Uz 150. obljetnicu rođenja velikoga Antuna Gustava Matoša, ponavljamo kolumnu našega D. Dijanovića objavljenu 2017. Tekst nimalo nije izgubio na svojoj aktualnosti, baš kao ni Matoš; štoviše, kako vrijeme prolazi, čini nam se sve aktualnijim. (hkv)  

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) svojim je novelama, pjesmama, feljtonima, esejima, putopisima i književnim kritikama zaslužio epitet najvažnije osobnosti hrvatske moderne.

Književna struka jednoznačna je u ocjeni kako bez Matoševa stvaralaštva na području kritike, proze i poezije hrvatska književnost ne bi bila onakva kakvu ju danas poznajemo. Upravo je Matoš, uz Eugena Kumičića, naš najveći francuski đak druge polovice 19. i početka 20 st., bio taj koji je hrvatsku književnost lišio uskogrudnoga provincijalizma i prožeo tadašnjim europskim strujanjima. Matošev utjecaj na hrvatsku inteligenciju bio je toliko snažan da ga možemo usporediti s utjecajem koji je svojedobno imao dr. Ante Starčević, čiji je Matoš bio vjerni sljedbenik.

Iako je uglavnom poznato da je Matoš bio izrazito domoljubnoga, nacionalističkoga usmjerenja – pa tako vjerojatno nema pismenije osobe koja nije pročitala njegove antologijske domoljubne pjesme kao što su 1909 ili Pri svetom kralju – njegove opservacije o društvenim, političkim i kulturnim pojavama u tadašnjoj Hrvatskoj i Europi nešto su slabije poznate širemu čitateljstvu. Na političkom planu, premda nije bio član ni jedne političke stranke, Matoš je slijedio oštru liniju Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Hrvatski nacionalist i veliki poklonik francuske kulture i umjetnosti, poklonik one duhovne i kulturne Europe koju je današnja Europska unija stavila u zapećak, Matoš je bio utjelovljenje najpozitivnijih obilježja hrvatskoga nacionalizma, koji je oduvijek bio europske orijentacije.

Kao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskom mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik.

Vodeći se onom Starčevićevom da je od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom Matoš je svojim britkim perom sklonim neumoljivoj kritici, ironiji i izrugivanju došao u sukob s brojnim istaknutim osobama tadašnjega javnoga i književnoga života. Polemizirao je tako s naprednjacima o hrvatstvu i srpstvu, s mađaronima o Nagodbi i nagodbenjaštvu, vodio je žučne polemike o nacionalnoj odrednici umjetnosti i književnosti, o čistoći književnoga jezika, o zaostajanju hrvatske znanosti i prosvjete, o realizmu i artizmu u književnom stvaranju, o književnim plagijatima i umjetničkom moralu, žigosao je hrvatske političare i banove, izvrgavao ruglu slabosti hrvatskoga mentaliteta, koji poštuje „samo onoga tko mu pljuje u pokorno lice“.

Bespoštedna kritika

Za razliku od današnjih kritika koji većinom djeluju pod autocenzurom i tiranijom političke korektnosti – gdje se nazivanje stvari svojim pravim imenom izjednačava s nepristojnoću i nedostatkom kućnoga odgoja – Matoš nije imao problema s time da glupana nazove glupanom, a izdajicu izdajicom. Posebnom oštrinom Matoš se sukobio s onima koji su prema njegovu mišljenju trgovali hrvatstvom, u ime kojega je – baš kao i u ime estetskih vrijednosti u književnosti – uvijek bio spreman na polemiku. U pismu književniku Milanu Ogrizoviću Matoš 1907. tako piše: „Tu je Meštrović, ali ja se čuvam, da s njim ne dodjem u dodir. Ja sam apsolutno tolerantan za sve osim za hrvatstvo, a taj bivši čobanin baš s time trguje. (…) Baš zato što Hrvatsku iznevjeravaju ljudi velikog dara, hrvatstvo izgleda glupanima sinonim gluposti, pa ga se odriču kao svjedočbe siromaštva“.

U svojim društveno-političkim i književno-kulturnim kritikama i polemikama Matoš je posebno udarao na ljudsku glupost – za koju će kasnije Krleža u djelu Na rubu pameti reći da se nikada ne umara – pa je tako jednom prilikom zapisao: „Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim! Ja sam možda samo zato u ludnici, jer nisam dosta glupo napisao ovaj panegirik za Akademiju, jer sam uopće pisao. Kao pravi mudrac, on šuti. Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima“.

Matoš je smatrao da je naša najveća nesreća što „nemamo slobodne inteligencije. Činovništvo i svećenstvo je zavisno – zavisnije od svega nego od narodne misli. Potpuno nezavisnih i naobraženih imamo tako malo da gotovo iščezavaju među pukom i plaćenicima“.

Kritizirajući intelektualce Matoš nadalje piše: „To je ona žalosna naša inteligencija bez inteligencije, koja puni kuću kod operete, ostavljajući je praznom kod ‘literata’ kao Shakespeare, Ibsen i Moliere. To je ona elita hrvatska što širi žargon bečkih Židova i berlinskih kaplara, nemajući pojma o narodu i o zemlji koja je rodi. To je ona hrvatska inteligencija od koje bježi glavom bez obzira jedan Meštrović i Budmani, koja ima smisla samo za tuđinsku kulturu u formi romana Karla Maya i feljtona Maya Nordaua, koja ne zna za izdanja književnika i naše Akademije i zbog koje je njemškutarski Zagreb postao mjestimice ruglo hrvatskog centra i polukulturno gnijezdo, živeći od otpadaka švapskih novina, od trača, a često i od naordinarnijih hohštaplerija, kao što je baš g. Treščec to dobro u svom zagrebačkom romanu prikazao. To je ona elita kojoj je Evropa u granicama Austrije i Njemačke, koja nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljakom – ona vajna elita koja samo uzima, nikad ne daje i koja smatra rad i trudni posao sramotom, a nehaj, anacionalizam, frivolnost, neznanje i parasitsku lijenost prerogativama aristokratizma. To je ona talmi – elita zbog koje Zagreb nema pravog hrvatskog salona, pravog hrvatskog društva, pravog ‘velikog svjetla’ i prave aristokracije narodne. Ta elita možda zna obući i nositi smoking, ali to zna i svaki konobar. Smoking i štirkana košulja mogu doduše ‘napraviti čovjekom’ i polučovjeka, mogu prikazati aristokratom i hohštaplera, ali te stvari nisu nužni atributi najboljeg društva iz tog prostog razloga jer ih nalazimo vrlo često u najgorem društvu.“

Ropski mentalitet Matoš nije utvrdio samo kod hrvatske inteligencije, nego i – budući da je bez slobodne inteligencije teško imati slobodan narod – i kod običnoga puka: „Koliko nas ima, recite po duši, u kojima se stidi Evropljanin, da je kao Hrvat sužarij, kukavica, rob, izmet, sramota ljudskog roda, parodija kulture i modernih načela slobode, – u kojima se stidi Čovjek da kao današnji Hrvat mora biti sluga u vlastitoj kući i rob, sinji rob u divnoj zemlji, gdje svaka travka, svaki vjetrić, svaki cvijet, svaki lug, svaka gora pjeva kao Gundulićeva Dubravka o dragoj i slatkoj slobodi, gdje nauku slobode, zaboravljenu u narodu i popljuvanu u kaputašiji, besjedi, propovijeda i na sve četiri svjetske strane pjeva tek pitomi, zdravi sklad hrvatskih krajeva, hrvatskog pejsaža, sklad našeg neba, zraka, sunca i zemlje?“

Slava je danas vrlo gadna stvar

Iako bi nesumnjivo bio sretan što je Hrvatska napokon postala samostalna država, barem na papiru, kao okvir, bolje je ni ne pomišljati kakvim bi sve izrazima i pridjevima Matoš opisivao današnje javno eksponirane intelektualce i političare. Mišljenja sam, naime, da bi prošli daleko gore od onih iz vremena Matoševa života. Balkansko blato dvije Jugoslavije toliko je duhovno i kulturno unazadilo Hrvatsku da bi Matoš vjerojatno bio zgrožen današnjim javnim mišljenjem te stanjem duha i kulture u Hrvatskoj. Kao glazbeni kritičar i osoba istančana glazbenoga ukusa (svirao je violončelo) Matoš bi vjerojatno pomislio da je zalutao u Istanbul kad bi iz automobila i kafića u Zagrebu čuo zvukove zavijanja tzv. narodnjačke glazbe koja se poput virusa širi Hrvatskom.

Kritizirajući već u svoje vrijeme zamjetnu pojavu koja će poslije dobiti naziv estrada Matoš je zapisao da je slava „danas gadna, vrlo gadna stvar. Biti čuven nije danas biti poznat po slavnim svojim djelima. Naprotiv. Slavan znači danas biti svaki dan fotografiran sprijeda i straga, pustiti publiku u intimnost svoga trbuha, svog srca, svog stola, svog doma i svoje postelje. Slava je danas velika i dosta sramotna indiskrecija, gotovo skandal, pa finije duše kao Taine kriju detalje svog privatnog života, dok ih barnumi kao D’ Annunzio otkrivaju pred prostačkom gomilom. Tako dođosmo dotle, da pravi velikani nisu poznati po svojim djelima, već po svojim velikim tricama i nedjelima“. Što bi tek legendarni AGM zapisao o današnjoj popularnoj kulturi lišenoj svakoga estetskoga kriterija i svake selekcije ili o današnjoj antikulturi koja za prostor svojega djelovanja koristi čak i narodna kazališta i ostale hramove hrvatske kulture?

Za Matoša, kao deklariranoga hrvatskoga nacionalista starčevićanskoga tipa, dakle nacionalista koji nije agresivan i ekskluzivan, nego tolerantan prema svakomu nacionalizmu ako ovaj ne vrijeđa i ne prijeti hrvatstvu, misao patriotizma, misao hrvatstva je „prije svega misao etična, jer je misao moralnog oslobođenja. Ropstvo je nenormalno i nemoralno: to je glavna nauka Spasitelja i Revolucije, to je lekcija i našeg vođe A. Starčevića, jer mu je patriotizam nadasve misao etička u tolikoj mjeri da je njegova politika često jednostavno moralisanje, slično politici Sokrata, Muhameda i puritanaca. Politika, apelujući samo na etiku, odviše je idealistična, jer političar ne zastupa samo moralnih interesa naroda i jer se masa nikada ne može dovinuti do etične visine izabranih pojedinaca. No, premda naš vijek nije vijek isključivog moralisanja, kao doba Tacitovo i docnijih religioznih epoha, premda moralna energija civilizacije i jedina kulturna snaga, ovaj Starčevićev poziv na poštenje, na značaj, na etičnu silu pojedinaca je i danas još od neizmjerne važnosti u narodu malom i siromašnom, nemajući – poput Izabranog Naroda – za sebe ni moći zlata, ni broja i oružja, unoseći u borbu brutalnom silom samo one idealne energije, neoslabljene i danas, kojima je neukost dvanaestorice apostola slomila najveću dojakošnju političku silu: Rimsko carstvo“.

O starčevićanstvu Matoš će zapisati sljedeće: „Starčevićanstvo je sinonim hrvatskog nacionalizma. Dok sve ostale stranke kod nas temelje svoj rad na misli bilo slavenskoj (jugoslavenskoj) bilo antinacionalističkoj (kao socijaliste), samo misao starčevićanska je čista misao hrvatska. Dok se stranke, potječući iz ilirskog pokreta, dok se rezolucionaške skupine više ili manje slažu u toj osnovnoj misli da je jugoslavenstvo ili barem srpstvo i hrvatstvo jedna te ista narodnost, mi razlikujemo pleme od narodnosti, nama narodnost nije samo posljedica rase, pasmine, nego rezultat kulturnog i političkog razvitka, kao i Renanu kada u poznatoj svojoj raspravi (Što je narod?) zaključuje: ‘Moderan narod je dakle historijski rezultat, postignut nizom činjenica što se sastaju u istom pravcu’. Narodnost i narod dakle je u prvom redu posljedica zajedničkog kulturnog i povijesnog razvitka, a jedinstvo narodnosti prema tome ne čini jedinstvo krvi, jedinstvo rase nego jedinstvo misli kulturne i političke, očitujući se u ideji države kao u cjelini narodnih interesa. Zato danas nema države i naroda a da nije idealno zajedništvo različitih rasa, različite krvi, različitih pasmina. Hrvatski narod je dakle poseban, od inih slavenskih, pa bilo i istojezičnih plemena različit narod, jer je posljedica zasebne povijesti i zasebnog hrvatskog razvitka kulturnog i historijskog. To je glavna misao starčevićanstva, tom idejom je hrvatski nacionalizam u Starčeviću i Kvaterniku stupio u borbu proti nehistorijskom i utopističkom ilirizmu“.

Hrvatstvo je, dakle, prije svega duhovno-kulturna i politička, a ne krvna (biološka) kategorija, tako da je za Matoša Hrvat „svaki onaj koji vjeruje u Hrvatsku, koji je uvjeren da Hrvatska u svakom slučaju može sama o sebi živjeti“. Drugim riječima, Hrvati su i Vatroslav Lisinski, Josip Juraj Strossmayer, August Šenoa, Stanko Vraz, Dimitrije Demeter, Juraj Haulik, Bogoslav Šulek, Ljudevit Gaj, Boris Papandopulo… premda nisu hrvatskoga podrijetla.

Matoš Hrvatskoj

Obraćajući se svojoj Hrvatskoj Matoš piše: „Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica, riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!“

I dalje: „Hrvatska je zemlja, koja vas hljebom hrani, grije svojim suncem i bije svojim vjetrom, Hrvatska je naša knjiga napisana i nenapisana – ona, koja trune u gluhim grobovima Predaka. Čista, etnografski je čista Hrvatska na selu, na najmanje tuđinskom selu naše otadžbine; idealna, najčišća je Hrvatska tu, u našem mozgu, u našem srcu, a ako je iz mog oka sada pala suza, ne bijaše to moja suza – već suza nečega u meni, nekog dobrog demona, nekakve milostive žene – lacryma meae carae matris Croatiae. Svaka zemlja, pa i naša, ima mjesta kao što je ovo pod našom lijevom sisom – gdje duša narodna življe diše. Tražite, nađite, stvorite srce hrvatsko.“

„Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bitisati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo!“

Vjerojatno ne postoje ljepše rečenice koje je jedan književnik posvetio Hrvatskoj od prethodno navedenih AGM-ovih.

I zato bi Matoš i danas onima koji se u svakoj prilici nabacuju blatom na Hrvatsku poručio: „Ne, ne, g. profesore, mi nismo šoviniste, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je historijska Hrvatska ženska sumnjive prošlosti. Ne, veleučena gospodo! Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se naduva kao engleski parip ili francuski kokot, po našem mišljenju ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostacima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjernik, mislio kao jeftini revolucionari koji scijene da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana firma, kao ime peštanskog renegata po pet seksera. Ne, to ime unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitovano, nije soba za izdavanje, ono je odista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizama i opsjene.“

Poklonik europske kulture

Kao i svi drugi hrvatski nacionalisti, Matoš je bio veliki poklonik europske kulture. Tako je smatrao da će naša umjetnost „samo onda biti nacionalna kada bude evropska, tj. kada će biti originalan hrvatski izraz, posebna nacionalna forma duha punog najevropejskijeg sadržaja. Samo slabi dusi se boje – kao slabe industrije – strane konkurencije, pa posežu za protekcionističkim metodama ekskluzivnog nacionalizma“.

No, za razliku od nekih današnjih književnika koji svoje navodno europejstvo žele dokazati osporavanjem svega što ima nacionalni predznak, Matoš dodaje i to da „naša lijepa knjiga mora prije svega biti narodna, jer je narodna pjesma, temelj naše pismenosti, estetična kao djela najpomirljivijeg artizma. Duh hrvatski je par excellence i od rođenja estetičan. Naša knjiga mora biti u čistom hrvatskom duhu, tj. u čistom hrvatskom slogu, a čistoga hrvatskoga stila nema bez čistoga hrvatskoga jezika. Narodne kulture nema bez prirodnog razvitka, dakle bez slobode. Književnost mora ponajprije biti slobodna, a slobodne književnosti nema bez slobode narodne. Zato je svaki hrvatski književnik najprirodniji i najčišći zatočnik hrvatskog jezika i hrvatske slobode“.

Matoš smatra da svaki Hrvat, svaki umjetnik treba biti „branilac časti i sudbine svoje domovine, jer samo oslobođena otadžbina može biti pogodna za slobodnu narodnu umjetnost. Interes slobodne umjetnosti hrvatske nameće dakle svakom našem umjetniku patriotizam kao prvu i najsvetiju dužnost, a opominje li naša kritika umjetnike na tu dužnost nad dužnostima, ne griješi proti načelima slobodne umjetnosti, već ih – naprotiv – brani“.

Za Matoša Zagreb je središte Hrvatske i hrvatstva: „Nikad nismo bili niti ćemo ikad biti za lokalni ekskluzivni patriotizam, ali uvijek smo bili i uvijek ćemo biti proti tome da se Zagreb degradira, da se ponižava do ranga provincijskog gradića, da se čak i sistematski kleveće i napada. Bilo je dobrijana koji su Rijeku, grad tuđinske sfere, pokušavali dizati na trošak Zagreba. Drugi, živući tu među nama i dijeleći s nama sve dobro i zlo, napadahu Zagreb, kao da je taj lijepi grad kriv što ima loših Zagrepčana, što ima ljudi koji prljaju vlastito gnijezdo. Zagreb, bio kakav mu drago, središte je Hrvatske i hrvatstva, pa nije dobar Hrvat koji nije dobar Zagrepčanin. Ta naša simpatija prema gradu u kojemu živimo nije slijepa simpatija, nije ljubav matere što voli i poroke svoga djeteta, već je ona prosvijetljena ljubav koja poroke vidi, ali nosioca tih poroka ne proklinje, već zlo kao dobar otac i odgojitelj nastoji iskorijeniti“.

Kao i drugi sljedbenici starčevićanstva, Matoš je posebnu ulogu davao povijesnoj svijesti: „Praktična, ‘pozitivna’, realna snaga povijesti baš i stoji u tome što je historija vrsta štedionice drevnih energija, koje se baš njenim posredovanjem kao žive sile predaju potomstvu. Sve renesanse, svi preporodi su plod historijskih studija, pa zato ih i mi preporučamo kao glavno sredstvo hrvatskog preporoda. Jer samo ona snaga umire koja je bez povjesničara. Hrvatska povijest nije mrtvo slovo i dok je nje, mi smo nasljednici ne samo bolova već i kreposti naših otaca. U hrvatskoj povijesti nije ostao neplodan uzdah Katarine Zrinjske, a budemo li slušali njenu nauku sloge, požrtvovanja i rodoljublja, svaki od nas će imati pravo biti spasiteljem od grozne kletve Zvonimira, svetog kralja.“

„Povijest ove naše starodrevne kuće hrvatske, rušene, paljene, pretvorene iz kraljevske palače u banski dvor, ta dugačka i tragična priča je historija našeg naroda. Ali pored sve domaće nesloge i spoljnih udaraca, ta stara i slavna kuća, kraljevina Hrvatska, nikada ne bješe sasvim razorena kao Bugarska i Srbija, i na gostoljubivom njenu ognjištu nikada ne presta gorjeti sveta vatra hrvatske nezavisnosti!“ – zapisat će jednom prilikom.

Politika je za Matoša „borba idealistična, borba žrtvovanja i prijegora, borba borbe radi – ‘l’ art pour l’ art’. Mi smo idealiste, jer ne branimo samo kesu od kulturnih kesaroša i lupeža, jer se ne borimo samo za ekonomske probitke, nego i za ugroženi nam jezik i očuvanje mučenice duše hrvatske. Idealiste smo, jer smo nacionaliste, narodnjaci i Hrvati, i jer se borimo sa bogatijim, jačim protivnikom kojemu bismo odmah podlegli da se njegovoj ‘realističnoj’ politici kupovanja savjesti, da se politici punijeg našeg korita ne odupremo svojski i složno – ne samo ekonomski, nego budeći u narodu one neslomljive otporne i pasivne sile koje dadoše srušiti gordi Rim dvanaestorici palestinskih seljaka i koje stvaraju danas u južnoj Africi nove Leonide i Witte“.

Protivnik jugoslavenske ideje

Zanimljiv je Matošev odnos prema Srbiji u kojoj je boravio kao vojni bjegunac u dva navrata. Prvi put krajem XIX. stoljeća, od jeseni 1894. do siječnja 1898., a drugi put početkom XX. stoljeća, od kolovoza 1904. do siječnja 1908. Prvi borovak odvijao se u obrenovićevskoj, drugi u karađođevićevskoj Srbiji. Uspoređujući te dvije Srbije Matoš će zapisati: „Srbija Obrenovića bijaše vesela, a Srbija Karađorđevića ozbiljna. Karađorđevići su Srbi, a Obrenovići su bili Europljani. Obrenovići bijahu gospoda, a Karađorđevići su vladari. Karađorđeviće štujem i plašim ih se, Obrenovići imaju moje smilovanje i kao svi pobjeđenici moju ljubav.“

Kao hrvatski nacionalist, Matoš, logično, nije pristajao uz jugoslavensku ideju. Već u prvom pismu što ga je po dolasku u Beograd poslao bratu Leonu jasno je zauzeo stajalište prema Srbima: to je narod različit od hrvatskoga! „Sada mi nije čudo“, pisao je, „što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima (Cincarima i Grcima). Nije čudo, te su ti tuđi elementi miješajući se sa Srbadijom ostavili u njoj silnih tragova i promijenili prvobitni karakter tog naroda“. U istome pismu napisao je i pjesmu Domovini iz tuđine. Već sam naslov te pjesme, ponajbolje je ilustrirao njegov odnos prema Srbiji.

Kao vrsni književni, ali i društveni kritičar Matoš nije zatvarao oči pred nedostatcima hrvatskoga naroda i njegova političkoga i društvenoga mentaliteta. Tako je pisao da se „mi Hrvati rado (…) izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravlja se da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski, i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanjskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljude danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti ‘osiguran’ pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist“.

Velik nedostatak u hrvatskom mentalitetu – koji je itekako prisutan i danas – Matoš vidi u izostanku organizacije i zajedništva: „Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do najkomplikovanijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara pa do Mihanovića, Kernicove i Milke Trnine, sramota je da Hrvat, self-made-man u Misiru, Transvalu i Americi, ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu. To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najnesolidarniji i najslabije organizovani. I Cigani su, čini mi se, složniji od nas.“

S obzirom na to da se i dan danas, unatoč tomu što Hrvatska postoji kao međunarodnopravni subjekt više od 20 godina, o Hrvatima često u inozemstvu pišu i objavljuju kojekakve laži, vrijedi citirati i ovu Matoševu misao: „Već se u nekoliko navrata upozoravaše na to da Hrvati ne upućuju inozemstva ni u ono što u Hrvatskoj vrijedi. No kako se ipak tu i tamo za nas zanimaju, pored našeg nehaja i uslijed oskudice svakog narodnog ponosa, izvještavaju o nama obično oni kojima ide u račun da se patvori i ono malo pravih hrvatskih vrijednosti. Kakve strahote, kakve sramote i laži nalazimo o Hrvatima samo u enciklopedijama kojima se na našu sramotu u neimaštini vlastitih moramo koristiti. Iako bi naša Akademija, u eventualnoj vezi s prvim naučnim zavodima Europe, morala takve krive informacije autoritativno pobiti, kad već sama drži ispod svoje časti da svijet o nama stručno informiše, naši prvi naučni zavodi mirno gutaju te atentate na hrvatsku istinu, što se često pod firmom čiste nauke izvoze bog – te – pita odakle na naš rovaš. Svi mi, a naučni naši instituti u prvom redu trebali bi nastojati da kod svih informativnih većih svjetskih poduzeća o Hrvatima informišu Hrvati, ili da barem kompetentni Hrvati slučajne krive informacije isprave ili pobiju. Sve se to na žalost ne dešava! Što se sve, kakve gluposti i laži se ne šire na naš trošak samo u stranoj štampi“. Što bi tek Matoš napisao o današnjoj hrvatskoj diplomaciji i hrvatskim političarima koji u inozemstvu pljuju po Hrvatskoj i hrvatskom narodu!

Antun Gustav Matoš bio je primjer prave kritičarske autonomnosti, ljudskoga i osobnoga integriteta, političke beskompromisnosti i nacionalne nepotkupljivosti. Hrvatskoj upravo danas nedostaju književnici, novinari i kritičari Matoševa kova koji će svaku izdaju i glupost nazvati pravim imenom te tako narodu pokazivati pravi put. Iako situacija kao i u Matoševo doba u Hrvatskoj nije nimalo bajna, on nam i danas poručuje:

„Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patiti, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke božje sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovinu i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac. Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja…“

Vjerujmo u Hrvatsku!

Davor Dijanović/HKV

Literatura

Antun GUSTAV MATOŠ, Kristali duha. Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša, Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Dubravko JELČIĆ, „Matoševe polemike“, u: Nove teme i mete, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995., 151. – 162.

ISTI, „Matoš i Srbi“, u: Književnost u čistilištu, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., 183. – 195.

Domoljubne misli i poruke A. G. Matoša