sc. Sašom Mrduljašem, političkim analitičarom vrlo upućenim u crnogorske političke prilike, voditeljem splitskoga Centra Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ – prenosimo s HKV-a.

Što su pokazali rezultati posljednjih lokalnih izbora u Podgorici i Kotoru; je li ideja suverene europske i nezavisne Crne Gore među građanima još dovoljno snažna ili ju je još više marginalizirao „srpski svet“?

Dr.sc. Saša Mrduljaš

Pa, dobro, ideja suverene i nezavisne Crne Gore nije nikada ni „umrla“ pa jasno da ne može ni u ovim uvjetima određenim postojanjem međunarodno priznate države Crne Gore, članice UN-a i NATO saveza. Držim da čak ni sam pad DPS-a i njemu bliskih stranaka s vlasti 2020. ne treba dovoditi u kontekst slabljenja crnogorske državotvorne ideje već zasićenosti biračkoga tijela DPS-om i određenom identitetnom konfuzijom. Ona postoji u Crnoj Gori, ali ipak ne u takvoj formi koja bi omogućila olako dovođenje u pitanje njezine državnosti. Sad je, kako izgleda, posrijedi proces jačanja DPS-a i drugih u crnogorskom nacionalnom smislu profiliranijih stranaka, što se vidi iz rezultata izbora u Podgorici i Kotoru. Do toga dolazi nakon što je dio glasačkoga tijela uvidio da DPS-u i navedenim strankama nije ponuđena odgovarajuća alternativa.

Znači li to drukčije rečeno da su građani na neki način postali svjesni da se iza obračuna s DPS-om zapravo skriva institucionalno razaranje države, crnogorskih vrijednosti, kulture, CPC-a, u konačnici – vrlo krhkoga gospodarstva?

Do pada DPS-a 2020. došlo je stoga što je dio suverenistički opredijeljenoga glasačkoga tijela, upravo zbog spomenute zasićenosti vladavinom te stranke izabrao druge političke opcije. Takve za koje se ne može reći da su otvoreno protiv državnosti Crne Gore, ali koje su iznimno fleksibilne prema anticrnogorskom djelovanju promotora „srpskoga sveta“. Taj dio glasača lakše će osvijestiti što se događa. Unutar onog pak korpusa koji je na referendumu 2006. bio protiv crnogorske neovisnosti (45 posto građana) jedan će dio s vremenom ipak steći dovoljnu razinu crnogorske nacionalno-državotvorne svijesti. Drugi će dio, kako izgleda, trajno ostati poistovjećen s politikom Beograda prema Crnoj Gori priželjkujući u osnovi njezino utapanje u okvire Srbije.

Tko bi po Vašem mišljenju mogao formirati vlast u dvama važnim gradskim središtima – stranke proeuropske, prozapadne orijentacije ili one „svetosavske“, koje Crnu Goru žele vratiti pod potpunu vlast Beograda?

Sad je to još teško reći jer nitko nema dovoljnu većinu da konstituira vlast sukladnu vlastitim prioritetima. No uz adekvatan mig sa Zapada, takav kojim bi se u Crnoj Gori potaknulo formiranje novih koalicija, sigurno je da bi i u samoj Podgorici i u Kotoru vlast mogle preuzeti prozapadne stranke.

Smatrate li da bi time bio završen pokušaj pretvaranja Crne Gore u Bjelorusiju, a građani okrenuli leđa tom konceptu?

Mislim da u kontekstu protekloga razdoblja nije ni postojala šansa za pretvaranje Crne Gore u Bjelorusiju niti da će postojati. Meni je jasno da nacionalno svjesnim Crnogorcima iznimno teško pada ovo razdoblje, no njih u Crnoj Gori nije malo i nikad nisam sumnjao u njihovu sposobnost, posebice uz sudjelovanje manjinskih naroda, da obrane pozicije Crne Gore i crnogorstva. I siguran sam da će njihove pozicije s vremenom jačati, a time i kapacitet Crne Gore da se riješi tereta „srpskoga sveta“.

Promotori srpske velikodržavne ideje uz pomoć SPC-a pokušavaju rastvoriti državno tkivo Crne Gore

Dolazak srpskoga patrijarha u Bijelu i izjava o tisućugodišnjoj prisutnosti Srba na Mediteranu, prisvajanje tamošnjega hrama kao srpskoga, na dan lokalnih izbora, koliko je vjerski, odnosno politički čin? Po svemu, vodstvo SPC-a ne odustaje od svojih ciljeva. Može li suverena država tolerirati takvo ponašanje?

SPC je glavni instrument posredstvom kojega promotori srpske velikodržavne ideje pokušavaju rastvoriti državno tkivo Crne Gore i nacionalno crnogorstvo. I to će raditi dokle god mogu. Činjenica je da se tim djelovanjem uspjelo podvojiti pravoslavni korpus u Crnoj Gori te u tim uvjetima nije jednostavno dokinuti destruktivno djelovanje SPC-a. Iz jednostavnoga razloga što je, slikovito govoreći, SPC „omađijala“ znatan dio populacije koji je spreman suprotstaviti se i državi ako ju pokuša obuzdati. No s vremenom će se mijenjati odnosi, a time i pozicija SPC-a u Crnoj Gori.

Crnogorski mediji zabilježili su znatan broj „izbornih turista“ iz Srbije i Republike Srpske na dan izbora. Je li riječ o nekom novom fenomenu, od parlamentarnih izbora 2020., ili je to praksa otprije?

Za vladavine DPS-a takva praksa baš i nije bila moguća, barem ne u znatnijoj mjeri. Dakle, ona je u optjecaju od 2020. i, kako izgleda, s vremenom stječe sve uočljiviju formu.

Zapad pristupa Crnoj Gori činovnički, izlizanim floskulama

U Crnoj Gori znatne su primjedbe suverenističkih predstavnika na nezainteresirano ponašanje EU-a i prilikom posljednjih lokalnih izbora. Jesu li takve primjedbe utemeljene?

Mislim da su te primjedbe opravdane kao i općenito primjedbe koje se odnose na odnos Zapada prema Crnoj Gori u posljednje četiri godine. S te zapadne strane najčešće se pristupa činovnički, s izlizanim floskulama, bez dubljega razaznavanja procesa koji se događaju u Crnoj Gori, onoga što oni uzrokuju ili mogu uzrokovati. I taj pristup nije dobar. Ne zbog toga što Crnoj Gori prijeti da sutra propadne, postane srpskom provincijom i ruskom lukom na Jadranu. Nije dobar stoga što je očigledno da se sa srpsko-ruskih pozicija djeluje na urušavanju crnogorskoga društva, na njegovoj polarizaciji, što može biti uvodom u oštrije i to instrumentalizirane sukobe.

Novi američki izaslanik ne bi trebao biti popustljiv prema jačanju rusko-srpskoga utjecaja na Crnu Goru

Postavljanjem novoga američkoga izaslanika za zapadni Balkan Alexandera Kasanofa, može li se očekivati drukčije stajalište SAD-a prema Crnoj Gori, ili će biti i dalje prepuštena sve jačemu rusko-srpskomu utjecaju?

Alexander Kasanof

Ne znam, vidjet ćemo. Određeni podatci u biografiji i političkom djelovanju Alexandera Kasanofa sugeriraju da ne bi trebao biti popustljiv prema utjecaju o kojem govorite, no na temelju njih je teško prognozirati daljnji karakter američke politike prema zapadnom Balkanu.

Aktualna crnogorska Vlada dopustila je u Beranima gradnju spomenika bivšemu crnogorsko-primorskomu mitropolitu Amfilohiju. Što bi na simboličkoj i političkoj razni to moglo značiti za Crnu Goru?

S jedne strane, taj spomenik podižu oni koji su se trajno priklonili Beogradu i djeluju sukladno njegovim očekivanjima. Dakle, u osnovi se podiže kao simbol srpstva u Crnoj Gori. No mitropolitu Amfilohiju su promotori srpske velikodržavne ideje štošta zamjerali u vođenju SPC-a u Crnoj Gori. Pa i to da ju je u bitnome osamostalio. Uzimajući te kritike u obzir, zatim garnituru koja ga je naslijedila i koja je potpuno podložna Beogradu te na kraju činjenicu promjenjivosti crnogorskih političkih prilika – tko zna. Možda za pedesetak godina mitropolit Amfilohije, barem za jedan dio crnogorskoga društva bude simbolom crnogorstva.

Hrvatskoj treba biti strateški cilj snažna i stabilna Crna Gora

Hrvatska je građanska inicijativa osvojila u Kotoru jedan mandat. Kakvo je značenje toga mandata?

Pa važno je da Hrvati u Kotoru imaju taj jedan mandat od ukupno trideset i tri, odnosno da se čuje njihov glas kao Hrvata. No u općini Kotor, što nacionalno izjašnjenih što neizjašnjenih Hrvata ima oko 12-15 posto od ukupnog stanovništva te bi u normalnijim okolnostima Hrvatska građanska inicijativa mogla računati i s 3-4 zastupnika.

