Connect with us

Vijesti

(AUDIO) ‘TAJ MRAČNI SREDNJI VIJEK’ O značenju sintagme ‘srednji vijek’

Published

on

Ponovo jedan izvrstan, (par godina) stariji tekst iz riznice starog Croative.net-a.

O neupućenosti te ideološkim predrasudama onih koji smatraju srednji vijek isključivo negativnim i, usuprot tome, o istinskim vrijednostima što ih pojam »srednji vijek« predstavlja – pripremio Marito Mihovil Letica.

U ovome će prilogu biti riječi o srednjemu vijeku: o najvažnijim značajkama toga razdoblja, o tome što je srednji vijek, kantovski rečeno, »po sebi«, a što je »za nas«, bolje kazano »za njih«, tj. za one koji apriorno i nekritički ozloglašuju pojam »srednji vijek« pridijevajući mu pretjerane i jednostrane ili čak posve nepripadne konotacije.

By Croative News Staff

Izravan povod ovome prilogu bijaše nedavni događaj kada je policija privela dvojicu suvlasnikâ stanovitoga šibenskog noćnoga kluba zato što su prebučnom glazbom do pred zoru narušavali javni red i mir u okolnome dijelu grada, te su k tome u alkoholiziranu stanju vrijeđali policajce.

Takvi događaji nisu neka osobito zanimljiva vijest. To ne bi zavrijedilo više od nekoliko rečenica u novinama ili u elektroničkim medijima da se sve nije zbilo blizu šibenske katedrale sv. Jakova. Naime, većina lijevo-liberalnih glàsila taj je incident povezala s prethodno izrečenim propovijedima šibenskoga biskupa Ante Ivasa prilikom kojih se biskup dotaknuo neobuzdanih zabava ispred Katedrale. I navodno je upravo biskup Ivas naložio policijsku intervenciju. Pa su dotični novinari, zanemarujući činjenice o razložnom i propisnom postupanju policije te poneseni ideološkom netrpeljivošću prema Crkvi, posegnuli za sljedećim ocjenama: »kulturocid«, »netolerancija«, »klerofašizam«, »neprijatelj napretka, turizma i mladeži«, »povratak u srednji vijek« itd.

Svaki dobronamjernik kojemu je stalo do činjenica razmjerno lako može zaključiti da biskup Ivas nije naložio, niti je mogao naložiti, spomenutu policijsku intervenciju. I to ne treba objašnjavati. No valja ukazati na zanimljivu okolnost da se noćno sjedenje uz ispijanje pića, iza zvučne kulise prebučne glazbe, u sitnim satima kada to zakonom nije dopušteno, proglašuje izrazima kulturnoga identiteta grada Šibenika, i to naspram šibenske katedrale sv. Jakova – koju je, treba to posebno istaknuti, uvrstio UNESCO na popis svjetske kulturne baštine – i naspram uzoritoga šibenskog biskupa Ante Ivasa. Po tim prevrednovanim vrijednostima i izokrenutim razinama argumentacije katedrala i biskup bivaju simbolima Crkve, njezine tobožnje nehumanosti, nekulture i zaostalosti, težnje da društvo vrati u srednji vijek. Stoga nam se nameću pitanja: Što je ustvari srednji vijek? Koje su zapravo njegove značajke? Ovdje ne slijedi nekakva tendenciozna obrana srednjovjekovlja, već objektivno iznošenje relevantnih činjenica.

Srednji vijek (latinski »medium aevum«) pojam je koji označava razdoblje između antike i novovjekovlja. Za početak srednjega vijeka uzimaju se različiti događaji odnosno godine: Konstantinov edikt o toleranciji 313., propast Zapadnorimskoga Carstva 476., a neki su skloni kraj antike i početak srednjovjekovlja povezivati s godinom 529. i odlukom cara Justinijana o zabrani svih filozofskih škola u Ateni. Također nema opće suglasnosti ni oko godine svršetka srednjega vijeka: 1440. kao približna godina Gutenbergova izuma tiskarskoga stroja, 1453. kada su Turci zauzeli Carigrad, 1492. kada je Kolumbo otkrio Ameriku, ili pak 1517. kao godina oglašivanja tezâ Martina Luthera. Sovjetski su povjesničari srednji vijek povezivali ponajvećma s feudalnim društveno-ekonomskim uređenjem, pa su za svršetak srednjovjekovlja uzimali Francusku revoluciju i godinu 1789.

U 20. stoljeću, osobito u njegovoj drugoj polovici, povećano je zanimanje za srednji vijek. To se očituje u rastu i bujanju medievistike. Zanimanje šire javnosti za srednji vijek osobito je potaknuo talijanski medievist, romanopisac, esejist, filozof i jezikoslovac Umberto Eco djelima »Ime ruže« te »Baudolino«. Nezaobilazna je u tome smislu i knjiga »Jesen srednjeg vijeka«, koju napisao je nizozemski povjesničar kulture Johan Huizinga. Poželjno je citirati početak rečene knjige:

»Dok je svijet još bio pola tisućljeća mlađi, bili su obrisi vanjskih oblika sviju zbivanja oštriji nego danas. Tada je razlika između bola i radosti, između nesreće i sreće bila naizgled veća nego za nas; sve što se doživljavalo, imalo je još onaj stupanj neposrednosti i apsolutnosti što ga i danas bol i radost imaju u djetinjoj duši. Svaki je događaj, svako je djelo bilo okruženo oblicima pregnantnim i punim izražaja, usklađeno s uzvišenošću stroga i ustaljena životnog stila. Velikim događajima: rađanju, sklapanju braka, umiranju, davao je sakramenat sjaj božanskog misterija. Ali su i manje važna zbivanja, kao što su neko putovanje, neki rad, neki posjet, pratile tisuće oblika ophođenja, blagoslova, ceremonija i uzrečica. […] Svaki stalež, svaki red, svaki se zanat prepoznavao po svojoj odjeći. Velika se gospoda nikad nisu pokazivala bez raskošna oružja i livreja, izazivajući strahopoštovanje i zavist. Krojenje pravde, izvikivanje robe, svadba i pogreb – sve se to bučno najavljivalo povorkama, vikom, kuknjavom i muzikom. Zaljubljenik je nosio znak svoje dame, kalfa oznaku svoje bratovštine, klijent boje i grb svoga gospodara.«

Premda dosta toga što je vlastito srednjovjekovlju povređuje senzibilitet i mentalitet ovodobnoga čovjeka – valja bez krzmanja kazati da je srednji vijek dao znatno više pozitivnoga i vrijednoga, onoga čega smo danas u posve određenome smislu baštinici, što je postalo dijelom identitetske samosvijesti kulturnoga Europejca. Bit će dovoljno spomenuti samo dvije izuzetno značajne vrijednosti: koncept ujedinjene Europe, čemu su najviše doprinijeli sv. Benedikt iz Nursije u 5. i 6. stoljeću pa kasnije u 8. i 9. stoljeću car Karlo Veliki, te pojavu sveučilištâ u mnogim europskim središtima od konca 11. stoljeća nadalje. Zaista, Karlo Veliki svesrdno je promicao znanost i umjetnost koje su zahvaljujući njemu cvale u sklopu karolinške renesanse u okrilju brojnih katedralnih škola i redovničkih samostana diljem Europe. Sveučilište u Bologni, osnovano 1088. najstarije je postojeće sveučilište, nakon kojega su osnovani univerziteti u Padovi, Napulju, Parizu, Oxfordu, Cambridgeu, Salamanci itd. U njima se ogledavao sveopći, jedinstveni duh zapadnoeuropskoga kršćanstva. Svakako vrijedi istaknuti da su sva ta sveučilišta izdašni plodovi srednjega vijeka i da ih je utemeljila Crkva odnosno njezini redovi.

Jedan od najutjecajnijih medievista našega vremena, francuski povjesničar Jacques Le Goff, koji je umro u travnju 2014., uzmogao je argumentirano dokazati da je sintagma »mračni srednji vijek« posve nesuvisla i neistinita. Prema Le Goffovim riječima, rabe je samo oni koji o srednjemu vijeku znaju vrlo malo ili nimalo. Ona nikako ne priliči ozbiljnim znanstvenicima i piscima. Naime, sintagma »mračni srednji vijek« prvi se put javlja u 16. stoljeću, a uporabio ju je pionir ikonologije Cesare Ripa, ali samo za razdoblje koje trajalo je od smrti Karla Velikoga 814. pa do osnutka Svetoga Rimskog Carstva Njemačkoga Naroda 951., kada je Europa utonula u nered i bezvlašće pa su i povijesni podatci o tome razdoblju oskudni, zastri, mračni.

Brojne renesanse – karolinška, otonska, renesanse u 12. i 15. stoljeću – pripadaju srednjemu vijeku, tobože mračnome. Tom tzv. »mračnome srednjem vijeku« pripadaju, među inim, i djela Dantea, sv. Tome Akvinskoga, Leonarda da Vincija. Također i katedrala sv. Jakova u Šibeniku, po svoj prilici najznačajniji graditeljski artefakt na području Hrvatske u 15. i 16. stoljeću. Sva nam ta umjetnička ostvarenja iz tzv. »mračnoga srednjeg vijeka« i danas svijetle skladom i veličajnošću kršćanskoga duha koji je dubok i snažan, neprolazan i svevremen.

Marito Mihovil Letica – Radio Vaticana

Advertisement

Vijesti

STRADANJA DJECE U DOMOVINSKOM OBRAMBENOM I OSLOBODILAČKOM RATU (Prof. dr. sc. Mihovil Biočić)

Published

on

Ne postoji na svijetu veća bol od gubitka djeteta, osobito ubojstvom. I ne postoji na ovom svijetu razlog ili ideologija koja bi opravdala ubojstvo djeteta! Danas, posebno boli relativiziranje svega i zaborav koji promiču glavni mediji. Ni žrtva nevine djece se ne spominju. U glavno-strujaškim medijima se njeguje rasizam među žrtvama, jer jedne su žrtve svete, a druge nisu, jedne zaslužuju posvećenje, drame, književna djela, a druge zaborav!

”Ubojstva djece je najteži čin zločina protiv civila”navodi ratni ministar zdravstva prof. dr. Andrija Hebrang.

Konvencija o pravima djeteta, izglasana u UN u studenom 1989., potpisana je i od Jugoslavije. U ratu su djeca posebno zaštićena brojnim međunarodnim konvencijama (najzaštićenija kategorija stanovništva), međutim, ubojstva djece su bila namjerna u sklopu genocidne politike srbočetničkog agresora.

JNA i paravojne četničke horde da razaraju objekte u kojima borave djeca, kao što su škole, dječji vrtići, bolnice i crkve. Od kolovoza 1991. do prosinca 1995. liječeno je 94 ranjena djeteta (od 3-16 g).  Iz Hrvatske 16, iz BiH 76 djece (za dvoje je nepoznato odakle su) i oko 300 ranjene djece liječili smo u 8 malih ratnih bolnica u BiH. Bilo je 62 dječaka i 32 djevojčice.

Od granatiranja je stradalo 28 djece (10 dječaka i 18 djevojčica), a od zaostalih minskoeksplozivnih sredstava 26 djece. Trajna je invalidnost ostala u 37 djece.  Oko 300 ranjene djece liječili smo u 8 malih ratnih bolnica u BiH.

Iz BiH smo u KBC Split liječili: Ukupno 4200 uglavnom bolesne djece,  4493 djece iz BIH rođeno u splitskom rodilištu,  975 novorođenčadi zahtijevalo neonatološku intenzivnu skrb.

Treba istaknuti, da djeca žrtve rata, nisu samo ona ubijena od agresorskog streljiva bilo koje vrste, to su i bolesna djeca umrla ili bolesna s teškim posljedicama, radi nedostatka lijekova i nemogućnosti dobivanja liječničke pomoći zbog neprijateljskog djelovanja. Sredinom 1992. od 325.806 prognanih Hrvata,  gotovo polovica su djeca. Krajem 1992. zajedno prognane i izbjegle djece bilo je oko 350.000 Rujan 1993. samo u užem splitskom području (Split, Kaštela, Solin), bilo oko180 000 izbjeglica s djecom iz BiH, a s prognanicima i do 300 tisuća. 1995. g. bilo je još 45.000 prognane i 58.000 izbjegle djece.

Ipak, evidencija o stradanjima civila u DR, vođena je u Odjelu za informiranje Glavnom stožeru saniteta Ministarstva zdravstva RH, Podaci su se svakodnevno skupljali tijekom rata u svim sanitetskim jedinicama i ustanovama na terenu, a obrađivali i arhivirali u Glavnom stožeru saniteta Ministarstva zdravstva i na Odjelu za informiranje Medicinskog fakulteta u Zagrebu, koji je vodio akademik Ivica Kostović, odnosno Centru za razvoj informacijskog sustava  za krizna stanja pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Prema knjizi prof. Hebranga ‘Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’ u Domovinskom obrambenom ratu smo mu Hrvatskoj imali:

345 izravno ubijene djece tijekom rata i 57 ubijene djece mina. Dakle, 402 ukupno ubijena djeteta i 15 nestale djece

1.184 ranjene djece,108 trajni invalidi

219 zatočeno u Srpskim konc. logorima 

4.285 djece ostalo bez 1 roditelja54 djeteta ostalo bez oba roditelja. 

Izvan Hrvatske evakuirano je 6725 djece. 

Isto tako u Hrvatskom memorijalnom dokumentacijskom centru Domovinskoga rata, kojeg vodi dr.sc. Ante Nazor, postoji poimence zapisana sva djeca, međutim ovo nisu konačni brojevi, a nisu još ni svi podaci o žrtvama dostupni, iz brojnih razloga.

Najviše je djece ubijeno u prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku kada je poginulo 110 djece Najviše djece ranjeno je u prvih šest mjeseci rata – 512 (57%). Zbog velikoga broja neeksplodiranih projektila i naprava na teritoriju Hrvatske to nije konačan broj. Prvo dijete Kisegić, Jadranka 16. g. 22.07.1991. je ubijeno, ispred kuće u Novim  Jankovcima.

’U ratu je bilo izloženo oko milijun djece u Hrvatskoj, a oko 600 000 njih bilo je izravno pogođeno ratom.

PRIMJERI UBIJENE DJECE:

OVČARA: Imao sam podatak o najmlađem ubijenom djetetu, me ali iznenadio brutalnom istinom branitelj – dragovoljac Domovinskog obrambenog rata, časni Srbin, Predrag Peđa Mišić koji pita ”…je li dijete izvađeno iz utrobe Ružice Markobašić, staro 6 mjeseci, dijete, on, ona ili nešto…?” Prema iskazu optuženog  Bože Latinovića na sudu 1. rujna 2005., srpski dobrovoljac Zoran Dašić s Karaburme  (Beograd),  svjedočio je da je vidio dvije žene i  Ružicu Markobašić, ”koju su šutali i šamarali… ” sjeća se i kako je ”molila da je ne ubiju, ali Dašić je ispucao rafal u trbuh”.

BOROVO SELO:  Martinu Štefančić, djevojčicu od četiri i pol godine, 31. ožujka 1992., kada nije bilo ratnih djelovanja. Ubijena je iz mržnje sa sedam metaka, u dijete od četiri i pol godine!

VUKOVAR:  ubijeno je 24-ero djece, u vukovarskoj je bolnici poginula Antonija Zeko, nedonošče, ubijene su dvije trudnice, ubijen je Ivan Kljajić, dijete od šest mjeseci.  

SLAVONSKi BROD:  u kojem je, izuzme li se Vukovar, najveći broj žrtava djece u Hrvatskoj. Samo 1992. usmrćeno je 32 djece s područja tadašnje općine Slavonski Brod.

ERVENIK: zaseok Šašići: paravojne formacije milicije jedne paradržave tzv. RSK upale u kuću obitelji Čengić 18. siječnja 1992., na okupiranome području, gdje nije bilo ratnih djelovanja, u i zvjerski ubili četveročlanu obitelj, roditelje oca Dragu (39), majku Nevenku (32) i dvoje djece, Slobodana (11) i Gorana (5). Nakon toga su im kuću zapalili.

PETRINJA: pripadnici specijalnih jedinica milicije SAO Krajine došli do kuće obitelji Kozbašić te iz vatrenoga oružja ubili dvoje djece, 9-godišnjeg Alena i 13-godišnju Tamaru, te njihove roditelje Milana i Gordanu.

GLINA: Nikolina Fabac, 9 godina, sestra joj Željka 14 godina s roditeljima i Darko Dvorneković 10 godina, ubijen s majkom, bakom i djedom, koje su ubili zloglasni srpski ‘Šiltovi’ 1991. Ubili su sve ljude koji su ostali u selu Gornje Jame kraj Gline, ukupno 14 civila s djecom.

MUĆ, SPLIT: 1992.,  kada sam bio službujući dječji kirurg u KBC Split i kada je tog dana iz pravca Knina tzv. JNA bacila kasetne bombe (zabranjene Ženevskom konvencijom!) po zaleđu Splita. Bolnička kola su dovela ranjenog dječaka (J.B. 13 godina), kojeg je ”zvončić” iz kasetne bombe masakrirao.

BiH:

Na ulazu u katoličko groblje Topola u Vitezu stoji ploča na kojoj piše: ‘Za 316 dana muslimanske opsade Viteza ubijeno je 653 Hrvata’.

  1. lipnja 1993. muslimanske snage bacile minobacačku granatu od 120 mm na dječje igralište u Vitezu, masakrirano je 14 djece, od kojih je 8 poginulo. Istoga dana je na području Viteza ranjeno još dvanaestero hrvatske djece. S koliko su nesklonosti Hrvatima pojedini inozemni mediji izvješćivali, pokazuje primjer jedne švicarske televizije koja je za nekoliko dana objavila laž da je riječ o događaju gdje su ‘Hrvati pobili muslimansku djecu’.

Svih ovih, još nitko, baš nitko da ih se sjeti, od svih glasnih udruga za ljudska i ženska prava, raznih BaBa, Gonga, antifašističkih ženskih udruga, Centra za mirovne studije, Dokumenta, Kuće ljudskih prava Zagreb itd. Nikada i nitko! Valjda ne pripadaju lijevom spektru njihovih boja, Ako netko nešto i napiše, ne će vidjeti stranice ”mainstrem” medija!

VOJVODINA: U priopćenju Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, a u svezi komemoracije za obitelj Zec, stoji:  ”Moramo se podsjetiti da su za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i na području Srbije, gdje nije bilo rata, ubijane i cijele obitelji samo zato što su hrvatske nacionalnosti:  obitelji Oskomić i Matijević iz Kukujevaca , Abjanović iz Morovića (dva brata). Među ubijenim članovima je  dijete Franjo MatijevićMaloljetni Franjo pronađen je s rukama vezanim žicom na leđimaPrilikom identifikacije je utvrđeno da je ubijen iz lovačke puške, i to iz neposredne blizine… U Republici Srbiji, ni nakon tridesetak godina od tih ubojstava, nema nigdje nikakvog spomen-obilježja za zločine počinjene nad Hrvatima u Vojvodini tijekom 1990-ih, a kamoli da se po njima nazove neka ulica ili trg u mjestima gdje su ubijeni.’’

Prvi znanstveni simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu održan je u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju u Konavlima od 4. do 6. travnja 2018. Sudjelovali su I roditelji ubijene i ranjene djece, povjesničari, zdravstveni djelatnici i drugi. Skup je održan u organizaciji Zagrebačkoga instituta za kulturu zdravlja, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Glasa Koncila, Franjevačkoga samostana u Pridvorju i Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata, pod pokroviteljstvom predsjednice RH  Kolinde Grabar-Kitarović. Tada su na Okruglom stolu, naziva ”Prekinuta rijeka na izvoru života”koji je imao je za cilj definirati prava ubijenoga, nestaloga, ranjenoga, zatočenoga i bolesnoga djeteta za vrijeme srbocrnogorske agresije na Hrvatsku.  doneseni su zaključci, koji su upućeni Hrvatskom saboru, predsjednicima države i vlade.

Prof. dr. sc. Mihovil Biočić

*Riječ je o predavanju održanom na okruglom stolu „Spomendan na djecu ubijenu u obrambenom Domovinskome ratu“ na kojem su uz dr. Biočića sudjelovali: prof. dr. Ante Nazor, dr. sc. Tihomir Rajčić i mr.sc. Petar Perić. 16.06.2024. u Kaštel Lukšiću u organizaciji KUD Karol Wojtyla, Gradske knjižnice Kaštela i Hrvatske udruge Benedikt.

Continue Reading

Vijesti

NE SAMO ZABORAVILI ZLOČINE… Poruke Svesrpskoga sabora – “Srbija nikad tako radikalna i šovinistička”

Published

on

Dr. sc. Saša Mrduljaš: Povijesno gledano Srbija nikad nije bila radikalnija i prožetija šovinističkim nabojem nego što je sada

Prvi Svesrpski sabor, pod nazivom „Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska“, koji je održan 8. lipnja 2024. u Beogradu i na kojem su sudjelovali najviši dužnosnici Republike Srbije, Republike Srpske i Srpske pravoslavne Crkve, izazvao je mnoge reakcije, a najviše u samoj Srbiji u kojoj su analitičari postavili pitanje: kakav je to Svesrpski sabor na kojem nije sudjelovala srbijanska oporba, već samo Vučićevi i Dodikovi poslušnici? Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskoga naroda, prihvaćena na prvom Svesrpskom saboru, u komentarima uspoređena je s Memorandumom SANU iz 1987. koji je Miloševiću poslužio za pokretanje ratova u svrhu stvaranja tzv. velike Srbije.

Glasnogovornik EU Peter Stano u odgovoru Radiju Slobodna Europa napisao je da Bruxelles „očekuje od čelnika Zapadnog Balkana da podržavaju načela i vrijednosti za koje se zalaže EU“. „Očekujemo da politički čelnici iz zemalja koje teže pridruživanju Europskoj uniji njeguju dobrosusjedske odnose i regionalnu suradnju, načela i vrijednosti za koje se EU zalaže“, napisao je.

O značenju toga skupa kao i glavnom dokumentu – Deklaraciji, razgovarali smo sa znanstvenim savjetnikom dr. sc. Sašom Mrduljašem, voditeljem Splitskoga područnoga centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.

Svesrpski sabor održan je samo dan uoči europskih parlamentarnih izbora. Može li se taj skup tumačiti kao općesrpska poruka i zastupnicima novoga Europskoga parlamenta i tijelima koja će biti konstituirana temeljem europskih izbornih rezultata?

Ne znam sad koliko je taj „Svesrpski sabor“ posebno registriran na europskoj razini. Čini mi se da nije imao nekoga posebnoga odjeka ni ovdje kod nas pa čak ni u samoj Srbiji. Mislim da je više riječ o manifestaciji potrebnoj Vučiću da kod svojih pobornika dodatno učvrsti dojam o sebi kao o brižnom i nezamjenjivom „ocu nacije“. Same poruke tog sabora također nisu ništa novo i u skladu su s onim što znamo o aktualnoj srpskoj politici i ciljevima. Jasno, sukladno zahtjevima vremena, sve je to upakirano u prikladni i blagotvorni zen-budistički celofan. Kad se on odstrani, kada se zanemare mantre tipa „mir, mir do neba“, poruka je: čuvajmo i jačajmo pozicije potrebne za rekonfiguraciju ovdašnjih geopolitičkih odnosa i za nastanak male-velike Srbije.

Je li se dokumentom u 49 točaka, „Deklaracijom o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“, Svesrpski sabor uopće odmaknuo od velikosrpskih memorandumskih ciljeva i politika?

To čak nisu ni memorandumski ciljevi već ciljevi koji su nastali u 19. stoljeću kad su Srbi shvatili gdje ih sve ima te na temelju toga zaključili da je sve te prostore najprimjerenije natkriliti Velikom Srbijom. Jednako kao i one gdje ih nema ili ih ima malo, ali koji su nekoć bili srpski ili bi bilo lijepo da budu srpski. U međuvremenu se dogodio znatan ali ipak nepotpun krah te ideje. Ostalo je dovoljno prostora da se ustraje na njoj, no u reduciranoj formi. Dakle, i dalje će se ustrajavati na nekakvom povratku Kosova pod Srbiju, Republici Srpskoj pokušavat će se osigurati što viši stupanj samobitnosti do priželjkivanih globalnih preokreta koji bi navodno trebali osigurati njezino pripajanje Srbiji, u Crnoj Gori će se utvrđivati i nadalje jačati srpske pozicije do trenutka u kojem će, kako se vjeruje, biti moguće zadati joj završni udarac i svesti ju na dio Srbije.

Srpska Crkva uzdignula je Kosovo na razinu nekakve svete zemlje i time ne samo blokirala svako razumno rješenje već srpskom narodu stavila uteg oko nogu

Može li se to razumjeti kao jasna prijetnja miru na zapadnom Balkanu?

Mislim da je i Vučiću jasno kako se s vremenom, ako se ništa konkretno ne događa gubi taj nacionalni entuzijazam i dolazi do idejnoga razvodnjavanja „nacionalnih redova“. Tako da se posredstvom „Svesrpskog sabora“ sve to želi i malo oživiti, uliti novu energiju u nacionalni korpus kroz naglašavanje značenja obrazovanja, Crkve, programiranih druženja, ekskurzije đaka itd. Pa da nacionalni elan bude na visini u vremenu u kojem baš i nije potreban. Začudo, sve u duhu one Titove: „Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat.“

Kosovo i Metohiju smatra se neotuđivim dijelom Srbije, njezinom južnom pokrajinom. Kako promatrati takvo gledište s obzirom na činjenicu da je neovisnost Republike Kosovo priznalo stotinjak država i na pragu je primanja u UN?

Još je Dobrica Ćosić ispravno shvatio da je Kosovo izgubljena stvar i zalagao se za njegovu podjelu tako da Srbija u konačnici dobije barem onaj njegov dio na kojem su Srbi većina. Tu je ideju prihvatio i Vučić zajedno s garniturom s kojom vlada. Međutim, Srpska Crkva uzdignula je Kosovo na religijsku razinu nekakve svete zemlje i time ne samo blokirala svako razumno rješenje već srpskom narodu stavila uteg oko nogu koji se ne će lako riješiti. U tim uvjetima sastavni segment srpskoga političkoga pravovjerja postalo je zaklinjanje u Kosovo i fantaziranje o tome kako ga valja vratiti pod okrilje Srbije. Upravo se u tom pitanju političko srpstvo ponajviše udaljilo iz sfere racionalnoga. Ujedno, ovo je i za druge dobar primjer kako nije posebno smisleno dopustiti Crkvi da njezina bude zadnja.

Svesrpski sabor s jedne strane izražava pijetet prema svim žrtvama stradalim u ratu u Bosni i Hercegovini, a s druge ne podržava Rezoluciju o Srebrenici. Kako to razumjeti?

Kao prvo, jasno je da se u Srebrenici dogodio genocid. Gotovo ukupan muški dio populacije je uništen čime je nestalo mogućnosti za reprodukciju bošnjačkoga življa iz tog dijela Podrinja. I to je neosporivo. No jednako tako je neosporivo da se mnogočim pa i stvarnim ili pretpostavljenim genocidom može manipulirati u korist sasvim konkretnih političkih ciljeva. Srbi su zaključili da nečega takvoga ima i u kontekstu spomenute Rezolucije, da je njezin cilj, pored ostaloga, u slabljenju njihovih političkih pozicija te joj se zbog toga i protive. Istovremeno, teško je i u ovom slučaju ne primijetiti da su „čudni putevi Gospodnji“. Od vremena raspada Jugoslavije prevladavajuća srpska politika kontinuirano i bez mnogo ustručavanja lijepi Hrvatima etiketu „genocidnoga naroda“ sa svrhom slabljenja hrvatskih i snaženja vlastitih pozicija. I na kraju dobijemo Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Izgleda da se time potvrđuje jedna od prvih poslovica koju smo naučili u djetinjstvu, tj. ona „tko drugom jamu kopa, sam u nju upada“.

svesrpski sabor

U odnosu na BiH glavni je cilj, ne samo Deklaracije, sačuvati što veći stupanj samostalnosti Republike Srpske kako bi se jednoga dana pristupilo njezinu pripajanju Srbiji

Kad se analiziraju sve točke u Deklaraciji koje se odnose na relacije Republike Srbije i Republike Srpske, može li se zaključiti kako je glavni cilj Deklaracije razgradnja suverene BiH?

U odnosu na BiH glavni cilj, ne samo Deklaracije nego prevladavajuće srpske politike, jest da se u postojećim, Srbima nesklonim uvjetima, sačuva što viši stupanj samostalnosti Republike Srpske kako bi se jednoga dana, u povoljnijim uvjetima pristupilo njezinu pripajanju Srbiji.

Samo nekoliko dana nakon što je Svesrpski sabor apostrofirao „poštovanje srpskog naroda u Crnoj Gori u skladu s njegovim znatnim udjelom u ukupnom broju stanovnika“, mediji pišu da je u Podgorici počela reforma Zakona o državljanstvu kojim će se ta država podčiniti Srbiji. Ide li se prema, kako se tvrdi, aneksiji Crne Gore?

Još se nije otpočelo s tim procesima koji bi trebali rezultirati dijeljenjem crnogorskoga državljanstva onomu dijelu Srba koji se doselio u Crnu Goru, a još ga uvijek nema te brojnim Crnogorcima u Srbiji koji se u promijenjenim uvjetima deklariraju kao Srbi. Taj je proces tek najavljen i kad bi se ostvario, rezultirao bi slomom Crne Gore. Naime, stjecanjem državljanstva u osnovi bi se otvorio prostor i za stjecanje biračkoga prava. Uz takvu masu srpskih birača bilo bi praktički nemoguće demokratskim putem zaštititi crnogorske pozicije u odnosu na procese koji bi vodili nestanku Crne Gore i izlasku Srbije na Jadran. No držim da u Crnoj Gori ipak postoji dovoljno snažna kritična masa koja će spriječiti mogućnost takvoga vida manipulacije s crnogorskim državljanstvom, a samim tim i urušavanje vlastite domovine.

Svesrpski sabor predlaže dodatnu internacionalizaciju teme stradanja Srba u NDH. Kako komentirate ovaj zahtjev, nakon sveukupne srpske mitomanije o tom stradanju, koje se povremeno nekritički napuhavalo, više od osam desetljeća?

Zanimljivo, na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici srpska prevladavajuća politika pokušava prebaciti lopticu na drugi teren, tj. u sferu hrvatsko-srpskih odnosa dodatnim potenciranjem i internacionaliziranjem priče o Jasenovcu. Ovo me podsjeća na onu uzrečicu kojom se duhovito pokušavalo objasniti uzroke tragičnoga hrvatsko-bošnjačkoga sukoba u BiH. Naime, na uzrečicu: „Pobiše nas četnici, mater im ustašku“. Naime, bilo bi očekivano da se sa srpske strane na rečenu Rezoluciju odgovorilo isticanjem zločina koje su pojedinci ili grupe iz redova bošnjačkoga naroda počinili nad Srbima. No, eto, kako se već kaže, „kud će suza neg na oko“ i koga će se prevladavajuća srpska politika dohvatiti ako ne će Hrvata. Ima biti da ovakvom srpstvu treba slika o „zločestim, strašnim, podmuklim itd.“ Hrvatima kako bi se zadržalo formu do nekih, kako očekuju, budućih utakmica. No i ako ih bude, igrat će se na drugom terenu, najvjerojatnije u BiH, ponajprije između Srba i Bošnjaka. Za hrvatsko je društvo bitno da sa znanstvenoga aspekta točno utvrdi i javnosti na adekvatan način približi spoznaje o dimenzijama i lokacijama stradanja u Drugom svjetskom ratu i poraću kao i u Domovinskom ratu. I to stradanja svih ljudi, neovisno o nacionalnosti. Pa da se u tom sklopu konačno stekne i jasnija sliku o razmjerima četničkih likvidacija hrvatskoga i bošnjačkoga življa.

U posljednjoj točki Deklaracije navodi se da državna tijela srpskoga naroda trebaju ponuditi susjednim narodima sporazum o povijesnom pomirenju, trajnom miru i razvoju. Tko bi od neovisnih država takav sporazum, čitajući tekst navedene Deklaracije, mogao potpisati?

Današnje, prevladavajuće političko srpstvo kipti od mržnje prema Hrvatima, Albancima i Crnogorcima. U odnosu na Bošnjake zbog određene „grižnje savjesti“, ali i želje da ih se „pridobije“ za nekakav budući savez, tj. da ih se „prevesla“, pri čemu se inspiracija nalazi na relaciji Putin – Čečeni, donekle se kontroliraju emocije koje u osnovi nisu bitno drukčije od onih koje se ima prema spomenuta tri naroda. Sve u svemu, deklarirati se može svašta, ali svi mi živimo život i vidimo što se u stvarnosti događa. A u stvarnosti, po mom sudu, i to povijesno gledano Srbija nikad nije bila radikalnija i prožetija šovinističkim nabojem nego što je sada.

Gospodine Mrduljaš, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać/HKV

Continue Reading

Vijesti

Ususret inicijativi da se u Saboru donese odluka o obilježavanju Dana sjećanja na djecu koja su stradala u Domovinskom ratu

Published

on

Za smrt osmero djece iz Viteza koja su, dana 10. lipnja 1993. poginula u eksploziji granate, ni nakon 27 godina nitko nije odgovarao. Taj strašan zločin počinili su pripadnici Armije BiH, a najmlađa žrtva je bila devetogodišnja djevojčica Augustina Grebenar.

Među žrtvama su i 12-godišnjak Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, kao i 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević.

Zašto ni nakon 31 godinu nakon te strašne tragedije nema procesuiranih upitali su se sudionici okruglog stola pod nazivom ‘Spomendan na djecu ubijenu u obrambenom Domovinskome ratu’ prof. dr. sc. Ante Nazor, dr. sc. Mihovil Biočić, dr. sc. Tihomir Rajčić i mr. sc. Petar Perić. Okrugli stol se održao u nedjelju 16. lipnja 2024. u Kulturnom centru Kaštel Lukšić, a u punoj dvorani uz sudionike okruglog stola sudjelovali su gosti udruge ‘Osmica’ iz Viteza. Prije okruglog stola KUD Karol Wojtyila je u suorganizaciji s Hrvatskom udrugom Benedikt i Gradskom knjižnicom Kaštela izveo antiratnu predstavu ‘Brod’ (tekst i režija Doris Grgurin). Okupljeni su imali prilike čuti potresno svjedočanstvo preživjelog Ivana Garića iz Viteza, a ovdje prenosimo, dopuštenjem autora, izlaganje dr.sc. Tihomira Rajčića na temu ”Spomendan na djecu stradalnike Domovinskog rata”.

»Dragi prijatelji najprije želim pozdraviti našu hrvatsku braću iz Bosne i Hercegovine koja još uvijek nisu u punoj mjeri ostvarila svoje legitimno pravo na jednakopravnost i konstitutivnost hrvatskog naroda. To je problem koji, u znatnoj mjeri, moramo rješavati, ne samo u BIH nego i u Hrvatskoj.
Večerašnje ću izlaganje ću započeti vrlo ružnim i vrlo opasnom događajem koji se nekidan zbio u Beogradu. Naime, na Svesrpskom saboru (nazvan “Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska”) iza kojega stoji Vlada Republike Srbije, poručeno je, kako Srbija i dalje namjerava manipulirati brojem srpske djece koja su stradala u Drugom svjetskom ratu ističući logore smrti Jastrebarsko, Sisak, Đakovo i Stara Gradiška.

Iz ovoga je posve jasno da službeni Beograd ne namjerava prihvatiti svoj dio odgovornosti za strahote 20. stoljeća nego namjerava nastaviti propagandnu agresiju na Hrvatsku.
Zato je večerašnji skup vrlo važan jer nastoji iz zaborava istrgnuti hrvatsku djecu koja su bila žrtve vojnih i paravojnih formacija što su ih beogradska gospoda, koja su prije tridesetak godina bili drugovi, slala na Hrvatsku.

Taj zaborav je posebno težak jer su pripadnici jugoslavenske (beogradske) vojske i njihove pročetničke paravojne postrojbe u Hrvatskoj ubili oko 400 djece. Na nekoliko tisuća djece su na različite načine bile žrtve jugoslavensko-srpske agresije.
Ja se već vrlo dugo i temeljito bavim vanjskom politikom i dobro znadem manipulacije u vladinim vrhovima velikih sila. To je nešto na čemu trebamo učiti.

Zato sam odlučio posegnuti zapadnim primjerima njegovanja sjećanja na stradalu djecu. Ti primjeri bi nas trebali potaknuti na odlučnije zalaganje za očuvanje ovoga važnog povijesnog sjećanja.
Za nas kao europski narod vrlo je poučno držanje Velike Britanije koja vrlo pažljivo artikulira, čuva i u svijetu promiče svoje povijesno sjećanje. Dio toga sjećanja je Spomenik djeci koja su na početku Drugoga svjetskoga rata poginula u nacističkome bombardiranju Londona.
Velika Britanija je bila prva prava antifašistička velesila koja se uspješno oduprla Hitleru. Na toj činjenici Britanci i danas grade svoj nacionalni prestiž ne zaboravljajući djecu koja su stradala u teškim danima nacističke agresije.
Zato i mi moramo čuvati naše nacionalno sjećanje i graditi svoj nacionalni prestiž ali i čuvati sjećanje na djecu koju su u Domovinskome ratu stradala od ruke beogradskih agresora i mučitelja.

Drugi važan i poučan primjer je muzej Yad Vashem u Jeruzalemu koji je 2005. i 2006. organizirao putujuću izložbu „Bez dječje igre“ koja je, kako piše u službenome priopćenju UN-a, trebala potaknuti čuvanje sjećanja na oko 1,5 milijuna djece koju su u Drugom svjetskom ratu ubili nacisti.
Naši večerašnji domaćini, a posebno naši mali glumci postupili su upravo na takav način. Predočili su nam sliku dječje igre koju su prekinuli pucnji oružja.
Na nama odraslima, posebno na odraslima kojima je narod povjerio sudbinu Hrvatske, je da postupamo isto. Njegovati sjećanje na stradanje hrvatske djece od okupatora.

Poučan je primjer i češkoga mjesta Lidice gdje danas stoje pojedinačni spomenici u sjećanje na 82 djece koja su u II. svjetskom ratu ubili nacisti. Nešto slično bi korisno bilo i Hrvatskoj.
Možda bi u Vukovaru koji je danas ključna točka nacionalnoga sjećanja na stradanje iz Domovinskoga rata trebalo podignuti spomenik dječaka i djevojčice koji bi simbolizirali svu djecu koja su poginula i stradala od ruku beogradskih okupatora.

Koliko je to važno pokazuje i slučaj Ukrajine gdje Rusija ne samo da ubija nego i krade djecu. U strahoti ovoga najnovijega europskoga rata je prema najnovijim podacima poginulo 550 ukrajinske djece čije je stradanje 6. lipnja obilježeno izložbom „Nenapisana knjiga života“ na kojoj su posjetitelji mogli ostaviti igračku na prigodni „Žrtvenik djeci“. Obilježavanje je održano u Muzeju ukrajinske povijesti i zbog moralnih, diplomatskih i političkih razloga dobilo je publicitet u Americi i Europi. To je ono čemu i mi trebamo težiti.

Govoreći na ovome skupu ukrajinska prva dama je rekla kako se ukrajinsku djecu može zaštititi samo zatvaranjem ukrajinskoga neba što bi ih zaštitilo od ruskih projektila.
Poruka je jasna. Moramo biti snažni, odlučni i diplomatski mudri. Moramo Europi i svijetu, uporno koristeći provjerene podatke, objašnjavati sjećanje na potisnute hrvatske žrtve 20. stoljeća. A među njima i djecu stradalu u Domovinskome ratu.
Na koncu valja spomenuti da je Vlada kantona Sarajevo u Bosni i Hercegovini 2019. odredila da se 5. svibnja obilježava kao Dan sjećanja na preko 1600 djece poginule u srpskoj opsadi tog grada od 1992. do 1996. godine. Još jedna strahota koju službeni Beograd ne želi priznati.


Završit ću gdje sam i počeo, nedavnim vrlo opasnim prijetnjama iz Beograda. Naime iz Beograda su nam Vlada Republike Srbije i Republike Srpske u BiH u točci 34. svoje Deklaracije poručile sljedeće:
„Potrebno je svetu predstaviti enormno stradanje i genocid koji je izvršen nad Srbima u sistemu logora NDH, i u svetu jedinstvenim logorima smrti za decu Jastrebarsko, Sisak, Đakovo i Stara Gradiška. Logori i masovna stratišta i gubilišta Jasenovac, Donja Gradina, Sajmište, Banjica, Sremska Mitrovica, Kragujevac, Gospić, Jadovno, Pag, Jablanac, Mlaka, Slana, Zenica, Sarajevo, Vlasenica, Višegrad, Paklenica, Prebilovci, nebrojene jame u hercegovačkom i dinarskom kršu, kozaračka i druga srpska sela širom današnje Republike Srpske, Republike Srbije, Federacije BiH i Hrvatske bila su samo neka od mesta u kojima su vršeni svirepi zločini i masovna ubistva srpskog naroda.“

Dakle, ista stara beogradska priča. Ova zastrašujuća propagandna prijetnja iz Beograda uči nas da zaista moramo biti hrabriji i odlučniji u čuvanju i promicanju vlastitoga povijesnoga sjećanja.
Naime, u razmišljanju službenoga Beograda ne postoji priznanje za zločine koje su srbijanska vojska i srpski pobunjenici počinili u Hrvatskoj i susjednoj BiH.
U njihovu razmišljanju ne postoje djeca koja su u Domovinskome ratu poginula i stradala od ruku beogradskih agresora.

U njihovom razmišljanju samo su oni žrtve, a svi ostali se trebaju klanjati stvarnim ili izmišljenim srpskim žrtvama. Zato ne čudi što u Beogradu postoji spomenik djeci poginuloj u američkome bombardiranju 1999. godine kojim je ustvari zaustavljeno etničko čišćenje Albanaca na Kosovu.
Poruka je jasna. Srbija, navodno, nije činila zločine i ona je, opet navodno, isključivo žrtva.
Ovakva nakaradna logika nas uči da moramo biti oprezni i izbjegavati otrovno mitološko povijesno sjećanje na kojemu se gradi ova užasna propaganda iz Beograda.

Zato sa današnjega skupa podupiremo dugogodišnji rad Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata Republike Hrvatske. Podupiremo njihov zahtjev poslan Odboru za hrvatske branitelje Hrvatskoga sabora da se ustanovi spomendan za najmlađe mučenike Domovinskoga rata. Najprikladniji nadnevci za taj spomendan su 1. listopad (na blagdan Svete Male Terezije) i 3. svibnja 1991. godine, kada su od strane beogradskih vojnika poginula djeca u Slavonskome Brodu.
Nadamo se da će novi saziv Hrvatskoga sabora uskoro ustanoviti ovaj spomendan i tako na prikladan način obilježiti sjećanje na djecu-mučenike Domovinskoga rata kako se to više ne bi ponovilo u europskoj povijesti.
To je na prvom mjestu njihova dužnost prema stradaloj djeci.
No, gledano u širem smislu, taj čin je potreban u smislu obrane od beogradske propagandne agresije koja nas želi uvjeriti da njihove zločine moramo zaboraviti a njihovim žrtvama, stvarnim ili izmišljenim se klanjati.
Ustanovljenje spomendana ili dana sjećanja na djecu stradalu u Domovinskome ratu značilo bi da Beogradu poručujemo „dosta“ i da smo se spremni sa istinom i knjigom u ruci suprotstaviti njihovim lažima.
Hvala vam na pozornosti«.

Tihomir Rajčić/HUB

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved