Ovih dana 1918 g., dakle pred točno 106 godina, stvorena je država, koja se zvala država SHS. Ova država ostala je upamćena jedino kao prethodnica Jugoslavije u različitim nazivima formatima i sistemima. A nije moralo biti tako – piše Ivan Pletikos na svom profilu.

U naravi radilo se o teritoriju koji je ostao na ovom prostoru iz rasformirane moćne države KuK Monarhije. Na tom prostoru živjelo je oko pet milijuna Hrvata obje vjere (hrvatski nacionalistički pokret u Bosni u to vrijeme predvodili su muslimani, Behmeni i Berberi), nešto manje od milijun Slovenaca i oko dva milijuna pravoslavaca.

Radilo se o prostoru koji je po GDP-u bio dva i po puta bogatiji od kraljevine Srbije s kojom će ući u rojalističku asocijaciju. Feldmaršal Borojević vladi SHS u Zagrebu stavio je na raspolaganje svu svoju vojsku, koja se povukla s ratišta na Soči, i koja je tada predstavljala najaču vojnu silu u južnoj Europi. Mornarica locirana pretežno u Puli i Boki predstavljala je najjaču armadu Mediterana i jednu od najjačih na svijetu.

I sve su to imali na pladnju hrvatski (i slovenski) političari toga doba, kao i činjenicu da im je Car nudio konfederaciju, ali naša Trupilo Bross su to odbili. Ipak zahvaljujući legendarnoj političkoj stupidoznosti i drugorazrednosti, ma koliko im bista i ulice nadavali, naročito najodgovorniji kako ih zovem braća Trupilo iliti Trupilo bross (brothers), a radi se o Anti Trumbiću i Franu Supilu (i Dinku Trinajstiću i dr), donesena je odluka o asocijaciji sa Srbijom u “zajedničku državu”. U kojoj su svi sa zapadne strane odmah popljačkani načinom konverzije novčanica (kao što je to napravio Piemont Napuljskom kraljevstvu Ujedinjenjem Italije), a to je bilo najmanje zlo koje će ih snaći, u što su se mogli odmah u prosincu te godine usred Zagreba i očima osvjedočiti…

Povijest odnosa naroda “na ovim prostorima”, do 1918, nikako nije samo idilična. Ali bitno je tu reći da dotada nije bilo mržnje između dva naroda (izvan ekskluzivnih političkih i intelektualnih krugova), nije bilo ratova…

Činjenica je dapače da su Hrvati ratovali na strani Srbijanaca i to individualno, a bogme i organizirano u sklopu Monarhije pomažući Srbiji u ratu protiv Bugarske.

Tek ulaskom u Jugoslaviju/e, počinje povijest međusobne mržnje i klanja. Dva raspada Jugoslavije bila su ekstremno krvava. Naravno u narativu za sve su krivi Hrvati. Ali znamo za te laži,, I te krvi i tih laži (koje još žive) ne bi bilo da nije bilo Jugoslavije.

Ako nije jasno da ponovim: da nije bilo te Jugoslavije/a, ne bi bilo milijunskih nepotrebnih žrtava!
Usput: u zajedničku državu ulazi otprilike jednak broj Srba i Hrvata (nešto manje od četiri milijuna). Iz Jugoslavije izlazi četiri milijuna Hrvata i osam milijuna Srba!

E moja Trupilo Bross i onda i danas…

U jednoj od svojih sarkastičnih i podmuklih izjava, Churchill je rekao 11/11/1947: “Doista, rečeno je da je demokracija najgori oblik vlasti”… i odmah nadodao:  “osim svih onih drugih oblika (vlasti) koji su s vremena na vrijeme isprobani.…”

Drugim riječima, žali se koliko hoćeš, imaš pravo, ovo je loš režim… ali nema ti druge ni micanja, mi ćemo ti vladati te progutaj ili nestani.

Veliki neprijatelj Hrvata i nacionalne i tradicionalne Europe rekao je veliku laž: da nema alternative demokraciji. Ne, nije istina: alternativa postoji, i ako se demokraciji barem ne stave filteri i kontrole, ovi će nas izbrisati sa lica zemlje.

Kako funkcionira ova demokracija, općenito na zapadu, a i dalje?

1. Na glavna mjesta dolaze političari, a ne stručni ljudi. Na čelu recimo ministarstva energije ne dolazi neki dobri i isprobani inžinjer, nego političar koji će vjerno i dosljedno prenositi odredbe koje mu su stave na stol. On sam se okruži njemu pouzdanim suradnicima, kako se kaže u Hrvatskoj uhljebima, čiji će zadatak biti ostati na položaju, a ne učiniti dobro. I, ako bi kojim slučajem bio inžinjer, ne će doticati u struku nego će djelovati isključivo kao političar. Pravi stručni ljudi su stavljeni na druga ili treća mjesta, koji su tek oni koji nešto  rade, koliko im bude moguće, i uvijek pod kontrolom prve i druge linije.
2. Obrazovni sustav za indoktrinirati ljude koji će eventualno znati napraviti štogod, ali nikad pitati se o smislu onoga što čini. Tehnika, ne kritika ni pitanje o smislu ili dobroti i shodnosti onog što se vodi. Stoga nije slučajno da obrazovni sustavi diljem zapada prave upravo takvu vrstu ljudi. Vidjeli smo na primjeru “plandemije” – jer iza nje je postojao plan – da ćeš imati liječnike koji će preporučiti cjepivo, ali nikad se pitati je li dobro ili nije. Možeš dobiti Nobel za Medicinu kao Luc Montagnier, ali ako kažeš da cjepivo nije dobro, ne trebaš više.
3. Sredstva javnog priopćenja su financirana uz uvjet za prenijeti političke korektne misli. Tko govori suprotno, taj je konspiracionist i širitelj “fake” vijesti, s kojim ćemo se još obračunati kad podesimo zakon koliko bude potrebno.
4. Sve veća kontrola sudskog sustava. Kad si vidio da čak i ministri završe u zatvoru, a da ne govorimo o vođama vlade? Ako neki od bivških političara i završe tamo, to je na kratko vrijeme, dok je cijeli proces čista šminka. Nekima njihovi negdašnji suradnici, sada na čelu vlasti, i opraštaju kaznu, tako da unatoč presudi niti povire tamo.
5. Sport i razonoda, iz dva razloga: odvući pažnju od bitnih stvari, te iskvariti običaje čistom pornografijom i degeneracijom koja se servira na sve strane, uz prećutno odobrenje vladajućih. Znate, to je sloboda. Protiv takve slobode mi ne ćemo ići. Ali osudi se pijuknuti o čemu ne treba, tebe dečko i seko čekaju članci o “govoru mržnje”.
6. Ostali društveni istaknuti agenti nisu strani političkoj korektnosti. Napr crkvena hijerarhija u velikom broju. Dosadne zvanične tvrdnje o inmigraciji. Je li dosta više, molim vas? Kod novoimenovanog kardinala Nemeta malo se komentirala njegova obveza svim svojim svećenicima za cjepljenje. Poeni su tu.
7. Krediti državama. Stavio sam na sedmo mjesto da se ne zaboravi, ali ustvari su na prvom. Tko ih daje, po kojim uvjetima? Odatle tolika jednoličnost u glavnim političkim smjernicima u svim zapadnim državama, gdje dolazi u svojim okolnostima i Hrvatska.

Ne ćemo više. Ove linije nisu teoriziranje. Imamo krvavi primjer na katastrofi u Valenciji. Kako je moguće da vladin delegat u Valencijskoj regiji kaže u utorak “Crvena uzbuna je do 18:00 sati”.

Upravo nakon toga počinje nadiranje vode. Ljudi izađu na ceste i ulice vraćajući se kući ili poslom i hvata ih strahovito nevrijeme i pljusak koji silazi s nebe kao iz bačve. Daleko najveći broj poginulih i nestalih (govori se o službenih 2500 nestalih, plus više od 200 mrtvih zasada), jest na cestama i ulicama. Uloga ljudskog faktora para oči i ljudi vrište od očaja i bijesa. Mnogi zaključuju: ovi ili nemaju pojma o pojmu, ili žele da nas pobiju.

Der Leyen odmah istrčava govoreći o klimatskim promjenama. Koje klimatske promjene? Ovo je zapadni Mediteran, ovo se može dogoditi svako nekoliko decenija, kao šte se vidi na dojnjoj slici iz 1957:

Ali ima jedna razlika: onda je vladao vama omraženi Franco, koji je nakon velike poplave 1957-me (tada je meteorologija bila još slaba, a niti je mogao biti obični radio u svakom domu) okupio stručnjake i pitao ih što treba učiniti za izbjeći ove katastrofe u budućnosti. Rekli su mu: dvije stvari su potrebne, prvo napraviti brane za zadržavanje vode uzvodno, i drugo napraviti novi vještački tok rijeci Turia koja u Valenciji ima deltu, van grada i izbjeći ovakve situacije. Tako će i biti, odgovorio im je Franco, te odredio da se sprovede u djelo procjena stručnjaka.

Tako se vlada, dragi moji, ali njima je krivo što je Franco zabranjivao ne samo komunizam, nego i pornografiju, nego i masonske lože. Koji neprijatelj slobode! Danas, naprotiv, neke od tih napravljenih brana su počeli rušiti, jer kažu, smetaju pridodnom toku rijeka!? Iz tih njihovih ekoloških razloga.

Kad je Španolska bila izolirana nakon II sv rata, narodu je bila potrebna hrana za preživjeti, ili pasti na koljenima pred stranim moćnicima. Nemamo ljudi na selima da rade na zemlji i čuvaju stoku, govorili su vođi. Onda ćemo dovesti narod na zemlju da je radi. Ali narod ne možeš dovesti na zemlju, a ne dati mu sredstva za život. Treba im dati kuće i stanove, napraviti putove do tih sela, crkve da se mogu moliti Bogu, škole za obučiti djecu, zdravstvene domove za očuvanje zdravlja. PET MILIJUNA stanova i kuća napravljeno je u onom periodu. Sa oko 200 m2, za brojne obitelji. Domovi su trebali biti isplaćeni od rezultata rada. Tako se podiglo 320 sela u Španjolskoj, i problem je bio riješen.

Tako se vlada, dragi moji. A što ste vi napravili? Idemo nizbrdo kao kola bez kočnice.

Ljudi su tako ljuti zbog ove tragedije, da se ne može ni zamisliti, i mislim da će mnogima otvoriti oči.

Žele nas robove, glupe i poslušne.

Ili duboko preispitajmo demokraciju, ili će nas dokrajčiti.

Milenko Bernadić, dopisnik za Croativ iz Španjolske.

Ljudi koji se bore puni su rana i ožiljaka. Mnogi misle da rane i ožiljci nagrđuju tijelo. Međutim, istina je da ga oni ukrašavaju.

U berbi maslina jedan berač se nije štedio. Zavlačio se gdje je najgušće. Saginjao se pod najniže grane starih stabala i brao klečeći. Penjao se po visokim stablima iako je bilo i mlađih berača od njega. Strpljivo i revno je brao plodove i gdje su se grane masline uz kamene ogradne zidove i gomile ispreplele s dračom ne mareći za njene ubode i trnje koje mu je ostavljala u prstima te mu i kasnije zadavalo bol na svaki vanjski pritisak. Zbog svega toga imao je mnoštvo ogrebotina i rana po rukama i glavi iako ih je prije branja zaštitio dugim rukavima i kapom.

Nakon branja za stolom su ga zbog toga zadirkivali, a neki mu se i rugali. To su bili upravo oni kojima nije bilo ni na kraj pameti da u berbi, da u borbi daju sve od sebe. Jedan mu je čak rekao: „Ta pogledaj se na što sličiš! Da ne znam da si brao masline i sretnem te takvoga pomislio bih da si se s nekim potukao.“ Napadali su ga i vrijeđali vjerojatno zato da pažnja ni u kojem slučaju ne padne na njih kao na ljude koji su u berbu došli kao na izlet da se druže sa ljudima sa kojima im je ugodno biti, zafrkavati se, jesti, piti i pjevati.  

Po ranama i ožiljcima se najbolje vidi kakav je tko. Rana se ne trebamo bojati, ni sramiti. Naprotiv, s njima nam se ponositi. S njima se ne izlažemo pogibelji i smrti, već smrt pobjeđujemo. 

Isus je u svojoj životnoj borbi na kraju bio toliko izranjen da nije bilo ni najmanjeg dijela tijela, ni duše bez rana. Ranama je pobijedio smrt i uskrsnuo. 

Po uzoru na Isusa i svi sveti su po ranama postali sveti.

Jao onom tko na posljednji sud pred Boga stane bez rana i ožiljaka!

Ivan Bašić