Prate li hrvatski mediji dovoljno političke procese u Crnoj Gori, drukčije, daje li Hrvatska, kao članica EU-a dovoljno prostora za afirmaciju proeuropskih snaga Crne Gore, ili zapravo sve ograničavaju zamrznuti odnosi s aktualnom političkom garniturom, koja je marioneta velikosrpske politike?

Hrvatska bi mnogo više mogla i trebala učiniti za afirmaciju suverenističkih, proeuropskih snaga u Crnoj Gori. Crna Gora podijeljena je na prosrpski i na taj nacionalno-crnogorski blok. Srbija ulaže znatna sredstva u „svoj“ blok, primarno rukovođena interesima koje smatra strateškim. A ti su da preko teritorija Crne Gore osigura izlaz na Jadran i logističku potporu istočnomu dijelu Republike Srpske do njezina eventualnoga pripajanja. Time bi se Srbija iznova našla u zaleđu Dubrovnika. Valjda je strateški cilj Hrvatske da se to ne dogodi, a samim tim valjda joj je strateški cilj snažna i stabilna Crna Gora. Pa koliko u tom smislu Hrvatska, konkretno u odnosu na Srbiju, ulaže u Crnu Goru? Neprimjereno malo!

Gospodine Mrduljaš, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać

Advertisement

Vijesti

ŠTO JE SAD TO!? Misteriozna ‘vrata’ na Antarktici, stručnjaci pokušavaju dokučiti tajne…

Published

on

Tajanstvena ‘vrata’ pronađena na Antarktici kod nekih izazivaju bijes dok stručnjaci žure otkriti koje tajne skrivaju – piše Denis Ivić na Epoha.com.hr.

Tajanstvena “vrata” otkrivena su na Antarktici, jugoistočno od japanske stanice Showa, što je izazvalo intenzivnu znatiželju i val nagađanja na internetu. Neobična struktura osvojila je internet, s teorijama koje se kreću od tajnih istraživačkih objekata do aktivnosti vanzemaljaca. 

Neobičnu strukturu uočio je korisnik Reddita na Google kartama na koordinati 69°00’50″S 39°36’22″E.  

Objavljujući na forumu, napisali su: ‘Masivna vrata na Antarktici?’, zajedno s koordinatama. 

Izvješće Daily Maila: Objava je privukla veliku pozornost, sa stotinama gledatelja koji su pohrlili u komentare kako bi raspravljali o tome kakva bi struktura mogla biti. 

‘Samo su raznesena vrata Boeinga’, odgovorio je jedan korisnik, dok je drugi napisao: ‘To je zapravo kuća za odmor Bigfootsa’.

Jedan je korisnik sugerirao da su to ‘vrata Agarthe’, dok je drugi tvrdio da bi to mogao biti ‘veliki trezor sjemena poput onog u Svalbardu u Norveškoj.’

Prema profesoru glaciologije, pravi identitet strukture mnogo je manje uzbudljiv nego što bi vas ove teorije mogle navesti da vjerujete.  

Profesorica Bethan Davies, profesorica glaciologije na Sveučilištu Newcastle, pogledala je koordinate na Google Earth Pro, što joj je omogućilo da vidi povijesne slike.

‘Ovo se obilježje nalazi u području brzog morskog leda na istočnoj Antarktici, odmah uz obalu’, objasnila je za MailOnline. 

‘Tamo postoji niz otoka i voda je prilično plitka. 

‘Ovo je santa leda koja se nasukala i sada je zaglavila i otapa se na licu mjesta. Možete vidjeti mnoge druge sante leda u tom području.’

Profesor Martin Siegert, sudirektor Instituta Grantham, složio se s profesoricom Davies. 

Rekao je za MailOnline: ‘Ovo je jednostavno strujanje leda oko čvrste subglacijalne prepreke, pod utjecajem otapanja i ponovnog smrzavanja leda i katabatskih vjetrova. 

‘Led je ovdje prilično tanak, što dokazuju drugi izdanci stijena u blizini, tako da će utjecaj korita na tok leda biti jak. 

‘To je zanimljiv uzorak, ali nije neobičan ili iznenađujući glaciološki.’

U međuvremenu, profesor John Smellie, vulkanolog sa Sveučilišta u Leicesteru, našalio se: ‘Što bismo bez teoretičara zavjere? 

‘Rezultat nije sjajan i ne prepoznajem lokalitet, ali izgleda mi kao da je ekshumirana kratka izbočina stjenovitog grebena zbog spuštanja leda. 

‘Čini “vrh” “vrata”. I tu su dva istaknuta paralelna snježna repa koja tvore strane “vrata”. Snježni repovi pokazuju vam orijentaciju prevladavajućeg smjera vjetra. 

‘Dakle, s dobrom maštom, postoji slab i potpuno lažan izgled nalik na vrata. 

‘Prilično sam siguran da je to samo prirodni fenomen i nema razloga za uzbuđenje.’

Continue Reading

Vijesti

Rusija upozorava Izrael da “čak ni hipotetski” ne pomisli napasti iranska nuklearna postrojenja

Published

on

Zamjenik ministra vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Rjabkov izjavio je ovo (ne ćemo prenijet cijelu rečenicu jer je previše uvredljiva, op.Ur):

“U više navrata smo upozoravali i nastavljamo upozoravati, i ponovo upozoravamo na hipotetsko razmatranje mogućnosti napada na nuklearne objekte i nuklearnu infrastrukturu. To bi bio katastrofalan razvoj događaja i potpuno negiranje onih postulata u području osiguranja nuklearne sigurnosti koji postoje”, rekao je zamjenik ministra.

Ovu priču prenio je i Reuters.

Nulta zaštita:

Izraelski sigurnosni izvori rekli su za ABC News i CNN da je premijer Benjamin Netanyahu odobrio niz ciljeva za osvetničke udare protiv Irana, koji se smatraju neizbježnim, nakon velikog iranskog napada balističkim projektilima na Izrael 1. listopada.

Međutim, nije naveden nikakav vremenski okvir, samo da se očekuje da će napad biti izveden prije 5. studenog, dana izbora u Americi. Američki dužnosnici očekuju da će Izrael odgovoriti na iranski napad ovog mjeseca prije 5. studenoga, rekli su izvori CNN-u, što bi gurnulo rastuću nestabilnost na Bliskom istoku izravno u javnost nekoliko dana nakon predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama, piše CNN. Rusija i Kina su jedini globalni glasovi koji pozivaju protiv bilo kakvog novog napada ili eskalacije od strane Izraela.

Izrael je upozoren da ne koristi saudijski ili irački zračni prostor za bilo kakve napade na Iran. Izvor: New Scientist Global Security

Zabrinutost Pekinga izražena je u razgovoru između kineskog i izraelskog ministra vanjskih poslova ranije ovog tjedna. Kineska strana također je osudila napade na Privremene snage Ujedinjenih naroda u Libanonu (UNIFIL), nakon izvješća da je IDF ranio dva pripadnika UN-ovih mirovnih snaga. Kina je ponovila svoj stav da želi vidjeti trenutni, potpuni i trajni prekid vatre u Gazi.

Ali kako kruže izvještaji da bi se očekivani napad Izraela na Iran mogao dogoditi svakog trenutka, Rusija je bila najsnažnija u svojim novim upozorenjima.

Zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov u četvrtak je prenio stav Rusije da Izrael ne bi trebao ni razmišljati o napadima na iranska nuklearna postrojenja ili infrastrukturu.

Rekao je da bi svaki “hipotetski” izraelski napad na iranska nuklearna postrojenja bio “katastrofalan”, prenosi TASS.

“Opetovano smo upozoravali i nastavljamo upozoravati, upozoravati [Izrael] da čak i hipotetski ne razmatra mogućnost napada na [iranska] nuklearna postrojenja i nuklearnu infrastrukturu”, rekao je Ryabkov. “To bi bio katastrofalan razvoj događaja i potpuno negiranje onih postulata u području osiguranja nuklearne sigurnosti koji postoje.”

Netanyahu je navodno u Bijeloj kući izjavio da će se Izrael obvezati napasti samo iranske vojne lokacije; međutim, izvješća iz Izraela nastavljaju sugerirati da sve opcije ostaju na stolu.

Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian (desno) sastaje se s ruskim tajnikom Vijeća sigurnosti Sergejem Shoiguom u Teheranu u kolovozu. Ured iranskog predsjedništva/AFP

Rusija i Iran nedavno su produbili svoje odnose na gospodarskom i vojnom planu. Zapad je čak optužio Teheran za prebacivanje balističkih projektila Rusiji za rat u Ukrajini, što su iranski i ruski dužnosnici zanijekali.

