Jedanaestog kolovoza Vladika banatski Nikanor istupa sa javnim, žustrim i oštrim govorom poticaja na mobilizaciju Srba protiv predviđene gay pride u devetom mjesecu u Beogradu. Tom prilikom daje slijedeći govor – raspolažem samo sa glavnim dijelom istog  – koji ovdje prepisujem. Komentar njegovih riječi slijedi niže:

„… kažu da će doći u Beograd, i tamo se šepuriti, i skrnaviti grad Beograd, sveti, srpski grad. Za njih svetinja ništa nije, za njih manastir ništa nije, za njih Crkva ništa nije, za njih čovjek ništa nije, za njih majka ništa nije, za njih porodica ništa nije, a šta je za njih… nešto? Za njih je „nešto“ ništa. Poslati su od onih koji hoće da unište sve ono što je vredno, što je sveto, što je božije. I dižemo glas svoj protiv takvih. I ja imam jednu mogućnost, a to ću učiniti da ih sve anatemišem. Ja ću izreć kletvu nad tima ali ne nad njihovim porodicama, po pokoljenjima po porodicama, njihovoj deci. Zapravo oni i nemaju dece, jel tako? Oni ne priznaju svoju decu, oni nisu ni roditelji, šta su oni? Nisu ni majka, nisu ni otac, sad će naše dete ovde vaše dete ne sme vas nazvati oče i ne sme vas nazvati majkom. Nego prvi roditelj, drugi roditelji, itd. Hoćemo li da slušamo onu koja je oskrnavila našu zemlju, kojoj ako ime izgovorim onda ne mogu božje ime izgovarat. Koja je dozvolila da njezin rođeni brat bude otac njenoga sina. Hoćemo li toga tu prihvatiti. A vi znate o kome ja govorim to. Nit je naše vere, niti je našeg porekla, nego je neprijatelj, njezini roditelji i dedovi su bili neprijatelji koljači srpskoga naroda. I ona danas da nam propovijeda da netko nema ni oca da nema ni majke nema ni dece. A imaju decu, ima deca. Čija deca? Čija su to deca? Ustaćemo svi protiv toga, ja prvi. I ovaga momenta ustajem, već sam ustao, i ovoga momenta danas ustaje, i kunem!, kleću, prokleću, sve one koji organizuju i koji budu učestvovali u takvu nečemu. Ja toliko mogu, nemam oružje, i i to bi upotrebio, i tu bi silu upotrebio samo da ga imam, ali ga nemam, i verovatno da mi ga niko neće ni dati ako bi ga zatražio sada kad čuju da bi izašao i sa oružjem. A bi izašao, ja sam rat u Krajini četiri godine i osam mjeseci gledao…“

“… kažu da će doći u Beograd, i tamo se šepuriti, i skrnaviti grad Beograd” – Vladika Nikanor je očito protiv “šepurenja“ lgbt parada. Ima pravo na to. Ako želi biti kršćanski vođa, ima za to i dužnost. Ideologija lgbt ide direknto protiv kršćanskog nazora na svijet, i logično je da Vladika bude protiv.

„sveti, srpski grad“ –kod autokefalnih crkvi (po njihovim riječima, makar Crkva može biti samo jedna, a ne ih dvadeset ili ne znam koliko), govoriti o crkvi i narodu, ili državi, jest skoro jedno te isto. Istina, i na zapadu – o tome malo kasnije – također politika utječe na crkvena gibanja, ali na istoku, kod Srba konkretno, radi se praktično o suštinskom jedinstvu. Ovo kažem na osnovu toliko toga što sam vidio, na osnovu riječi tolikih Srba: ja sam pravoslavni, makar ne idem u crkvu, i kakav je tu problem?; i na osnovu teorijskih, načelih stavova njihovih vođa. Da narod postane „svet“ jer ga Crkva krijepi Evanđeljem, milošću koja dolazi od Boga za tu svrhu; to bi bilo nešto drugo. Bit ćemo velikodušni, i ako je Vladika to htio reći, nemam što spočitati tom načelu. Ali plašim se da je Beograd „svet“, jer je jednostavno „srpski“. No, kako to Vladika nije izričito rekao, ostavljam ovo razmišljanje tek kao bojazan. Jer vjera je duhovna kategorija, dok je narodnost materijalna, ili bolje naravna, ali na taj način da vjera treba oplemenjivati narav, a ne da je vjera posljedica naravi, ili bi išla iza i u službi naravi, što jednostavno ne bi bila vjera.

“Za njih svetinja ništa nije, za njih manastir ništa nije, za njih Crkva ništa nije, za njih čovjek ništa nije, za njih majka ništa nije, za njih porodica ništa nije, a šta je za njih… nešto? Za njih je „nešto“ ništa. Poslati su od onih koji hoće da unište sve ono što je vredno, što je sveto, što je božije. I dižemo glas svoj protiv takvih.” – Jedan kršćanin ne može ništa reći protiv ovih riječi, naprotiv! Izrečene su jednostavne ali vrlo duboke riječi: „Za njih je „nešto“ ništa.“ Jer, ako se uništi naravni poredak dan od Boga, što ostane? Ne može ostati ništa. A onda se to nište zove „nešto“. Priroda potčinjena našem kapricu. To je nihilizam, kojeg moja svojevolja zove „nešto“. Nijedno društvo ne može opstati na tom principu, i pravedno je boriti se za opstojnost društva.

„I dižemo glas svoj protiv takvih. I ja imam jednu mogućnost, a to ću učiniti da ih sve anatemišem.“ – Anatemizirati nekoga zbog njegovih teških grijeha stari je kršćanski običaj, koji bi vršili biskupi. Sam Sv. Pavao anatemizira (proklinje) jednog vjernika zbog njegovih teških prijestupa, „predajući ga Sotoni, ne bi li se obratio“. Svrha takvog proklinjanja jest opomenuti grešnika, potaknuti ga na obraćenje koje je uvijek moguće, kao i upozoriti druge da se ne povedu lošim primjerom. Za kršćane ići protiv naravi je težak grijeh, koji traži upozorenje. Koji nisu kršćani, ne bi se trebali ljutiti zbog proklinjanja nekog episkopa. Ako se ljute, mogu se upitati zašto im to smeta. Ali ne mogu zahtijevati episkopu da ih ne proklinje. Da bi to mogli, trebnali bi zabraniti postojanje SPC, na što se ne usudjuju.

„Ja ću izreć kletvu nad tima ali ne nad njihovim porodicama, po pokoljenjima po porodicama, njihovoj deci. Zapravo oni i nemaju dece, jel tako? Oni ne priznaju svoju decu, oni nisu ni roditelji, šta su oni? Nisu ni majka, nisu ni otac, sad će naše dete ovde vaše dete ne sme vas nazvati oče i ne sme vas nazvati majkom. Nego prvi roditelj, drugi roditelji, itd.“ – Ovdje Vladika ubada prstom u najžalosnija zahtijevanja lgbt pokreta, koja predstavljaju „pravom“, dok idu protiv najosnovnijih normi i načela naravi i civilizacija na kojim pocivaju naše kulture, narodi, društva. Ruši se Rimsko Carstvo, Klasična Grčka, Kina, Indija… sve živo se ruši, sve ono na čemu se temeljimo i pocivamo ruši se sa „prvim roditeljem“, „drugim roditeljem“. Riječi „mama“ i „tata“, svojstveni svim kulturama od postanka svijeta ruče se pred ovim „napretkom“ kako ga zovu. Ovdje je Vladika potpuno u pravu.

Onda dolazimo do najbolnije točke. “Hoćemo li da slušamo onu koja je oskrnavila našu zemlju, kojoj ako ime izgovorim onda ne mogu božje ime izgovarat. Koja je dozvolila da njezin rođeni brat bude otac njenoga sina. Hoćemo li toga tu prihvatiti. A vi znate o kome ja govorim to. Nit je naše vere, niti je našeg porekla, nego je neprijatelj, njezini roditelji i dedovi su bili neprijatelji koljači srpskoga naroda. I ona danas da nam propovijeda da netko nema ni oca da nema ni majke nema ni dece.” Znamo o kome misli, kao što i kaže ne oslovljavajući je. Jednako ne odobravam, naprotiv, takvu oplodnju i vezane okolnosti. No, pitanje je: da li je Ana Brnabić koljačkog porijekla jer joj je djed, Antun Brnabić s Krka, bio partizan ili zato što je bio Hrvat? Ako je zbog partizanstva, onda je u pitanju ideologija koju su inače dijelili i pripadnici drugih naroda, među njima i neki Srbi. Čak su i jedan sin i kći Draže Mihailovića završili u partizanima.  Budući su partizani bili vođeni od komunističke organizacije, jednom kršćaninu su apsolutno za osudu, makar ne mora značiti da je svaki partizan jednako kriv. U svakom slučaju kad se radi o žrtvama, nisu samo Srbi žrtve partizana, nego i Hrvati i drugi narodi. Kao što, istini za volju, ima i krivih koji su pali kao partizanske žrtve. Puniša Račić, ubojica Stjepana Radića i drugih zastupnika, jedan od njih.

Ali bojim se da ima ovdje nešto puno gore, barem se lako može interpretirati na taj način. Iz izvjesnih krugova, posebno srpskih radikalnih, vrlo lako. Hrvati kao narod su koljači, to je teška uvreda kojoj treba čvrsto reći: stoj!, po tko zna koji put, jer je previše, preko svake mjere, drsko i ponižavajuće za sve Hrvate. Pa i za Srbe, ako žele biti pristojni. Stoga, prinuđeni smo odgovoriti na ove riječi.

Koji su oni koji ne daju živjeti u miru drugima? Nije rijedak psihološki proces projekcije kod agresora kojim optužuju svoje žrtve za ono čime ih oni tlače („misli lopov da su svi lopuže“). Kod islamskih terorista vidimo jednu takvu projekciju: kad objave kakav video upravo klanja nekoliko kršćana, bilo koje nacije ili rase, tvrde da je to odgovor na progon i uvredu islama koju su im nanijeli „križari“, i općenito kršćani od početka sukobljavanja sa islamom do danas. Uvijek postoji neki motiv za „osvetu“, i oni se moraju braniti jer su bili i jesu progonjeni, ugroženi i uvrijeđeni. S obzirom na Hrvate, tek što je počela Kraljevina Jugoslavija pucano je na Stjepana Radića 1920 – te u Sisku, prilikom običnog zasjedanja skupštine njegove Stranke. Ali nije bio poslan u zatvor onaj koji je pucao na njega – Petar Teslić -, nego Radić sam, kao huškaš!?

Pucanje je nastavljeno, i završeno za Stjepana Radića 1928 – me, kad je bio ubijen od doslovce četnika Puniše Račića, pri zasjedanju Narodne skupštine, usred Beograda. Treba stati na tren ovdje. Hej, ubiti nenaoružanog čovjeka – trojicu zastupnika, dvoje ranjeno! -, usred Skupštine, poslane od naroda… pa je li riječ o vrijenju u Angoli, Kongu, Sudanu… gdje smo mi? Hrvatski narod nije mogao ništa drugo do shvatiti taj atentat kao ono što je i bio: atentat na Hrvate kao narod. Kako su onda Hrvati mogli gledati na zajedničku državu!? „Vaši“, Vladiko Nikanore, „vaši“ su napali hrvatski narod. Stjepan Radić je htio da Hrvati budu priznati i poštovani narod u Jugoslaviji. Sam se suprostavljao mađarizaciji Hrvata za vrijeme Austrougarske, zašto je platio progonom. Nije bio „antisrbin“, naprotiv, surađivao je sa Srbima, s kojima je mogao, još od prije (I sv.) rata. Da je znao što ga je čekalo, njega i Hrvate u Kraljevini, i poslije u Jugoslaviji, sigurno bi bio mnogo skeptičniji.

I tako do ubojstva u Skupštini. Zbog svog političkog stava, bez ikakvog nasilja. Radić je mogao imati grešaka u svom političkom viđenju, kao njegov put u Moskvu, Lenjinovu i Staljinovu 1923 – 24 na zasjedanje evropskih seljačkih stranaka. Na povratku u Kraljevinu bio je uhapšen zbog toga, i s razlogom. Pušten tek kad je bilo sigurno da od njegove aktivnosti ne dolazi subvrezija državi. Međutim, ubiti zastupnike u samoj Skupštini, to je neviđeno divljaštvo.  Da je bilo pravde, njegov (i drugih zastupnika) ubojica bio bi strijeljan, kao što hladnokrvno ubojstvo i zaslužuje. Ali Račić je dobio neku vrstu polukućnog pritvora od 20 godina. Nakon pada Jugoslavije 1941, jednostavno se odšetao kući. Na prosvjedima u Zagrebu zbog zločina u Skupštini, još troje prosvjednika je bilo ubijeno od žandara, 60 ranjeno. Ali nije tu bio kraj: u Vukovaru je 1992 preimenovana ulica Stjepana Račića u ulicu Puniše Račića. Onog istog koji je povikao, kad je Pavle Radić, Stjepanov nećak, priskočio u pomoć svom stricu: „Ha, tebe baš tražim!“, i ubio ga. Pavla, koji je živio u Beogradu i čak bio „jugoslovenski simpatizer“, kako i Srbi priznaju.  Još jedno simbolično i ponižavajuće umorstvo hrvatskog naroda, ovo s ulicom u Vukovaru. Vladiko, dosta!; ne dirajte u te stvari!

Samo ova teška i neshvatljiva ubojstva bila bi dovoljna da plane građanski rat u Kraljevini. Nešto slčno dogodilo se u Španjolskoj 1936. Članovi državne policije ulaze u stan jednog od lidera oporbe, José Calvo Sotelo, u noći između 12 i 13 srpnja te godine. Izvode ga iz njegovog doma, pred ženom i četvoro male djece, ubijaju krvnički pri vožnji metkom u potiljak, ostavljajući mu tijelo na jednom gradskom groblju. Odmah nakon toga vlada ne samo da ne kažnjava počinioce, nego prosvjednike koje počinju izlaziti na ulice. Suspendiera se rad Parlamenta za osam dana, po odluci vlade. No, građanski rat izbija četiri dana kasnije, pobunom generala Franca, jer je nesocijalistima bilo jasno da su svi na redu.  Atentat je bio, i tako je shvaćen, napad na veliki dio Španjolske koji nije htio živjeti u socijalističkom režimu. Jer takvi udari ne dolaze slučajno; ne padaju s neba. Obično su kraj cijelog jednog procesa, završna eksplozija kojoj se neminovno ide. Kad Španjolska postaje republika, pet godina prije, u samo  tri dana od 10 do 13 svibnja 1931-ve spaljuju se više od sto crkvi i samostana. Počinje kaos i anarhijsko nasilje koje će svoju kulminaciju vidjeti u spomenutom ubojstvu zastupnika Calvo Sotelo. Nakon toga, izbija rat.

Hrvati u Kraljevini SHS nisu bili izloženi tolikom progonu kao nacionalisti u Španjolskoj, ali im je bilo vrlo jasno da nisu prihvaćeni kao slobodan i ravnopravan narod u nastajućoj Jugoslaviji. Zbog svega toga, atentat na Radića doprinosi poimanju da je ustaški pokret jedini mogući odgovor, odnosno radikalni raskid sa Srbijom. 1934. dolazi iz tih krugova odgovor na atentat protiv hrvatskih zastupnika: ovaj put atentat će biti na Kralja Aleksandra Karađorđevića; atentat koji ovaj put ide direktno protiv Kraljevine. Kralj dinastije Karađorđević, koja ja ponovno došla na vlast nakon što je srpski vojni vrh izršio regicid protiv zadnjeg kralja Obrenovića 1903-će. Hm. Vojni vrh ubija svog kralja, Skupštini to nije problem, proglašavaju Karađorđevića, ali drugi bit će „koljači“.

Uza sva ta događanja koja bi bila u stanju okončati sa bilo kojom državom, ali ne s Jugoslavijom jer je bila napravljena ne voljom naroda, nego stranom silom pobjednika prvog svjetskog rata, u hrvatskoj  politici i narodu bilo je dovoljno plemenitosti, kao i razbora kod umjerenih Srba, da se napravi nadljudski napor i traži Banovina Hrvatska unutar Kraljevine Jugoslavije kao jedini način rješenja hrvatskog pitanja, voljom političara poput Mačeka i Cvetkovića. I Mostar i Stolac, i Travnik i Konjic, Jajce, Posavina, i s njima i Srem (“Srem, Srem, Srem, divan je kićeni Srem!” – Hrvati su je pjevali zbog nečeg), te do Boke bili su u Banovini. Strasti kod Hrvata su se stišale, i izgledalo je da se nekako može opstati u novonastaloj državi.

Banovina kao rješenje hrvatskog pitanja, po Mačekovim riječima, došla je u najgorem trenutku evropske povijesti: s početkom drugog svjetskog rata. Realna politika Cvetkovića i Mačeka nije htjela da Jugoslavija uđe u rat. Mudra odluka. Neka se velike svjetske sile dogovore o svojim stvarima, i nek ne uvlače male narode u ono što će biti njihova giljotina: građanski rat unutar ovog velikog, svjetskih razmjera. Stvari se počinju odvijati munjevitom brzinom: Mussolini u jesen 1940-te odlučuje napasti dotad neutralnu Grčku, protiv Hitlerovog savjeta; gubi za nekoliko mjeseci i Grčka čak zauzima južnu Albaniju u proljeće 1941. Grčka se usmjerava na Veliku Britaniju i Saveznike općenito, što je pretpostavljalo kritičnu situaciju za već planiranu operaciju Barbarossa, napada na SSSR. Ako bi Velika Britanija postigla vojne baze u Grčkoj, mogla bi odatle bombardirati s leđa napredovanje Wehrmachta prema Rusiji. Potrebno je bilo dakle moći proći kroz Jugoslaviju i imati Grčku pod kontrolom. Vlada Cvetković-Maček prihvaća tu mogućnost, ne želeći učestvovati u II svjestskom ratu. No tada upravo (i ponovno) srpski vojni vrh pravi puč i zbacuje vladu, okrenuvši politički i ratno Jugoslaviju na stranu Saveznika. Nakon toga slijedi katastrofa. Građanski rat u tek nestaloj državi, nestabilnoj od samog početka svog postojanja.

 Ustaše, četnici, muslimani, nedićevci… Današnja službena i politički korektna misao zahtijeva od Hrvata da se vječno kaju zbog postojanja ustaškog pokreta i proglašenja NDH. U ovom našem kratkom i politički nekorektnom pogledu na skoru povijest potpuno jasno dolazi do izražaja ogromni umor koji su osjećali i živjeli Hrvati spram Jugoslavijom. Jer, ako jedan pro jugoslovenski nastrojen kao Pavle Radić biva ubijen u Skupštini, što očekivati za bilo kojeg drugog Hrvata? Ni Mačekov napor nije dostajao, što onda?

Ali pogledajmo i ondašnju Evropu i općenito cijeli razvijeniji svijet ondašnjice. Što je bilo u Rusiji, odnosno cijelom SSSR, samo se moglo naslutiti. Od tu i tamo kojeg izbjeglice doznavalo se štogod, i unatoč zataškavanju prave situacije iza željezne zavjese od strane glavnih zapadnih medija, dobar dio evropljana naslućivao je neizrecivi užas, makar se kasnije u mnogim zapadnim nacijama prikrivati Holodomor. Na scenu je stupio vrlo rano iza I sv rata Henry Ford sa svojom knjigom „Internacionalni Židov“, koja će biti i inspiracija za Hitlerov „Mein Kampf“. Ford naime ukazuje na ogroman postotak Židova prisutnih u boljševičkim vrhovima. Narednih godina čuje se sve više. Prije nekoliko godina, Sever Plocker je napisao za izraelski Ynet News članak pod nazivom “Staljinovi Židovi”. U istom je tvrdio: “Ne trebamo zaboraviti da su neki od najvećih masovnih ubojica u modernom vremenu bili Židovi”. Nešto od svega toga se znalo u Evropi koja nije bila pod komunističkom čizmom u ono vrijeme. Lazar Kaganović, bliski Staljinov suradnik i brat Staljinove žene. Bio je Židovski šef CHEKAe, šaljući u smrt na milijune. Naređivao je rušenje ruskih crkvi, i nad ruševinama jedne od njih vikao je: “Majka Rusija je srušena. Išćupali smo joj suknju!” Yakov Sverdlov, ideolog “Crvenog Terora”, poznat po “deskozakizaciji”. Genrikh Yagoda, osnivač i zapovjednik NKVD, njegovi pomoćnici su upravljali Gulag logorima. Lavrentiy Beria, Ilya Ehrenburg…   Zazir prema njihovom utjecaju širi se kroz cijelu Evropu.

 Staljin je tih godina imao svog čovjeka u španjolskom građanskom ratu, Alexandera Orlova, zaduženog za davanje smjernica republikancima, tj. socijalistima-komunistima. Komunističke partije su rasle diljem cijelog kontinenta, uz obziljnu prijetnju rušenja svih režima. S druge strane, kapitalizam nije davao rješenje. USA se teško oporavljala od recesije, i nezaposlenost je još uvijek bila visoka. Slično u UK. Ni na području Jugoslavije nije bilo nimalo bolje. Međuratni period je zabilježen velikom emigracijom posebno Hrvata, ali i Srba. U ondašnjoj Jugoslaviji općenito bijeda je bila na svakom koraku. Cesarić će pjevati:

Mi stanujemo u vagonu
         Sto nije nikada na putu,
   U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu….

I vrt imade nasa kuća:
   Ukraj pruge drač,
         Da igrajuć se u njem djeca
             Zaborave na glad i plač….

Kapitalizam nije rješavao socijalna pitanja; komunizam još manje, ako se uopće može porediti. Ali Mussolini je već pokazao da nacionalna ekonomija, gdje su banke bile podložne nacionalnom interesu, može dati rezultate. U Njemačkoj za samo pet godina Hitlerove vlade broj nezaposlenih se spustio za 7 milijuna, sa stopom nezaposlenosti skoro na nuli, nešto neviđeno u nijednoj zapadnoj državi. Austrija nije bila „osvojena“ od Njemačke 1938-me, već se na referendumu izjasnila sa 99% glasova za pristup Trećem Reichu. U Mađarskoj Miklós Horthy već 1920-te ruši komunističku vladu Béle Kun. U Rumunjskoj, fašistički orijentiran Corneliu Zelea Codreanu ima ogroman utjecaj, dokončan u izvjesnoj mjeri njegovim namještenim ubojstvom pri premještanju iz zatvora. U Bugarskoj i Grčkoj postojala su slična strujanja. Ni vlada Milana Nedića u Srbiji ne će biti daleko od toga. Zašto onda uvijek gledati na ustaše kao neke dežurne krivce za sve što se događalo u ono doba, posebno u i oko Jugoslavije? O svakom vremenu se treba suditi i proučavati imajući u vidu kontekts tog vremana i svih ondašnjih zbivanja.

 Dok prema ustašama napr se primjenjuje princip “vječne krivice” Hrvata, zbog koje se trebaju kajati do kraja vremena, makar otkupljenje ne će nikad doći. Feministički pojam “toksične muškosti” ima sličnu ulogu u sveprisutnoj rodnoj ideologiji: muškarci su krivi što su živi. Nikad se ne će potpuno otkupiti, i njihova je zadaća ljubiti tlo koje žene gaze da bi mogli ostati u (civilnom) životu, kao građani s izvjesnim pravima, makar od muškaraca imali samo osobnu iskaznicu.

Jasenovac, a usput i Nedićevi “logori smrti”: otvoreno vam kažem: povijesna istraživanja Igora Vukića na primjer, na osnovu registarskih dokumenata poslanih u logor; logor inače vrlo malog kapaciteta, kao unakrsna istraživanja svjedočanstava mnogih preživjelih koji nisu služili poslijeratnoj propagandi KPJ, i ne samo njih, imaju mnogo veću vrijednost i logiku nego spisi poput letaka Vladimira Dedijera i sličnih, koji su pisali u duhu održanja „vječne i neoprostive krivice“ kod Hrvata. Slično bih mogao reći o logorima nedićevaca. Negdje se kaže da je bilo oko 150.000 ubijenih… ne navodeći izvore (napr., masakr počinjen od njemačke vojske u Kragujevcu jest dokumentiran: 2400 strijeljanih). Kakva je to povijest i istraživanje? Ne mogu vjerovati takvim podacima, kao ni iz konteksta jedne državne institucije, makar vrlo jednostavne, kakvi su imali nedićevci.  S druge strane malo se govori i pojašnjava uloga muslimanskih učesnika rata u ustaškoj odjeći, kao i četničkoj. U svemu tome treba pristupiti precizno i bez interesa raznih propagandi.  Ali…! Oni o čijim zločinima se jedva spominjalo u SFRJ, bili su četničkih jedinica koji su napadali u ono vrijeme pretežno seoska područjima posebno BiH i Sandžaka. Tako, kad se zbroje oko 1150 Hrvata i Muslimana u Bileći i Stocu u srpnju 1941., „568 poimenice imenovanih žrtava i neodređen broj neidentificiranih Hrvata“ kod Drvara opet u srpnju 1941., itd., dolazi se do 30 do 60 tisuća žrtava, što je vrlo moguće. Pretpostavimo da netko nije siguran u postojanje „Instrukcija“ koje je napisao Draža Mihailović krajem 1941., prema kojima “… Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke…”, “… Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata…”, “… Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…”; činjenica je da su se četnici ponašali i djelovali kao da su te “Instrukcije” doista bile dane.

Dakle, kad sve to uzmemo u obzir, makar ovako u vrlo kratkom presjeku, i kad nam se sugerira da su “Hrvati koljači”, očekujemo da već jednom shvatite umor i gnjev Hrvata zbog svega toga. Uistinu, mnogi ne očekuju više ništa. U velikoj mjeri produbljujete jaz neprijateljstva i nepovjerenja koje postoji između Hrvata i Srba. Nešto što ako ništa, ne može biti pretendirano kršćanski. Ako to danas uopće nekoga briga.

„Ustaćemo svi protiv toga, ja prvi. I ovaga momenta ustajem, već sam ustao, i ovoga momenta danas ustaje, i kunem!, kleću, prokleću, sve one koji organizuju i koji budu učestvovali u takvu nečemu. Ja toliko mogu, nemam oružje, i i to bi upotrebio, i tu bi silu upotrebio samo da ga imam, ali ga nemam, i verovatno da mi ga niko neće ni dati ako bi ga zatražio sada kad čuju da bi izašao i sa oružjem.“ Tko nastupa kao svećenik može se shvatiti da kune grijeh, ali ne i da koristi oružje. Svećenički stalež je tradicionalno bio izuzet od ratničke službe.

„… ja sam rat u Krajini četiri godine i osam mjeseci gledao…“ Kako možemo naslutiti, i drugi iz drugog kuta.

Ali, vratimo se sad i temi prosvjeda u Srbiji povodom evropskog gay pride. Odnosno prosvjeda potaknutih od strane SPC. I s druge strane prosvjeda potaknutih od zvaničnih predstavnika Katoličke Crkve. Očito govorim sa sarkazmom o ovom zadnjem. Niti ih ima, niti ih se očekuje. Postoje, svakako, prosvjedi običnih građana, dosta katolika među njima, koji se protive ovoj agendi. Kao ova skupina Španjolaca koja je spontano izišla pred zgradu Ministarstva Jednakosti sa parolom: „Španjolska nije Sodoma“.

Naime, ministarka je izjavila par dana prije da „djeca imaju pravo općiti sa kojima im drago“. Ali gdje je kler? Gdje su biskupi? Da ne idem dalje. Zabavljeni su sastavljanjem „liturgijskih blagoslova“ za ujedinjenje osoba istog spola, kao što su nedavno proveli u djelo belgijski biskupi, i nikom ništa.

A što ćemo reći o Njemačkoj, i njihovoj biskupskoj konferenciji? Poslušajmo sigurno najpristojnijeg i najvjernijeg biskupa među njima, Waltera Brandmüller, o stanju Crkve u Njemačkoj, odnosno o njihovim biskupima, pa i nadalje. Skandaliziran je sinodom, koju zove “veliki otpad od vjere”. U sinodi vidi pobunu čovjeka protiv Boga, Predaje i katoličke vjere. Ne može shvatiti da toliki broj svećenika i biskupa ide protiv Boga. Kaže da će „njemačke crkve biti razorene za kaznu od vojske Proroka iz Meke“.

To je okrutno stanje danas u Katoličkoj Crkvi. Mogao bih navesti na stotine, tisuće katastrofalnih primjera, ali svi ih znamo, a možda je bolje i ne spominjati ih. Međutim, znamo da takva katastrofa postoji, ne samo ovih zadnjih godina. Već nekoliko desteljeća priprema se ova kriza poput neke lavine, te izgleda da je svakim korakom, svake godine sve veća i veća. Guta duše i duše, dok kler, do najviših visina, prešućuje i stavlja se na stranu. Još i gore: izgleda da podržavaju ovaj trend. Jednostavno djeluju kao da su dio Novog Svjetskog Poretka. Žao mi je, ali je to ono što moje oči vide.

Dok se preveliki broj vjernika dopušta odvesti u te vode. Neki čak kažu: „pa Duh Sveti vodi Crkvu“. Istina, ali nemoj mi vezati Duha Svetoga sa svetogrđem koje gledam. Zar nisu tradicionalno četiri velika grijeha koja zazivaju Božju kaznu? To su: ubiti nevina, zlorabiti sirotinju, uskratiti zarađenu plaću, i grijeh protiv naravi. Time Bog i Crkva posebno zaštićuju život, imovinu, i čednost. Ti mu se grijesi gade, i ne će dopustiti da prođu nekažnjeni. I ako se netko, obučen kako bio, posadio na glavu i rekao nešto suprotno, ništa ne vrijedi: Bog je rekao, Crkva je vječno potvrdila, nema više razgovora. Što dolazi više od toga, od Zloga je.Ili će oni spočitati danas Sv. Pavlu zbog njegovih riječi u Poslanici Rimljanima 1:22-32: „Tvrdili su da su mudri, a postadoše ludi. I pretvoriše slavu besmrtnoga Boga u obličje smrtnoga čovjeka i ptica i četvoronožaca i gmazova.

Zato ih predade Bog željama njihovih srdaca u nečistoću, da sramote sami svoja tjelesa. Oni pretvoriše Božju istinu u laž; i više su štovali stvorenja i služili im nego Stvoritelju koji je blagoslovljen u vijeke. Amen. Zato ih predade Bog  sramotnim strastima, jer njihove žene pretvoriše naravno općenje u ono što je protiv naravi. A tako i mupkarci, ostavivši naravno općenje sa ženom, raspališe se pohotom jedan na drugoga, i mupkarci su s muškarcima činili sram te su sami na sebi dobivali zasluženu plaću za svoju zabludu. I kako nisu marili za tim da spoznaju Boga, zato ih Bog predade pokvarenom mišljenju da čine što ne valja, da budu puni svake nepravde, zloće, bludnosti, lakomstva, pakosti, puni zavisti, ubojstva, svađe, lukavstva, podmuklosti; doušnici, klevetnici, mrzitelji, uvrediljivci, oholice, naduti, nerazumni, nevjerni, bez srca, nemilostivi. Iako znaju odredbu Božju, da oni koji tako postupajuzaslužuju smrt, ipak oni to čine, štoviše i odobravaju onima koji to čine.“ Da, oni danas govore: „Pavle, bulazniš, nemaš pojma, nauči se kršćanstvu od nas, koji smo evolucionirali“. U tome im se može sažeti sva njihova pamet.

Vraćajući se ponovno na riječi vladike Nikanora, koje su dale povod ovom razmišljanju, i posebno na reakcije u (ne malom dijelu) srpskog naroda potaknute između ostalog i njegovom istupu, moram reći slijedeće:

– Kod Srba dogodilo se nešto neubičajeno u novijoj povijesti Evrope: upravo predstavnici visokog klera jednog naroda, možemo reći SPC, bili su ti koji su najviše potakli reakciju protiv ideologije lgbt. Nije bila riječ samo o transparentima običnih građana, već su išli naprijed sa ikonama i svojim liturgijskim pjesmama. Narod ih je podržao, iz dana u dan, velikim učešćem. Takav nastup, u religioznom duhu, bio je pravi šamar evropskom liberalnom mentalitetu, a posebno politici i medijima. Prosvjedi su bili prešućeni, čak i u službenim katoličkim medijima. Kako bi inače govorili, od sramote u najboljem slučaju, kad oni ništa ne rade zvanično na tom pitanju?

– Tvrdi se da je u ovakvim prosvjedima očigledan utjecaj politike. Bit će tako, ali ne Vučićeve politike. Nego izrazito pro ruske. Pa i neka bude, i što s tim? Barem je taj utjecaj u ovoj temi sukladan kršćanskom nazoru. Dok što se drugih tema tiče, prisustvujemo takvoj erupciji antiruskih izražavanja i nastupa, da spada u jednostavnu kvalifikaciju: rusofobija. U vrijeme dok bilo tko drugi može ući u Evropu čamcem ili bilo kako, Rusima se ukida i viza. Napali su Ukrajinu? A zar nije Azerbejdžan napao stoljećima napaćeni narod Armenije, uz užasne zločine, i nikom ništa za to? No, to nije glavna tema našeg razmišljanja.

– Ali na koncu, nama navjažnije: quo vadis, visoki katolički kleru? Na cijelom zapadu, uključujući svakako i Hrvatsku, i inače crkvu kod Hrvata? Skoro apsolutna šutnja spram sve agresivnijeg nametanja ideologije lgbt. Tek nekoliko biskupa na cijelom svijetu usuđuje se dignuti glas. Ne samo to: još im i daju blagoslov, kao u Belgiji, Njemačkoj, i na drugim mjestima. Ovdje je također uočljiv utjecaj politike na stav službenih predstavnika Crkve, samo ovaj put u obrnutom smjeru. Biskupi idu politikom Novog Svjetskog Poretka. Slušaju svog generala u Rimu, kao da bi bio Bog. A očito nije. Nego vođa dobrovoljnih slijepaca. Došli smo dotle, bolje reći pali smo do te dubine, da u isom košu imaš tradicionalne katolike, recimo po starinski, i nove pjevače, padače u transu, zastave lgbt na oltarima, i dalje redom, sve znamo i vidimo, nismo ćoravi. Zakon je naravi da ako su u istoj korpi truli i dobri plodovi, truli ne postaju dobri, već obrnuto. Ako situacija ostane kako je sad, sve će sagnjeti. Milosrđe je odvojiti trule od zdravih, da bi se očuvali dobri i eventualno očistili nezdravi. Grijeh ne može biti krepost, dok osobu treba ozdraviti od grijeha.

Tako, dragi moj zapadni katoliče, ostao si sam.

Zato te Režim i mrzi, koji želi da svjetlo bude potpuno ugašeno.

Jer dobro zna da od jedne iskre može buknuti požar.

Milenko Bernadić, dopisnik za Croativ iz Španjolske