Sv. Klement Marija Hofbauer, apostol Beča i Varšave, rođen je na blagdan sv. Stjepana, 26. prosinca 1751. Prisjetimo se ovih dana tog svetog redovnika, koji se borio s mnogim nevoljama, poteškoćama i problemima koji su vrlo slični problemima s kojima se mi danas suočavamo – donosi Murus Inexpugnabilis.

S jedne strane, neprekidno je prijetio sukob s državnim vlastima čiji su čelnici bili promicatelji liberalnih ideja “Prosvjetiteljstva”, a s druge strane konstantni problemi s liberalnim klericima, febronijevcima, koji su htjeli “reformirati Crkvu” u skladu s novim svjetonazorom.

Sv. Klement bio je prvi član Družbe Presvetog Otkupitelja (redemptoristi) s područja Habsburške Monarhije. Ovu redovničku zajednicu osnovao je sv. Alfonz Liguori, 1732. godine.

Kroz povijest Crkve, nove redovničke zajednice često su se javljale baš u vrijeme kad se trebalo suprotstaviti novim krivovjerjima. Tako su dominikanci i franjevci osnovani početkom 13. stoljeća kad se trebalo suprotstaviti albigenzima i valdenzima. Družba Isusova osnovana je u 16. stoljeću i odmah se uključila u borbu protiv protestantskog krivovjerja.

Tako je i u 18. stoljeću sv. Alfonz osnovao redemptoriste kao novu vojsku, koja se suprotstavila novim herezama poput jansenizma i febronijanizma. Redemptoristi su se također suprotstavili zabludama novih filozofsko-političkih nauka: liberalizma i “Prosvjetiteljstva”, koji su srozali ćudoredni život Europe u dotad neviđene ponore, te pripremali teren za prevrat cjelokupnog društvenog poretka (do kojeg će doći u Francuskoj revoluciji).

Sv. Klement Hofbauer imao je poseban zadatak da redemptoristički red proširi izvan Italije, poglavito na području srednje Europe.

U ono vrijeme Crkva u Habsburškoj Monarhiji suočavala se s problemom liberalne državne ideologije poznate pod nazivom “jozefinizam”. Ta politika dobila je ime po caru Josipu II., koji je u deset godina svoje samostalne vladavine (1780.–1790.) na vrlo radikalan način u cijeloj državi nametao ideje “Prosvjetiteljstva”.

Patentom o toleranciji 1781. godine, Josip II. priznao je vjersku slobodu luteranima, kalvinistima i istočnim raskolnicima. Iduće godine (1782.), proširio je slobodu na židove u mnogo aspekata. Postavio je također zakonske temelje za izuzimanje ženidbe iz nadležnosti Crkve.

No, možda najteži udarac Crkvi bio je dekret od 12. siječnja 1782. kojim se ukidaju kontemplativni samostanski redovi. Time je zabranjeno djelovanje karmelićanima, kartuzijancima, kapucinima, dominikancima i drugim redovničkim zajednicama.

U Hrvatskoj se najviše osjetila zabrana pavlinskog reda, koji je dotad bio stup crkvenog života u sjeverozapadnom dijelu naše domovine. Dovoljno je spomenuti da su iz pavlinskog reda potjecali veliki zagrebački biskupi 17. i 18. stoljeća: Šimun Bratulić, Martin Borković i Mirko (Emerik) Eszterházy.

Država je prisvojila imovinu ukinutih redova, koja je prenamijenjena u druge svrhe. Car Josip II. stavio je školovanje svjetovnog klera pod državni nadzor. Tako su novi klerici poučavani više u sekularnom humanizmu, nego u katoličkom nauku. Posljedično, pojavili su se svećenici koji su propovijedali o humanističkoj etici, o ljudskosti i poštovanju bližnjega u naravnim kategorijama, ali nisu govorili o nadnaravnom spasenju, o raju, paklu, čistilištu, o pokori, o grijehu, kaznama za grijehe i ostalim važnim istinama katoličke vjere.

Već ovim kratkim pregledom vidimo s kakvim se problemima sv. Klement Hofbauer morao suočiti kad je krenuo u svoju misiju u srednjoj Europi.

Uostalom, on se s tim izazovima morao suočiti već u svojim mladenačkim danima, kad je na studiju teologije u Beču gledao profesore do srži zaražene liberalizmom i febronijanizmom.
To je razlog zašto je kao mladi čovjek otišao pješice iz Beča u Rim. Nije bilo drugog načina da dođe do učitelja pravog katoličkog nauka.

Odakle to znamo?
Iz građe koja je prikupljena u procesu beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa (u biskupijskoj fazi procesa), a objavljena u Rimu 1871. godine. Poveznicu za taj Summarium beatificationis et canonizationis možete pronaći na kraju ovog teksta.

Ondje se nalaze izjave mnogih svjedoka, koji su osobno poznavali sv. Klementa i koji iz prve ruke svjedoče o njegovim krepostima. Ta svjedočanstva jesu motiv koji me potaknuo da napišem ovaj tekst.

Pogledajte, primjerice, kako jedan svjedok opisuje tadašnje vjersko stanje u Austriji i kako se sv. Klement uspio oduprijeti svijetu (str. 85.):

“Eo tempore in regionibus septentrionalibus et in ipsa Austria fides valde elanguerat. Uti jam dixi, Febronianismus et Josephinismus ordinem hierarchicum et institutiones Ecclesiae in multis laeserant; instructio publica Protestantismo et rationalismo infecta erat. Tum temporis perpauci erant viri, qui in fide omnino irreprehensibiles manserunt, et Ecclesiae fideliter adhaeserunt. Sed in regionibus septentrionalibus nemo firmitate et constantia fidei Ven. Servum Dei superavit; tum infans, tum juvenis et vir fidem suam monstravit, continuo exercitio orationis, praesertim sacri Rosarii, singulari devotione erga SS. Sacramentum Altaris, diversis piis peregrinationibus ad limina Apostolorum, horrore haeresium, qua de causa studia in Universitate Vindobonensi continuare noluit, sed Romam profectus est, ut ibi ex puro fonte scientias theologicas hauriret. Cum adhuc Vindobonae studiis vacaret, et professor quidam sententiam anticatholicam proponeret, surrexit et professorem alloquens dixit: ‘Domine Professor, hoc non est catholicum’.”

(“U ono vrijeme u sjevernim krajevima i u samoj Austriji vjera je veoma oslabila. Kao što sam već rekao, febronijanizam i jozefinizam uvelike su oštetili hijerarhijski red i ustanove Crkve; javna pouka bila je zaražena protestantizmom i racionalizmom. U tom vremenu bilo je vrlo malo ljudi koji su ostali posve neporočni u vjeri i koji su vjerno prianjali uz Crkvu. No, u sjevernim krajevima nitko nije u čvrstoći i postojanosti vjere nadišao časnoga slugu Božjega [Klementa Hofbauera]. I kao dijete, i kao mladić, i kao muškarac pokazivao je svoju vjeru: neprestanom vježbom molitve, posebno svete krunice, osobitom pobožnošću prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, raznim pobožnim hodočašćima na pragove apostola, gnušanjem nad krivovjerjem, zbog kojeg razloga nije htio nastaviti studij na Bečkom sveučilištu, nego je pošao u Rim, kako bi ondje iz čistog izvora crpio teološke znanosti. Dok je još pohađao studij u Beču, i neki profesor je iznio antikatoličko stajalište, ustao je i obraćajući se profesoru, rekao: ‘Gospodine profesore, to nije katolički’.”)

Kako se sv. Klement Hofbauer odlučio baš za redemptoriste?

Kao i mnogi današnji mladići, tražio je postoji li koja redovnička družba koja još uvijek drži tradicionalnu katoličku disciplinu i način života. I njegove su molitve uslišane.

Gospodin Bog poveo ga je u redemptoristički red sv. Alfonza Liguorija, kao što kaže izvor (str. 40.):

“Romae Hofbauer Dominum rogavit, ut statum sibi indicaret, in quo ei serviret. Romae ecclesias Religiosorum visitavit, et ubique exploravit, in quo Ordine observantia regularis cum omni rigore vigeret. Invenit tandem Congregationem SSmi Redemptoris summe florentem, cujus sanctus Fundator adhuc vivebat, et erat moderator.”

(“U Rimu, Hofbauer je molio Gospodina da mu pokaže stalež u kojem bi mu služio. Pohađao je redovničke crkve u Rimu i svugdje istraživao u kojem se redu pravila redovništva obdržavaju sa svom strogoćom. Napokon, pronašao je Družbu Presvetog Otkupitelja u punom cvatu, čiji je sveti utemeljitelj još živio i bio upravitelj.”)

Sv. Alfonz Liguori bio je vrlo sretan kad je doznao da su se dva njemačka mladića, sv. Klement Hofbauer i Tadej Hübl, pridružila njegovoj redovničkoj družbi. Polagao je u njih velike nade da će proširiti redemptoristički red izvan Italije, na prostore srednje i sjeverne Europe.

Tako je sv. Klement ubrzo nakon svojeg svećeničkog ređenja 1786. godine poslan preko Alpa u veliku misiju rekristijanizacije srednje Europe.

Djelovanje sv. Klementa u srednjoj Europi može se podijeliti na dva razdoblja:
1) Varšavsko razdoblje (1787.-1808.)
2) Bečko razdoblje (1808.-1820.).

Pogledat ćemo odlike njegova misionarskog rada u te dvije europske metropole kako bismo povukli paralele s današnjim vjerskim stanjem u Europi i vidjeli kakva nam rješenja nudi sv. Klement.

Na kraju ukratko ćemo se osvrnuti na sukob sv. Klementa s Wessenbergom, glavnim predstavnikom febronijanizma.

1) Sv. Klement u Varšavi – liturgija i obraćenja

U vrijeme dok je sv. Klement pošao u svoju srednjoeuropsku misiju, car Josip II. još uvijek je bio živ. Nije se moglo niti pomisliti na osnivanje nove redovničke zajednice na području Habsburške Monarhije, jer je samo par godina ranije Josip II. zabranio gotovo sve redovničke družbe.

Imajući to u vidu, sv. Klement se uputio u Poljsku. Novopridošli redemptoristi dobili su na upravu crkvu sv. Benona u Varšavi. Ubrzo je crkva sv. Benona postala središte duhovnog života u tada izrazito multietničkoj Varšavi.

Kako je to sv. Klement postigao?
Jednostavno: podizanjem liturgijskog života u crkvi na najvišu razinu, tj. promicanjem štovanja Presvetog Oltarskog Sakramenta i svakodnevnim služenjem liturgije na najsvečaniji način, kao i točnim poučavanjem katekizma, te promicanjem česte ispovijedi i pričesti.

Jedna časna sestra svjedoči da su crkvi sv. Benona u Varšavi svakoga dana služene tri svečane Mise pred izloženim Presvetim Sakramentom, kao i svečana Večernja pred izloženim Presvetim Sakramentom (str. 51.):

“Quotidie per annum ab hora sexta matutina usque ad meridiem tres missae solemnes coram exposito Sacramento cеlebrabantur: post quamvis Missam solemnem concio habebatur. Post meridiem primo catechismus explicabatur, deinde vesperae sequebantur solemnes coram exposito SSño, tum concio et in fine benedictio. In ista ecclesia a Deo benedicta festum continuum vel potius missio perpetua celebrari videbatur. Populi multitudo, salutis avida, accurrebat, ut Dominum adoraret, et pietatis ac misericordiae divinae, quae hic manifestabatur, particeps fieret.”

(“Svakodnevno tijekom godine od šest sati ujutro do podneva slavile su se tri svečane Mise pred izloženim Sakramentom: nakon svake Mise držana je svečana propovijed. Poslijepodne, prvo se tumačio katekizam, zatim je slijedila svečana Večernja pred izloženim Presvetim Sakramentom, a zatim propovijed i na kraju blagoslov. U toj od Boga blagoslovljenoj crkvi izgledalo je kao da se neprekidno slavi blagdan ili prije trajna misija. Dohrlilo je mnoštvo naroda, željnog spasenja, kako bi se klanjalo Gospodinu i postalo dionikom božanskog milosrđa, koje se ovdje očitovalo.”)

Iz drugog svjedočanstva (str. 64.-65.) doznajemo da su svakoga dana u crkvi sv. Benona ispovijedi počinjale već u 5 sati ujutro. Prva misa počinje u 6 sati ujutro, na kojoj je puk pjevao poljske pučke pjesme (“cantante populo cantica polonico in idiomate”). Na drugoj misi pjevale su na latinskom jeziku djevojke iz bratovštine sv. Josipa (“cantantibus virginibus ex Sancti Josephi confraternitate Missam latinam figuratam”).

Treću i najsvečaniju misu služio je sv. Klement Hofbauer (“solemnissimam cantabat Missam”), osim ako bi gostovao biskup ili neki drugi dostojanstvenik. Na ovoj je misi uvijek sudjelovalo dosta vrhunskih glazbenika (“semper electorum musicorum numerus sufficiens aderat”), pa je tako najbolja crkvena glazba svakoga dana bila pristupačna građanima Varšave.

Popodnevne pobožnosti počinjale su u tri i pol sata uz propovijed na njemačkom jeziku, koji je slijedio svečani križni put. Križni put u nedjelje i blagdane obavljao se na njemačkom jeziku, a ostale dane u tjednu na poljskom jeziku, a zvršavao je blagoslovom s Presvetim Sakramentom.

Na kraju je svećenik zajedno s pukom obavljao ispit savjesti i čine bogoslovnih kreposti (čin vjere, ufanja i ljubavi), kao i čin pokajanja. Dakako, obavljale su se i razne druge pobožnosti.

Vjernici su poticani na česte pohode i klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, a u tu svrhu je prevedena knjižica sv. Alfonza Liguorija o pohodima Presvetom Sakramentu.

Važna je, dakako, i namjera s kojom se sve te molitve i pobožnosti obavljaju. Treba ih obavljati doista na slavu Božju, uz iskreno pouzdanje u Boga koji je neizmjerno milosrdan i žarku ljubav prema Bogu koji beskrajno dobar.
Zato se sv. Klement borio protiv jansenističkog rigorizma, kao što se borio protiv masonerije koja je širila bezvjerje.

Gore spomenuta časna sestra svjedoči o Hofbauerovoj nepomirljivoj borbi protiv jansenizma i masonerije:

“Rigorismum Jansenisticum odio habuit. Jansenistarum et Liberorum Murariorum sectis destruendis operam dedit ubique.”

(“Mrzio je jansenistički rigorizam. Posvuda je radio na uništenju sekta jansenista i slobodnih zidara.”)

Djelovanje redemptorista u Varšavi donijelo je brojne duhovne plodove.
Svjedok Joannes Brunner u svojem svjedočanstvu navodi (str. 46.):

“Quotidie conciones in lingua germanica et polonica habebantur, et benedictio eucharistica impartita est. Ecclesia per totum diem aperta, et semper populo plena fuit. Plurimi protestantes et hebraei ad fidem conversi sunt. Praeterea etiam gymnasium ibi erectum fuit, ut juvenes statui ecclesiastico et Congregationi efformarentur: exteri quoque pueri scholas adierunt.”

(“Svakodnevno su držane propovijedi na njemačkom i poljskom jeziku, i dijeljen je euharistijski blagoslov. Crkva je bila otvorena cijeloga dana i uvijek je bila puna naroda. Mnogi protestanti i Hebreji obraćeni su na vjeru. Osim toga, ondje je podignuta i gimnazija, kako bi se formirali mladići za crkveni stalež i Družbu, a i vanjski dječaci pohađali su škole.”)

O tim danima u Varšavi kaže drugi svjedok (str. 50.):

“Ven. Servus Dei saepius nobis narravit, quam pulchra fuerit ecclesia S. Bennonis Varsaviae, et quam amplus laborum campus pro salute animarum ibi apertus fuerit. Multae Missiones ibi habitae sunt, et multi peccatores et haeretici se converterunt; plura etiam instituta et scholae infantium et orphanotrophium pro pauperibus ibi erecta sunt.”

(“Časni sluga Božji često nam je pripovijedao kako je bila lijepa crkva sv. Benona u Varšavi i kako je široko polje rada za spasenje duša ondje otvoreno. Ondje su održane mnoge misije i obratili su se grešnici i krivovjerci. Ondje su podignute brojne ustanove i škole za djecu, te utočište za siromahe.”)

Međutim, oluja Napoleonovih ratova dosegla je i Poljsku, te je sv. Klement bio prisiljen napustiti Varšavu i zaputiti se prema Austriji.

2) Sv. Klement u Beču – suzbijanje “jozefinizma” i “febronijanizma”

Sv. Klement je od 1809. do 1813. godine bio upravitelj talijanske crkve u Beču, poznate pod nazivom Minoritska crkva (Minoritenkirche). Godine 1813., imenovan upraviteljem i ispovjednikom u uršulinskoj crkvi u Beču.

Njegove propovijedi u uršulinskoj crkvi privlačile su tisuće Bečana koji su prvi put nakon mnogo godina mogli čuti svećenika koji otvoreno propovijeda istine katoličke vjere, a ne parole izvedene iz ideologije “Prosvjetiteljstva”.

Pogledajmo što kažu izvori (str. 57.):

“Attrahebantur autem ad eum, quia ex ejus persona totoque habitu, sive in pulpito, sive ad altare comparebat, eximius zelus honoris Dei et salutis animarum elucebat; nec non ratione incomparabilis claritatis, qua etiam profundissima mysteria explicabat; animi fortitudine, qua perversum spiritum sui aevi impugnabat, potestatem publicam Josephinismo imbutam, quae eum semper observabat, minime pertimescens; et desiderio audiendi tandem aliquando doctrinam catholicam puram et integram, quae res eo tempore in ecclesiis Vindobonae satis rara fuit, cum doctrinae maxime necessariae, exempli gratia de Eucharistia, de sacramento Poenitentiae, de sancta Ecclesia, ejusque summa auctoritate, de Matre Dei sanctissima et de veneratione sanctorum rarissime et tantum data occasione exponerentur, et e contra nonnisi quaedam moralis insulsa, adaquata traderetur. Ex auditoribus, quorum fidem excitaverat, plurimi deinde in sacro Tribunali eum adierunt, et confessionem generalem apud ipsum fecerunt.”

(“Bili su privučeni k njemu, jer je iz njegove osobe i čitava držanja, bilo na propovjedaonici, bilo na oltaru, svijetlila izuzetna gorljivost za čast Božju i spasenje duša; kao i zbog neusporedive jasnoće kojom je tumačio i najdublja otajstva; zbog jakosti duha kojom se borio protiv izopačenog duha svojega vremena, nimalo se ne plašeći javne vlasti obuzete jozefinizmom, koja ga je uvijek promatrala; te zbog želje da napokon jednom čuju čist i cjelovit katolički nauk, što je u ono vrijeme bio dosta rijedak slučaj u crkvama u Beču, jer su se vrlo rijetko i samo u posebnim prigodama čula učenja koja su najviše nužna, na primjer o Euharistiji, o sakramentu pokore, o svetoj Crkvi i njezinoj najvišoj vlasti, o presvetoj Majci Božjoj i o štovanju svetaca, a naprotiv, držali su se samo nekakvi suhoparni i prilagođeni govori o moralu. Mnogi od slušatelja, čiju je vjeru potaknuo, zatim su mu pristupili na svetom sudištu i pred njim obavili opću ispovijed.”)

Bilo je vjerojatno i ljudi koji prije dolaska sv. Klementa Hofbauera nikada u bečkim crkvama nisu čuli ništa o paklu, đavlu, čistilištu, oprostima i vlasti svete Crkve.
To se može zaključiti iz sljedećeg svjedočanstva (str. 117.):

“P. Hofbauer vere veritatis erat amicus, odio habens mendacium etiam officiosum, quod vocant, et quamcumque simulationem et hypocrisim. Veritatis amorem in concionando ostendit: Evangelicam veritatem simpliciter et aperte praedicans, haud sollicitus, an libenter audiretur an laederet. Ut notum est, spiritus Josephinus plerosque etiam tum concionatores infecerat, ita ut plerumque de rebus moralibus vagae omnino haberentur conciones. Unde P. Hofbauer admirationem ciebat, more catholico denuo praedicans de inferno, de diabolo, purgatorio, indulgentia et sanctae Ecclesiae auctoritate.”

(“P. Hofbauer bio je uistinu prijatelj istine, mrzeći laž, pa i takozvanu uslužnu laž, te bilo kakvu simulaciju i licemjerje. Pokazao je ljubav prema istini u propovijedanju: jednostavno i otvoreno propovijedajući evanđeosku istinu, nimalo se ne brinući o tome slušaju li ga rado ili hoće li nekoga povrijediti. Kao što je poznato, jozefinski duh je čak i u ono vrijeme zaražavao mnoge propovjednike, tako da su se o moralnim pitanjima držale posve dvosmislene propovijedi. Zato je p. Hofbauer izazivao divljenje, jer je po katoličkom običaju iznova propovijedao o paklu, o đavlu, čistilištu, oprostu i autoritetu svete Crkve.”)

Mislim da mi danas možemo jako dobro shvatiti s kakvim se teškoćama sv. Klement suočavao. Sličnosti između propovjednika jozefinizma i postkoncilskih propovjednika neomodernizma zaista su više nego očite. Danas opet imate propovjednike koji ne žele poučavati narod o katoličkom nauku o paklu, čistilištu, pokori…

Upravo je zato sv. Klement Hofbauer tako aktualan u današnje vrijeme. Njegova borba protiv pogubnih nazora liberalnog austrijskog klera, te borba za očuvanje i širenje pravog katoličkog nauka, zaista je slična borbi današnjih tradicionalnih katolika za katoličko pravovjerje.

Ignaz Heinrich Karl von Wessenberg (1774.–1860.) bio je generalni vikar posljednjeg biskupa Konstanza, Karla Theodora von Dalberga. Wessenberg je jedan od najpoznatijih predstavnika febronijanizma. Promicao je ideju o osnivanju “njemačke nacionalne crkve” i uvođenje narodnog jezika u liturgiju, te brojne liberalne novotarije na doktrinarnom području.

Sukob između sv. Klementa Hofbauera i von Wessenberga najbolje se vidio u sporu oko uprave hodočasničke crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tribergu u Schwarzwaldu.

U ljeto 1803. izaslanstvo građana Triberga zamolilo je sv. Klementa i redemptoriste da preuzmu ovu hodočasničku crkvu.

Dotadašnji svećenici, pristaše Wassenbergovih ideja, promicali su novotarije u liturgiji, te ih je zato vjerni puk sumnjičio za krivovjerje (str. 47.):

“…paucos sacerdotes, quibus cura Sanctuarii commissa erat, morum pravitate scandalum dedisse commune, et propter novitates in peragendo divino cultu introductas, apud populum de haeresi fuisse suspectos.”

(“…malobrojni svećenici, kojima je bila povjerena briga o svetištu, opakim ponašanjem izazvali su opću sablazan, i zbog novotarija uvedenih u obavljanje bogoslužja, narod ih je sumnjičio za krivovjerje.”)

Sv. Klement je sa svojom subraćom stupio na dužnost u Tribergu u svibnju 1805. godine. Odmah je počeo promicati tradicionalne katoličke pobožnosti, zbog čega su “inovatori” tražili način da ga uklone. No, pogledajmo što kažu izvori:

“Cum igitur Venerabilis Servus Dei cum plenitudine fidei Verbum Dei praedicare inciperet, devotionem erga Beatissimam Virginem, recitationem Sancti Rosarii et frequentem usum Sacramentorum commendaret, populus fidelis in ipso ejusque discipulis statim veros sacerdotes Sanctae Ecclesiae recognovit, eisque plenissimam fidem praestitit. Sed eo ipso irritati sunt innovatores, quorum multi inter viros ecclesiasticos fuerunt, maxime vero Vicarius Generalis de Wessenberg, qui in suis susceptis innovationibus perturbatum et impeditum se videbat. Ex literis confidentibus dicti viri, ad quemdam inspectorem superiorem scholarum (putant folia historico-politica, utrumque, Wessenberg videlicet ejusque amicum sectae Illuminatorum fuisse addictos) patet, quo odio dictos Patres persecutus fuerit.”

(“Kada je, dakle, časni sluga Božji počeo propovijedati Riječ Božju s puninom vjere i preporučivao pobožnost prema Preblaženoj Djevici, recitaciju svete krunice i čest pristup sakramentima, vjerni puk je odmah u njemu i njegovim učenicima prepoznao prave svećenike svete Crkve, i pružio im najpotpuniju vjeru. No, samim time iziritirani su inovatori, među kojima je bilo i mnogo crkvenih ljudi, a najviše generalni vikar von Wessenberg, koji je uvidio da ga ometa i sprječava u novotarijama [“inovacijama”] koje je pokrenuo. Iz povjerljivih pisama rečenog čovjeka nekom višem školskom inspektoru (povijesno-politički listovi smatraju da su obojica, tj. i Wessenberg i njegov prijatelj bili članovi sekte iluminata) očito je s kakvom je mržnjom proganjao rečene oce.”)

Važno je napomenuti da su se Hofbauer i Wessenberg sukobili baš oko pitanja liturgije.

Sv. Klement Hofbauer promicao je svečano tradicionalno bogoslužje, svečane mise s asistencijom đakona i podđakona, a čak je i privatne mise služio na dosta svečan način.

Nasuprot tome, Wessenberg je poput današnjih modernista bio protivnik “barokne liturgije”; tražio je “pojednostavljenje obreda” i narodni jezik u liturgiji. To se, dakako, uklapalo u njegovu viziju “njemačke narodne crkve” koja bi bila u što slabijim vezama s Rimom, pa tako i sa cjelokupnom rimskom tradicijom.

Sličnosti između febronijevaca i današnjih “progresista” u Njemačkoj nisu nimalo slučajne.

Pa, nije se današnji modernizam pojavio tek tako… bez vidljivih prethodnika. Modernizam je imao prethodnike: prvo u protestantizmu, pa u liberalizmu, jozefinizmu, febronijanizmu. Uostalom, i sam protestantizam imao je prethodnike: prvo ikonoklaste u 8. stoljeću, pa kasnije valdenze, katare, husite… Kroz povijest, ista krivovjerja su se često ponavljala u različitim oblicima. Modernizam je samo vrhunac procesa: zbroj svih krivovjerja, kako je rekao papa sv. Pio X.

Može se čak reći da mi katolici iz generacije u generaciju ratujemo protiv istog neprijatelja, koji se javlja pod različitim maskama.

No, zato u traženju načina za borbu protiv krivovjerja, moramo prvo pogledati kako su se prošli naraštaji katolika borili protiv krivovjerja.

U ovom tekstu vidjeli smo kako je to činio sv. Klement Hofbauer: nepokolebljivim propovijedanjem čistog katoličkog nauka, svečanom tradicionalnom liturgijom i promicanjem tradicionalnih katoličkih pobožnosti.

Svjedočanstva koja sam citirao u ovom tekstu možete pronaći u građi prikupljenoj u procesu beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa ovdje.