Ali SAD i EU su ipak iskoristili tu optužbu za nametanje novih sankcija najvišim iranskim i obrambenim dužnosnicima. Nadalje, sankcije “ciljaju tvrtke i pojedince optužene da su uključeni u prijenos oružja u Rusiju, uključujući glavnu zrakoplovnu tvrtku zemlje, Iran Air, te zrakoplovne tvrtke Saha Airlines i Mahan Air.” – rekao je zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov. https://t.me/rus_demiurge/83744

Continue Reading

Vijesti

Z. Mršić: Unija ide svojem kraju? Tvorevina koja je od početka bila osuđena na propast

Published

on

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti također bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi slabljenjem i propadanjem Europske unije kao usredištene političke tvorevine.

Unija je koncem 1993. godine zamijenila Europsku zajednicu, koja je bila slobodan savez ili slobodna zajednica dvanaest suverenih nacionalnih država. Europska unija od svoje je uspostave bila osuđena na propast, jer se od rimskih vremena do 1993. godine Europom nije upravljalo iz jednog mjesta, jer se njom iz jednog mjesta nije moglo upravljati i to zato što su Europu sastavljali zreli povijesni narodi.

Zdravko Mršić

Odluka o prekrajanju Europske zajednice u Europsku uniju donesena je neposredno poslije razdruženja Sovjetskog Saveza na Božić 1991. godine. To je bila odluka „vladine konferencije“ održane u Maastrichtu već u veljači 1992. godine. Tada je umove američkih neokonzervativaca skupno spopala zamisao o uništenju Ruske Federacije i o njezinu komadanju u preprodavljive nekretnine kao da u Rusiji ne postoji drevni ruski narod, kojemu je Rusija domovina i hraniteljica.

Bilo je smišljeno, da Europska unija i Atlantski savez postanu sredstvima zaposjedanja cijele Istočne Europe, kako bi vojska NATO-a izbila na ruske granice. Pristup svake istočne zemlje Europskoj uniji bio je uvjetovan njezinim prethodnim pristupom Atlantskom savezu. Tako je Unija postala sluškinjom NATO-a. Zanimljivo je to, da je upravo 1992. godine Francis Fukuyama objavio knjigu Kraj povijesti i posljednji čovjek (End of History and the Last Man), u kojoj se veseli ujednačivanju životnih prostora pod navalom svjetskog kapitala i posljedično nestanku povijesnih naroda.

Ipak, povijest nije povijest zemljopisnih prostora, nego upravo povijest naroda, koji na zemljopisnom prostoru izgrađuju i dograđuju svoj životni prostor. Narode se ne može ujednačiti. Narodi imaju svoju osobitost. Narodi su jedina prava nevolja kapitala. Nevolja Amerike nije silan napredak Kine, nego veliki zamah kineskog naroda.

Europska ekonomska zajednica (EEZ) nastala je iz prijeke potrebe naroda Europe, da prestanu međusobno ratovati i da među sobom uspostave tako tijesnu suradnju, da njihovim političarima ne padne na um da svoje narode gurnu u novi rat, koji bi mogao biti i nuklearni. Povezivanje Europe u cjelinu je izvorna europska zamisao, koju je 9. svibnja 1950. godine javno iznio francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman (1886.-1963.). Ministar Schuman je brzo odgovorio jer je Savezna Republika Njemačka utemeljena kao samostalna država 23. svibnja 1949. godine.

U opreci s takvim nastankom EEZ, Europska unija je nakazan umetak među europske narode. Unija je u sebi imala sjeme propasti otkad se zamisao o Uniji zametnula u umovima američkih neokonzervativaca. To se sjeme razvilo u nametnika, koji izjeda i ispija europske narode.

Dvanaest članica Zajednice bilo je namamljeno da krepko podupru preobrazbu svoje zajednice naroda u Uniju. Unija je pod geslom „sve tješnje integracije“ ili ucjelovljenja počela jediničnim zemljama nametati svoju politiku ili, pravo rečeno, američku politiku. Poznati su primjeri „briselskog“ dovođenja u Italiju za premijera Marija Montija (2011.-2013.) umjesto Silvija Berlusconija i Marija Draghija (2021.-2022.) umjesto Giuseppea Contija.

Poslije izbora u Austriji 29. rujna ove godine Europska unija ne želi da savezni kancelar bude „krajnji desničar“ Herbert Kickl, predsjednik slobodnih demokrata, koji je uz visoku izlaznost od 77 %. osvojio 30 % glasova, a broj sjedala u Parlamentu povećao od dosadašnjeg 31 sjedala na 57 sjedala. Dosad je Austrijom vladala crno-zelena koalicija. Crni, narodnjaci su izgubili 20 sjedala u Parlamentu i spali na 51 sjedalo, a njihovi dosadašnji ortaci, zeleni, izgubili su 10 sjedala. Koalicija je izgubila 30 sjedala i ne može nastaviti vladati. Bruxelles želi da novu vladu sastave narodnjaci i socijaldemokrati koji su zadržali svoje 41 sjedalo. Ta koalicija bi imala najmanju moguću većinu – jedna sjedalo. Predsjednik narodnjaka Karl Nehammer, koji je potučen do nogu, kaže da Kickl ne smije postati savezni kancelar.

Po navedenim primjerima biranja premijera, ispada da Europska unija ne dopušta jedinačnim članicama da vode nacionalnu politiku. Sva europska politika mora dolaziti iz Bruxellesa. Glavne značajke briselske politike su: (1) nametanje briselske odnosno američke politike članicama i narodima Unije; (2) slobodno useljavanje u Uniju; (3) potpuno odbacivanje i žestoko kažnjavanje Rusije; (4) bjesomučno vođenje rata protiv Rusije u Ukrajini; (5) zapodijevanje gospodarskog rata protiv Kine; i (6) suzbijanje djelovanja desnih i lijevih „krajnjih stranaka“ diljem Unije.

Posljedice takve politike i geopolitike Bruxellesa su: (1) kočenje ili zaustavljanje prirodnih političkih postupaka, koji se rađaju u Uniji kao odgovor na teško stanje naroda; (2) pružanje potpore useljenicima, posebice novim useljenicima iz Ukrajine; (3) podnošenje golemih izdataka Rata za Ukrajinu; (4) skupoća života, koja ponajviše dolazi od skupoće energenata i smanjenje gospodarstva u zemljama Unije; (5) deindustrijalizacija proizvodnog gospodarstva u Uniji; i (6) zapodijevanje gospodarskog rata protiv Kine, koja je postala najvećom industrijskom i trgovinskom silom svijeta te koja je preuzela svjetsko predvodništvo u unapređenju tehnologije.

Međutim, u posljednje vrijeme mnoge članice Unije javno iznose ozbiljne zamjerke na politiku Unije. Nedavno je španjolski premijer Pedro Sánchez za posjeta Kini izjavio, da će Španjolska snažno utjecati na Bruxelles, da ne dođe do gospodarskog rata Unije s Kinom. Premijer će se suprotstaviti uvođenju dodatnih i teških trošarina na uvoz kineskih električnih automobila. Ministar gospodarstva Nizozemske Dirk Beljaarts odbio je američki zahtjev, da Nizozemska ne isporučuje Kini strojeve za proizvodnju poluvodiča, tvrdeći da „Nizozemska ima svoje gospodarstvo i da će se za nj brinuti“.

Prema agencijskim vijestima Njemačka udruga poslodavaca će za njemačko gospodarstvo „tražiti pomoć Kine“. Koncem rujna ove godine zamjenik njemačkog saveznog kancelara i ministar gospodarstva Robert Habeck, koji predvodi njemačke Zelene izjavio je, da neće dopustiti nastavak gospodarskog rata Unije protiv Kine. Spomenute izjave izabranih nacionalnih predvodnika u Uniji pokazuju, da će i uvriježene političke stranke Europe pod pritiskom novih stranaka i raspoloženja glasača tražiti napuštanje „američke“ politike Unije.

Ukupno gledano, u politici Europske unije nema mjesta brizi za njezine narode. Europske narode rastresaju i podrivaju useljenici, koji u Europi stvaraju svoje životne zajednice. Europski narodi su zapušteni, iako bi politika trebala obavljati posao za narod. Kapitalisti smatraju, da su im narodi prirodni neprijatelji, jer trajanje naroda počiva ne zajedništvu, a kapitalu odgovara raspršenost pučanstva. Stoga se postavlja pitanje: „Zašto se u Europi održavaju nacionalni izbori, zašto postoje nacionalni parlamenti i zašto ti parlamenti potvrđuju vlade, ako Europsko povjerenstvo vodi američku politiku i geopolitiku?“ Europsko povjerenstvo, zauzvrat, na vlast u Bruxellesu dovodi Amerika. To je razlog propadanju europskog gospodarstva, slabljenju Europske unije, brzom smanjivanju važnosti Europske unije u svjetskoj politici i općem tehnološkom zaostajanju Europe.

Ipak, u europskim narodima se događaju ozbiljne političke promjene. Budući da su zbog politike Unije najviše stradali europski narodi, u članicama Unije se utemeljuju narodnjačke ili populističke političke stranke, kojima je svrha ohrabriti, pokrenuti i obnoviti europske narode. Riječ „populizam“ uzimam potvrdno, iako su kapitalistički mediji tu riječ nastojali ocrniti.

Prvi populistički pokret javio se je u carskoj Rusiji koncem šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, u vrijeme velike preobrazbe ruskog političkog sustava, koju je provodio car Aleksandar II (1855.-1881.), koji je usredištenoj carskoj vlasti dodao područnu samoupravu, zemstva, i koji je počeo uspostavljati široku željezničku mrežu u Rusiji. Pripadnike pokreta nazivali su narodnicima (narodnjiki), a pokret narodnjičestvom. Narodnjačkom pokretu pripadao je i Lav Tolstoj (1828.-1910.).

Suvremeni europski populisti ili narodnjaci su u sukobu kapitala i naroda stali na stranu naroda, u opreci s Europskom unijom, koja je stala na stranu kapitala. Opreka naroda i kapitala je najdublji i presudan prijepor u kapitalizmu, ali i u sadašnjem svijetu. Suvremeni populisti ili narodnjaci ne žele, da privatni kapital i nadalje gospodari narodima, umjesto da narodi zavladaju skupnim kapitalom. Tu zadaću mogu obaviti nacionalne države pa populisti žele osvojiti vlast u nacionalnim državama.

Umor Europske unije te neumjesnost i dotrajalost njezine politike dobro pokazuju izbori u članicama Unije, koji su održani u nekoliko minulih godina. Dva su glavna rezultata održanih izbora: prvo, tekuće nacionalne vlade gube izbore (Nizozemska, Italija, Britanija, Slovačka, Austrija i druge), i drugo, na izborima sve bolje prolaze krajnje stranke, obično desne (Nacionalno okupljanje u Francuskoj, Braća ItalijeSlobodarska stranka u Austriji, Slobodarska stranka (Partij voor de Vrijheid – PVV) u Nizozemskoj, AfD i BSW (Bewegung Sahra Wagenknecht) u Njemačkoj i druge stranke drugdje. [U rujnu ove godine na pokrajinskim izborima u Češkoj pobijedila je stranka ANO („Da“), desna populistička stranka Andreja Babiša, koji je bio premijer od 1917. do 2021. godine. Stranka je pobijedila u 10 od 13 čeških pokrajina.]

Po meni, Europskoj uniji urođena je iznimna kratkovječnost. Mnogi politolozi su predviđali i raniji slom Unije. Ja bih radije govorio o preobrazbi političkog sustava Unije, koja bi Uniju ponovo prevratila u zajednicu država, koje bi čuvale svoju samostalnost i u zajednicu naroda, koji bi obnovili suverenost. Preobrazba političkog sustava Europe potrebna je za vođenje nove europske politike, koja bi brigu za nakupljanje kapitala i za njegovu usredotočenost u SAD zamijenila staranjem za europske narode. [Herbert Kickl je na svoje izborne oglase ispisivao riječi: „Ja sam vaše oruđe.“ (Ich bin euer Werkzeug).]

Smatram, da će do presudne promjene u političkom sustavu Europe doći po okončanju Rata za Ukrajinu, koji je Europa skupa s Amerikom zapodjenula, podupirala i razjarivala. Vidjet će se, da je „europska kraljica gola“. Kad Rat za Ukrajinu prestane doći će do pretresa političkih nakana Europe od vremena razdruženja Sovjetskog Saveza. U tom će pretresu Europi sinuti prava istina, koja će donijeti novi politički sustav, novu politiku i geopolitiku, novi skupni napor europskih naroda i svakako novu Europu.

Europa je u prošlosti doživjela nebrojene promjene političkih sustava, koje su donosili ratovi. Do Prvoga svjetskog rata u Europi su bile četiri carevine: njemačka, austro-mađarska, ruska i turska. Sve su one koncem rata propale. Osmanska carevina je spala na Republiku Tursku. Od Austro-mađarske su nastale dvije nacionalne države, Austrija i Mađarska, umjetna tvorevina Čehoslovačka, a neki dijelovi carevine pripojeni novoj državi Jugoslaviji. Drugi Reich se srozao na Vajmarsku republiku. Ruska carevina je nestala, ali su Velika oktobarska revolucija i Ruski građanski rat, koji je smislio Zapad spasile Rusiju kao golemu zemlju ruskog naroda, koji je uspostavio komunizam kao dotad neviđen politički sustav.

Poslije sloma Francuske carevine 1815. godine na francuski prijestol vraćena je loza Bourbona, koja je potrajala do revolucijske 1848. godine kad je obnovljena republika i uspostavljena Druga republika. Louis-Napoléon ili Napoléon III, koji je bio je nećak Napoléona Bonapartea izabran je 1848. godine za predsjednika Druge republike, 1851. godine izveo je državni udarac, a carem Francuske se je proglasio 1852. godine. Godine 1870. Napoléon III napao je Njemačku, brzo izgubio rat, a francuska je postala Trećom republikom s novim političkim sustavom.

Od 1853. do 1856. godine vodio se Krimski rat, u kojemu su Francuska i Britanija uz pomoć Austro-mađarske potukle Rusiju. Uvjeti mira su bili toliko porazni za Rusiju, da je car Nikola I svisnuo od jada, ali je njegov sin i nasljednik Aleksandar II uklonio postojeći politički sustav i napravio novi. Aleksandar II je ukinuo kmetstvo, stvorio područnu samoupravu, ojačao seoske zemljišne općine i počeo postavljati željezničku mrežu. (Ubrzo poslije Aleksandrova ubojstva napravljena je Prekokaspijska željeznica, koja je povezala Kaspijsko more i Afganistan.)

Što bi Europi mogao donijeti njezin poraz u Ratu za Ukrajinu

Prvo bi bilo uviđanje, da je od 1993. godine umjesto daljnjeg napretka Europe došlo do njezina slabljenja i istinskog propadanja. Europski narodi krivnju za to trebaju javno i nedvojbeno pripisati zamjeni Europske zajednice Europskom unijom, pod kojom je uspostavljen nakazan jedinstveni (ne jedincati), usredotočeni politički sustav, koji je bio i ostao neprimjeren među zrelim europskim narodima. Posljedično, europski narodi trebaju postaviti novi politički sustav, u kojemu će oni moći ostvariti životni zamah, koji bi im nosio napredak. Narodi Europe moraju biti slobodni.

Drugo, europski narodi se moraju brzo oporavljati od teških posljedica bolesnog stanja, u kojemu su predugo bili cijelog prebivanja u čudovišnoj američkoj tvorevini zvanoj Europska unija.

Treće, europski narodi moraju smišljati i skupno provoditi vlastitu politiku, bez obzira na potrebe, želje i prohtjeve američke politike, koja je u vrijeme propadanja Europe upropastila i američku državu i američko pučanstvo.

Četvrto, europski narodi, koji još uvijek robuju Uniji i služe Americi trebaju prigrliti ruski narod kao europski narod, posebice ako se uvaži to, da je ruska država bila pomirljiva prema Europskoj uniji i čak susretljiva Uniji dok nije Rusima postalo jasno, da Amerika putem Atlantskog saveza nastoji zavladati Rusijom. Sjedište Atlantskog saveza treba premjestiti iz Bruxellesa, možda u Pentagon, a najbolje bi bilo NATO raspustiti, jer služi samo kao uređaj AI za izricanje prijetnji. Usto, Rusija bi Europi poslužila kao izvrsna spona s Azijom, koja je postala svjetskim industrijskim pogonom i tehnološkim rasadnikom.

Peto, budući da su svjetsko poslovanje i vrsta Homo sapiens postali globalizirani, Europa koja je rodila Ameriku mora prerezati „pupčanu vrpcu“, koja je veže uz Ameriku, koja se je poslije Drugoga svjetskog rata prema Europi držala kao hegemon ili kao okupacijska sila. Europski narodi trebaju pojedinačno i skupno uspostavljati suradnju s ostalim narodima svijeta i s njihovim poslovnim udrugama. Europu od Afrike dijeli samo Sredozemno more pa je Afrika za Europu prirodna ortakinja u području poslovanja, financijskih ulaganja, tehnološke suradnje i obrazovanja. Europa ima dobar zemljopisni položaj.

Šesto, europski narodi se moraju hitno ponovo industrijalizirati. Europa je iskoristila svoje prirodne izvore, a usluge su dobrim dijelom mjesne pa ih je teško izvoziti. Nekad su financijske usluge bile izvozna dobra, ali otkad je financijsko poslovanje svijeta umreženo, sahnu i nekad važna financijska središta kao što su London, Frankfurt, New York, Tokyo i Hong Kong.

U novoj Europi bit će presudno važno, da se nove europske vlasti – kakvegod one budu – brinu za svoje narode te da im jamče suverenost, pružaju zaštitu i namiču blagostanje. U staroj, dosadašnjoj Europi najgore su prošli njezini narodi. Nebriga za narod izvire iz Amerike, koja nema narod i koja nikad nije željela imati narod. Europu, ipak, čine narodi.

Zdrvko Mršić/HKV

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved