Connect with us

Vijesti

Antun Mrzlečki: Novo ruho Martina Luthera – od heretika do „svjedoka evanđelja“ i „učitelja vjere“

Published

on

Trebalo je golemih napora mnogih teologa i povjesničara, dok se shvatila osoba i djelo Martina Luthera u svojoj krutoj stvarnosti, a ne u celofanskoj konfekciji i prikaza njegovih nekritičnih obožavatelja. Sve do weimarskog cjelovitog i kritičkog izdanja njegovih djela, tapkalo se u mraku tko je zapravo Martin Luther, da bi se bolje shvatila, ne samo polumilenijska povijest Crkve, Europe i svijeta, nego i današnje vrijeme.

Od Martina Luthera (1483.-1546.), kao i od nekih drugih povijesnih osoba stvoren je povijesni konstrukt i mit, koji uglavnom ne odgovara stvarnom povijesnom Lutheru. Većina onoga što mislimo da znademo o Martinu Lutheru su klišeji. Nastale su legende o njemu, poput njegove navodne rečenice pred carom Karlom V. u Wormsu 1521.: „Stojim ovdje, ne mogu drugačije, Bog mi pomogao, Amen“, što nije rekao, i za što nema dokaza. Drugi opet kažu da je čuveni događaj sa gromom, koji je Luthera navodno ponukao stupiti u samostan, mit, i druge legende. Povjesničari gaje utemeljene sumnje je li se 31. listopada 1517. uopće dogodilo pribijanje 95 teza na vrata crkve dvorca u Wittenbergu, što se obilježava kao službeni početak reformacije. Pogotovo nakon svečanosti na Wartburgu (njem. Wartburgfest), 31. listopada 1817. Luthera se koristilo za stvaranje njemačkog nacionalnog identiteta, što je kulminiralo u doba nacionalsocijalizma u Njemačkoj zbog njegove mržnje prema Židovima, i njegovim spisima protiv Židova. Unatoč današnje, mnogo trezvenije slike o Lutheru i istraživanja o njemu, u službenim pohvalnim govorima Martinu Lutheru povodom proslave 500. godišnjice reformacije u Njemačkoj 2017. proglašavalo ga se čak protagonistom slobode novog doba, demokracije, začetnikom ljudskih prava, slobode religije, misli i tiska, i pravne države! Uzdizalo ga se u gotovo „svetca“, što nikada nije bio.

Tako se mimo, i protiv šuteće većine katoličkog klera, laika i povjesnih činjenica iznova pogoduje i stvara kult Lutherove ličnosti, za koji se mislilo da je prevladan, jer ga, kako izgleda, avangarda ekumenizama pokušava rehabilitirati. Bio je, i razmišljao sasvim drugačije, nego što to odgovara mnogim današnjim njemačkim političarima, teolozima, kako protestantskim, tako i katoličkim. Od nekih kardinala Katoličke crkve čule su se izjave poput ove: „Cijeli Luther u zboru neskraćene povijesti vjere one jedne Crkve, može za katolika svakako zadobiti jedno, upravo, proročko značenje. Pod ovim uvjetom Luther može postati ‘svjedok evanđelja’, ‘zajednički učitelj’, možda čak ‘otac u vjeri’.“ Proglašava ga se čak i „ekumenskom perspektivom“ unatoč njegove nepomirljivosti prema neistomišljenicima. Ovakve tvrdnje na neki način mogu podsjećati na poznatu bajku „Carevo novo ruho“ Hansa Christiana Andersena (1805.-1875). Tržištu knjiga za djecu o Lutheru, osim protestantskih, pridružio se i njemački katolički izdavač knjiga za djecu Don Bosco Verlag iz München, sa četiri izdanja o Lutheru, u kojima se u nizu hagiografija Luthera predstavlja katoličkoj djeci kao svetca.

„Pored skupine vodećih teologa i znanstvenika postoje priprosti vjernici, koji u odrasli i odgojeni u evangeličkoj vjeri, koja u mnogo čemu više nije identična s luteranskom. Oni su, dabome, angažirani, ali ne razlikuju svi jednako, a svoje krštenje i riječ sv. Pisma shvaćaju ozbiljno, te se trude svoj život usmjeriti prema tome, a nisu opterećeni „teologijom“ s jedne strane, i točnim poznavanjem Luthera, s druge strane. Nietzsche bi njihovu sliku o Lutheru nazvao ‘povijesnim konstruktom, na koji se nas priučilo.’ Na njima se pokazuje živa snaga krštenja i nefiltrirane Božje riječi. Kada se analiziraju različita demoskopska istraživanja, ovu skupinu vjernika čini otprilike tri posto evangeličkih kršćana. Najveću skupinu tvore oni, koji se iznutra ne poistovjećuju ni sa svojom Crkvom, ni temom i pitanjem Luthera, nego ga u većini slučajeva prema potrebi uprežu u kola svojih vlastitih ideologija i interesa, koristeći se pri tom višeznačnim izjavama za izgradnju i obranu svog koncepta. Analiziraju li se mnogobrojni životopisi Luthera i pismene obrade njegove teologije, tada se iskazuju poprijeko kroz konfesije dvije velike skupine istraživača s različitim polazištima: Jedni polaze u većini od ‘priučene’ slike o Lutheru i projiciraju ju na podatke i izvore kako bi usavršili svoju sliku o Lutheru; a drugi polaze obrnuto od sigurnih podataka i izvora, i referiraju se i reflektiraju ih na još otvoren mozaik svojih dosadašnjih rezultata istraživanja“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 20).

Kada je riječ o protestantizmu diljem svijeta izvan Njemačke i Skandinavije i protestantskim pokretima pod utjecajem pijetizma, treba pripomenuti da Luther zauzima samo podređenu ulogu. Slavi ga se, doduše, kao pokretača reformacije, ali se protestantizam tamo manje ravna prema njemu. On ne zauzima položaj kao Papa u katolicizmu.

„Tko želi Luthera razumjeti, taj mora poznavati čimbenike njegova djetinjstva i mladosti, sliku svijeta i filozofije koji ga obilježavaju, i prvotno razjasniti što on podrazumijeva pod tim pojmovima. Služiti se istim rječnikom, još dugo ne znači imati iste pojmove i predodžbe. To što Luther podrazumijeva pod pojmom Bog i Krist, to je nešto bitno drugačije od onoga što podrazumijeva Sveto pismo, koncili, Katolička i Pravoslavna crkva. Slično vrijedi i za temeljne pojmove kao što su osoba i priroda, Trojstvo, vjera, ljubav, milost, grijeh ili opravdanje. Tko ovo ne, ili premalo uzima u obzir, može doduše imati veliku ljubav za ponovnim ujedinjenjem odvojenih kršćana, ali nije na najnovijem stanju trezvenog  istraživanja, koje napreduje. Isto tako važno pitanje kao Lutherovi filozofsko-teološki preduvjeti, pitanje je njegove ličnosti. Određene načine Lutherova doživljavanja i ponašanja psiholozi i psihopatolozi podsvjesno i spontano povezuju s posve određenim simptomima bolesti, koji mnogo toga do tada nerazumljivog čine odjednom razumljivim. Tko ne zapaža ili potiskuje ovaj značajan psihološki i teološki vid Lutherove ličnosti, mora ga pogrešno vidjeti i prosuditi“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 7). „Prema Erwinu Iserlohu teškoće su kod ocjenjivanja ličnosti i djela Luthera i njihova istinitoga prikazanja, ponajprije u njemu sâmome. A kada se analiziraju izvori i njihova obrada od različitih ljudi, tada nailazimo na to da je najveća zaprjeka manje u podudarnosti kod prosuđivanja Luthera u njegovoj osobi sâmoj, koliko štoviše u slici koju si različite ‘stranke’ iz različitih razloga o njemu prave, već prema tome koliko se one s njime poistovjećuju ili ne. To je strah od gubitka vlastitog identiteta, koji bi se možebitno morao prestrukturirati“ (Albert Mock, str. 11).

Lutherova revolucija, njegov razoran subjektivizam i silna reinterpretacija cijele predaje vjere, uključujući tekst Svetog pisma, trajno je obilježila duhovni razvoj novog doba. Stoga njegova osoba, karakter i život igraju važnu ulogu u prosudbi povijesti reformacije. U prosudbu i ocjenu Luthera, njegove teologije i nauka ubrajaju se: Njegove dualističke, proturječne slike o Bogu, Isusu Kristu, o čovjeku, njegovo tumačenje Svetog pisma, izvrtanja i odbacivanja temeljnih načela katoličke vjere, tradicije i dogma, tumačenje čovjekova pada, nijekanje slobode volje, njegov nauk o predodređenju i opravdanju, pomicanje zla na Boga, njegova čudna kristologija, proturječna razmišljanja o Isusu Kristu, novi nauk o milosti, Svetom Trojstvu i čovjekova stanja pod grijehom i milošću, utjecaj neoplatonizma, pseudohermetičke literature i gnoze, polemike i proturječja u njegovom cijelom opusu, te konačno i njegova borba protiv svete mise i njenog žrtvenog karaktera. Uz to nužno je potrebno uzeti u obzir i psihoanalitičke studije o njemu.

Zbog novih rezultata istraživanja o Lutheru, i nezanemarive šuteće većine katoličkih laika i svećenika, koji se ne mogu poistovjetiti s navedenim pretjeranim izjavama o Lutheru, pokušat ćemo kritički preispitati spomenute izjave o Lutheru.

Nameće se pitanje: Što dovodi doktora teologije do njegovih izjava o Bogu poput, primjerice ove, (WA 31 I, 249) „Bog proturječi sam sebi, stoga ne može biti Bog. On mora najprije postati đavao. Zaključak, Bog ne može biti Bog.“), do tolike netrpeljivosti i čak pozivanja na usmrćivanje različitih skupina ljudi, i to u ime Boga (WA Ti, 3, 75, 2911: „ … Ja, Martin Luther, u pobuni sam zatukao sve seljake, jer sam ih naložio pobiti; sva njihova krv na mome je vratu. Ali ja upućujem na našega Gospodina Boga, on mi je to zapovjedio govoriti.“ Što je tomu razlog? Je li to Lutherova nominalistička i okamovska teologija kojom se godinama nadahnjivao ili sofisticirana teološka problematika o oprostima?

Dio odgovora na to pitanje pružio je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger u njegovoj knjizi: Joseph Ratzinger, Kirche, Ökumene und Politik. Neue Versuche zur Ekklesiologie, Einsiedeln 1987, str. 6:

„Ipak ostaje istinito da se religija uvijek može proizvesti samo religijom i da novi religiozni pokret (poput reformacije) nastaje samo novim religioznim iskustvom kojemu možda pogoduje cjelokupna situacija neke epohe, pa se ono pritom služi njenim sredstvima, ali se u njoj ne rasplinjuje. Ono temeljno (u Lutherovu religioznom iskustvu) strahovanje je od Boga kojim je Luther u napetosti između božanske zahtjevnosti i svijesti o grešnosti bio pogođen sve do najdubljeg temelja svoga bitka – toliko da mu se Bog pojavljuje “sub contrario”, kao suprotnost sebe samoga, kao đavao koji želi uništiti čovjeka.“

Neprijeporno je, Lutherov književni opus uz sva zastranjenja prožima religioznost i pobožnost. I sâm je protestantizam zasigurno pridonio na kulturološkim, gospodarskim, i znanstvenim područjima zapadne civilizacije i Novog svijeta. Luther nedvojbeno ima važnu ulogu u povijesti razvoja njemačkog jezika, kojega je bitno odredio svojim prijevodom Biblije 1534., i kojega je do kraja života usavršavao, što je njegova glavna zasluga. No, Luther nije kao prvi preveo Bibliju na jedan od njemačkih narječja, i time ju učinio dostupnom Nijemcima. Prije Luthera, do u njegovo doba, od 1466. do 1522., bilo je 18 njemačkih prijevoda Biblije, (14 na gornjonjemačkome i 4 donjonjemačkom narječju), ali u manjim nakladama, i 72 djelomična prijevoda, fragmenta, od ranog 9. stoljeća pa dalje, zatim „Klosterneuburger Evangelienwerk“ (KEW) i „Schlierbacher Altes Testament“ (SAT) iz oko 1330. Luther s Biblijom postupa samovoljno kako mu odgovara: iz Starog zavjeta izbaciva Knjigu Mudrosti, Knjigu Sirahovu, knjige Baruh, Juditu, Tobiju i Prvu i Drugu knjigu o Makabejcima. Evangelici drže da cijelo Sveto pismo ukupno obuhvaća 66 knjiga, dok katolici priznaju i prihvaćaju stari popis od 72 knjige. Iz Novog zavjeta izbacio je Jakovljevu poslanicu, gdje piše: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Zar ga vjera može spasiti?“ (Jak 2, 14). Klasičan primjer samovoljnog krivotvorenja izvornog teksta je: U Poslanici Rimljanima 3, 28 stoji: „ … jer tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja zakona. Luther, međutim, prevodi: „Tvrdimo da se čovjek opravdava samo vjerom bez vršenja zakona.“ Riječ „samo“ nema u izvorniku, no, Luther ju jednostavno ubacuje kako mu odgovara. Onima koji Bibliju ispravno prevode Luther se izruguje. U njegovoj „Poslanici o prevođenju Wenceslavu Lincku“ („Sendbrief vom Dolmetschen an Wenzeslaus Linck“) iz 1531. otvoreno priznaje i opisuje svoj stil prevođenja: „Ako se vaš papist (katolik) mnogo muči s riječju ‘sola-samo’, tada mu, dakle, smjesta kaži: Doktor Martinus želi to tako imati, i kaže: papist i magarac jedna su stvar. Tako ja to želim, tako to naređujem, umjesto razloga stoji moja volja.“ Opravdava se, između ostaloga, kako znade da u izvorniku nema riječi „sola“, ali da je to u duhu njemačkog jezika i opće razumljivo! Ovdje se zbog zadanog okvira ne možemo podrobnije upustiti na mnoge druge Lutherove primjere grješaka kod prijevoda.

Ali, pored spomenutih zasluga njegov književni opus prožima govor mržnje: on sotonizira neistomišljenike i protivnike; prost je i neotesan u polemici i prijeporima; blasfemičan, ohol i netrpeljiv. Pripisuje si pravo mijenjanja i ukidanja vjerskih obreda i sakramenata i ređenja svećenika. Poziva na usmrćivanje seljaka, vještica, hendikepirane djece, lihvare, prostitutke, anabaptiste, protjerivanje Židova i palež njihovih sinagoga u ime Boga dajući sebi ulogu proroka kroz kojega Bog progovara, i tako izokreće vjeru.  

Konačno, Crkva je na Tridentinskom saboru (1545.-1563.) ex cathedra osudila Lutherove zablude. Luther za sobom nije ostavio sustavno izrađeni nauk. Lutherove stvarne pozicije i izjave, ponajprije one kristološke, još i danas su jedva poznate. Filip Melanchton (1497.-1560.) Lutherov suradnik u svojim je „Loci communes rerum theologicarum“ iz 1521., prvoj luteranskoj dogmatici, sažeo Lutherovu teologiju, izbacivši iz nje sve sablažnjivo i zaodjenio ju u novo ruho, i u daljnjim nakladama Lutherov nauk oslabio. U nakladi iz 1535. Melanchton je već izmiješao novi Lutherov nauk s tradicionalnim katoličkim naukom, da bi u izdanjima iz 1544. i 1559., nakon Lutherove smrti, potpuno prešutio srž Lutherove teologije o neslobodnoj volji, i doveo do izražaja svoju teologiju. Evangeličko-luteranska crkvena zajednica je prema etiketi luteranska, no teološki sadržajno više melanchtonovska. Njemačka filozofkinja i osnivačica akademije Gustav-Siewerth,  prof. dr. Alma von Stockhausen okupila je istraživače Luthera kako bi se očitovali o njegovom cjelokupnom književnom opusu. Ispostavilo se da nisu ni redak pročitali, jer ne vladaju srednjovjekovnim latinskim brzopisom. Jedini u svijetu koji je pročitao, proučio i prokomentirao Lutherov cjelokupan opus, i to sedam puta, bio je prelat Theobald Beer (1902.-2000.), vodeći stručnjak za Luthera.

O Martinu Lutheru postoji vrlo mnogo literature, najviše u Njemačkoj. U posljednjih sto godina o njemu je više napisano, nego li u posljednjih 400 godina. Lutherova književna ostavština, ono što je naučavao i govorio, napisao na latinskom i/ili njemačkom jeziku, i mješavinom oba, ono što su drugi za stolom kad je govorio zapisivali predstavlja najveći njemački književni opus, a sadrži 121 svezak u formatu kvarto – 80.000 stranica. A još nije ni sve s latinskoga prevedeno na njemački. Unatoč vremenskome razmaku, iz te se njegove velike pismene ostavštine, svjedočanstava suvremenika, pristaša, suradnika, protivnika i crkvenih dokumenata, o Lutheru dobro znade kakav je čovjek bio.

O prezimenu

Lutherovo prezime nastalo je iz staronjemačkog imena „Liuther“ (liut + heri) ili „Lothar“ (hlut + heri). Zapravo se prezivao „Luder“, ponekad ovisno o regiji rjeđe i Lutter, Ludher, Lüder, Lotter. Tek oko 1500. u njegovom su zavičaju prezimena pridodana kao dodatak imenu građana i seljaka, postala uobičajena.

Djetinjstvo i mladost

Najopsežnija novija istraživanja o Lutherovom djetinjstvu i mladosti, njegovom socijalnom i povijesnom okružju pružio je dr. Dietrich Emme (1924.-2015.) u svojoj knjizi „Martin Luther – Seine Jugend- und Studentenzeit 1483-1505“ (4. izdanje 1986.). Leipciški profesor teologije Hieronymus Dungersheim (1465.-1540.) predbacivao mu je „da se kao student gotovo utopio u lopovluku“, i da ima „priložnicu i vanbračnu djecu“ (Hieronimus Dungersheim von Ochsenfurt, Dadelung des obgesatzten bekenntnus …, str. 15, u: Aliqua opuscula magistri Hieronymi Dungersheym … contra M. Lutherum, Leipzig, 1531.). Prije nekoliko godina pronađena su pisma u kojima mu njegovi drugovi predlažu  osloboditi ga iz samostana. Luther im odgovara: „Moram ostati u ovoj prokletoj kapuljači (redovničko odijelo-habit), inače će mi odrezati vrat“ (Dietrich Emme, str. 63).

Iz Lutherovih izjava o sebi i njegovih pisama, kao npr. iz pisma od 20. rujna 1503. objavljenog u „Degeringsche Briefsammlung“ (Degeringova zbirka pisama, Degering, str. 84-85) poznato je da je već kao student bio neumjeren u jelu i piću, Luther priznaje: „ … spriječen neumjernošću u jelu i pijanstvom, do sada sam vrlo malo dobroga napisao i pročitao, obzirom da stanujem kod ljudi, s njima sam i ludovao …“ O tim njegovim istim manama Luther se u svojim pismima 1517. tužio Johannu von Staupitzu (1460.-1524.) i 1521. Filipu Melanchtonu (Heinrich Grisar, str. 30). Po naravi je kao student prava bio društven, inteligentan, volio se uvijek isticati i biti u pravu, u raspravama je bilo teško izići s njime na kraj, dobar pjevač (tenor), i sklon piću, u čemu nije bio iznimka, jer je glavna mana Nijemaca u to doba bila alkoholizam, i nagle naravi, što je naslijedio od oca. Poznate su njegove izreke: „Tko ne voli vino, žene i pjesmu, taj ostaje budala cijeli život“ i, „Žderem poput Čeha, a ločem kao Nijemac“. Kao student prava hodao je po gostionicama sa svojom lutnjom i prijateljima, što je bio stil života studenata tada. Luther sâm priznaje „da je bio veliki, teški i sramotan grješnik, da je svoju mladost proveo prokleto i promašeno, i da je osim napasti požude, uglavnom bio podložan gnjevu, mržnji i zavisti, što nije mogao prebroditi“ (WA 26, 508, 32, i: Filip Melanchton, Vita Martini Lutheri, njemački prijevod u: Martin Luthers 95 Thesen, izd., Kurt Aland, str. 42-52). U dvadesetim godina kod njega se javlja psihička bolest, o kojoj u literaturi postoje različita tumačenja. U pismu od  1. siječnja 1528. župniku Gerhardu Wiskampu iz Herforda piše: „Istina je da je ovaj napadaj (tentatio-temptatio) najjači i da mi je poznat od moje mladosti; no, ne bojim se još jednog (napadaja), koji bi se toliko strašno pojačao“ (WA Br 4, 319, 5). Sotona ga je cijeli život napastovao, o čemu postoje njegova brojna svjedočanstva.

„Lutherova vjera u postojanje đavla bila je ortodoksna, premda prožeta praznovjerjem i djelomično halucinogena. On ga je stvarno mogao ‘iskusiti’. Ne dade se sve psihopatološki protumačiti. Učestalost, način i intenzivnost Lutherovih susreta sa đavlom upravo su jedinstveni. Čak Erik H. Erikson na str. 35 engleskog izvornika svoje knjige o Lutheru ‘Der junge Mann Luther: Eine psychoanalytische und historische Studie‘ piše: ‘Vrlo sumnjam u to da su njegovi susreti sa đavlom ikada bili prave halucinacije, i ne vjerujem da su dramatična razotkrivanja njegovih duševnih patnja na istoj razini kao priopćenja nekog pacijenta’“ (Albert Mock, str. 114).

Slike kroz povijest

Razlikovale su se kroz povijest s katoličke i protestantske strane. S katoličke strane od heretika do današnjih izjava nekih vodećih katoličkih poglavara kao „svjedoka evanđelja“ i “zajedničkog učitelja vjere“. Protu-luterovska polemika i negativan stav o Lutheru i reformaciji, započeti od Johannesa Cochläusa (1479.-1552.) jednog od najžešćih Lutherovih protivnika, doživjeli su svoj kraj u spisima dominikanca i crkvenog povjesničara Heinricha Susoa Deniflea (1845.-1905.) krajem 19. stoljeća, koji je imao pristup Vatikanskom tajnom arhivu i u peru isusovca Heinricha Grisara (1845.-1932.). Neki su Lutherovu reformaciju tumačili kao revoluciju, uzrok povijesti nesreća: 1517. (otpad od Rima), 1717. osnivanje prve slobodnozidarske lože u Londonu (otpad od Crkve), Oktobarska revolucija 1917. (otpad od vjere). Tek manjim studijama i konačno djelom „Die Reformation in Deutschland“ (1. izd. 1939./1940.), katoličkog povjesničara reformacije i ekumeničara Josepha Lortza (1887.-1975.), i njegovom bespoštednom kritikom crkvenih prilika u 16. stoljeću, katoličke suodgovornosti, percepcija Luthera i reformacije na katoličkoj se strani počela mijenjati. Ekumenski pokret nakon II. Vatikanskog sabora (1962.-1965.), te dekret o ekumenizmu „Unitas redintegratio“ od 21. 11. 1964. učinili su svoje u tom smislu.

Kod protestanata se slike o njemu razlikuju od razdoblja protestantske ortodoksije, pijetizma, prosvjetiteljstva, u djelima njemačkih klasika, u romantizmu, nacionalsocijalizmu, socijalizmu-komunizmu do suvremene protestantske. Već od samih početaka njegovi su ga pristaše gledali poput proroka Ilije, anđela s vječnim evanđeljem, obnovitelja kršćanstva, kasnije njemačkog nacionalnog junaka i proroka Nijemaca sa svim kultom ličnosti.

Medicinska, psihološka i psihijatrijska tumačenja Luthera

Psihoanalitičari polaze od pitanja: U kojoj je mjeri Luther bio duševno bolestan, i u kojoj je mjeri reformacija nastala iz njegovih psihopatoloških korijena. U to se ubrajaju djela protestantskih i katoličkih autora, od još uvijek temeljne studije Gottlieba Heinricha Friedricha Küchenmeistera (1821.-1890.) „Dr. Martin Luthers Krankengeschichte“, Leipzig, 1881., do djela u naše doba. Standardna djela su: Paul Johann Stephan Reiter (1895.-1973.) „Martin Luthers Umwelt, Charakter und Psychose, sowie die Bedeutung dieser Faktoren für seine Entwicklung und Lehre. Eine historischpsychiatrische Studie“, 2 sv., Verlag von Levin & Munksgaard, Kopenhagen, 1937.-1941., i Erik Homburger Erikson (1902.-1994.) „Der junge Mann Luther: Eine psychoanalytische und historische Studie“, izvornik objavljen na engleskom 1958., W. W. Norton & Company, Inc., New York.

Na tom je tragu 1985. prof. dr. Albert Mock, katolički svećenik-redovnik, sveučilišni profesor, teolog, psiholog i psihoterapeut objavio svoju knjigu „Abschied von Luther – Psychologische und theologische Reflexionen zum Lutherjahr“ kod izdavača Luthe-Verlag u Kölnu. Mock uspoređuje slike o Lutheru kod katoličkih i protestantskih autora, i dolazi do zaključka da su se na katoličkoj strani odavno već udomaćile predodžbe o Lutheru, koje više odgovaraju ekumenskim ili ostalim ideološkim pustim željama, nego li solidnom istraživanju povijesnih izvora. Kao psiholog, Mock se bavi motivima Lutherovog razvoja, njegovim zvanjem, i ponajprije premalo uvažavanim izjavama u njegovim govorima za stolom. „Postaje evidentno da se u Lutherovoj osobi pojavljuje upravo klasičan primjer manično-depresivne bolesti“ (str. 32). “Lutherova vjera, čisto imanentno, egocentrično zarobljena u sebe, i empirički neovisna, znak je njegove teške bolesti, i tragično postaje polazna točka sudbonosnih zabluda u teologiji i filozofiji” (str. 83).

Lutherovo stupanje u redovništo

Pored događaju kod Stotternheima blizu Erfurta 1505., kada je Luther zapao u oluju, te pri udaru groma u njegovoj blizini u smrtnome strahu zazvao svetu Anu, zaštitnicu rudara, te se zavjetovao se da će postati redovnik, Dietrich Emme je u svom istraživanju otkrio jedan sasvim drugi razlog Lutherova stupanja u samostan 17. 07. 1505. U „nezapaženom“ govoru za stolom WA TI sv. 1, str. 134, redak 32-35 Luther priznaje: „Prema jedinstvenoj Božjoj odluci učinjen sam za monaha, kako me ne bi zarobili. Inače bi vrlo lako bio zarobljen. No, ovako to nisu mogli, jer se cijeli Red za me zauzeo“. Što je učinio Luther da mu je prijetila uhidba, te zbog čega on bježi u samostan, na tom je tragu Dietrich Emme akribijski istraživao, te indicijama došao do zaključka da je Luther zbog dvoboja sa svojim studijskim kolegom Hieronymusom Buntzom, kojeg je pri tom tankim mačem (repir) smrtno ranio, pobjegao u samostan. Tučnjave i dvoboji među studentima bili su na dnevnom redu ali ih se nije moglo potpuno spriječiti. Kod ubojstva u dvoboju počinitelju je prijetila ekskomunikacija i uskraćivanje crkvenog sprovoda, a s pravne se strane tada dvoboj sa smrtnim posljedicama smatrao ubojstvom.

Već prije, možebitnog dvoboja s Hieronimusom Buntzom, saznajemo iz govora za stolom (WA Tr 1, 46, 18), koji je zapisao Veit Dietrich (1506.-1549.), kako se Luther 16. travnja 1503. u prisutstvu jednog studijskog kolege na putu roditeljima od Erfurta za Mansfeld sâm mačem ranio: „Putem kući udario je slučajno nogom o mač i pri tome je pukao vrh mača. (…).“ Rana je bila toliko opasna da je gotovo iskrvario, i jedva se dovukao do sljedećeg naselja liječniku koji mu je spasio život. Vrlo je upitno da li je stvarno došlo do samoranjavanja, jer su se mačevi dokazano nosili u tvrdim koricama. Emmeov i Mockov zaključak prema mjerilima kriminalističke psihologije: obrambena laž iz nužde. Indicijama zaključuje da je taj kolega s kojim je Luther putovao bio Conradus Wigant, s čijim je ujakom, Thomasom Wigantom, Lutherov nasilan otac Hans bio u svađi, vidljivo iz sudskih isprava iz 1499. Stoga je, prema Emmeu, vjerojatno došlo do dvoboja pri čemu je Luther ranjen.

Filip Melanchton izvješćuje 1546. u predgovoru Drugog latinskog Wittenberškog izdanja o Lutheru (str. 46), da je upravo u to doba (1505. nakon možebitnog drugog dvoboja sa smrtnim ishodom) Luther imao strašne napadaje straha i tjeskobe, od kojih je bio sav izvan sebe: „Ove su strahote bile najjače u godini kada je izgubio jednog dobrog prijatelja, koji je, ne znam kakvom nesrećom ubijen.“ I evangelički teolog Nikolaus Selnecker (1530.-1592.), u svojem životopisu Luthera spominje ubojstvo jednog studijskog kolege Luthera. Ovaj događaj, podsvjesno potisnut, manifestirao se u samostanu u borbi za milosrdnim Bogom trapljenjem, praćeno depresijama i psihozama, ali i intenzivnim studijem. Ispovijedao se ponekad čak nekoliko puta na dan. Njegov ispovjednik Johann von Staupitz (1465.-1524.) izgleda da je prozreo psihološki problem Luthera. Rekao mu je: „Ti si luda. Bog se ne ljuti na tebe, nego se ti ljutiš na Njega. Bog nije gnjevan na tebe, nego ti na Njega.“ U pismu od 9. rujna 1521. (WA 4, sv. 2, str. 384, redak 80 i d.) Luther piše Melanchtonu: „Bojim se da sam isto tako bezbožno i zločinački položio zavjet. (…) Iz tog razloga osjećam se opravdan ako sve zavjete odbacim, ili barem ih ispunim novim duhom. Povrh toga, ne ću ništa drugo tražiti, i ostajem kod ovog mišljenja, jer je tu sasvim očito da se ovakvi zavjeti vrše i polažu protiv cijele prve zapovjedi, protiv vjere i evanđelja kao najveće idolopoklonstvo, ako se vrše u takvom uvjerenju …“

Emme i Mock podastiru cijeli niz uputa i indicija kako bi dokazali ovu tezu o dvoboju, kao primjerice sljedeću Lutherovu izjavu: „Ego fui monachus (bio sam monah) koji je ozbiljno želio biti pobožanŠto sam dublje ulazio [u monaštvo]bio sam sve veći lopov et homicida fui (‘i bio sam ubojica’)“; (iz propovjedi od 24. siječnja 1529.; WA 29, str. 49). Godine 1517. Luther piše spis o crkvenom azilu „O onima koji bježe u crkve, vrlo korisno za svjetovne sudce, crkvene vođe i prelate samostana“! Barbara Emme je s latinskog izvornika iz WA sv. 1, str. 3-7, prevela spis na njemački. Latinski naslov glasi: Tractatulus Doctoris Martini Lutherii, Ordinarii Universitatis Wittenbergensis, De his qui ad Ecclesias confugiunt tam iudicibus secularibus  quam  Eecclesie Rectoribus et Monasteriorum Prelatis perutilis. Prvo izdanje iz 1517. Luther je objavio anonimno, a sljedeće iz 1520. pod svojim imenom. S očeve strane naslijedio je naglu narav. Muški potomci roda Ludera bili su višestruko kažnjavani i osuđivani zbog nasilništva, što je dobro dokumentirano u ispravama, sudskim protokolima i djelom u arhivu grada Mansfelda, a što je Emme istražio i dokazao. Hans Luder, Martinov otac, zatukao je konjskim hamom u svojem rodnom mjestu Möhra jednog seljaka. O tome se tri puta pisalo: 1535., 1537. i 1565. u javnim tiskovinama. Prvi je o tome 1535. pisao teolog Georg Witzel (1501.-1573.) u njegovom spisu „De raptu epistulae privatae“ („O pljački jednog privatnog pisma“), što Luther nikada nije opovrgnuo. Osim toga Luther je nekoliko puta izjavio da nije svojevoljno i rado postao redovnik, kao u jednom govoru za stolom iz 1531. kada kaže: „Nisam rado postao redovnik“ (WA TR 2, 407, 28). U jednoj propovijedi iz 1523. Luther kaže o svom stupanju u samostan: „Nisam imao volje za to od srca, nego sam bio prisiljen na to, i morao sam to učiniti zbog kazne i sramote“ (Otto Scheel, Dokumente zur Luthers Entwicklung, [bis 1519], str. 29, Nr. 69, 2. naklada, Tübingen, 1929.2). I u njegovom spisu „De votis monasticis Martini Lutheri iudicum“ iz 1521. Luther izvješćuje o svom nedragovoljnom odlasku u samostan: „Nisam sa zadovoljstvom i dragovoljno postao redovnik, a još mnogo manje zbog trbuha, nego zbog straha i trepeta pred nenadanom smrću sam prisilno i iz nužde položio zavjet“ (WA W 8, 573, 31). Različite izjave Lutherovih suvremenika također upućuju na to da nije zbog oluje kod Stotternheima otišao u samostan i da nije imao zvanje.

Klasik katoličke teološke literature o Lutheru

Klasik katoličke teološke literature o Lutheru do danas, tada vodećeg katoličkog stručnjaka za Luthera, prelata Theobalda Beera (1902.-2000.), je „Der fröhliche Wechsel und Streit [Radosna mijena i sporenje] – Grundzüge der Theologie Martin Luthers, (Johannes-Verlag, Einsiedeln, 2. vermehrte Auflage 1980, 563 Seiten, Horizonte Neue Folge 19 Erstausgabe Benno-Verlag, Leipzig 1974). Ova knjiga spada u obveznu lektiru za sve koji su angažirani u ekumenskom dijalogu. Nakon što Beerova knjiga Luthera i njegov nauk temeljito propituje, te pri tome odustaje od polemike ili psihološke interpretacije, posebno je prikladna i za protestantske teologe. Prof. Theobald Beer potjecao je blizu Landshuta u Donjoj Bavarskoj (Niederbayern), a 30-tih godina 20. stoljeća otišao je u biskupiju Dresden-Meißen. Zbog toga je bio dobro upućen i u protestantski obilježenu kulturu, a ne samo u njihovu književnost. Pročitao je, kao jedini u svijetu, sedam puta cjelokupan Lutherov opus, te ga prokomentirao i proučavao. Ovo se Beerovo izdanje nalazi u Luther-institutu Gustav-Siewerth-Akademie. Postao je vodeći stručnjak za Luthera, koji je mogao luteranske stručnjake o Lutheru poučavati i ispravljati. 

Tadašnji profesor Joseph Ratzinger, koji je Beera pozivao na sveučilište u Regensburg na seminare, vrlo je hvalio njegovu knjigu. Osnovna izjava opsežnog djela jeste, da se Luther odvojio od klasičnog katoličkog nauka o milosti, posebno od njegova tvorca Augustina i Tome Akvinskog, te da je u tu svrhu uveo novu terminologiju, odnosno staru ispunio novim značenjem. ‘Utjecaj neoplatonizma, pseudohermetičke literature i gnoze (…) postavlja njegovu polemiku usmjerenu protiv grčke filozofije i skolastike, u posve drugo svijetlo’ (Joseph Ratzinger).

Evangelički teolog Rudolf Otto (1869.-1937.) u svojoj knjizi (izvornik iz 1936.) „Sveto“ na str. 126. utvrdio je: „Do granica duševne bolesti vodilo je Luthera njegovo iracionalno doživljavanje duboko iracionalnog transcendentnog objekta što se gotovo otima označivosti s ‘Bogom’.

„Tko ništa ne zna o Lutherovoj bolesti ili je dovodi u pitanje, ne će biti dorastao njegovoj osobnosti, pa silom prilika mora staviti mnoge upitnike. Ali ne samo njegova osobnost, nego i njegovo djelo, njegova teologija, ostaje bez uzimanja u obzir ovih činjenica knjiga s mnogo pečata, jer njegov duševno-duhovni poremećaj ulazi u to. Lutherovo teološko postavljanje pitanja u osnovi je prapsihičko, zapravo psihopatološko. Njegova teologija nije samo pod utjecajem, nego je upravo pod prisilom strukture njegove osobnosti i traumatičnih doživljaja.“ (Albert Mock, str. 75).

Luther o Bogu

Temeljno načelo kršćanstva je da Bog nije zao. „Kada Luther Bogu podmeće da ima zla u sebi, tada je on već izvan kršćanstva“, kaže prof. Albert Mock („Abschied von Luther“, str. 87). Ovim iskrivljivanjem suprotstavlja se kršćanski nauk: Sve što jest, stvoreno je dobro. Zlo koje je u svijetu ne svodi se na Boga, nego na zloporabu naše slobode i utjecaj sotone. Luther unosi u Boga podlu proturječnost i unakazuje kršćanski nauk o otkupljenju sve do njegove potpune nastranosti. Lutherova je slika o Bogu proturječna i dualistička. S jedne je strane mračna, okrutna, iracionalna i izvrnuta, a s druge kazuje o milosrdnome Bogu.

WA 1, 487; WA Ti, Nr. 963. „Bog je budala“ … („Deus stultissimus est, qui potentissimo hosti Satanae hominem adeo infirnum opponit, similem arundini conquassatae“).

WA 31, 249 „Bog proturječi sam sebi (…deus sibi contradict …), stoga ne može biti Bog. On mora prvo postati prvo đavao.“ 

WA 17, 1, 221: …da  „se priroda mora užasnuti pred takvim božanskim veličanstvom.“

WA 17, 141: „Bog je strašniji i jeziviji od đavla. Jer on djeluje i postupa s nama silom, kinji nas i muči i ne mari za nas.“

WA 47, 180: „U veličanstvu on je sažižući oganj.“

WA 28, 120: „Kad se čovjek pravo spomene Boga, prestraši mu se tada srce u tijelu i zacijelo bi istrčalo na svijet.“

WA 28, 449: „On proždire čovjeka i ima toliki užitak u tome da svojom revnošću i gnjevom bude natjeran na to da sažiže zlikovce. Kad to jednom počne, on tada više ne prestaje.“

WA 28, 561: „Onda ćemo naučiti kako je Bog sažižući oganj koji tu vlada i revnuje na obje strane.“

WA 28, 569: „Pa to je taj sažižući, proždrljivi oganj.“

WA 28, 578: „A budeš li griješio, on će te proždrijeti.“

WA 28, 584: „Jer Bog je oganj koji sažiže, proždire i revnuje, to je on, on će vas ubiti kao što oganj sažiže kuću u pepeo i prah.“

WA Ti 6. 39, (6561): Iz Lutherova pisma Casparu Aquilamu, župniku u Salfeldu: on, Luther, piše da „nije time bio samo jednom do smrtne opasnosti napadnut. (…) Poučavati, doduše, valja o Božjoj neistraživoj i nepojmljivoj volji; ali se usuditi istu pojmiti, to je veoma opasno i pritom se lomi vrat.“

WA 40, 186: Luther neuvijeno kaže: „Bog nije nosiv za ljudsku narav“ (intolerabilis est humanae naturae).

WA 28, 633: „To je najveći stupanj vjere, vjerovati da je dobrostiv onaj koji je spasio samo malobrojne, a tolike proklinje; vjerovati da je pravedan onaj koji nas po svojoj volji čini nužno vrijednima proklinjanja.“

WA 18, 618 f. : „Takav živi i pravi Bog otvoren je u svojoj slobodi i nužnosti.“

WA 56, 368, 26.29: „Tiranski postupa Bog, nije on otac nego protivnik.“

WA 18, 618, f : „ … da se slobodna čovjekova volja slisti svemoću Božjom … poput udara groma.“

WA 40, II, 417 : „Tako je proturječno moćan, da je on (Bog) dobro i zlo, dvije nezdružive stvari, svodi na jedinstvo svoje vječne naravi.“

WA 18, 785 : „Naučavati svjetlo prirode kao i svjetlo milosti, da za osudu i prokletstvo čovjekovo nije kriv siroti čovjek nego nepravedni Bog.ʺ

WA 31 I, 249 : „Sukob Boga s Bogom, njegova zloba, odnosno njegova vragolija – Bog ne može biti Bog, on najprije mora postati đavao  – može biti samo svladana samim Bogom.“  

WA 2, 490, 13-15 : „Ali naše je jedino ime grijeh, laž.ʺ

O Kristu

Lutherove izjave o Kristu također su proturječne: s jedne strane označuje ga „grješnikom“ i blasfemijama, a s druge „slobodnim od svakoga grijeha.“

WA 49, 121, 10: „Krist oboje, najveći i jedini grješnik na zemlji, i jedini pravednik i svetac“

WA 3, 156, 12: „Kao što se Krist istinski naziva Stijenom, ali je Stijena bio Krist, onda je Krist istinski grijeh.“

WA 8, 87, 13, f: „Sâm Krist istinski je grijeh.“

WA 40 I, 433, 7 f: „Proroci su već predvidjeli to da će dolazeći Krist biti najveći razbojnik, bogohulnik, oskrvnitelj hrama, lopov, jer on više ne hodi u svojoj vlastitoj osobi.“

WA 45, 371, 5-10: (Stoga je Krist) „Đavolski sin i ostavljen je.“

WA 40 I, 240: „Krist nije moja ljubav, jer me izjeda.“

WA 14, 86: “Kada sam pogledao Krista (raspelo), vidio sam đavla”.

WA Tr, 2, 107; D. Luther’s Werke, kritische Gesamtausgabe, Herman Bohlau Verlag, 1893., vol., 2 br. 1472, travanj-svibanj 1, 1532.: „Krist je kao prvi počinio preljub sa ženom kod bunara, o čemu nam zbori sv. Ivan. Zar nisu svi o njemu govorili: ‘Što je to s njom radio?’ Drugo, s Marijom Magdalenom, i treće, sa ženom uhvaćenom u preljubu, koju je tako lako otpustio. Tako je i Krist, koji je bio tako čistog morala, morao biti kriv za blud prije nego je umro.“ 

O slobodnoj volji

WA, 18, str. 603: „Slobodna volja je laž.“

WA 18, 635: „Na ovaj je način ljudska volja postavljena između oba [Boga i sotone], sasvim poput jahaće životinje, kada Bog na njoj sjedi, ona ide i želi kuda Bog to želi … Ako sotona na njoj sjedi, ona ide i želi ono što sotona želi. A ona (volja) nema slobodu odluke otrčati jahaču ili ga potražiti, nego se jahači sami bore za to da ju zadrže (jahaću životinju) i posjeduju.“

Ponešto iz Lutherove moralne teologije

„Ako suprug ne može, ima drugi koji može; ako žena ne da, uzmi služavku“ (O bračnom životu).

De Wette, vol. 2, str. 459: „Nije u suprotnosti prema Svetom Pismu ako čovjek ima više žena.“

„Rastava je diskutabilno pitanje da li je dozvoljeno. Što se mene tiče, ja preferiram bigamiju.“ Spis „Vom ehelichen Leben“ (O bračnom životu).

„Brak je lijek za kurvanje.“

O sebi

Briefe aus Homberg, Luthers Werke II, Jena, 215: „Kao što ne mogu otkotrljati brda, stvarati nove zvijezde, odgristi si nos, tako se ne mogu ostaviti razvratnosti.“

Kirchenpostille, Walch, XI, 730: „Ne mogu molitit, moram psovati, post je opak pred Bogom. Nema pijančevanja, ni proždrljivosti, ni pijanstva koje bi bilo toliko loše kao post. Bilo bi bolje dan i noć pijančevati.“

O svetoj misi

Od početka je Lutheru sveta misa bila omražena. Već kod njegove mlade mise Luther je usred misnog kanona pobjegao od oltara i uviknuo: „Ja nisam opsjednut!“. Godine 1523. izrugivao se misnom kanonu i zahtijevao da se misa „očistiti od svih nagrđivanja“. Nasuprot samim Isusovim riječima (!) pretvorbe u svojem spisu „Formula Missae et Communionis“ iz 1523. Luther kaže „da misa nije nikakva žrtva.“ „Smatramo ju sakramentom ili testamentom. Nazovimo ju blagoslov, euharistija ili stol Gospodinov ili Gospodinova gozba ili communio. Neka joj se pridaje po volji svako pobožno ime, samo neka ju se ne okalja titulom neke žrtve ili [dobrih] djela“ (WA 1. Abt., sv. 12, str. 208)!

Tischreden prema Aurifaberu, str. 223: „Bolje bi mi bilo da sam bio gostioničar za prostituke i razbojnik, nego li što sam Krista petnaest godina s čitanjem misa tako žrtvovao i hulio.

U Schmalkaldskim člancima 1537., Luther misnu žrtvu označuje kao:

„Grozotu … najveću od svih papinskih idolopoklonstava … opasna stvar … izmislena bez Božje volje …  zmajski rep sa mnogo gamadi i svakojako idolopoklonstvo … Gdje se ruši misa, tu pada i papinstvo.“

WA 6, 365: „Najgora zloporaba je, što je gotovo sav svijet sada iz mise napravio žrtvu.“

WA 10, 2, 220: „Ako uspijem ukinuti misu, tada vjerujem da sam potpuno pobijedio Papu. Na misu kao na stijenu oslanja se cijelo papinstvo s njegovim samostanima, biskupijama, kolegijima, oltarima, službama i naucima … Padne li svetogrdni i prokleti običaj održavanja misa, tada se mora sve srušiti. Po meni je Krist započeo otkrivati grozotu pustoši koja stoji na svetom mjestu (Dn 9, 27), i onoga uništavati, koji je ovdje došao uz đavlovu pomoću pod krivim čudima i varljivim znakovima. Nadahnuće za takav nauk dao mu je sâm sotona kada je s njime vodio raspravu o svetoj misi, što Luther priznaje u svojem djelu iz 1533. „Von der Winkelmesse und Pfaffenweihe.“

Njegova oholost

„Želim svoj nauk imati neosuđen od svakoga, i od anđela. Jer, budući da sam siguran u njega, želim biti vaš, i anđela sudac, kao što kaže sv. Pavao, da tko ne prihvati moj nauk, neka nije blažen. Jer on je Božji, a ne moj; zato je moj (Lutherov) sud također Božji, a ne moj.“ (Wider den falsch genannten geistlichen Stand des Papstes und der Bischöfe, Index verborum, Martin Luther’s German Writings, 1516-1525, Boston College 1999, Volume 10 / 2, str. 107.

EA, 61, 422: „Sv. Augustin i sv. Ambrozije ne mogu se sa mnom usporediti.“

WA 18, 401: „Što naučavam i pišem ostaje istinito, i kad bi se sav svijet srušio u komade.“

O seljacima:

Luther se pozivao na danu „Božju zapovijed“ i „providnost“ da knezovima dade naputak za mlaćenje i usmrćivanje seljaka.

WA Ti, 3, 75, 2911: „Propovjednici su najveći ubojice, jer opominju nadleštvo svoje službe da imaju kazniti zločeste lopove. Ja, Martin Luther, u pobuni sam zatukao sve seljake, jer sam ih naložio pobiti; sva njihova krv na mome je vratu. Ali ja upućujem na našega Gospodina Boga, on mi je to zapovjedio govoriti.“

WA 17, 356: „Ne može postojati ništa otrovnije, škodljivije, đavolskije nego ti ljudi koji nisu radili ništa drugo doli đavolska posla; oni su služili (…) đavlu pod prividom evanđelja.“ (WA 18, 358), zbog čega su „ … zacijelo deset puta zaslužili smrt tijelom i dušom“; oni su prema tome đavli te stoga tvore đavolski savez zlobe prokletstva (WA 18, 361). On pak, Luther, misli da u paklu više nema đavla, nego je posvema ušao u seljake (WA 18, 359). Stoga neka „tko god može bježi od seljaka kao od samog đavla“ (WA 18, 361).

WA 18, 361: „Tko nekog buntovnika najprije uzmogne zadaviti, čini pravo i dobro. Za javnog buntovnika svaki je čovjek oboje, vrhovni i Božji krvnik, jednako kao kad oganj utrne onaj tko najprije može gasiti, a taj je najbolji (…) Stoga neka tu navaljuje, davi i bode, potajice ili javno, tko god može. (…) Jednako kao kad valja usmrtiti bijesna psa.“ (WA 18, 358). „Jer stotinu bi smrti pobožni kršćanin trebao pretrpjeti prije nego što glede seljaka za dlaku popusti.“

Luther se, međutim, još ne zadovoljava time da gospodarima koji dijelom čak nevoljko potežu mač na seljake podari dobru savjest. On bi u njima htio rasplamsati entuzijazam koji se ravna po naputku „Bog to tako hoće“, on u njima želi proizvesti duh mučenika. „Pa tako se onda može dogoditi da onaj tko bude zatučen na strani vlasti biva pravim mučenikom pred Bogom, ako se bori s takvom savješću, kako je rečeno. Pa on hodi u Božjoj riječi i poslušnosti“ (WA 18, 360). „Stoga, dragi gospodari, rješavajte ovdje, spašavajte ovdje, pomažite ovdje, smilujte se sirotim ljudima, neka bode, bije, davi ovdje, tko god može. Ako od toga umreš, blago tebi, blaženije smrti nikad ne možeš dobiti. Pa ti tada umireš u poslušnosti Riječi Božje i zapovijedi iz Rim 13 i u službi ljubavi (…) Ovdje neka svaki pobožni kršćanin govori: Amen. Jer molitva je prava i dobra i veoma se sviđa Bogu, to ja znam. Ako netko misli da je to pretvrdo, on neka pomisli da je pobuna nepodnošljiva i da se svaki čas ima očekivati smak svijeta“ (WA 18, 361).

U Seljačkom ratu poginulo je između 70.000 do 100.000 ljudi. U filmu Luther (2003.), koji je Luteranska crkva (tj. crkvena zajednica) sufinancirala, priča se toliko krivotvori, da ispada kao da bi Luther bio preneražen zbog pokolja. A u stvarnosti ga je poticao i zahtijevao.

O Papi

Papino prezime: „Farnese“ Luther pretvara u „Furzesel“ – „prdljivi magarac“.

„Papa je đavao; kad bih mogao ubiti đavla, zašto ne bi? (Martin Luther, Zwo harte ernstliche Schriften Doct. Martini an den Christlichen Leser, 1518, Tomos 1, Punkt II., S. 24 und 24 b). Luther je u svojim drugim spisima papu označavao „đavlom“. Tako npr. u njegovom spisu „Wider das Papstum vom Teufel gestiftet (1545.) ili u njegovoj propovijedi „Heerpredigt gegen die Türken“ (1529., WA 30, 2, 169): „Vjerujem da je Papa zakukuljen i utjelovljen đavao, jer je antikrist“.

„Luther zahtijeva da se papi i kuriji otraga kroz vrat iščupaju jezici, i poput pečata na vješala čavlima pribiju papinske bule u redoslijedu prema činu“ (Erik Erikson; Der junge Mann Luther, 1958, S. 227; zitiert nach Friedrich Heer, Gottes erste Liebe, Esslingen 1967.).

Luther i Židovi

Luther je jedva poznavao Židove, jer ih je bilo malo u njegovu zavičaju. Već u svojem „Prvom predavanju o psalmima“ 1513./1514. Luther očituje uobičajen kršćanski vjerski antijudaizam (Dj 7, 51-52; Lk 19,44; Mt 27,25; Iv 8,44) i opravdava ga svojom biblijskom egzegezom. U pismu od 5. kolovoza 1514. brani humanista Johannesa Reuchlina (1455.-1522.) koji se protivio paljenju židovskih spisa. U spisu iz 1521. „Lobgesang der heiligen Jungfrau Maria, genannt das Magnificat“ zalaže se za Židove, a u spisu iz 1523. „Das Jesus Christus ein geborener Jude sei“, zalaže se za tolerantan pristup prema njima, i zauzima se za nenasilno misionarenje Židova i njihovu integraciju u društvo, nadajući se da će se Židovi obratiti na kršćanstvo. No, zbog neuspjeha i razočaranja kod misioniranja Židova, od 1525. sve se više udaljava od te ideje. Bio je u pismenom kontaktu (1537.) s Joselom von Rosheimom (1476.-1544.), glavnim predstavnikom židova u Njemačkom Carstvu, koji je 1536. Luthera bezuspješno molio da ga primi u Wittenberg. U Wittenbergu su ga jednom posjetili rabini, a jedan je pri tome uvrijedio Isusa. Luther se zbog toga nekoliko puta u njegovim govorima za stolom prisjeća toga. Nakon što je 1534. objavio svoj prijevod Biblije, stručnjaci, tj. docenti hebrejskog jezika koji su bili uglavnom konvertiti, kritizirali su njegov prijevod. Luther je slabo poznavao hebrejski i grčki. Zbog svoje ohole naravi, nije želio priznati svoje pogrješke u prijevodu. Ova je kritika duboko ranila njegov narcizam i pridonijela obratu njegova neprijateljskog stava prema Židovima. K tome se i nadao kako će obratiti Židove, što se nije dogodilo, nego je, nasuprot tome 1536. čuo kako neka sekta „Sabatera“ u Češkoj pokušava obratiti kršćane na židovstvo. Sveukupno je iz ove njegove frustracije nastala njegova mržnja prema Židovima. Tomu je pridonijela i njegova narav, ispadi poslovično poznatog Lutherova gnjeva – „njem. Lutherzorn“, vjerski fanatizam, vidjevši sebe oholo u pretjeranom htijenju i ambiciji u ulozi proroka kroz kojeg jedino Bog progovara, kao najpametnijeg u cijelom kršćanstvu.

Martin Luther je od 1514. do 1546. objavio 16 manjih i većih spisa o Židovima:

U knjizi „O Židovima i njihovim lažima“ iz 1543. Luther sotonizira Židove i nalaže program od sedam točaka na koji način ih se treba „riješiti“: Paljenjem svih sinagoga, uništenjem njihovih kuća, zaplijenom njihovih spisa, smrtnom kaznom za rabine, internacijom, oduzimanjem vlasništva i prisilnim radom. Njemački filozof i psihijatar Karl Jaspers (1883.-1969.) komentirao je to riječima: „Što je Hitler činio, to je Luther nalagao s iznimkom izravnog usmrćivanja u plinskim komorama.“

WA 53, 488: „Pa niste vi (Židovi) vrijedni toga da izvana pogledate Bibliju, a kamoli da je čitate. Vi samo trebate čitati Bibliju koja stoji svinji ispod repa te žderati i lokati slova koja tu sama ispadaju. To bi bila Biblija za takve proroke koji riječ božanskoga veličanstva (…) tako svinjski ruju i trgaju.“

WA 53, 523: „Da se njihove sinagoge ili škole potpale ognjem, a ono što ne želi sagorjeti prekrije i zatrpa zemljom, da nijedan čovjek tu ne vidi ni kamena ni taloga. A to neka se čini na čast našem Gospodinu i kršćanskom svijetu.“

WA 53, 523: „Da se njihovim rabinima tijelom i životom zabrani da dalje naučavaju.“

WA 53, 524: „Da im se zabrani lihvarstvo te da im se oduzme sva gotovina i blago u srebru i zlatu te da se ostavi na stranu za čuvanje.“

WA 53, 524: „Da se Židovima posve onemogući hod cestom, jer tu im nije nikakav posao, a oni nisu ni gospoda ni službenici niti trgovci, niti što slično, pa neka ostanu doma.“

WA 53, 524: „Ako vi knezovi i gospoda tim lihvarima na uredan način ne zabranite cestu, tada želim neka se jednom protiv njih skupi konjica, jer će oni iz ove knjižice naučiti što su Židovi i kako se s njima postupa i da ih ne treba štititi.“

WA 53, 525: „Da se mladim jakim Židovima i Židovkama u ruke dade motika, sjekira, lopata, metla, rogulje, vreteno i neka ih se pusti da u znoju svoga lica zarađuju svoj kruh kao Adamova djeca.“

WA 53, 536: „Da im se uzmu sve njihove knjige, molitvenici, talmudisti, pa i cijela Biblija i da im se ne ostavi nijedan list i da im se sinagoge sažežu ognjem, pa neka tu baca tko god može sumpor i smolu. Tko bi mogao dobaciti paklenu vatru, također bi bio dobar. I da bi Bog našu ozbiljnost i sav svijet takav primjer htio vidjeti.“ „Neka im se zabrani da kod nas i naših javno hvale Boga, da mu zahvaljuju i mole se pod gubitkom tijela i života.“

WA 53, 479: „Stoga, gdje vidiš pravog Židova, možeš se čiste savjesti i mirne duše prekrižiti i slobodno određeno kazati: tu prolazi utjelovljeni đavao.“

WA 53, 482: „Stoga znaj, dragi kršćanine, i ne dvoji o tome da nakon đavla nemaš ogorčenijega, otrovnijega, žešćega neprijatelja od pravog Židova koji s ozbiljnošću želi biti Židov.“

WA 53, 520: „Naime, da su oni krvožedne psine i ubojice cijeloga kršćanskog svijeta s punom voljom već više od 1400 godina.“

WA 53, 527: „Zaključak, dragi knezovi i gospodo, ako vama što imate Židove među sobom ovaj moj savjet nije po volji, domozite se boljega, da se i vi i mi rasteretimo nelagodna, đavolskog tereta Židova, da ne budemo krivi pred Bogom. (…) Time želim očistiti svoju savjest i osloboditi je krivnje, jer sam to vjerno pokazao i upozorio vas.“

WA 53, 528: „Ja da bih s takvom vražjom njuškom trebao jesti i piti ili govoriti. Onda bih se iz zdjele ili lonca htio nažderati i nalokati kao da se time hoću pridružiti svim đavolima što prebivaju u Židovima i tako se izruguju predragocjenoj Kristovoj krvi.“

WA 53, 528: „Jedna tako očajna, zatrovana, đavlom zagađena stvar je s tim Židovima, tako su nam tih 1400 godina bili naša muka, okuženost i sva nesreća i još uvijek jesu. Zaključak: u njima imamo prave đavle, to nije drukčije. Tu nema nikakvog ljudskog srca prema nama poganima. To oni uče od svojih rabina u đavlovim gnijezdima svojih škola.“

WA 53, 587: „Ovamo na poljubac! Đavao se posrao u hlače i opetovano ispraznio trbuh. To je pravo svetište što Židovi i što Židov želi biti, ljubiti, žderati, lokati i klanjati se, a đavao neka opet ždere i loče, što takvi učenici mogu bljuvati, gore i dolje izbacivati (…) Đavao ždere svojom anđeoskom surlom i ždere s užitkom što Židov bljuje i raspršuje iz gornje i donje njuške.“

WA 53, 600: „Ovdje je u Wittenbergu na našoj župnoj crkvi isklesan kameni kip krmače, pod njom leže mlada prasad i Židovi koji sisaju; iza krmače stoji rabin, svojom lijevom rukom podiže joj desnu nogu, a lijevom rukom diže krmačin rep iznad sebe, saginje se i s velikim marom gleda krmači ispod repa u Talmud, kao da bi htio pročitati nešto za što treba imati oštre oči, pročitati i ugledati nešto izvanredno.“ Opis židovske krmače (Judensau) na  gradskoj crkvi u Wittenbergu (oko 1440.).

WA 53, 601: „Gdje je to on čitao? U, grubo rečeno, krmačinoj stražnjici.“

WA 53, 538: „Neka Židovi drže jezik za zubima kod nas kršćana, da njihovo spominjanje Boga ne dolazi do naših ušiju. Nego, tko to čuje od Židova, neka to prijavi vlastima, ili neka se na njih baca svinjskim izmetom dokle god ih vidi i neka ih otjera. I tu neka nitko ne bude milosrdan ni dobrostiv, jer se to tiče Božje časti i blaženstva svih nas (pa i Židova).“

WA 53, 538: „Tako moramo biti razdvojeni od njih, a oni istjerani iz naše zemlje.“

WA 53, 541: „Našim velikašima koji pod sobom imaju Židove želim i molim ih da imaju protiv tih bijednih ljudi oštro milosrđe, kako je upravo rečeno; hoće li što (kako god je to ponešto neugodno) pomoći, baš kao što čine vjerni liječnici, kad sveti oganj (crveni vjetar i groznica) uđu u noge (kosti). Onda oni s nemilosrdnošću postupaju, režu, pile, pale meso, žile, kosti i hrskavicu. Tako neka se i ovdje čini, neka se pale njihove sinagoge, neka se zabrani sve što sam gore spominjao, da ih se prisili na rad i da se s njima postupa sa svom nemilosrdnošću kako je Mojsije činio u pustinji i pobio tisuću njih da cijela gomila ne mora stradati (Izl 32,28). Oni zbilja ne znaju što čine, baš kao što ni opsjednuti ljudi ne žele da znaju, čuju i uče. Zato se ovdje ne može vježbati milosrđe, da ih se jača u njihovu biću. Ako to ne pomogne, moramo ih goniti kao bijesne pse, da ne budemo dionici njihovih gnjusnih hula i svih poroka te da s njima ne zaslužimo Božji gnjev i budemo prokleti.“

WA 53, 542: „Ja sam svoje učinio, a svatko neka vidi kako će učiniti svoje. Ja sam ispričan.“

WA 53, 482: Stoga ih se često u pričama okrivljava da su trovali bunare, krali djecu i unakazivali ih, kao u Trentu, Weissenseeu itd. Oni to zacijelo niječu. No bilo kako bilo, ja to znam da im ne manjka puna spremna volja da djelom na to prionu, potajno ili javno. Stoga se dobro ogledaj oko sebe i ravnaj se po tome. Ako učine nešto dobro, onda znaj da to nije iz ljubavi i da se ne događa tebi na dobro.“ (usp. WA 49, 373): „Oni ga psuju i oskvrnjuju preko svake mjere, baš kao što se i mole: Mesija je Davidov sin, a oni ga ipak psuju, zovu ga kurvinim sinom, ništarijom … a kad se domognu naše djece, nabadaju ih.“

WA 53, 530: „Ja zacijelo znam da oni sve ovo poriču. Ali se sve podudara sa sudom Kristovim da su otrovne, osvetoljubive, kućne zmije, ubojice i đavolska djeca, koji potajice bodu i čine štetu, jer to ne uzmažu javno.“

WA 53, 530: „Tko ima volju ugošćivati, hraniti i štovati takve zmije otrovnice i mlade đavle, a to znači najgore neprijatelje Krista Gospodina našega, tko žudi sebe grditi, pljačkati, pelješiti, sramotiti, bljuvati, psovati i trpjeti sve zlo, taj neka bude odan tim Židovima. Ako to nije dovoljno, neka im se zavuče u njušku i stražnjicu i neka se klanja istom svetištu, neka se diči time da je bio milosrdan i da je jačao đavla u vrijeđanju našega dragog Gospodina i predragocjenu krv, kojom smo mi kršćani otkupljeni. Tako je on onda savršeni kršćanin, pun djela milosrđa za koja će ga Krist nagraditi na Sudnji dan sa Židovima u vječnom paklenom ognju.“

„Kada bih mogao, tada bih ga (Židova) oborio, i u mojem ga gnjevu probio mačem“, 1543.,  (Govor za stolom, navedeno prema Hans-Jürgenu Böhmu, Die Lehre Luthers – ein Mythos zerbricht, Eigenverlag, Postfach 53, 91284 Neuhaus, 1994., 250).

„Zao Židov ne će odustati da te isisava (gdje god može) i da te ubija.“

„Židovi mogu propisivati lijekove, od kojih (pacijent) za sat vremena, za godinu dana, te za deset ili dvadeset godina mora umrijeti. Ovo umijeće znaju“ (Martin Luther, „Letzte Kanzelabkündigung vom 15. Februar 1546“ (Posljednja propovijed sa propovjedaonice od 15. veljače, 1546.), tri dana prije njegove smrti u Eislebenu; navedeno prema Waltheru Bienertu, Martin Luther und die Juden, Frankfurt, 1982., str. 174-177).

„Ove dangube i pljačkaši nisu vrijedni nikakve milosti i sućuti“ (Govor za stolom od 18. 12. 1536., navedeno prema Böhmu, str. 250).

„Neka ih se izbjegava …“ „Kada bih krstio nekog Židova, stavio bih mu kamen oko vrata i sunovratio ga u (rijeku) Elbu …“

Lutherovo geslo „Židovi su naša nesreća“ postala je jedna od glavnih parola nacionalsocijalizma. Na Lutherov se rođendan 10. 11. u noći od 9. 11. na 10. 11. 1938. dogodila „Reichskristallnacht“ – „Kristalna noć“. Sinagoge su u Njemačkoj počele gorjeti i započeo je progon Židova. Luther je u doba nacionalsocijalizma arhetip Nijemca, apostol, evanđelist njegovih dragih Nijemaca, borac, snagator, istinski muževan i nacionalni junak svih Nijemaca. Junak, koji se usprotivio Papi, i time Njemačku oslobodio od tuđinske vlasti. Predsjednik i kasniji zemaljski biskup tirinške Evangeličke Crkve (tj. crkvene zajednice), Hugo Rönck, izjavio je: „Stoljećima nas opominje ostavština Martina Luthera: ‘Takva čudesna vremena su sada, da neki narod nebo može prije zadobiti prolijevanjem krvi, nego inače molitvom (Lutherova izjava) … Heil Hitler“. Ili izjava poput ove: „Luteransko kršćanstvo jeste i ostaje najveće Božje otkrivenje na njemačkom jeziku.“ Adolf Hitler (1889.-1945.) i njegovi nacisti obožavali su Luthera zbog njegovog vjerskog antisemitizma. Hiltler: „Luther je bio veliki čovjek, div. S jednim zamahom probio je sumrak, vidio Židova kako ga mi tek danas počinjemo gledati“. Biskupu Osnabrücka Wilhelmu Berningu (1877.-1955.) izjavio je 1936.: „Sprovodim samo ono (sa Židovima), što je Crkva 1500 godina naučavala.“ Lutherov pamflet „O Židovima i njihovim lažima“ iznova je objavljen u Njemačkoj, a zloglasne antisemitske novine „Der Stürmer“ fanatičnog mrzitelja Židova, Juliusa Streichera (1885.-1945.) jedva su nadmašile Lutherove antisemitske parole protiv Židova. Stoga se na Nürnberškom procesu, 29. travnja 1945., Streicher pozivao na stoljećima stari antisemitizam u Njemačkoj i na Lutherovu knjigu „O Židovima i njihovim lažima“: „Dr. Martin Luther bi danas umjesto mene ovdje sjedio na optuženičkoj klupi, ako se uzme u obzir ova knjiga“. Nacionalsocijalisti su preuzeli ili prema drugim interpretacijama „zlorabili“ Lutherove upute kako se riješiti Židova (plinskih komora nije bilo u Lutherovo doba). Njegova tri gnjusna spisa „O Židovima i njihovim lažima“, „Pismo protiv Sabatera jednom dragom prijatelju“ i „O Schem Hamphorasu“ vrve govorom mržnje i neljudskošću, što je u potpunoj suprotnosti s porukom evanđelja. U njima Luther nadmašuje sve dotadašnje srednjovjekovne autore u njihovim izjavama protiv Židova (npr. Meliton Sardski oko 189.; sv. Ivan Zlatousti, oko 349. – 407.; sv. Augustin, 354. – 430. … ) i njegove katoličke suvremenike, poput njegovog protivnika Johannesa Ecka (1486.-1543.), koji je 1541. također napisao vjerski antisemitski spis „Ains Juden büchlein Verlegung …“ Zasigurno se treba uzeti u obzir i tadašnja, vjerska diskriminacija i predrasude prema Židovima. Upravo su 1933. na izborima s većinom glasova protestanti doveli Hitlera na vlast. Nasuprot evangeličkim nacistima i rasistima „Njemačke crkve“ postojala je „Ispovjedna crkva“ kršćanskog otpora nacizmu, a jedan od osnivača bio je Dietrich Bonhoeffer (1906.-1945.), protestantski teolog i borac protiv nacizma.

O njegovim neprijateljima:

„Neka ih se pusti da umru kao psi i svinje“ (Vermahnung zum Sakrament, 1530., kod Hans-Joachima Neumanna, Luthers Leiden, Berlin, 1995., str. 173).

„Volim fanatične i razbjesnjele zanesenjake; sami se ubijaju“ (Tischreden, LD, sv. 9, Nr. 279).

„Kršćani bi smrt mogli lako podnijeti kada ne bi znali da je gnjev Božji povezan sa smrću. To nam čini smrt gorkom … Duh Sveti postavlja smrt za kaznu da nas straši – ne za šalu“  (LD, sv. 9, Nr. 814.816).

O ljudskoj volji

WA 18, 635: „Na ovaj je način ljudska volja postavljena između oba (Boga i sotone), sasvim poput jahaće životinje, kada Bog na njoj sjedi, ona ide i želi kuda Bog to želi … Ako sotona na njoj sjedi, ona ide i želi ono što sotona želi. A ona (volja) nema slobodu odluke otrčati jahaču ili ga potražiti, nego se jahači sami bore za to da je zadrže (jahaću životinju) i posjeduju.“

„Tako vidimo da je kršćaninu dovoljna samo vjera; nije mu potrebno nikakvo djelo, kako bi bio pobožan. Ako mu nije potrebno nikakvo djelo, onda je zasigurno oslobođen od svih zapovijedi i zakona. Ako je oslobođen, tada je zasigurno slobodan. To je kršćanska sloboda, jedina vjera koja nas čini da ne možemo dangubiti ili činiti zlo, nego da nam nije potrebno nikakvo djelo kako bi dospjeli pobožnost i blaženstvo“ (Martin Luther, Von der Freiheit des Christenmenschen, izd. L. E. Schmitt, 1954., 3. naklada, str. 37,1 – 79,21; WA 7, 20, 24-38,15).

O razumu

WA 51, 126; usp. WA 10  I, 1.326; WA 18, 164; WA 24, 182: „Razum je najveća kurva, koju đavao ima.“

„Tko želi biti kršćanin, neka svojem razumu iskopa oči“ (Martin Luther, Gesamtausgabe in 25 Bänden, herausgegeben von Johann G. Walch, Concordia Publishing House St. Louis 1880-1910, Band V, S. 452. Tischreden, Luther Deutsch, Nr. 604).

Savjet Melanchtonu

„Budi grješnik i griješi hrabro u Kristu, koji je pobjednik nad grijehom, smrću i svijetom. Mi moramo griješiti tako dugo dok smo ovdje … Dovoljno je da smo kroz bogatstvo Božjeg veličanstva priznali Janje, koje nosi grijeh svijeta. Od njega nas grijeh ne će otrgnuti, pa i da se tisuću i tisuće puta na dan kurvamo ili ubijamo“ (WA, 2, 372, Cl. 6, 55, 32). Čovjek je prema Lutheru tako reći biće grijeha:

„Mi smo zarobljenici đavla, kao našega kneza i Boga, da moramo činiti što on želi i što nam nadahnjuje“ (Tischrede: Tom. II. Wittenberg. Germ. fol. 226. Editio 1548).

Lutherovo razočaranje pred kraj života

Postoje Lutherova svjedočanstva o njegovom razočaranju i depresijama glede vjerskoga života i razočaranju u njegove suradnike u njegovoj zamišljenoj „evangeličkoj teokraciji“, u uvjerenju o skorom smaku svijeta u kojem je živio. Luther je tri puta najavio smak svijeta: 1532., 1538. i 1541. „Što bi bilo od svijeta da nije došao moj nauk (Jenaer Ausgabe, VI, F. 117.)?“ „No, sada, hvala Bogu, katekizam je poznat muževima i ženama, mladima i starima; znaju kako moraju živjeti, moliti, trpjeti i umrijeti (Walch XVI., 2013)“. Protivnici mu odgovaraju: „Kada je bilo više bogohulnih djela, nego li nakon tvog evanđelja? Kada su se ljudi više digli protiv vlasti, nego nakon tvojeg evanđelja? Kada je bilo više krađa i razbojstava? Kada je bilo više preljuba, nego nakon što si pisao, neka je dozvoljeno …?  To nam je donijelo tvoje evanđelje (Herzog Georg von Sachsen an Luther, Walch XIX., 616). Luther je jadikovao jer se stvarne prilike nisu mogle prikriti: „Svatko to vidi: Ljudi su sada bjedniji, nemilosrdniji, bestidniji i bezobrazniji nego u doba papinstva (Walch, XIII., 19.).“ „Postali su jednostavno stoka i nerazumne životinje (Walch, I., 615.)“. „Nažalost, naše je svakodnevno iskustvo to, da ljudi sada pod vladavinom Evanđelja gaje veću mržnju i zavist; gore je sa pohlepom i zgrtanjem novca, nego prije pod papinstvom (Walch,XIII., 2195.).“ „Što se više i dulje propovijeda evanđelje tim je gore (Walch, XII., 2120.).“ „Nezahvalni smo Bogu i Njegovoj riječi; stoga će đavao koga smo izgnali, dovesti sa sobom sedam drugih, gorih od njega samoga (Walch, VIII., 1012.)“. „Svi se hvale da su kršćani; svi su ponosni na svoju kršćansku slobodu. No, istodobno slijede svoj zao nagon, i postaju pohlepni za novcem, pohotni, ponosni, zavidni, (…) To me čini ponekad toliko nestrpljivim, da bih želio, da ove svinje, koje toliko gaze bisere pod svojim nogama, radije su trebale ostati pod tiranijom Pape. Jer je nemoguće da bi se moglo vladati takvim narodom Gomore (Wittenberg Ausgabe V, 413.).“ „Da mi Bog barem nije zamaglio oči, i da sam barem predvidio ove sablazni, tada nikada ne bih započeo propovijedati evanđelje (Walch VI., 920; WA 46, 53, 35; WA Ti 1, 96, 24).“

O njegovim neurozama straha posjedujemo i Melanchtonovo svjedočanstvo: „Kada je koncentrirano mislio na Božji gnjev ili na Božji sud, spopao ga je odjednom takav strah da je gotovo izgubio svijest. Osobno sam ga vidio kod jedne disputacije s učenjacima, zaprepašten njezinim ishodom, kako se ispružio na svom krevetu u susjednoj sobi, jecajući i ponavljajući sljedeće: „Bog je sve ljude zatvorio u grijeh kako bi im se smilovao“ (Melanchton, str. 46). Iz Lutherovih pisanih svjedočanstava Luther neuvijeno priznaje koliko ga je sotona napastovao, prikazivao mu se, izrugivao mu se, kako mu je nitko drugi nego sotona ukazao na besmislenost misne žrtve kod disputacije sa sotonom u njegovom srcu u vezi sv. mise. (spis „Von der Winkelmesse und der Pfaffenweihe“, 1533.). Na više od 9000 mjesta u Lutherovim se djelima pojavljuje sotona.

Lutherova smrt 18. 02. 1546.

O Lutherovoj smrti postoje tri proturječna izvješća svjedoka-očevidaca:

–          protestantsko izvješće „Historia“,

–          izvješće „Civis Manfeldensis“ – „Građanina Mansfeldta“, tj. ljekarnika Johanna Landaua

–          izvješće Lutherovog sluge Ambrosiusa Rudfeldta.

1.                  Protestantsko izvješće „Historia“

Ovo su opširno izvješće nakon Lutherove smrti sastavili pastori Johann Aurifaber, zapravo Johannes Goldschmied (oko 1519.-1575.), Justus Jonas (1493.-1555.) iz Hallea i dvorski propovjednik Michael Coelius ili Caelius (1492.-1559.), kako bi se suprotstavili glasinama o Lutherovoj smrti, koje su već kolale dok Luther još nije bio ni pokopan. Stoga se Coelius 20. 02. 1546. u svojoj pogrebnoj propovijedi u crkvi, gdje je Lutherov lijes bio izložen obrušio na „papiste“ (katolike) da šire „zle glasine“ o Lutherovoj smrti, „da je pronađen mrtav u svojoj postelji.“ Međutim, u Eislebenu u to doba više nije bilo katolika. U knjizi „Reformation I“ na str. 27. Ignaza von Döllingera (1799.-1890.) se prema pismima Georga Wizela navodi da je već 1533. u Eislebenu bilo „jedva deset katolika, i da zbog bojazni od Luterana nisu išli u crkvu“. Godine 1538. umro je posljednji katolik u Eislebenu.

„Historia“ je opširno izvješće i prikaz Lutherovih aktivnosti nekoliko dana prije njegove smrti, sam opis njegove smrti, prema kojoj bi Luther u prisutnosti 17 svjedoka mirno i pobožno preminuo, opis njegova sprovoda i pokopa. Izvješće je rasposlano na mnoge adrese. Prema ovom bi izvješću Luther navodno već na minutu točno (!) u 20 sati obolio, zatim bi opet na minutu točno (!) od 22 sati do jedan sat u noći „spavao prirodnim disanjem“, zatim opet obolio, ustao, hodao okolo, tužio se na bolove, ležao na kauču, pa otišao ležati na krevet, molio se i svoju dušu preporučio Bogu. Među 17 svjedoka navodi se i grofica Mansfeld, koja bi mu ribanjem nekom vodicom pokušala oživjeti bilo (a prema izjavi liječnika u drugom izvješću nije bilo nikakvog kucanja bila). No, grofica Mansfeld, prosvjedovala je pismeno i opovrgla tu tvrdnju, pri čemu prema Didenkopu (Hildesheimer Chronik fol. 248, 1546.) potvrđuje da nije nazočila Lutherovoj smrti, nego da je kasnije poput ostalih ljudi došla vidjeti mrtvo tijelo u Lutherovoj kući i, da je Luther već bio mrtav („Wente dat bestan de grafine von Mansfeld und itliche vom Adel, det se dr. Martin Luter hebben dot gefunden“). U toj se kronici iz Hildesheima navodi i „da su sluge i mnogo drugih osoba izjavile i potvrdile da je Luther pronađen mrtav. Jer to potvrđuju grofica Mansfelda i neki iz plemstva“ ( .. Aber darjegen dat ganze husgesinde und vele andre lude mer geredet und bekennen, de Luter si ores erachtens dot gefunden. Wente dat bestan de graffine von Mansfeld und itliche vom adel dat se dr. Martin Luter hebben dot gefunden.“).

Glasine o Lutherovoj smrti proširile su se munjevitom brzinom po tadašnjoj Njemačkoj među katolicima, tako da je kardinal Stanislaus Hosius (1504.-1579.) u drugom izdanju svoje knjige „Confutatio prolegomenon Brentii“ iz 1560. također preuzeo vijest da je Luther „sâm umro.“ Godine 1558. objavio je francuski teolog Simon Fontaine svoju knjigu „Histoirie catholique de notre temps“, te između ostalog piše „da zna kako među katolicima kolaju posve druge glasine o Lutherovoj smrti, nego li u „Historiji“, te zaključuje: „Bez da se priklonim ijednoj strani, barem je ovo sigurno, da je (Luther) pronađen mrtav u postelji, tj. da je izvješće ‘Historije’ neistinito.“ Katolički pisci 16. stoljeća slažu se u tome da je Luther pronađen mrtav u svojoj postelji.

Katolički svećenik, teolog, psiholog i sveučilišni prof. dr. Albert Mock u svojoj knjizi „Abschied von Luther-Psychologische und theologische Reflexionen zum Lutherjahr“, Luthe-Verlag, Köln, 1985., na str. 115. u bilješci 82. piše: „Usp. o tome (o Lutherovoj smrti): Nikolaus Paulus, Luthers Lebensende. Eine kritische Untersuchung (Erläuterungen und Ergänzungen zu Janssens Geschichte des deutschen Volkes), Freiburg, 1898. Preispitaju li se o Lutherovom svršetku života sve izjave svjedoka, onda ostaje kao najobjektivnije i najpouzdanije izvješće izjava ljekarnika, pozvanog u tri sata u noći. ‘Službena’ pisma i izvješća Coeliusa, Jonasa i drugih ne drže vodu kod preispitivanja u pogledu podudarnosti činjenica. Teorija Nikolausa Paulusa, kojoj se pridružuju Heinrich Grisar i svi Lutherovi životopisci posljednjih desetljeća, nije više održiva nakon izvješća ljekarnika, koji je nepobitno priznat. Analiza opisanih simptoma kod navodno malo prije mirno preminulog Luthera, s jedne strane (prema kriterijima sudske medicine Alberta Ponsolda i drugih [sudskih forenzičara]), i ponašanja prisutnih svjedoka, s druge strane (prema kriterijima sudske psihologije), vodi ka zaključku da je Luther iznenada i neočekivano umro, te da su ga ‘prisutni svjedoci’ pronašli mrtvoga (usp. izjave dvaju liječnika kod mrtvog Luthera i spontano-užasnuto ponašanje Jonasa). Prema navodu ljekarnika (‘visa est enim tortura oris et dexterum latus totum infuscatum’) o već započetoj rigor mortis (mrtvačkoj ukočenosti i hladnoći) Lutherova bi smrt uslijedila već prije jedan sat u noći …“

Mock tvrdi da je Luther umro zbog „kardiofobije-Da-Costa-sindroma“ iznenadno, kao što to u tom izvješća pokazuje sudsko-medicinska i sudsko-psihološka analiza izvješća ljekarnika, te razgovor pozvanih liječnika (str. 67).

2.        Izvješće „Civis Manfeldensis“

Drugo izvješće očevidca-svjedoka je „Civis Manfeldensis – građanina Mansfelda“, ljekarnika Landaua, pozvanog u noći. Došavši u Lutherovu kuću tamo nailazi već dvojicu liječnika, grofa Alberta von Mansfelda, nekoliko osoba, i pastore Jonasa, Coeliusa i Aurifabera. Ovo izvješće u obliku obdukcijskog nalaza potpuno drugačije prikazuje Lutherovu smrt („horrenda mors“), nego li „Historia“, kao strašnu i iznenadnu, Lutherova lica iskrivljenoga i tamnog na desnoj strani. Liječnici konstatiraju da nema bila, jedan kaže da izgleda kao da je zadavljen, burne reakcije Jonasa u šoku, vičući i za glavu se držeći, pokušavanja oživljavanja mrtvaca do svitanja 18. 02. 1546., što se poduzima kod netom utopljenih ili obješenih, a ne kod mirno i pobožno preminulih. Na inzistiranje Jonasa stavljaju mu klistir, što i čine, iako jedan liječnik kaže „Pa, nema smisla, već je mrtav.“

Nakon Lutherove smrti 18. veljače 1546. pozvana su trojica slikara da ga portretiraju. Iz pisma ljekarnika Johanna Landaua od 9. 07. 1546., upućenog njegovom rođaku Georgu Witzelu u Regensburg, ne spominje se slikar iz Eislebena. Ali on zato tvrdi da je slikar Lucas Furtnagel, kojeg označuje kao „pictor Hallensis“ naslikao dva portreta preminulog Luthera u njegovoj smrtnoj postelji, i to „ut erat“ („kao što je bio“), tj. portretirao stvarni prikaz lica mrtvaca. Drugi dan je dobio zapovijed da mrtvaca još jednom, uljepšano i bolje naslika, („ad huc semel et melius quidem quam antea corpus mortui depingere“). No, ovaj se izvor osporavao, da nije pouzdan, i da je vjerojatno polemički intoniran, jer se sve što bi bilo sumnjivo pokušalo sa protestanske strane osporiti, i svaki trag u literaturi uništiti, što ćemo niže navesti. Na portretu je također vidljivo da mu mrtvačka košulja sasvim prekriva vrat. Kod drugog Furtnagelova portreta lica mrtvog Luthera na desnoj bi strani na Lutherovom vratu bio navodno vidljiv tamni flek (mjesto pritiska), što je sa stajališta sudske medicine objašnjivo, jer nastaje prije smrti, a ostaje nakon smrti.

Tek 1592. talijanski svećenik (oratorijanac), pravnik i filozof Thomas Bozius ili Tommaso Bozio (1548.-1610.) u svom djelu „De signis Ecclesiae“ (“O znakovima Crkve“), objavljenom 1592. u Rimu i 1593. u Kölnu, u drugom svesku, lib. XXIII, cap. 3, prvi puta donosi izvješće da se Luther objesio. Nakon toga i drugi katolički pisci (23) do 1688. preuzimaju ovu vijest. Ovo treće izvješće svjedoka i očevidca Lutherove smrti potječe od njegovog sluge („famulus“) i odgojitelja njegove djece, Ambrosiusa Rudtfelda, koji je Luthera navodno rano ujutro pronašao obješenog za krevet (baldahin) i, kojega među 17 navodno prisutnih svjedoka Lutherove smrti spominje i izvjšće „Historia“, koji je uvršen u opus Lutherovih djela.

3.      Izvješće Lutherovog sluge Ambrosiusa Rudtfelda

Ambrosius Rudtfeld je 1537. imatrikuliran na sveučilištu u Wittenbergu kao „siromašan student“ („armer Student“). Rudtfeld je bio „famulus“ (sluga) i odgojitelj Lutherove djece. Kasnije se vratio Katoličkoj crkvi, i „kako bi si olakšao dušu“ dao svoje svjedočanstvo, koje se osporava.

Cijelo se izvješće, osim u latinskom izvorniku Thomasa Boziusa „De signis Ecclesiae“, nalazi u latinskom izvorniku i njemačkom prijevodu u knjizi „Luthers Lebensende“ Paula Majunckea na internetu kada se u Google utipka „Luthers Lebensende.“

Hrvatski prijevod:

„ …Vaše pobožne molbe potiču me, doduše, da nadiđem sav strah pred ljudskim gnjevom ili zlovoljom, i da istini predam svjedočanstvo. No, mnogo više me na to sili strahopoštovanje pred višnjim Bogom i svecima. Znam, naime, vrlo dobro da se divnim Božjim djelima treba svugdje odati dolična pohvala, i da se više moram pokoravati Božjim, nego li ljudskim zapovijedima. Premda su mi stoga vlastodršci Njemačke pod najstrožim prijetnjama zabranili bilo kome govoriti o strašnoj smrti mog gospodara Martina Luthera, ipak ne ću to zatajiti, nego ću na slavu Kristovu i uzdizanje cijelog katoličkog puka obznaniti to što sam vidio i prije svih drugih iskusio, i priopćio okupljenim knezovima u Eislebenu, a da me na to ne potiče mržnja protiv nekoga, niti da me pokreće ljubav za korist. Zbilo se to, dakle, jednog dana kad se Martin Luther u Eislebenu među istaknutim vlastodršcima Njemačke vrlo dobro osjećao, i kada smo ga pripitog morali odvesti u postelju. Zaželjeli smo mu laku noć, otišli u našu sobu i mirno zaspali ne sluteći ništa lošega. No, kada smo slijedećeg jutra došli k našem gospodaru kako bismo mu po običaju pomogli prilikom odijevanja, vidjesmo, koje li boli, istog našeg gospodara Martina jadno zadavljenog viseći na krevetu. Kod ovog toliko strašnog prizora, obuzeti strahom, ali bez dugog oklijevanja pohitali smo njegovim jučerašnjim sustolnicima i knezovima, kako bismo im objavili odvratnu Lutherovu smrt. Oni, obuzeti ne manjim strahom od našega, počeše nam obećavati sve i svašta i zasipati nas molbama. Ponajprije da stvar moramo zauvijek i vjerno držati u tajnosti da ništa ne izađe na vidjelo. Onda neka ružno Lutherovo mrtvo tijelo oslobodimo užeta i položimo ga u postelju. Konačno neka među ljudima proširimo vijest da je moj gospodar Martin umro iznenadnom smrću, što bismo na molbe knezova bili i učinili, poput straže na grobu našeg Spasitelja podmićeni velikim obećanjima, da nam neka nesavladiva snaga istine nije savjetovala nešto drugo – snaga, koju vjerojatno zbog straha i bojazni od ljudi ili zbog nade u dobit, obuzdana na neko vrijeme ne možemo zauzdati, ali je zbog opomene vjere i grižnje savjesti ne možemo zauvijek potisnuti.“

Ova Rudtfeldova izjava, dana u obliku protokola, poslana je kao prijepis u Rim, te carskim i biskupijskim ustanovama i ponekim samostanima u Njemačkoj. Franjevac Heinrich Sedulius (1549.-1521.), rodom iz Clevea u Nizozemskoj (od 1580.-1582. provincijal Tirolske franjevačke provincije), objavio je dokument 1606. u svom djelu „Praescriptiones adversus haeresas“ – „Propisi protiv heretika“, tiskanom u Antwerpenu kod izdavača Officina Plantiana, na str. 257. Sedulius je dobio uvid u dokument u Freiburgu u Breisgau-u, gdje je bio definitor, i u posebnoj službi Ferdinanda Austrijskoga, te se uvjerio u autentičnost dokumenta. Kaže da ga je dobio od „a fide digno viro“„od jednog vjerodostojnog čovjeka.“

Za razliku kada je Luther 1537. zbog bolesti kamenca izjavio da osjeća blisku smrt, te se kod Coeliusa ispovjedio i primio odrješenje, i molio ga da se pobrine za njegovu djecu, u „Historiji“ o tome nema govora, premda bi se, navodno, nekoliko puta pomolio i imao vremena za ispovijed i odrješenje. Navodno su i dvojica njegovih sinova bili prisutni u Lutherovoj kući, ali ne kad je umirao kod njegove smrtne postelje.

Kartuzijanac Theodorus Petrejus (1567.-1640.) u svojoj je knjizi „Catalogus haereticorum“, objavljenoj 1629. u Kölnu, izd. Typis & sumptibus Petria Brachel preuzeo Rudfeldtovo svjedočanstvo, kao manje-više i drugi katolički (23) pisci sve do 1688. sukladno ondašnjoj duhovnoj klimi i polemici.

Godine 1635. u Hamburgu je objavljen prvi odgovor „Lutherus Defensus“ kao osporavanje ovog izvješća sa strane protestanata.

Prijepori o Lutherovoj smrti

Kod proturječnih izvješća povijesna kritika istražuje kojim se izvješćima može više vjerovati i koja su vjerodostojnija. Protestansko izvješće sastavljeno je sa strašću, posebno Coeliusova propovjed na Lutherovom odru u crkvi; on već unaprijed prije nego je Luther pokopan napada one koji „su već iznijeli zle glasine i žele nešto drugo iznijeti na svjetlo dana“ (vidi. „Luthers Lebensende“). No, ne konkretizira točnije te „zle glasine“, nego već unaprijed opovrgava da je Luther pronađen mrtav u svom krevetu. A to opet opovrgava izvješće liječnika i ljekarnika, kao i Ambrosius Rudfeldt. Kod vijesti ili glasini o Lutherovom samoubojstvu se nikoga ne napada ili grdi, nego se ona postupno širi. Vrlo vjerojatno je ta vijesti doprla do ljudi od samog Rudfeldta ili druge posluge. Od koga bi inače već narod to saznao, ako ne od najužeg kruga osoba koje su imale pristup Lutheru? Katolici prepuštaju protestantima monopol pisanja povijesti o tom događaju, jer se tek 46 godina kasnije nakon Lutherove smrti njegovo možebitno samoubojstvo pojavljuje u pisanom obliku kao protokol. Katolički su autori bili suzdržljivi i oprezni u pisanju o Lutherovom samoubojstvu, sve do Rudfeldova pismenog izvješća. Poznato je da je Luther u svojim govorima za stolom već od 1532. nekoliko puta nagovijestio da bi se najradije ubio, o čemu izvješćuje Schlaginhafen koji je to zapisao. Zatim je Mathesius 1540. zapisao (Analecta Lutherana et Melanchthoniana, Tischreden Luthers und Aussprüche Melanchtons nach Mathesius 1540-1542) kako je Luther rekao da kad je vidio neki nož da se želio ubiti nožem, a kad je vidio neki konop da se želio objesiti. Aurifaber je oba navedena mjesta preuzeo u Lutherove govore za stolom (Aurifaber, Luthers Tischreden, nastarije izdanje iz 1566., list 105 i 110), koje je zapisao, ali u blažem obliku. Luther je rekao da se želi objesiti o drvo. Aurifaber izvješčuje kako je dobio nalog  „paziti na Lutherovo tijelo“, no, u kritičnoj noći nije pazio na njega. Čak i dozvani liječnici konstatiraju „da Luther izgleda kao zadavljen.“

Teza o Lutherovom samoubojstvu je zbog proturječnih izjava svjedoka sporna. Rudtfedtovo izvješće može biti i podmetnuto, tj. da se Rudfedta potkupilo, i izvješće lažiralo. Gdje se nalazi izvornik tog izvješća, ukoliko postoji, gdje prijepisi u Rimu, u kojim „carskim i biskupijskim ustanovama“, i u kojim samostanima u Njemačkoj?

LITERATURA

KNJIGE I MREŽNE STRANICE

D. Martin Luthers sämtliche Schriften: Johann Georg Walch (D. Martina Luthera sabrana djela: Johann Georg Walch

D. Martin Luthers Werke, Weimarer Ausgabe (Djela D. Martina Luthera, Weimarsko izdanje).

Beer, Theobald:  Der fröhliche Wechsel und Streit – Grundzüge der Theologie Martin Luthers, Johannes Verlag Einsiedeln, 1980.

Vijesti

Dr. Robert Malone: Danas se čovjek suočava s 5. generacijom ratovanja i ne zna tko mu je stvarni neprijatelj

Published

on

Čovječanstvo je u ratu, ali ne nužno protiv uzroka koje većina ljudi poznaje, poput Klausa Schwaba iz Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) ili Billa Gatesa iz Microsoftove ‘filantropije’ – piše Ivan Kolić na portalu Epoha.

Prema Dr. Robertu Maloneu, jednom od izumitelja mRNA (modRNA) “cjepiva”, pravi gospodari lutaka skrivaju se od čovječanstva u sklopu onoga što on opisuje kao ratovanje 5. generacije.

“U pravom ratovanju pete generacije ne znate tko vam je protivnik,” kaže dr. Malone.

“Na primjer, tko je marioneta iza COVID krize? Je li to bio Klaus Schwab? Je li to bio Fauci? Ne. Sve su to surogati. Ima netko iznad Klausa i ovih ljudi. Ne znate tko promiče odgovor na COVID, a to je ono što je peta generacija ratovanja.”

Prema Dr. Malone, čovječanstvo je u cjelini nedavno bilo podvrgnuto najvećoj i najkoordiniranijoj kampanji psihološkog ratovanja u ljudskoj povijesti, misleći, naravno, na “pandemiju” COVID-19 i odgovor vlade na nju.

Tri su godine razne nevladine organizacije (NGO) u suradnji sa zapadnim vladama i farmaceutskim tvrtkama, medijima i financijskim tvrtkama, provodile medicinski fašizam u velikim razmjerima i s predrasudama prema nama ljudima, ubijajući milijune ljudi.

Svi su zajedno radili kroz javna i privatna partnerstva kako bi stvorili i pokrenuli najveću, globalno najusklađeniju, psihološku propagandnu operaciju poznatu čovjeku – a učinci su, kao što svi možemo vidjeti, bili razarajući.

Ekonomski, biološki i informacijski rat

U petoj generaciji ratovanja, postoji mnogo oružja i frontova koje globalisti koriste za vođenje rata protiv masa. Čini se da je s COVID-om bila biološka prijetnja, povezana s informacijskom prijetnjom, ekonomskom prijetnjom, društvenom prijetnjom, pa čak i vjerskom prijetnjom – zapamtite: crkve su bile zatvorene u mnogim područjima kako bi „zaštitile“ ljude od „virusa“.

Kad se gospodarstvo počelo prevrtati u ranim danima “pandemije”, zloglasni tim za zaštitu od pada (PPT) došao je u “spas” preko privatnog kartela središnje banke Federalnih rezervi s pumpom, koja je pokrenula i kasnije dovela do inflacije do golemih povećanja kamatnih stopa – ovo je komponenta ekonomskog rata na djelu.

Zatim je tu bila Big Pharma, spremna preuzeti kormilo uz pomoć Trumpove administracije kako bi pokrenula operaciju Warp Speed, koja je kasnije natjerala desetke milijuna ljudi pod Bidenovom administracijom da prime injekcije “cjepiva” protiv COVID-a ili da izgube posao, obrazovanje i/ili sredstva za život.

Mediji pod kontrolom korporacija također su stigli tamo točno na vrijeme da rašire beskrajnu propagandu kako bi zastrašili ljude da ostanu kod kuće, nose maske i uzimaju jednu “pojačivač” injekciju za drugom, sve vrijeme zadržavajući vladu i zahvaljujući farmaceutskoj industriji što je donijela ” liječenje”.

I nemojmo zaboraviti tekuće geoinženjerske operacije koje zasipaju nebo kemikalijama, lažnim oblacima i tko zna čime još, a sve kako bi dekarbonizirali planet i spasili nas od “globalnog zatopljenja” i “klimatskih promjena”.

“Ovaj napad na čovječanstvo započeo je 1913.”, komentirao je netko na X-u, misleći na godinu rođenja Federalnih rezervi.

“Rockefelleri i Odbor za dobrodošlicu donijeli su zakone tako da svaka medicinska intervencija mora proći kroz farmaceutske proizvode.”

Ivan Kolić/ Epoha

Continue Reading

Vijesti

MOĆNE LITANIJE DUHU SVETOMU (II)

Published

on

Obećanja Duha Svetoga

Ove će se litanije proširiti kao lavina. Tko ih bude širio imati će udjela u njegovim molitvama.
Bilo bi poželjno reći Duhu Svetomu na koju nakanu molimo litanije, da li za druge ili za sebe.

Obećanje Boga Oca

Onima koji će najmanje triput tjedno moliti ove litanije
1. Istrgnut ću te na očigledan način iz ruku neprijatelja.
2. Otkloniti ću zapreke koje ti se nalaze na putu savršenosti.
3. Dat ću ti anđela čuvara koji će te braniti od zasjeda đavolskih.
4. Ti ćeš ustrajati na putu kreposti.
5. Ti ćeš potpuno spoznati svoje nedostatke.
6. Ti ćeš zadobiti snagu da se oslobodiš svojih grešnih navika.
7. Ja ću učvrstiti tvoju vjeru, tvoju nadu i tvoju ljubav.
8. Ja ću te izbaviti iz materijalnih potreba.
9. Tvoja će obitelj živjeti u skladu i uzajamnoj ljubavi.
10. Tko bi želio pomoći svome bližnjemu, treba barem pola godine dnevno moliti ove litanije.

Litanije

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova! Amen!

1. Duše Sveti, siđi s prijestolja svoje uzvišenosti i nastani se u srcu sluge svojega!
Molimo Te usliši nas!

2. Duše Sveti, koji si čašćen s Ocem i Sinom, nauči me živjeti u stalnoj nazočnosti Božjoj!
Molimo Te usliši nas!

3. Duše Sveti, koji si čašćen s Ocem i Sinom, nauči me živjeti po volji Božjoj!
Molimo Te usliši nas!

4. Duše Sveti, koji živiš u Srcu Sina Božjega, nauči me da Te bolje upoznam i iskrenije ljubim!
Molimo Te usliši nas!

5. Duše Sveti, koji se brineš za slavu Boga Oca, nauči me živjeti u savršenom predanju i povjerenju u Boga!
Molimo Te usliši nas!

6. Duše Sveti, koji si se pojavio u obliku gorućih jezika, zapali u mom srcu vatru svoje ljubavi!
Molimo Te usliši nas!

7. Duše Sveti, koji nemaš naličja niti imena, nauči me ispravno moliti!
Molimo Te usliši nas!

8. Duše Sveti, otajstvena Golubice, nauči me razumjeti Sveto Pismo!
Molimo Te usliši nas!

9. Duše Sveti, koji progovaraš preko proroka, nauči me živjeti u miru i ravnoteži duha i duše!
Molimo Te usliši nas!

10. Duše Sveti, gorući Ognje ljubavi, nauči me živjeti mudro i strpljivo!
Molimo Te usliši nas!

11. Duše Sveti, prepuna Riznico milosti, nauči me da shvatim vrijednost trpljenja!
Molimo Te usliši nas!

12. Duše Sveti, Djelitelju svih milosti, nauči me živjeti ponizno i skromno
Molimo Te usliši nas!

13. Duše Sveti, beskrajna posudo Milosti, nauči me da ispravno koristim dragocijeno vrijeme!
Molimo Te usliši nas!

14. Duše Sveti, iz čije riznice ništa ne propada, čuvaj me od svake sebičnosti i oholosti!
Molimo Te usliši nas!

15. Duše Sveti, čije bogatstvo nitko ne može procijeniti, nauči me da se odrečem nekorisnih predodžbi i misli!
Molimo Te usliši nas!

16. Duše Sveti, Djelitelju svih darova, nauči me da izbjegavam nekorisna djela i besmislene, prazne riječi!
Molimo Te usliši nas!

17. Duše Sveti, od čije Punine svi mi primismo, nauči me šutjeti i u pravo vrijeme pronaći pravu riječ!
Molimo Te usliši nas!

18. Duše Sveti, Ti vječna Ljubavi, nauči me davati dobar primjer drugima!
Molimo Te usliši nas!

19. Duše Sveti, Ti beskrajna Dobroto, podari mi ustrajnost u dobru!
Molimo Te usliši nas!

20. Duše Sveti, Ti ljubazni Učitelju, nauči me dobrom odnosu s ljudima!
Molimo Te usliši nas!

21. Duše Sveti, Ti dragi Prijatelju duša, nauči me da nikoga ne osuđujem ili nepravdu izrečem!
Molimo Te usliši nas!

22. Duše Sveti, Ti usrečujuće Svjetlo duša, nauči me da uočim potrebe drugih i ne propustim nijedno dobro djelo!
Molimo Te usliši nas!

23. Duše Sveti, Ti Oče bjednika, daj da spoznam svoje pogreške!
Molimo Te usliši nas!

24. Duše Sveti, Ti koji činiš čudesa u dušama, vodi me kroz budnost do savršenosti!
Molimo Te usliši nas!

25. Duše Sveti, kojemu ništa nije sakriveno, nauči me odbijati zasjede đavolske!
Molimo Te usliši nas!

26. Duše Sveti, koji poznaješ budućnost svijeta, pomozi mi da se otrgnem zavodljivostima tijela i đavla!
Molimo Te usliši nas!

27. Duše Sveti, koji znadeš i moju budućnost, stavi pod svoje okrilje i moju obitelj, moje prijatelje, dobročinitelje i sve ljude! Molimo Te usliši nas!

28. Duše Sveti, nauči me živjeti s Tvojom božanskom pomoći: na veću slavu i čast Božju, za spasenje duša i na radost Božjoj Majci Mariji, te tako jednom uzmognem umrijeti kao korisni sluga Božji! Molimo Te usliši nas!

R. Pošalji Duha svojega i postat će. O. I obnovit ćeš lice zemlje.

Pomolimo se:

Bože, koji si svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom Duhu što
je pravo mislimo i njegovoj se utjehi vazda radujemo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen

Preneseno s portala Rastimo u Vjeri. Podijelite ovo s prijateljima!

Vjerujem u Duha Svetoga

Himan (Zaziv) Duhu Svetomu

Continue Reading

Vijesti

Hodak: ‘U tijeku je VAR-anje: Stop the VAR in Croatia’

Published

on

Izbori su pred vratima, ali nikako da pozvone. Oporba je u “niskom startu”, a Plenki nikako da pusti zeca da potrči. Ne zna se ni bazični izborni model – piše Zvonimir Hodak u direktno.hr.

D’Hondtov? Mnogi su mišljenja da je taj model ustvari neka vrsta algoritma koji se naziva “brkov” izborni model. Drug “brk” odnosno drug Staljin je još nekih davnih godina izrekao mudrost ondašnje epohe: “Nije važno tko za koga glasuje. Važno je tko broji glasove”. Ili još genijalnije: “Ako se izbori dobro organiziraju onda se ne mogu izgubiti”.

Kad čovjek bolje razmisli onda famozna dva “burduševa” mandata i nisu neka velika enigma. Nema stoga ni jednog razloga za padanje “u nesvest” ako se kojim slučajem opet Ivana Kekin, mali Peđa, naša Kate, Urša Raukar, Šokre iz Samobora, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Jurica Pavičić i ostala znana ekipica okupe na Trgu svetog Marka. Dugo nisam na njihovim samoupravnim facama vidio toliko optimizma kao kad su vidjeli toliko ljudi koji su došli vidjeti što se to događa. Naravno, zlobni dio mene odmah me podsjeti na staru istinu koja glasi: “Optimist je u pravilu loše obaviješteni pesimist”.

Jednom su Hrvateki dali povjerenje Račanu, drugi puta Milanoviću, i oba puta su se opekli. Pogledajte samo kako su rasprodali banke, INA-u, hotele i ostale “nekretnine”. Za visoko kvalificirane lijeve lažove za “rasprodaju” je kriv isključivo “krivousti” bivši predsjednik. Tu prijesnu laž i dan danas k’o “kukavičje jaje” podmeću u svojim medijima. Kad im postaviš pitanje koja velika firma, koja velika banka, koja naftna kompanija je prodana strancima za vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana, onda podsjećaju na stari ruski vic. Rus i Amer čekaju vlak u moskovskoj podzemnoj željeznici. Rus, pun ponosa, podsjeća Amera: “Joe, sjećaš li se kad si zadnji puta, pred deset godina, bio u posjeti Moskvi koliko smo morali čekati da dođe vlak. A vidiš danas!” “Ok, Vladimire Vladimiroviću”, odvrati Amer “Sve je to lijepo, nemoj se ljutiti, ali mi ovdje čekamo već sat, a vlaka nigdje!” “Da!”, nakašlje se Rus, “a što vi radite crncima?” Tako je i danas. Dok se istina probudi i navuče gaće, laž je već prošla pola svijeta.

Markovina širi mržnju

Na fejsu se oglasio hercegovački franjevački provincijal Grbeš: “Markovinin roman je zlo iskazano riječima”. Idem malo pogledati o čemu se tu radi. Fra Jozo Grbeš reagira na roman (?!) Dragana Markovine koji se zove “14. februar 1945.” i posebno naglašava da autor širi mržnju. Naime, Draganče Markovina nas je “počastio” romanom o ubijenom fra Leu Petroviću. Fra Jozo tvrdi da je fra Leo bio ponosan i pravedan čovjek i da su ga ubili partizani zajedno sa 600 hrvatskih svećenika, a stotine drugih nevinih osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Kao, recimo, Alojzija Stepinca. Stara je to i ružna komunistička priča. No nešto drugo je zanimljivo. Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i ostali ljevičarski jugofilski “istoričari”, pisci knjiga o Miki Špiljku, glorifikatori Tita i 6. ličke ne mogu nam prodati više lažne povijesti nego li su nam do sada već prodali. Stoga su sad počeli pisati romane, snimati filmove o Titu, Sutjesci, Neretvi…

Ne spominju godinu “Annus martyrum”, ne pišu o njoj. A to je godina 1945. kad je u mjesecu veljači ubijeno 45 franjevaca. Sukobili su se do zuba naoružani fratri i goloruki partizani. To je, naime, sadržaj romana novopečenog romanopisca Dragana Markovine. Profa “istorije” iz Splita odlučio je sad svoju lažnu povijest pretočiti u književnost. Fra Bernardin Škunca tvrdi da je naš Dragan u tom “romanu” iskalio toliko mržnje prema provincijalu fra Leu Petroviću da je teško povjerovati kako “ovaj čovjek živi u 2024. godini”. Dragi fra Škunca, ne samo da živi nego nam piše povijest, obrazuje studente, a sad čak piše romane. Njegov roman je odmah našao u Hrvatskoj izdavača koji čeka u redu da ga izda. Izdaja, izdavači, lustracija…

Sad kad ga je krenulo, Draganče će sigurno nastaviti s pisanjem povijesnih romana ako s vremenom ne prijeđe na epove. Očekuju se povijesni romani i Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Ante Tomića, Ive Goldsteina, Roberta …. Prodavat će se kao džepna izdanja, po sniženim cijenama na novinskim kioscima i pred zagrebačkom Arenom prije i nakon koncerata Prije (i nakon) Lepe Brene kako bi se svekoliki hrvatski puk uputio u naše nove književne trendove i upoznao s talentom naših povjesničara/književnika. Izdaja i izdavaštvo, baš nekako ide ruku pod ruku….

No, ne treba razbijati glavu – sitnicama. Treba uzeti ciglu!

Stop (the) VAR in Croatia. Najbliži istini je Dostojevski: “Tolerancija će doći do takove razine, da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili imbecile”.

Svestrani borac za Jugu…

Sjajan je člančić u subotnjem Jutarnjem napisao svestrani borac za Jugu Yu-rica Pavičić. Naš se Jure ufatio sirotog Mateja Frane Maslića koji je za 500 eura nešto muljao s imigrantima. Matej-Frane je član Domovinskog pokreta, a Yu-rica je onako od oka zaključio da ga “sirotog očito nije poškropila pamet”. Jure ima saznanja s “višeg mjesta” da se nesretni Matej-Frane šepurio u majici HOS-a i vrijeđao splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića… “zato što je ovaj, jelte, zna se, Srbin”. Jura je “jelte, zna se, loše obaviješten optimist. Njega je Bog poškropio istom onom pameću kojom su iz kante poškropili i Antu Tomića. Da nije tako onda bi već shvatio da Srbi već jako dugo nisu predmet mržnje u državi Hrvatskoj.

Imaju zagarantirana tri zastupnika u Saboru, u vladajućoj su koaliciji, lova obilno curi Pupovčevoj stranci i SPC-u… Oni zadovoljni, pa bi trebali biti i Yu-rica, Ante Tomić, Vedrana Rudan, Bora Dežulović, Bojan Ivošević… Mrzitelji su na ovim prostorima Jugoslaveni. Od onih koji daju imena ulicama u Splitu jer su 1920. u Rapalu poklonili dio hrvatske obale Mussoliniju, preko onih kojima su podignuti spomenici za pišanje na Rivi, do onih koji su se od 1941-45. borili za Jugu, a protiv Hrvatske itd. To su obično oni koji su samo legalno državljani ove prelijepe Hrvatske, ali srce i dušu su zadržali u bivšoj “prestolnici”. Možda je mržnja prejaka riječ za te puzavce. To su zapravo izgubljene duše. Njih treba u stvari žaliti.

Živjeti u jednoj od najljepših zemalja na svijetu, a patiti iz dana u dan za “Kućom cveća”, Kalimegdanom, bratstvom i jedinstvom i cinkati Hrvatsku gdjegod stignu i kogagod “ufate”. Zar to nije nisko, jadno i odurno? U izvješću Europskog tužiteljstva za 2023. “Hrvati su daleko ispred svih po prijavama građana EPPO-u…”. Dokaz tome je i ovaj mali “cinkeraj” našeg Yu-ice o nepoškropljenom Matej-Frani i njegovih “popušenih” 500 eura.

Sve mi se nekako čini da je Yu-rica Pavičić u nekom svom “predživotu” možda ipak radio u Cinkarni Celje.

Izgleda da je počelo. Vijest iz Mostara:  “Iz parka u Mostaru nestao kip Bruce Leeja!” Možda i s Rive nestane kip Miljenka Smoje….. Ne bi mi teško palo jer što sam stariji sve mi lakše pada…

Da je bar sve u životu lako kao udebljati se…!

Ovidije je rekao: “Da je Troja bila sretna, tko bi znao za Hektora?” Da je Split bio sretan, tko bi znao za Miljenka Smoju, Juricu Pavičića i Antu Tomića…

Zdrav čovik ima tisuću želja, bolestan samo jednu, “da ih je dobit u nedilju…”

Apel na fejsu: “Hitno treba obustaviti provjeru diploma. Ostat ćemo bez stručnjaka”.

Ivan Ico Grbeš ima “pitalicu” o savršenom muškarcu. Budi se u pet ujutro. Vježba svaki dan. Slaže svoju posteljinu. Čisti svoju sobu. Radi naporno. Ne pije. Pomaže u kuhinji. Čita svaki dan. Ide na spavanje u 22 sata. Gdje možemo naći takvog? U zatvoru !

Dok “možemo” ili “nož-emo” iz dana u dan u ljevičarskim medijima čitati umotvorine Jurice Pavičića, Ante Tomića ili Rudanice, Hrvoja Hitreca ne možemo. Jedan od ponajboljih naših pisaca i sigurno najduhovitiji bloger piše “Hrvatske kronike” u “Projektu Velebit”. On se ne prodaje za sitne škude, ne gura se, pa ga se treba tražiti i pronaći… Evo samo djelića iz njegove zadnje kolumne od 20. veljače ove godine:

“Okupila se boljševička bratija na Trgu sv. Marka. Urnebesna subota prošlog tjedna, imala je pečat naizgled prevladane prošlosti, u mizernom doduše valu je podsjetila na komunističku revoluciju i što bi nam mogla donijeti (i što nam je bila donijela). Okupila se, znači ljevica, ultraljevica i boljševička bratija na Trgu sv. Marka, jer manjeg nisu mogli naći…”

Kratko, jasno i istinito! Njegove su kolumne bez denunciranja, istinite, duhovite, gotovo mala književne satire, ali uvijek čitljive.

Charles Dickens je jednom napisao: “Da nema loših ljudi, ne bi bilo dobrih pravnika.”

Definicija pravde u Hrvata je obično “presuda u tvoju korist”. Sve što je jugo-nostalgičarsko slilo se na Markov trg pred crkvu sv. Marka s hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem. Trebalo je vidjeti te plakate i čuti deračinu iz mikrofona. Radilo se u biti o jednom velikom samo denunciranju i političkom striptizu. Prosvjed na Markovu trgu je zapravo donio najviše političke koristi HDZ-u.

Mnogi koji su do sada redovno pljuckali po HDZ-u i AP-u odjednom su se imali priliku otrijezniti. Stoga vladajući trebaju raspisati izbore što prije dok ne izblijedi “sjajna” slika Beljaka, Peovićke, Sandre, Mirele, Anke… i ostalih ocvalih političara.

Sad će početi lov na Zajeca

Zagreb se polako budi. Paralelno uz Gay paradu održat će se i Anti-gay anti-parada čiji će protagonisti nositi parolu “Tuđu nećemo, svoju ne damo”.

U tijeku je VAR-gate, odnosno strip-tease Hrvatske nogometne lige. Počela je hajka, padaju ostavke, cure snimke iz soba za “varanje”. Da je dosadno, nije. Šest klubova na čelu s Dinamom i Rijekom se izjasnilo. Liga ima deset klubova. Igraj pošteno i pazi na druge ili gazi druge – pitanje je sad? Kao iz Zajčeve opere Lizinka, pojavio se u Dinamu Zajec. Sad će početi lov na Zaj(e)ca. Lovci su naoružani do zuba, a Zajec, zeko?

Navodno je sveti otac Franjo primio dvojicu gorljivih štovatelja Marijanskog kulta iz redova Crvene braće: opata Andreja Prisavskog i gvardijana Zorana od Pantovčaka. Na Papinu zamolbu da mu otpjevaju neku marijansku pjesmu, spremno se odazvaše otpjevavši mu složno “Marjane, Marjane…”

U vrijeme slanja srpskog svemirskog broda na Mars, s Marsa je stigao de-marš.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved