To su paraziti i pijavice koje sišu državni proračun i Yugo- profiteri na krvi hrvatskih branitelja.

Povodom otvorenog pisma koje je predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić uputio premijeru Plenkoviću,  da ne dopusti  pjevanje M.P.Thompsona na dočeku srebrne rukometaške reprezentacije Hrvatske u Zagrebu, pojasniti ću koga i što Pusić predstavlja!? Što je to Antifašistička liga RH?

Antifašistička liga Republike Hrvatske osnovana je 9.svibnja 2014, godine, potpisivanjem Povelje koju su na konferenciji za novinare potpisali predstavnici organizacija koje su pokrenule njezino osnivanje:

• Vesna Teršelič (Documenta – Centra za suočavanje s prošlošću),
• Milorad Pupovac (SNV),
• Ivan Fumić (Savez antifašističkih boraca i antifašista RH) i
• Juraj Hrženjak (inicijator ideje osnivanja Antifašističke lige).

Antifašističku ligu čine i :

• Građanski odbor za ljudska prava,
• Romsko nacionalno vijeće,
• Židovska općina/Šoa Akademija,
• Židovska vjerska zajednica “Bet Israel”,
• Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba,
• Kuća ljudskih prava Zagreb,
• Mlade antifašistkinje i antifašisti Zagreba,
• Srpski demokratski forum,
• Centar za mirovne studije,
• B.A.B.E,
• Savez društava “Josip Broz Tito” te
• Savez ratnih i vojnih invalida RH iz Drugog svjetskog rata.

http://old.documenta.hr/assets/files/objave/Antifasisticka-liga-RH—POVELJA-1.pdf

Cilj te Lige, uz ostalo, je integrirati antifašizam u temelje hrvatskog društva, sustavno se suprotstavljati svim manifestacijama nacifašizma te javno zahtijevati da Hrvatska dosljedno primjenjuje ustavne odredbe o pravnoj, demokratskoj, sekularnoj i socijalno osjetljivoj državi uz uvažavanje dostojanstva radnika i ljudskog rada općenito.

Uz napomenu da je u demokratskom društvu slobodno udruživanje građana, ne osporavajući njihovo pravo na udruživanje, cilj mi je ukazati na licemjerstvo i apsurdnost postojanja udruženja takvog naslova i sastava u samostalnoj i nezavisnoj, suverenoj i demokratskoj državi Hrvatskoj.

Osnovno je definirati pojam antifašizma;

Antifašizam je zajednički naziv za sve grupe, organizacije i ideologije koje se suprotstavljaju fašizmu i nacizmu, neofašističkom i neonacističkom pokretu i njihovim ideološkim obrascima. Da bi shvatili antifašizam , treba znati što je fašizam.

Fašizam (tal. fascismo, od fascio: svežanj, snop < fasces: snop pruća sa sjekirom, koji je u starom Rimu bio simbol drž. vlasti), krajnje nacionalistička i totalitarna ideologija. Od 1870-ih u Italiji postoje fasci, prvo savezi unutar radničkoga pokreta, a poslije u sicilijanskom agrarno-revolucionarnom pokretu. Benito Mussolini preuzeo je naziv 1915. za svoje intervencionističke skupine, koje su se borile za ulazak Italije u rat na strani Antante. 23.ožujka 1919. godine osnovao je u Milanu paravojnu  organizaciju pod imenom Fasci Italiani di Combattimento. Mussolini je svoju političku karijeru započeo kao političar socijalističkog svjetonazora. Međutim 1921. godine pretvorio je pokret u fašističku stranku {Partito Nazionale Fascista) totalitarne političke vladavine.

Totalitarizam ( franc. totalitarisme) se definira kao oblik političke vladavine, način vladavine u kojoj država pod vlašću jedne stranke ili osobne diktatorske vlasti kontrolira i nastoji usmjeravati kompletan javni i kulturni život, s drastičnim ograničenjima osobnih i građanskih sloboda i prava, često uz primjenu političkog terora.

Hannah Arendt (1906-1975) njemačka filozofkinja. napisala je knjigu Izvori totalitarizma

Prema Hannah Arendt glavna razlika između totalitarizma i ostalih režima je ta što totalitarizam ukida državu i na čelo postavlja jednu stranku koja manipulira čitavom masom, dok ostali režimi zadržavaju državnu strukturu. U totalitarizmu je dobro provedena indoktrinacija i propaganda čime se stvara efekt poistovjećivanja mase s vladajućom strankom i time onemogućuje unutarnji otpor. Tiranije i diktature vladaju svojim podanicima protiv njihove volje, što može dovesti do ustanaka i pokušaja rušenja režima. Totalitarizam je sustav koji se  temelji  na nekoliko specifičnih obilježja koja su uvijek prisutna:

1. Ideologija i propaganda. Ideologija predstavlja bit režima i ona je iznad svakog pojedinca, države i stranke. Staljin primjerice koristi Marxova mišljenja o besklasnom društvu što dovodi do masovnih ubijanja potomaka buržoazija i kapitalista. Koriste se nove tehnologije u komunikaciji (radio, televizija, internet) kako bi se bolje doprlo do masa i time se stvara jednoumlje gdje ljudi vide samo jednu političku opciju i jednu stranku koja prikazuje lažnu sliku boljeg svijeta.
2. Kult ličnosti vođe. Vođa u totalitarnom režimu predstavlja jedinstvo i homogenost. On ima legitimnu ovlast i nadležnost zato jer ga podupire čitav njegov narod.
3. Objektivni neprijatelj. U totalitarnim režimima uvijek postoji opasnost unutarnjeg neprijatelja, pa su tako pripadnici različitih vjerskih, rasnih etničkih ili pripadnici drugih političkih grupacija neprijatelji države. To je bilo posebno izraženo u Hitlerovoj Njemačkoj gdje je bila razvijena teorija o superiornosti njemačke rase, a u komunizmu protiv vjere.
4. Policijska država i teror. U totalitarnom režimu policija ima puno veće ovlasti i svako policijsko nasilje je opravdano. Tajna policija širi teror zbog kojeg su nemogući ustanci i pobune.
5. Vojska i policija su potpomognute od strane vlasti i često se koriste kako bi diktatori nasilnim putem eliminirali opoziciju i time se održali na vlasti.

Sva ta obilježja imaju svi totalitarni režimi fašizam, nacizam i komunizam.

Zbog tih razloga H. Arendt zaključuje da se diktature ili tiranije mogu srušiti iznutra, dok su u slučaju totalitarizma (boljševički u SSSR-u za vladavine J. V. Staljina i nacionalsocijalistički u Njemačkoj za A. Hitlera) teror i ideologija (promidžba) omogućili specifičnu totalitarnu koheziju, zbog koje se ozbiljan unutarnji pokret protiv režima nije mogao razviti. U sličnim režimima nepolitički odnosi (obitelj, kultura, religija, znanost, umjetnost, mediji, šport itd.) u načelu ostaju autonomni, a u totalitarizmu se ukidaju svaka autonomna aktivnost, politički pluralizam, slobode, pravni poredak i društveni odnosi.

Još jedno od obilježja koje je iznimno važno je položaj novinarske profesije, Kao što je već spomenuto mediji su općenito igrali veliku ulogu u održavanju podređenosti masa, jer su bili u potpunoj kontroli vladajuće strukture. U većini slučajeva je vladala državna cenzura i bilo je ograničeno slobodno izražavanje.

Društvena uređenja se ne dijele na fašistička i antifašistička, nego na apsolutistička, autoritarna, despotska, totalitarna, liberalna i demokratska. Komunistički antifašizam je sukob dvaju totalitarizama, fašističkoga i komunističkoga. Analitičari komunističkog totalitarizma nabrajaju njegova slijedeća bitna obilježja:

1. postojanje do tančina razrađene službene ideologije koja želi prožeti unutarnji i vanjski život čovjeka (stoga „delikt mišljenja“),

2. jedna jedina partija koju kontrolira partijska oligarhija, obično sa vođom kao diktatorom,

3. monopolistička kontrola nad svim aspektima društvenog, političkog i znanstvenog života,

4. potpuno razgranat represivni policijski i obavještajni aparat.( UDBA, STASI, KGB…)

Iz ovoga se, među ostalim, može zaključiti, da zla koja je Hrvatska pretrpjela od komunističkog totalitarizma nisu pojedinačni slučajevi, zastranjenja navodno humane ideološke biti komunizma, nego su sustavni, dalekosežno planirani, i bezdušno počinjeni zločini, koji imaju korijen u samoj biti komunističke totalitarne ideologije.

Iz ovog dokumenta datiranog 16 rujna 1941.godine, koju potpisuje Boris Kidrič jasno se vidi potvrda da je zločin u samoj biti komunističke totalitarne ideologije.

Deklaracija CK – KPS

Na poziv KPJ CK (Komunistička partija Jugoslavije Centralni komitet) je zauzeo sljedeće stajalište:

CK se obvezuje i naglašava da je u sadašnjoj političkoj situaciji nastupilo vrijeme za izvršenje socijalističke revolucije.

1. Svi rukovoditelji v OF-u, koji pripadaju bilo kojem građanskom usmjerenju moraju se likvidirati
2. 2. Svi veleposjednici, kapitalisti, industrijalci i kulaci moraju se likvidirati.
3. 3. Svi čelnici i funkcionari građanskih stranaka, koji nisu u OF-u ili u NOV-u (Narodnooslobodilačka vojska) i koji ne budu likvidirani tamo, moraju se likvidirati

„Nitko nema moralno pravo biti antifašist ako nije istodobno i antikomunist“

( Hannah Arendt, njemačka filozofkinja mučena od Gestapo-a)

Nakon ovakvog detaljnog obrazloženja članovi tih udruga reći će da oni nemaju veze sa komunizmom, da njihov antifašizam nije komunizam. Ali dokumenti iz vremena Jugoslavije ih demantiraju. Oni su sljednici yugo-komunizma!

Narodnu oslobodilačku vojsku -NOB, vodio je maršal J.B.Tito, koji je bio ujedno i predsjednik Komunističke partije Jugoslavije KPJ.

Po završetku rata  Komunistička partija vladajuća je i jedina stranka u Jugoslaviji. J.B.Tito bio je doživotni predsjednik Jugoslavije, Vrhovni komandant JNA, i predsjednik Saveza Komunista Jugoslavije. Dakle Partija je bila sva i svugdje!

Komunistički antifašizam nestao je sa pobijenim Dubrovčanima  na Daksi još u listopadu 1944, Zatim slijede masovna mučenja, iživljavanja i ubijanja  na Bleiburgu, Križnom putu, Hudoj jami, Kočevskom rogu i drugim stratištima diljem Hrvatske!

Komunistički antifašizam nestao je uspostavom komunističke diktature, nestao je na Golom otoku, nestao je  ubojstvima hrvatskih domoljuba diljem svijeta! 

Masovni ubojice i egzekutori nemaju se pravo nazivati antifašistima!

Oni su zločinci koji se sakrivaju iza antifašizma, da izbjegnu odgovornost i kaznu!

Antifašizam je nestao sa prvim od strane partizana- komunista, ubijenim istarskim rodoljubom, svećenikom ili pripadnikom talijanske nacionalne manjine nakon 1943, godine. I od onda se nitko nema pravo nazvati antifašistom. Kako u Istri, tako i u drugim dijelovima Hrvatske. Ne mogu biti  antifašisti, jer su se u zauzimanju i obnašanju vlasti koristili fašističkim metodama zastrašivanja, terora, ubojstava, cenzure, ograničenoj slobodi kretanja, zabrani vjere i kontrolom cjelokupnog života. Komunistička partija odlučivala je o životu i smrti svakog pojedinca u državi gdje je bila na vlasti!

Sve te udruge koje su osnovale “Antifašističku ligu Republike Hrvatske” nastale su u Republici Hrvatskoj, koja nije sljednica Jugoslavije, nije sljednica Komunističke partije Jugoslavije, nema nikakve veze sa komunizmom , ni sa komunističkim antifašizmom. Čak obrnuto, jer u Ustavu RH piše da je nastala; na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.- u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Znači da je RH demokratska, samostalna i neovisna država, koja nije sljednica ni komunizma, ali ni fašizma.

Prema tome što rade antifašisti tamo gdje nema fašista?

U Ustavu RH svi imaju definirana ljudska prava?

Sve te udruge nisu ničim doprinijele u osamostaljivanju, oslobađanju RH, baš suprotno, činile su sve što su mogle da se samostalnost ne dogodi, da se kriminalizira Domovinski rat i kažnjavaju hrvatski branitelji, kako bi ih optuživali za fašizam i ustaštvo i time opravdali svoje postojanje!

Dokaz je na početku spomenuto  otvoreno pismo Premijeru Plenkoviću koje je u ime Antifašističke lige uputio Zoran Pusić optužujući M. P. Thompsona za „ustaštvo“

Tako licemjerno sljednici krvave komunističke totalitarne ideologije moraju naći opravdanje za svoje postojanje i parazitiranje  na  državnom  Proračuna na račun svih nas koji ga punimo.

Nisam spomenula Deklaracije Vijeća EU o osudi zločina počinjenih u komunizmu 1481/2006, Crnu knjigu komunizma po kojoj je u komunizmu ili socijalizmu pobijeno preko 100 milijuna ljudi u svijetu, a u fašizmu i nacizmu oko 60 milijuna ljudi. Zatim Deklaraciju od 19.9 2019. kojom se izjednačavaju po zločinima svi totalitarni režimi, a za koje „ antifašisti“,  a ni vladajući u Hrvatskoj ne žele ni čuti!

Jer njihova bi provedba bila barem moralna osuda svih tih lažnih „antifašista“ za sve masovne zločine za koje nitko od njih nije nikada  odgovarao!

Lili Benčik/hrvatskepravice