Među epohalnim knjigama koje sam nebrojeno puta pročitao u proteklih dvadesetak godina, posebno mjesto zauzima poznata postdoktorska disertacija Josepha Ratzingera, Die Geschichtstheologie des heiligen Bonaventura (1959). Prevedeno na engleski 1971. pod naslovom Theology of History in Saint Bonaventure, djelo predstavlja jednu od najfascinantnijih rasprava u cjelokupnoj povijesti kršćanske teologije.

Slika gore: Krist pred velikim svećenikom Gerarda van Honthorsta (1617.).

Općenito, kontekst uključuje sofisticiranu doktrinu o tome kako se cijela povijest svijeta može tumačiti da bi se razjasnilo značenje knjige sa sedam pečata, koja otvara 5. poglavlje Apokalipse svetog Ivana. Budući da svrha ovog članka nije raspravljati o svim tumačenjima koja je predložio Joachim od Fiore (oko 1135. – 1202.) i, slijedeći njegove stope, sveti Bonaventura (1221. – 1274.), ovdje ću samo spomenuti središnju ideju teologija povijesti koju su razvila dvojica.

Od glave do udova: život našega Gospodina, Isusa Krista, odražen u njegovoj Crkvi

U svojoj srži, to je teološko-ekleziološka ideja koja tvrdi da će sve što je doživjela i pretrpjela druga osoba Presvetog Trojstva, Utjelovljeni Božanski Logos – Isus Krist – tijekom svog zemaljskog života, doživjeti i Njegovo mistično tijelo, Crkva koju je On osnovao . Drugim riječima, sve što se na “mikro” razini odnosi na božansko-ljudsku osobu Isusa Krista, na “makro” razini vrijedi i za Njegovu Crkvu. Ako je to slučaj, posljedice takve doktrine doista su izvanredne. Jer uz velike znakove koji nam omogućuju razaznati približavanje svršetka svijeta ^[1]1, analogije između života i muke Spasitelja Krista te postojanja i patnje Crkve pružaju cjelovit okvir za tumačenje povijesti i razlučivanje blizina posljednjih vremena. Da stvari budu što jasnije, predložit ću nekoliko primjera – nadamo se rječitih.

Jedan od ključnih trenutaka u Spasiteljevom zemaljskom životu bila je njegova Kaifina osuda na smrt. Najznačajniji odlomak nalazi se u 11. poglavlju Evanđelja po Ivanu:

Jedan od njih, po imenu Kajfa, koji je te godine bio veliki svećenik, reče im: ‘Vi ništa ne znate. Niti smatrate da je korisno za vas da jedan čovjek umre za narod, a da ne propadne cijeli narod.’ I to nije govorio sam od sebe: nego je, budući da je bio veliki svećenik te godine, prorekao da će Isus propasti umrijeti za naciju. I ne samo za naciju, nego da okupi u jedno djecu Božju koja su bila raspršena. Od toga su dana stoga smislili da ga ubiju (Ivan 11:49-53).

Ovdje se susrećemo s jednom od biblijskih misterija: kako je moguće da upravo osoba koja je – praktički govoreći – odredila Spasiteljevu smrtnu kaznu, može i proricati? Sveti oci i crkveni naučitelji opširno su komentirali ovaj aspekt. Nakon pažljivog čitanja, međutim, pojavljuje se još uznemirujući element: ova duboko antikristična figura obnaša upravo onu dužnost koju je sveti Franjo Saleški (1567. – 1622.) smatrao analognom papinoj – jer Kajfa nije nitko drugi nego Veliki svećenik izabranog naroda. Pitanje koje proizlazi iz ovog opažanja i isticanja još je više uznemirujuće od prve gore navedene misterije. Kako može doći do tako dubokog prodora zla unutar religije izabranog naroda?

Kako je moguće da Bog dopusti hijerarsima Njegove religije da postanu samo oruđe đavla, osuđujući na smrt samoga Boga? Vjerujem da su mnogi od nas razmišljali o takvim pitanjima. Ali vratimo se analogiji između Muke Spasitelja Krista i patnji Njegove Crkve.

Nakon što smo primijetili antikristov lik Kajfe, koji je, kao što jasno vidimo iz citiranog ulomka iz Evanđelja po Ivanu, bio sam “okidač” za odluku da se osudi i pogubi Naš Gospodin, Isus Krist, možemo ganuti naprijed pitajući se: tko bi u povijesti Crkve mogao biti taj lik sličan Kajfi? Tko bi mogla biti ta osoba – ili taj kolektivni entitet (ili institucionalni entitet, ako vam se više sviđa) – koji bi mogao ispuniti njegovu ulogu?

Očito ulazimo u teško i sklisko područje hipoteza. Međutim, ono što je važno je da imamo smjer za razmišljanje u kojem sve što možemo formulirati – bez obzira koliko neprecizno bilo – slijedi liniju tumačenja gdje se određeni događaji u životu Krista Spasitelja prenose u makro-dimenziju Njegove Crkve odgonetnuti značenje povijesnih događaja.

Krist i Kajfa u duhovnoj povijesti Crkve: dva moguća scenarija

Slijedeći ovu liniju tumačenja, evo dvije potencijalne radne hipoteze. Prvi se usredotočuje na osobnu dimenziju Kajfe, identificiranog kao Antikrista, sugerirajući da bi ta figura mogla biti samo netko tko je sposoban zabraniti prisutnost Spasitelja u stvarnom obliku njegova Tijela i Krvi u Svetoj Euharistiji. To bi uključivalo nekoga tko je sposoban, dekretom ili zakonom (građanskim ili crkvenim?), zabraniti bogoslužje – scenarij koji je Daniel već prorekao u svojoj knjizi Starog zavjeta. Tko bi mogao biti taj pojedinac? Ovo pitanje otvara put identificiranju vođe sposobnog nametnuti takvu tiransku odluku.

Druga radna hipoteza, međutim, nije usredotočena na osobnog Kajfu – jednog vođu – već radije na kolektivnu figuru, koju utjelovljuje skupina zlih i lažnih pojedinaca koji bi napustili istinsko štovanje (tj. štovanje) koje duguju isključivo Bogu u naklonost krivoj religiji ili krivotvorenom kršćanskom kultu. Očito, ova hipoteza također podrazumijeva zabranu – bilo (nepravednim) zakonom ili praksom – svete Euharistije. Nalikovao bi, primjerice, na one anglikance koji su izopačili bezvremenu liturgiju, zamijenivši je kultom ne samo nedopuštenim nego i nevaljanim (za dublje razmišljanje toplo preporučam prvi tom trilogije Michaela Daviesa, Liturgijska revolucija, pod naslovom Redoslijed Cranmer’s Godly).

Kao što sugeriraju ova dva primjera, Kristova se prisutnost u povijesti pretpostavlja euharistijskom, očitovanom u svetoj liturgiji Njegove Crkve. Jasno je da nije potrebno postulirati izravnu zamjenu legitimne liturgije nevaljanom; dovoljno je uključiti svetogrdne ili nedopuštene liturgije, gdje se stvarna prisutnost Spasitelja ismijava od strane onih koji sudjeluju bez obožavanja, poštovanja ili istinske ljubavi prema njemu ispunjavajući njegove zapovijedi.

Drugi smjer tumačenja mogao bi zamisliti Kristovu prisutnost kao prebivalište u dušama krštenih kršćana, koji u svojim srcima nose nadnaravnu milost vjere. U ovom slučaju, Njegova osuda na smrt značila bi otpadništvo mnogih kršćana (tj. katolika), napuštajući svoju vjeru u potrazi za zemaljskom srećom koja se inače čini nedostižnom. Ova hipoteza ima prednost jer objašnjava – slijedeći poznato Tihonijevo tumačenje, koje je kasnije razvio i doradio sveti Augustin – i pojavu Antikrista i veliko otpadništvo na kraju povijesti. Ti se događaji, prema Rimskom katekizmu, smatraju dvama glavnim znakovima smaka svijeta i ishoda posljednjeg suda.

Tri dana tame: Tijelo Kristovo u grobu

Eksperimentalno slijedeći ovu liniju tumačenja, povezao sam poznata Tri dana tame koja je prorekla blažena Anna Maria Taigi s tri dana koje je Krist proveo u grobu.^[2] Stoga je konkretna povijesna činjenica protumačena alegorijski tako da odgovara posljednjem razdoblju u povijesti Crkve: očitovanju Antikrista, tijekom kojeg će svjedočanstvo i prisutnost Kristova Društvenog Kraljevstva biti isključeni, ostavljajući Njegovo mistično Tijelo efektivno “pokopano” za tri dana.

Sažimajući gore predložene hipoteze, ponovit ću njihovu egzegetsku srž: svi ključni događaji koji su doveli do osude i pogubljenja Krista ponovit će se, na univerzalnoj razini, u životu Njegove Crkve – koja nije ništa drugo nego Njegovo mistično Tijelo. Dakle, proporcionalno onome što je pročelnik izdržao, izdržat će i članovi. To je bit teorije koju je razvio Joachim iz Fiorea, a koju je na svoj način slijedio sveti Bonaventura.

Ova vrsta tumačenja nije nova. Koristi se od vremena velikih otaca i crkvenih naučitelja. Na primjer, sveti Beda Časni, u svom tumačenju otvaranja sedam pečata u poglavljima 6-8 Otkrivenja, slijedi analogiju između Kristova života i drame Njegove Crkve. On posebno govori o razbijanju šestog pečata, “što će se dogoditi u vrijeme Antikrista.”^[3] Slično tome, poznati srednjovjekovni učenjak opat Alkuin iz Yorka (735.-804.) tvrdi da je potres znak konačnog progona pod Antikristom. Sveti Viktorin iz Pettaua (?–304.) i Cezarije iz Arlesa (oko 470.–543.) zastupaju isto stajalište.^[4] Međutim, kao što sam već naveo u članku o tumačenju Apokalipse svetog kardinala Johna Henryja Newmana, priroda konačnog progona tema je koja dopušta nijansirana čitanja.^[5]

Tko sprječava očitovanje Antikrista?

Produbljujući analogiju između Kristovog suđenja i muke i situacije u Crkvi, mogli bismo se zapitati – nakon što smo već sugerirali poistovjećivanje Kajfe s Antikristom – tko je tajanstveni τὸ κατέχον (tò katéchon) kojeg spominje sveti Pavao u 2. Solunjanima 2,6 –7. Kao što sam istražio u prethodnom eseju, ^[6] rasprava o ovoj temi zahtijeva pažljivu pozornost na nijanse Pavlova teksta. Međutim, drugi smjer je onaj predložen u ovom članku: tko je, u kontekstu Kristova života, katéchon spriječio – barem u početku – očitovanje Antikrista?

Odgovor se nameće sam po sebi: Rimsko Carstvo, koje je predstavljao Pilat. Kao što svi znamo, Pilat se do posljednjeg trenutka opirao želji onih koji su zahtijevali Kristovo pogubljenje. Tek kada im se odlučio prestati suprotstavljati, osuda i razapinjanje na križ postali su mogući. Ako Apokalipsi svetog Ivana pristupimo zajedno s Danielovim proročanstvima, možemo zamisliti scenarij u kojem bi zabrana svete liturgije (a time i svete euharistije) – što predstavlja “pogubljenje” Krista na razini cijele Crkve – biti spriječena figurom (svjetovnom ili crkvenom?) koja pokušava, “diplomatski” (kao što je Pilat učinio), omogućiti njezin opstanak. Ipak, na kraju, svladan golemim pritiskom protivnika i vlastitom slabošću (ili kukavičlukom), on bi popustio. Ono što bi uslijedilo je jasno: zabrana štovanja zbog Boga i, iznad svega, Njegove stvarne prisutnosti – tijela i krv, duša i božanstvo – u svetoj Euharistiji.

Naravno, takav se scenarij u potpunosti temelji na mojim nagađanjima. Stoga nema veću vrijednost od jednostavne hipoteze. Ipak, u mjeri u kojoj slijedi interpretativni okvir povijesti koji je predložio sveti Bonaventura, mogao bi dovesti do razmišljanja koja rasvjetljavaju situaciju u današnjem svijetu, a posebno u Crkvi.

Suštinski problem, međutim, uvijek se povezuje s činjenicom da nas naša duhovna sljepoća (posljedica dugotrajnih učinaka istočnog grijeha) sprječava da vidimo povijest onako kako su je vidjeli mali vidioci iz Fatime, odraženu u tom čudesnom zrcalu koje je Sam Bog.^[7] Stoga, bez ishitrenih zaključaka, možemo pokušati razumjeti naša povijesna iskustva molitvom i meditacijom o mogućim implikacijama tumačenja koje je predložio sveti Bonaventura, a kako ga je u svojoj disertaciji iznio Joseph Ratzinger.

[1]² Prvi članak u mojoj seriji posvećenoj raspravi o tim znakovima nedavno je objavljen u The Remnant: “Koji su znakovi smaka svijeta? Možemo li ih dešifrirati?” (https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/7473-what-are-the-signs-of-the-end-of-the-world-can-we-decipher-them) Prema Rimskom katekizmu tri su signa magna (“veliki znakovi”): 1) univerzalno/globalno širenje Evanđelja (“propovijedanje Evanđelja diljem svijet”); 2) veliko otpadništvo (“otpadanje od vjere”); 3) očitovanje Antikrista (“dolazak Antikrista”).

[2] “Tri dana tame: Pravo proročanstvo Anne Marije Taigi:” https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/6892-the-three-days-of-darkness-the -true-prophecy-of-anna-maria-taigi [Pristupljeno: 18. studenog 2024.]

[3] Komentar svetog Bede na 6. poglavlje Apokalipse može se pročitati ovdje: http://www.apocalyptic-theories.com/theories/bede/bedei6.html [Pristupljeno: 18. studenog 2024.]

[4] Vidi Latinske komentare na Otkrivenje, uredio i preveo s uvodom i bilješkama William C. Weinrich, IVP Academic, 2011.

[5] “The Last Persecution: Some Insights on Antichrist from Saint John Henry Newman:” https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/6887-the-last-persecution-some-insights-on -antichrist-from-saint-john-henry-newman [Pristupljeno: 18. studenog 2024.]

[6] “Antikrist više nije sputan:” https://onepeterfive.com/the-antichrist-is-no-longer-restrained/ [Pristupljeno: 18. studenog 2024.]

[7] U trećem dijelu tajne možemo pročitati sljedeće: “I vidjeli smo u neizmjernom svjetlu koje je Bog: ‘nešto slično onome kako se ljudi pojavljuju u zrcalu kad prolaze ispred njega’ biskup odjeven u bijelo ‘imali smo dojam da je to Sveti Otac’.” (https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_20000626_message-fatima_en.html)

Robert Lazu Kmita, dr. sc /OnePeterFive

Robert Lazu Kmita je romanopisac, esejist i kolumnist s doktoratom filozofije. Njegov prvi roman, Otok bez godišnjih doba, objavljen je 2023. Također je autor i koordinator brojnih knjiga (uključujući Enciklopediju svijeta J.R.R. Tolkiena – na rumunjskom). Njegovi članci objavljeni su u The European Conservative, The Remnant, Saint Austin Review, Gregorius Magnus, Catholic World Report, Second Spring, Radici Cristiane, Polonia Christiana i Philosophy Today, između ostalih publikacija. Živi u Temišvaru, Rumunjska, sa suprugom i sedmero djece. Posjetite njegov Substack kanal Kmita’s Library kako biste pročitali više njegovih članaka.

Grupa hrvatskih branitelja koji podržavaju predsjedničkog kandidata Tomislava Jonjića zaprijetila je blokadom ključnih prometnih točaka poput Masleničkog mosta, Mosta Franje Tuđmana i Knina, izražavajući nezadovoljstvo radom HRT-a i Hine – piše Marijana Dokoza u Fenix Magazinu.

U objavi na društvenim mrežama navode kako smatraju da ove institucije, koje se financiraju javnim novcem, nepravedno tretiraju njihovog kandidata za predsjednika, Tomislava Jonjića.

Objavu grupe branitelja iz Imotskog prenosimo u cijelosti:

UPOZORENJE

Mi branitelji, koji podržavamo predsjedničkog kandidata Tomislava Jonjića, tražimo za njega jednak tretman na javnim informativnim kućama, HRT i HINI. Mi ih plaćamo i mi smo odgovorni što oni uopće postoje.

Dosta nam je i zato najavljujemo i upozoravamo da ćemo vremenski blokirati Maslenicu, koju smo obranili, Most Franje Tuđmana, kojeg smo oslobodili i Knin u kojeg smo pobjedonosno ušli.

Borili smo se za demokraciju, na djelu je cenzura kakva nije viđena od doba Rankovića.

No pasaran!

To će mo i napraviti, pa nas uhitite kao što ste i Jonjićevu majku i oca, stoji u objavi grupe branitelja.

Fenix-magazin/MD

Prvom nedjeljom došašća počinje nova liturgijska godina. U misnom evanđelju Gospodin nas opominje: „Pazite da vam srca ne otežaju… u životnim brigama… Stoga budni budite i u svako doba molite…“ (Lk 21,34.36) – donosi nam don Mladen Parlov na svom profilu.

Malo smo zbunjeni. Kako se, Gospodine naš dragi, oduprijeti životnim brigama; kako njima ne biti pritisnuti, kad im ne možemo izmaći, kad se s tolikom silinom obaraju na nas pa nas pritišću, tlače, k zemlji vuku i o zemlju udaraju. Kao da bismo mi htjeli životne brige.

Ne, Gospodine, mi ih ne želimo, ali im izbjeći ne možemo. No, nisi li i ti sam htio da preuzmemo brigu za ovaj svijet; nisi li htio da budemo natovareni životnim brigama, tj. da živimo u odgovornosti spram vlastitom životu i životu onih koji su nam povjereni?

Nisu li upravo ti koji su nam povjereni, naša djeca i naši bližnji, naša životna briga; nismo li u konačnici mi sami sebi najveća životna briga kojom smo natovareni i kojoj ne možemo izmaknuti?

Doista, čini nam se da kad bismo izmaknuli životnim brigama kao da bismo se izmaknuli samom životu, a time i samome Bogu. Nije li Život drugo ime za Gospodina Boga?

Očito je riječ o nesporazumu. Očito Gospodin ne očekuje od nas neodgovoran život u kojem će se sve samo od sebe riješiti i razriješiti. Naravno da neće i naravno da Gospodin, kad govori o životnim brigama, ne misli ono što nama prvo pada na pamet.

Životne brige valja iščitati u svjetlu poziva da „budni budemo“ i da u „svako doba molimo“. Životne su brige neminovne, ali je način suočavanja sa životnim brigama veoma različit od čovjeka do čovjeka, od kršćanina do kršćanina.

Gospodin nas u biti upozorava kako u suočavanju sa životnim brigama ne smijemo dopustiti da nam srce oteža, da bude posve i jedino ispunjeno brigama i pokušajima da te brige riješimo vlastitim snagama. Zato i poziv da „budni budemo“, da „u svako doba molimo“. To je poziv na pogled gore, u visine odakle nam dolazi pomoć, nadahnuće i snaga za rješenje životnih briga.

Tek nam taj pogled gore, uvis, otkriva koja bi trebala biti naša najveća, najživotnija i najžurnija životna briga: briga oko vlastite svetosti, briga oko posvećenja, sebe, obitelji i svijeta u kojemu živimo i koji nam je darovan.