Anni-Frid Lyngstad, svima je poznata kao jedna od pjevačica švedskog pop sastava ABBA, koji je “žario i palio” glazbenom scenom u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća. No, manje su poznati podaci iz njezine rane prošlosti. Ukoliko Vas zanima kakvu vezu ima Anni-Frid s nacistima, pročitajte tekst kojega smo danas za Vas pripremili – Povijest.hr.

Fotografija: Screenshot YouTube (V.I.S. Niprije – Dancing Thompson)

Dijete njemačkog časnika

Anni-Frid Lyngstad rođena je 15. studenog 1945. u Norveškoj, dakle nakon što je Drugi svjetski rat bio gotov. Otac joj je bio SS časnik Alfred Haase a majka Synni Norvežanka. U drugoj godini života je s majkom i bakom preselila u Švedsku. Majka joj je umrla samo dvije godine nakon preseljenja od zatajenja bubrega, a Anni-Frid je odgojila baka. Anni-Frid je bila dio projekta poznatog kao Lebensborn i njezin odlazak iz Norveške nije bio vezan uz želju majke i bake da napuste zemlju već posljedica torture norveških vlasti, koje su po kraju rata izvršile pritisak na majke i djecu rođenu u okviru spomenutog programa, pa je u stvari ovo bila racionalna odluka dviju žena. Odluka se pokazala dobrom jer se osuda okoline potaknuta vladinom podrškom nastavila sve do 21. stoljeća.

Zašto je Norveška bila Nijemcima toliko važna?

Program Lebensborn ili Izvor života osmislio je Heindrich Himmler, čelnik čovjek Hitlerovog SS-a. Njegov je cilj bio stvoriti nadrasu koja će kada odraste vladati Norveškom ili će, ako to žele, doći u Njemačku gdje će unijeti svoju nordijsku krv u njemačku državu. Ovaj program nije bio ograničen samo na Norvešku već i na druge okupirane zemlje poput Belgije, Francuske, Luxemburga i nekih drugih. Sve skupa Himmler je ukupno osnovao 20 ovakih ustanova namijenjenih programu rađanja, odgoja i obrazovanja “arijevske” djece. Veći broj ovih ustanova za rađanje “superiorne” djece bio je smješten baš u Norveškoj. Vjerojatno se pitate zašto je Norveška bila toliko interesantna Nijemcima, u smislu Lebensborna. Ponajprije zbog fizičkih obilježja Norvežana, a to je da su svojim izgledom bili nalik onome što su Nijemci smatrali idealom ljepote, a to su bili plavokosi i plavooki ljudi snažnije građe, potonje kada je u pitanju muški spol. Miješanje Norvežana i Nijemaca trebalo je njemački genetski kod učiniti bogatijim i doprinjeti rađanju većeg broja djece sa željenim fizičkim obilježjima.

Način privlačenja žena

U vremenu sveopćeg siromaštva i teškog preživljavanja u kojem su nacisti obećavali ženama, koje su odlučile biti majke malim Nijemcima, osigurati financijsku potporu, jedan dio njih se odlučio na ovaj način preživljavanja. Osim toga kada bi došlo vrijeme poroda te žene bi imale pravo na bolji tretman od ostalih. Sva su ta djeca smatrana automatski njemačkom djecom. Nakon poroda djeca su imala pravo na smještaj u posebnim domovima nazvanim Lebensborn, gdje su dobivala adekvatnu prehranu i obrazovanje u skladu s nacističkom politikom. Nacisti su između 1936. i kraja Drugog svjetskog rata 1945. u sklopu programa Lebensborn na svijet “donijeli” više tisuća djece. Točan broj nije poznat i podaci se u tom smislu uvelike razlikuju, sežu od 12 000 djece nadalje, pri čemu taj broj može preći i više desetaka tisuća. Nakon završetka rata ta su djeca trebala nastaviti sa svojim životima, no to se nije dogodilo. I djeca i njihove majke bili su izloženi stalnom nasilju i poruzi. Mnogi od njih su tek u odrasloj životnoj dobi, saznala istinu o svom stvarnom podrijetlu i razlogu poruge kojoj su bili stalno izloženi.

Susret s ocem

Anni-Frid je odrasla u uvjerenju da joj je otac mrtav, a zatim je saznala da je ipak živ i da je umirovljeni kuhar. Potom ga je i upoznala na poticaj svog tadašnjeg supruga Bennyja Andersona, osnivača Abbe 1977. godine. Nakon upoznavanja s ocem Anni-Frid je izjavila: “Teško je…bilo bi drugačije da sam tinejdžerica ili dijete. Ne mogu se uistinu povezati s njim i voljela bih da je bio u blizini dok sam odrastala” kako je prenio The Guardian.

Tortura nad djecom i njihovim majkama

Njezini “kolege” iz programa Lebensborn kažu da Anni-Frid u Norveškoj nikada ne bi postigla takav uspjeh te da bi tamo bila osuđena na usamljeni život. Većina djece koja je ostala u Norveškoj nije stekla odgovarajuće obrazovanje niti se mogla zaposliti. Ta su djeca uglavnom patila od depresije i niskog samopoštovanja, ali i problema u socijalnim kontaktima, koji se nisu mogli uspostaviti na odgovarajući način. Jedan dio djece je proživljavao pravu psihičku i fizičku torturu te je završavao u umobolnicama gdje se mučenje znalo nastavljati. Na mnogima od njih su vršeni eksperimenti poput testiranja LSD-a i drugih supstanci. Žrtve takvog sustava navode svoja potresna svjedočanstva u kojima ih se mučilo bacanjem u vodu, žigosalo svastikama, a neka djeca u udomiteljskim obiteljima nisu živjela u kućama već su noćila u psećim kućicama, držana na lancu i slično.

Krivnja za “vodoravnu suradnju”

Priče žrtava su iznenađujuće, no pokazuju da je novo uspostavljena norveška vlada svoju mrlju u prošlosti, vezanu uz kvislinšku vladu uspostavljenu u Drugom svjetskom ratu, željela ostaviti iza sebe, usmjeravanjem pozornosti na žene koje su samo ostvarile “vodoravnu suradnju” s okupatorima. Povjesničar Guri Hjeltnes koji je ujedno ravnatelj Centra za studije holokausta i vjerske manjine kaže da su te žene kažnjene oštrije od većine. Njihov je “zločin” prema njemu to što su prekršile nepisana moralna pravila i to je sve. U skladu s tim norveška vlada se željela što prije riješiti balasta prošlosti te je planirala djecu raseliti što brže i što dalje, pa je razmišljala o opcijama njihova preseljavanja na područje Brazila ili čak Australije. Dvjestopedesetero djece je završilo u Njemačkoj. Ta  “njemačka djeca”, kako su ih  nazivali, iz skučenog svijeta razbacanog po domovima i drugim ustanovama bila su puštena u svojim 20-im godinama na “slobodu” iliti prepuštena sebi. Kada su odrasli završavali su, nebrigom norveške vlade, na ulici gdje su se okretali kriminalu. Njihove majke nisu prošle ništa bolje te su se suočile odmazdom koja je obuhvaća ne samo nezakonita uhićenja već i otpuštanja s posla.

Kasna isprika

Kasnije 2002. godine pod pritiskom djece, koja su u tom trenutku već bila u svojim srednjim godinama, norveška vlada se našla suočena s tužbama za kršenje ljudskih prava zbog čega je došlo do javne isprike za ukradeno djetinjstvo. Vlada im je ponudila i neku odštetu. Majke nisu bile baš te sreće jer su ispriku dobile tek prije tri godine. Vladino obraćanje ženama koje su u tom trenutku velikim dijelom bile pod zemljom, bilo je krajnje licemjerno.

Piše: Sonja Kirchhoffer/Povijest.hr