Diane Montagna (DM): Vaša Ekselencijo, 18. prosinca, nadbiskup Arthur Roche, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata (KB), izdao je nove smjernice za daljnje ograničavanje tradicionalnih misa i sakramenata u obliku odgovora na 11 ‘dubia’ (sumnje ), za koje je Vatikan rekao da su “najčešća pitanja” koja su primili povodom apostolskog pisma pape Franje, Traditionis Custodes (TC). Kakvi su bili vaši opći dojmovi o dokumentu?

Biskup Athanasius Schneider (BS): Moj prvi dojam bio je da su stare rane u životu Crkve nepotrebno ponovno otvorene pod izlikom postizanja većeg jedinstva. Ovakve mjere, na ovaj način obrazložene, graniče sa sprdnjom, jer su eklatantno u suprotnosti s općom politikom pape Franje o liječenju rana u životu Crkve naših dana, što je, na primjer, izrazio sljedećim riječima: „Stvar koja Crkvi danas najviše treba je sposobnost zacjeljivanja rana i grijanja srca vjernika; potrebna joj je blizina, neposrednost. Crkvu vidim kao poljsku bolnicu nakon bitke. Uzalud je teško ozlijeđenog pitati ima li povišen kolesterol i kolika mu je razina šećera u krvi! Morate zaliječiti njegove rane. Onda možemo pričati o svemu ostalom. Liječi rane, liječi rane…” (Intervju s papom Franjom, fra Antonio Spadaro, L’Osservatore Romano, 21. rujna 2013.).

Nove smjernice odaju “neprijateljsku nefleksibilnost”, da upotrijebimo izraz koji papa Franjo ponekad koristi u upozoravanju biskupa (vidi npr. Govor za zaključak Treće izvanredne opće skupštine Biskupske sinode, 18. listopada 2014.). Imamo posla s tekstom nečuvene nefleksibilnosti i krute jednoobraznosti koji podsjeća na određene inkvizicijske presude ili ‘dubia’ odgovore prošlih vremena, koje je karakterizirao naduti liturgijski legalizam. Na hladan birokratski način, ove nove smjernice nameću tako nemilosrdne i diskriminirajuće norme za živote tolikog broja mladih katolika – i svećenika i vjernika laika – da ne bi bilo iznenađujuće da se osjećaju kao da su duhovno mučeni, kao na usporenoj snimci.

Svakom objektivnom promatraču je jasna poruka koju ove nove smjernice šalju katolicima vezanima uz tradicionalnu liturgiju: „Sa svojim vjerskim iskustvom niste dobrodošli u Crkvu! Vaše iskustvo tradicionalne liturgije je lažno i neautentično, živite u samozavaravanju! Danas u Crkvi nema liturgijske pluralnosti, jer postoji samo jedan jedinstveni izraz lex orandi, a to je reformirana liturgija. Postoji samo jedan zakon, a po tom zakonu morate umrijeti, odnosno odijeliti se od liturgije svojih praotaca i svetaca!”

Autori ovih novih smjernica očito su zaboravili sljedeće načelo koje je postavio Drugi vatikanski sabor: „Crkva čak ni u liturgiji ne želi nametati krutu jednoobraznost u stvarima koje ne impliciraju vjeru ili dobro cijele zajednice” (Sacrosanctum Concilium, 37). Nove smjernice poništavaju ono što je papa Franjo rekao: „Razlučivanje… je kreativni proces koji nije ograničen na primjenu shema. To je protuotrov za krutost jer ista rješenja ne vrijede svugdje.” (Obraćanje biskupima zaređenim tijekom protekle godine, 14. rujna 2017.).

DM: Mnogi katolički biskupi dali su slobodno i opušteno tumačenje Traditionis Custodes. Nove smjernice snažno sugeriraju da Sveta Stolica sada zateže vijke kako bi osigurala da se biskupi pridržavaju “uputa” koje je navela Kongregacija za bogoštovlje. Koja je vaša poruka braći biskupima?

BS: Potaknuo bih svoju braću biskupe da istinski budu pastiri i da šire “kreativno milosrđe” prema svojim vjernicima, koji su odrasli u starorimskom obredu ili koji su imali odlučujući susret milosti s Bogom zahvaljujući ovom obliku crkvene liturgije. Doista, papa Franjo je često tražio od biskupa da primjenjuju pastoralnu kreativnost na one ljude koji su marginalizirani i čije se vjerske težnje pogrešno procjenjuju. Mnogi vjernici, koji su vezani uz stariju rimsku liturgijsku formu, osobito mlađi ljudi, daleko su od crkvenih i liturgijskih polemika u vezi s Drugim vatikanskim saborom i Novus Ordo misom. Stoga, kao pravi pastiri, biskupi bi trebali kreativno pronaći rješenja kako se ti vjernici ne bi getoizirali i tretirali kao katolici drugog reda. Ovdje bi biskupi mogli primijeniti moralni princip epikeje (epikeia), prema kojem se zakon ne poštuje, u cijelosti ili djelomično, radi većeg dobra.

DM: U svom popratnom pismu Traditionis Custodes, papa Franjo je rekao svim biskupima svijeta da je donio “čvrstu odluku” da “ukine sve norme, upute, dopuštenja i običaje koji prethode” njegovom motu propriju, kao odgovor na njihove zahtjeve. Pa ipak, kao što je detaljno opisano u trilogiji izvješća s dobrim izvorima (vidi: ovdje, ovdje, i ovdje) – koja sadrže zbirku citata biskupa koji su uključeni u detaljno izvješće koje je za papu Franju pripremila Kongregacija za nauk vjere – poruka koju su biskupi poslali bila je “u osnovi ostaviti Summorum Pontificum na miru i nastaviti s razboritom i pažljivom primjenom”. Je li vrijeme da biskupi pozovu Svetu Stolicu da objavi glavno, detaljno izvješće KB-a?

BS: Papa Franjo je u više navrata pozivao na apsolutnu transparentnost unutar života Crkve, a posebno unutar Rimske kurije, o čemu svjedoči sljedeća izjava: „Cilj koji treba postići uvijek je poticanje veće harmonije u radu različitih dikasterija i ureda, kako bi se uspostavila učinkovitija suradnja u apsolutnoj transparentnosti koja izgrađuje autentičnu sinodalnost i kolegijalnost” (Pozdrav kardinalima okupljenim na Konzistoriju, 12. veljače 2015.). Stoga je prijeko potrebno objavljivanje detaljnog izvješća koje je KB izradila na temelju istraživanja biskupa svijeta. Čak i ako se to ne učini u bliskoj budućnosti, znamo da “nije ništa skriveno što se neće očitovati, niti ništa tajno što se neće doznati i izići na vidjelo” (Lk 8,17).

DM: Talijanski isusovac i crkveni naučitelj, sveti Robert Bellarmine (1542. – 1621.), rekao je: “Kao što je dopušteno oduprijeti se papi ako bi on napao čovjeka, tako mu je dopušteno oduprijeti se ako bi napadao duše, ili ometao građanski red, i mnogo više ako bi nastojao uništiti Crkvu. Dopušteno je, kažem, pružati mu otpor, ne čineći ono što zapovijeda i ometajući izvršenje njegove volje.” Kao nasljednici apostola, imaju li biskupi dužnost oduprijeti se tim mjerama?

BS: Biskupi se imaju pravo pobožno i razborito oduprijeti tim mjerama, jer one očito štete dobru cijele Crkve, gotovo u potpunosti ukidajući tisućljetno liturgijsko iskustvo koje se pokazalo plodonosnim. Jednostavno zbrisati veliko blago liturgijskih obreda sadržano u Pontificale Romanum, uključujući teološki i liturgijski bogate obrede Velikog i Malog reda, obred potvrde i razna posvećenja (kao što su oltari, crkve i djevice), pohranjena od strane Rimske Crkve ne tijekom samo pedeset godina, kao što je to slučaj s reformiranim liturgijskim obredima, nego tijekom jednog tisućljeća, štetno je za cijelu Crkvu. Oni koji trenutno imaju vlast u Rimu – koji imaju relativno kratak mandat u usporedbi s dvije tisuće godina dugom poviješću Crkve – ne mogu se ponašati kao da su isključivi vlasnici tisućljetne liturgijske riznice Crkve. Nadalje, velika većina uzornih katolika, koji su vezani uz tradicionalnu liturgiju, a kojima ni na koji način ne nedostaje vjernost sadašnjem Papi i vlastitim biskupima, otvoreno je oklevetana i diskriminirana. Biskupi — a prije svega članovi Svetog kardinalskog kolegija — trebali bi izraziti svoju zabrinutost Papi, upozoravajući ga na veliku štetu i očiglednu nepravdu koja je počinjena prema velikoj skupini dobrih katolika.

DM: Koja se kanonska pitanja nameću s Responsa ad dubia? Je li ovaj dokument legitiman?

BS: S formalne točke gledišta, dokument je legitiman, jer ga je izdala legitimna vlast Svete Stolice, odnosno Kongregacija za bogoštovlje, uz odobrenje rimskog pontifeksa. “Responsa ad dubia” predstavlja upečatljiv primjer poznate maksime “summum ius, summa iniuria”, tj. da formalno ispravan zakon može postati velika nepravda. Ovaj dokument ući će u povijest kao tragični primjer Svete Stolice koja je delikatan pastoralni problem rješavala nasiljem.

Nove smjernice Kongregacije za bogoštovlje nisu ništa riješile, već su stvorile pastoralni zastoj i ozbiljne probleme savjesti za mnoge svećenike i vjernike. Zanimljivo je da smo svjedoci nepopustljive metode nalik inkviziciji koja se primjenjuje u pontifikatu koji je sebe nazvao „nježnošću“ i pastoralnom osjetljivošću, o čemu svjedoče sljedeće riječi pape Franje: „Ako ne postanemo ova Crkva bliskosti sa stavovima suosjećanja i nježne ljubavi, nećemo biti Crkva Gospodnja. Ne zaboravimo Božji stil koji nam mora pomoći: blizina, suosjećanje i nježna ljubav” (Govor za otvaranje Sinode, 9. listopada 2021.).

DM: Na čemu novi dokument ostavlja ex-Ecclesia Dei institute? Mogu li nastaviti zaređivati ​​svećenike u tradicionalnom obredu?

BS: Dokument koji je izdala Kongregacija za bogoštovlje ne spominje eksplicitno ex-Ecclesia Dei institute. Ipak, neizvjesno je hoće li ti instituti i zajednice moći nastaviti koristiti stari Pontificale Romanum za mala i velika ređenja, te za slavlje sakramenta potvrde po istom Pontificale-u, u svojim osobnim župama i drugim mjestima gdje provode svoj apostolat. Sveta Stolica mora uzeti u obzir činjenicu da im je ista Sveta Stolica, podizanjem ovih instituta, dala jamstvo da se mogu koristiti svim liturgijskim knjigama koje su vrijedile prije Drugog vatikanskog sabora. Neuralgična točka u tom pogledu je pitanje obreda ređenja. Kad bi Sveta Stolica uskratila tim institutima i zajednicama stare obrede ređenja, to bi predstavljalo užasan primjer kršenja nečije svečane riječi i umanjilo bi vjerodostojnost i integritet Svete Stolice također u ekumenskim odnosima s nekatoličkim zajednicama. Nekatoličke zajednice promatraju i mogu jasno vidjeti da Sveta Stolica krši svoju riječ sa skupinom katolika s kojima je došla do mirnog i pomirljivog rješenja. Nasilno i izdajničko postupanje prema katolicima vezanima uz staru liturgijsku tradiciju sigurno neće potaknuti pravoslavne crkvene zajednice na pomirenje s Apostolskom Stolicom.

DM: Zašto Vatikan dopušta New Ways Ministry koji promiče LGBT agendu sudjelovati na sinodi o sinodalnosti, ali ne sluša tradicionalne katolike niti se s njima savjetuje o bilo kojoj od ovih novih mjera? Što vjernici trebaju misliti o sinodalnosti kada hijerarhija sluša jednu skupinu koja se protivi crkvenom učenju, ali ne i katolike koji podržavaju Tradiciju i učenje Crkve? (Za pozadinu pogledajte ovaj članak)

BS: Samovoljno “biranje” Svete Stolice svakom objektivnom promatraču otkriva da je “sinodalnost” – sa svojim “slušanjem svih” – zapravo jednostran ideološki pothvat. To nije istinska sinodalnost, nego egocentrični napor netolerantnih istomišljenika s unaprijed utvrđenim planom da katoličku vjeru i liturgiju učine sve nejasnijima i maglovitjima. Tko god predstavlja prepreku ovom programu, kao što su mnogi katolici, uključujući mnoge mlade, koji su vezani uz tradicionalnu liturgiju, neće biti uključeni u proces donošenja odluka.

DM: Otac Claude Barthe, povjesničar, pravnik i stručnjak za tradicionalnu liturgiju biskupije Fréjus-Toulon u Francuskoj, rekao je za National Catholic Register nakon objavljivanja dokumenta da “se u ime sensus fidelium moramo suprotstaviti Traditionis Custodes i njegovu pojašnjenju putem neprihvaćanja, jer je to doktrinarno nepravedan zakon.” Kako bi, po vašem mišljenju, laici trebali odgovoriti na nove smjernice?

BS: Radi duhovnog dobra cijele Crkve i časti Apostolske Stolice, koja je uvijek budno čuvala i prenosila cjelokupno liturgijsko nasljeđe, laici trebaju i dalje tražiti od vlasti Svete Stolice, u prvom redu od samog Pape, da dopusti punu slobodu tradicionalnoj liturgiji, uključujući cjelokupno liturgijsko nasljeđe Rimske Crkve, bez ikakvih ponižavajućih i diskriminirajućih uvjeta. Takvi zahtjevi mogu se uputiti putem peticija, a posebno kroz svjetski molitveni lanac. Oni bi trebali oponašati nametljivu udovicu o kojoj je naš Gospodin govorio u Evanđelju o njezinoj upornosti s nepravednim sucem (vidi Luka 18,1-8).

Mogli bi slijediti savjet samoga pape Franje, koji je zamolio laike da “smetaju” svojim pastirima, citirajući svetog Cezarija iz Arlesa (+542). Papa Franjo je rekao:

“Jednom sam pročitao nešto jako lijepo o tome kako Božji narod pomaže biskupima i svećenicima da budu dobri pastiri. To je spis svetog Cezarija iz Arlesa, oca prvih stoljeća Crkve. Objasnio je kako Narod Božji mora pomoći župniku, a naveo je i ovaj primjer: tele kad je gladno ide kravi, majci, po mlijeko. Krava to, međutim, ne daje odmah: čini se da to uskraćuje. A što radi tele? Lupa nosom po vimenu krave, da dođe mlijeko. To je prekrasna slika! ‘Tako i vi morate biti sa svojim pastirima’, rekao je ovaj svetac: uvijek kucajte na njihova vrata, u njihova srca, da vam daju mlijeko nauka, mlijeko milosti i mlijeko vodstva. I molim vas gnjavite pastire, uznemiravajte pastire, sve nas pastire, da vam damo mlijeko milosti, nauka i vodstva. Smetajte im! Pomislite na tu lijepu sliku malog teleta, kako smeta njegovoj majci da mu da nešto za jelo” (Regina caeli, 11. svibnja 2014.).

DM: Ono što se čini da proizlazi iz dokumenta jest da je ovo trijumf magistralnog pozitivizma, a ne primljene vjere. Drugim riječima, sada nam se govori što da vjerujemo o liturgiji, protivno onome što smo naučili od naše Svete Majke Crkve o tome što je istinito, dobro, lijepo i sveto.

BS: Mislim da bi nam svima bilo dobro, a prije svega onima na visokim pozicijama u Crkvi, da se prisjetimo stalnog stava Rimske Crkve tijekom tisućljeća, odnosno poštivanja odlučujuće težine tradicije u vjeri i liturgiji Crkve. Načelo prvih stoljeća, koje je formulirao papa Stjepan I. (+257.), ostaje sjajan primjer: nihil innovetur nisi quod traditum est, tj. „neka se ništa ne obnavlja osim onoga što je predano“. Primjenjujući ovo načelo na liturgijsku reformu, treba zadržati ne samo suštinu nego i druge relevantne dijelove liturgijskog obreda. Novus Ordo Missae primjer je reforme u kojoj su u značajnim dijelovima mise uvedene novotarije koje nisu bile prenijete, kao npr. nove molitve prinosa ili postojanje mnoštva euharistijskih molitava. Autentična misa Drugog vatikanskog koncila je Ordo Missae iz 1965. sa svojim pažljivim i nerevolucionarnim promjenama.

U vremenima velike i generalizirane doktrinarne i liturgijske zbrke, eksperimenata i inovacija, katolik mora slijediti drevnost, prema svetom Vincentu Lerinskom (+445):

„Što će onda katolički kršćanin učiniti ako se mali dio Crkve odsjekao od zajedništva univerzalne vjere? Što, zacijelo, nego preferirati zdravost cijelog tijela od nezdravosti jednog štetnog i pokvarenog člana. Što ako neka nova zaraza želi zaraziti ne samo beznačajan dio, već i cijelu Crkvu? Tada će njegova briga biti prianjati uz starinu koja se danas nikako ne može zavesti nikakvom prijevarom novotarijama. Ali što ako se u samoj starini nađe pogreška kod dvojice ili trojice ljudi, ili u slučaju grada ili čak provincije? Tada će svakako biti njegova briga da preferira dekrete, ako takvi postoje, drevnog Generalnog vijeća nego brzopletost i neznanje nekolicine. Ali što, ako bi se pojavila neka pogreška na koju se utvrdi da takav dekret ne može utjecati? Tada mora sabrati, konzultirati i ispitati mišljenja starih, naime onih koji su, iako žive u različitim vremenima i mjestima, a ipak nastavljaju u zajedništvu i vjeri jedne Katoličke Crkve, priznati i odobreni autoriteti: i što god utvrdi da su ga držali, napisali, podučavali, ne samo jedan ili dva od njih, nego svi, jednako, s jednim pristankom, otvoreno, često, ustrajno, da onda mora razumjeti da i on sam treba vjerovati bez bilo kakve sumnje ili oklijevanja” (Commonitorium, 3, 7-8).

U trenucima nedoumica slijedimo i držimo se starine, što znači da se čvrsto držimo tradicije koja je vrijedila sve do uvođenja dvosmislenih novotarija. To je bilo glavno načelo Rimske Crkve kroz stoljeća.

DM: Što mislite kakav će ovaj dokument imati učinak na sjemeništa i koja je vaša poruka svećenicima i sjemeništarcima?

BS: Svećenici i sjemeništarci trebali bi intenzivirati proučavanje dokumenata o tradiciji katoličke vjere i katoličke liturgije, te time povećati svoju ljubav prema onome što su naši preci i svetci vjerovali, čuvali i živjeli: prema tradicionalnoj liturgiji Rimske Crkve. Trebali bi ustrajno tražiti od svojih poglavara i biskupa da dopuste slavlje tradicionalne liturgije i da primjene načelo epikeje u davanju, barem pojedinačno, prava slavlja u Starom obredu. Ako im je takvo pravo uskraćeno, mogu, koristeći se istim principom epikeje – i izvanrednom situacijom trenutne neviđene krize u Crkvi – barem privatno slaviti tradicionalni obred svete mise.

DM: Ako papa Franjo može poništiti naslijeđe pape Benedikta XVI. (tj. Summorum Pontificum) i izravno proturječiti Benediktovom učenju o pitanju tako važnom kao što je sveta liturgija (i učenje pape sv. Pija V. u Quo Primum), znači li to da bilo kakvo učenje pape njegov nasljednik može lako poništiti, i ako je tako, gdje to ostavlja Petrov autoritet? Kakav presedan ovo postavlja za autoritet budućeg papinskog učenja i općenito za autoritet Crkve?

BS: Ovdje bi tradicija i starina uvijek trebali imati primat. Što više papa vjerno čuva i prenosi živa blaga vjere i liturgije Rimske Crkve – što ni u kojem slučaju nije “muzejski komad”, nego živa stvarnost, kao što je to bilo za tolike velike svece – to bolje ispunjava svoju ispravnu zadaću i vrši svoj odgovarajući autoritet kao Petrov nasljednik. Papa bi trebao poništiti odluke svojih prethodnika samo kada su one očito novotarije i raskid s vjerom i liturgijskim obredima. Imamo nekoliko primjera iz povijesti. Pisma pape Honorija I. (+638), koja su bila vrlo dvosmislena s doktrinarne točke gledišta, poništili su njegovi nasljednici; na primjer, sveti Lav II. koji je izjavio: “Honorije je, umjesto da pročisti ovu apostolsku Crkvu, dopustio da se bezgrješna vjera ukalja profanom izdajom.” Navedimo još jedan primjer: 1535. godine papa Pavao III. izdao je Brevijar, koji je sastavio kardinal Quiñones, a imao je više od 100 izdanja. Međutim, zbog nepoštivanja tradicije, papa Pavao IV. ga je zabranio 1558. godine.

Traditionis Custodes i novi dokument iz Kongregacije za bogoštovlje uništavaju strpljivo djelo mira, pomirenja i crkvenog zajedništva koje su ostvarili papa Ivan Pavao II. kroz motu proprio Ecclesia Dei i Benedikt XVI. kroz Summorum Pontificum. Oni su uistinu izgradili mostove prema Tradiciji i znatnom dijelu tradicionalnog svećenstva i vjernika, pokazujući time što uistinu znači biti “pontifeks”. Dok je papa Franjo sada demontirao most koji su izgradila njegova dva prethodnika.

DM: Imate česte odnose s pravoslavnim svećenstvom. Pravoslavni čelnici su se tijekom Benediktova pontifikata približili Katoličkoj Crkvi prvenstveno zato što su cijenili njegovo poštovanje prema svetoj liturgiji. Što vjerujete kako će gledati na ove mjere za iskorjenjivanje tradicionalne liturgije i sakramenata Rimske Crkve? Što mislite, kakav učinak to ima na ekumenske odnose s pravoslavcima?

BS: Takve mjere Svete Stolice, koje jasno pokazuju prijezir prema drevnoj liturgijskoj tradiciji, nedvojbeno će proširiti jaz već postojećeg nepovjerenja prema Svetoj Stolici od strane pravoslavnih crkava, posebice rusko-pravoslavnih. Rado se sjećam kada je papa Benedikt XVI. izdao uistinu epohalni i velikodušni motu proprio Summorum Pontificum, nekoliko rusko-pravoslavnih svećenika i biskupa mi je čestitalo. Jedan je pravoslavni biskup čak predložio da se nedjeljom u našoj katedrali redovito služi tradicionalna latinska misa.

DM: Kako se ovo može razriješiti? Što se treba dogoditi da se ti liturgijski ratovi, za koje tradicionalni katolici kažu da su ih ovi najnoviji dokumenti ponovno zapalili, završe?

BS: Moramo imati na umu da nasilni postupci ne traju dugo. Nasilje i nepravda učinjeni znatnoj skupini uzornih sinova i kćeri Crkve, kroz nedavni dokument Svete Stolice, imat će protuučinak. Liturgijska tradicija bit će još više voljena i njegovana. Neki svećenici i vjernici bit će prisiljeni na život “katakombnih misa”. Ipak, ne bi se trebali obeshrabriti ili ogorčiti. Božanska je providnost dopustila ovu bolnu kušnju, u kojoj smo svjedoci kako vlasti Svete Stolice progone dobre katolike koji su vezani uz tisućljetno liturgijsko blago Rimske Crkve. Trebaju nastaviti voljeti Papu i svoje biskupe i povećavati svoje molitve i djela naknade i pokore, ponizno moleći Boga da otvori oči Papi i biskupima i u njima rasplamsa poštovanje i ljubav prema blagu ovih drevnih liturgijskih tradicija. Neka se papa Franjo i mnogi drugi biskupi prisjete radosti dana svog djetinjstva i mladosti, kada su čuli ili sami govorili ove dirljive i uvijek mladenačke riječi: „Introibo ad altare Dei, ad Deum qui laetificat iuventutem meam!, tj. “Ići ću na oltar Božji: Bogu koji daje radost mojoj mladosti.” Čvrsto se nadamo da će jednog dana sam rimski papa ponovno izgovoriti ove riječi u podnožju oltara u bazilici sv. Petra u Rimu.

Izvor: The Remnant

Prijevod: Apologetska udruga bl. Ivan Merz