Connect with us

Vijesti

Biskup Schneider o najnovijem napadu Vatikana na tradiciju

Published

on

Diane Montagna (DM): Vaša Ekselencijo, 18. prosinca, nadbiskup Arthur Roche, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata (KB), izdao je nove smjernice za daljnje ograničavanje tradicionalnih misa i sakramenata u obliku odgovora na 11 ‘dubia’ (sumnje ), za koje je Vatikan rekao da su “najčešća pitanja” koja su primili povodom apostolskog pisma pape Franje, Traditionis Custodes (TC). Kakvi su bili vaši opći dojmovi o dokumentu?

Biskup Athanasius Schneider (BS): Moj prvi dojam bio je da su stare rane u životu Crkve nepotrebno ponovno otvorene pod izlikom postizanja većeg jedinstva. Ovakve mjere, na ovaj način obrazložene, graniče sa sprdnjom, jer su eklatantno u suprotnosti s općom politikom pape Franje o liječenju rana u životu Crkve naših dana, što je, na primjer, izrazio sljedećim riječima: „Stvar koja Crkvi danas najviše treba je sposobnost zacjeljivanja rana i grijanja srca vjernika; potrebna joj je blizina, neposrednost. Crkvu vidim kao poljsku bolnicu nakon bitke. Uzalud je teško ozlijeđenog pitati ima li povišen kolesterol i kolika mu je razina šećera u krvi! Morate zaliječiti njegove rane. Onda možemo pričati o svemu ostalom. Liječi rane, liječi rane…” (Intervju s papom Franjom, fra Antonio Spadaro, L’Osservatore Romano, 21. rujna 2013.).

Nove smjernice odaju “neprijateljsku nefleksibilnost”, da upotrijebimo izraz koji papa Franjo ponekad koristi u upozoravanju biskupa (vidi npr. Govor za zaključak Treće izvanredne opće skupštine Biskupske sinode, 18. listopada 2014.). Imamo posla s tekstom nečuvene nefleksibilnosti i krute jednoobraznosti koji podsjeća na određene inkvizicijske presude ili ‘dubia’ odgovore prošlih vremena, koje je karakterizirao naduti liturgijski legalizam. Na hladan birokratski način, ove nove smjernice nameću tako nemilosrdne i diskriminirajuće norme za živote tolikog broja mladih katolika – i svećenika i vjernika laika – da ne bi bilo iznenađujuće da se osjećaju kao da su duhovno mučeni, kao na usporenoj snimci.

Svakom objektivnom promatraču je jasna poruka koju ove nove smjernice šalju katolicima vezanima uz tradicionalnu liturgiju: „Sa svojim vjerskim iskustvom niste dobrodošli u Crkvu! Vaše iskustvo tradicionalne liturgije je lažno i neautentično, živite u samozavaravanju! Danas u Crkvi nema liturgijske pluralnosti, jer postoji samo jedan jedinstveni izraz lex orandi, a to je reformirana liturgija. Postoji samo jedan zakon, a po tom zakonu morate umrijeti, odnosno odijeliti se od liturgije svojih praotaca i svetaca!”

Autori ovih novih smjernica očito su zaboravili sljedeće načelo koje je postavio Drugi vatikanski sabor: „Crkva čak ni u liturgiji ne želi nametati krutu jednoobraznost u stvarima koje ne impliciraju vjeru ili dobro cijele zajednice” (Sacrosanctum Concilium, 37). Nove smjernice poništavaju ono što je papa Franjo rekao: „Razlučivanje… je kreativni proces koji nije ograničen na primjenu shema. To je protuotrov za krutost jer ista rješenja ne vrijede svugdje.” (Obraćanje biskupima zaređenim tijekom protekle godine, 14. rujna 2017.).

DM: Mnogi katolički biskupi dali su slobodno i opušteno tumačenje Traditionis Custodes. Nove smjernice snažno sugeriraju da Sveta Stolica sada zateže vijke kako bi osigurala da se biskupi pridržavaju “uputa” koje je navela Kongregacija za bogoštovlje. Koja je vaša poruka braći biskupima?

BS: Potaknuo bih svoju braću biskupe da istinski budu pastiri i da šire “kreativno milosrđe” prema svojim vjernicima, koji su odrasli u starorimskom obredu ili koji su imali odlučujući susret milosti s Bogom zahvaljujući ovom obliku crkvene liturgije. Doista, papa Franjo je često tražio od biskupa da primjenjuju pastoralnu kreativnost na one ljude koji su marginalizirani i čije se vjerske težnje pogrešno procjenjuju. Mnogi vjernici, koji su vezani uz stariju rimsku liturgijsku formu, osobito mlađi ljudi, daleko su od crkvenih i liturgijskih polemika u vezi s Drugim vatikanskim saborom i Novus Ordo misom. Stoga, kao pravi pastiri, biskupi bi trebali kreativno pronaći rješenja kako se ti vjernici ne bi getoizirali i tretirali kao katolici drugog reda. Ovdje bi biskupi mogli primijeniti moralni princip epikeje (epikeia), prema kojem se zakon ne poštuje, u cijelosti ili djelomično, radi većeg dobra.

DM: U svom popratnom pismu Traditionis Custodes, papa Franjo je rekao svim biskupima svijeta da je donio “čvrstu odluku” da “ukine sve norme, upute, dopuštenja i običaje koji prethode” njegovom motu propriju, kao odgovor na njihove zahtjeve. Pa ipak, kao što je detaljno opisano u trilogiji izvješća s dobrim izvorima (vidi: ovdjeovdje, i ovdje) – koja sadrže zbirku citata biskupa koji su uključeni u detaljno izvješće koje je za papu Franju pripremila Kongregacija za nauk vjere – poruka koju su biskupi poslali bila je “u osnovi ostaviti Summorum Pontificum na miru i nastaviti s razboritom i pažljivom primjenom”. Je li vrijeme da biskupi pozovu Svetu Stolicu da objavi glavno, detaljno izvješće KB-a?

BS: Papa Franjo je u više navrata pozivao na apsolutnu transparentnost unutar života Crkve, a posebno unutar Rimske kurije, o čemu svjedoči sljedeća izjava: „Cilj koji treba postići uvijek je poticanje veće harmonije u radu različitih dikasterija i ureda, kako bi se uspostavila učinkovitija suradnja u apsolutnoj transparentnosti koja izgrađuje autentičnu sinodalnost i kolegijalnost” (Pozdrav kardinalima okupljenim na Konzistoriju, 12. veljače 2015.). Stoga je prijeko potrebno objavljivanje detaljnog izvješća koje je KB izradila na temelju istraživanja biskupa svijeta. Čak i ako se to ne učini u bliskoj budućnosti, znamo da “nije ništa skriveno što se neće očitovati, niti ništa tajno što se neće doznati i izići na vidjelo” (Lk 8,17).

DM: Talijanski isusovac i crkveni naučitelj, sveti Robert Bellarmine (1542. – 1621.), rekao je: “Kao što je dopušteno oduprijeti se papi ako bi on napao čovjeka, tako mu je dopušteno oduprijeti se ako bi napadao duše, ili ometao građanski red, i mnogo više ako bi nastojao uništiti Crkvu. Dopušteno je, kažem, pružati mu otpor, ne čineći ono što zapovijeda i ometajući izvršenje njegove volje.” Kao nasljednici apostola, imaju li biskupi dužnost oduprijeti se tim mjerama?

BS: Biskupi se imaju pravo pobožno i razborito oduprijeti tim mjerama, jer one očito štete dobru cijele Crkve, gotovo u potpunosti ukidajući tisućljetno liturgijsko iskustvo koje se pokazalo plodonosnim. Jednostavno zbrisati veliko blago liturgijskih obreda sadržano u Pontificale Romanum, uključujući teološki i liturgijski bogate obrede Velikog i Malog reda, obred potvrde i razna posvećenja (kao što su oltari, crkve i djevice), pohranjena od strane Rimske Crkve ne tijekom samo pedeset godina, kao što je to slučaj s reformiranim liturgijskim obredima, nego tijekom jednog tisućljeća, štetno je za cijelu Crkvu. Oni koji trenutno imaju vlast u Rimu – koji imaju relativno kratak mandat u usporedbi s dvije tisuće godina dugom poviješću Crkve – ne mogu se ponašati kao da su isključivi vlasnici tisućljetne liturgijske riznice Crkve. Nadalje, velika većina uzornih katolika, koji su vezani uz tradicionalnu liturgiju, a kojima ni na koji način ne nedostaje vjernost sadašnjem Papi i vlastitim biskupima, otvoreno je oklevetana i diskriminirana. Biskupi — a prije svega članovi Svetog kardinalskog kolegija — trebali bi izraziti svoju zabrinutost Papi, upozoravajući ga na veliku štetu i očiglednu nepravdu koja je počinjena prema velikoj skupini dobrih katolika.

DM: Koja se kanonska pitanja nameću s Responsa ad dubia? Je li ovaj dokument legitiman?

BS: S formalne točke gledišta, dokument je legitiman, jer ga je izdala legitimna vlast Svete Stolice, odnosno Kongregacija za bogoštovlje, uz odobrenje rimskog pontifeksa. “Responsa ad dubia” predstavlja upečatljiv primjer poznate maksime “summum ius, summa iniuria”, tj. da formalno ispravan zakon može postati velika nepravda. Ovaj dokument ući će u povijest kao tragični primjer Svete Stolice koja je delikatan pastoralni problem rješavala nasiljem.

Nove smjernice Kongregacije za bogoštovlje nisu ništa riješile, već su stvorile pastoralni zastoj i ozbiljne probleme savjesti za mnoge svećenike i vjernike. Zanimljivo je da smo svjedoci nepopustljive metode nalik inkviziciji koja se primjenjuje u pontifikatu koji je sebe nazvao „nježnošću“ i pastoralnom osjetljivošću, o čemu svjedoče sljedeće riječi pape Franje: „Ako ne postanemo ova Crkva bliskosti sa stavovima suosjećanja i nježne ljubavi, nećemo biti Crkva Gospodnja. Ne zaboravimo Božji stil koji nam mora pomoći: blizina, suosjećanje i nježna ljubav” (Govor za otvaranje Sinode, 9. listopada 2021.).

DM: Na čemu novi dokument ostavlja ex-Ecclesia Dei institute? Mogu li nastaviti zaređivati ​​svećenike u tradicionalnom obredu?

BS: Dokument koji je izdala Kongregacija za bogoštovlje ne spominje eksplicitno ex-Ecclesia Dei institute. Ipak, neizvjesno je hoće li ti instituti i zajednice moći nastaviti koristiti stari Pontificale Romanum za mala i velika ređenja, te za slavlje sakramenta potvrde po istom Pontificale-u, u svojim osobnim župama i drugim mjestima gdje provode svoj apostolat. Sveta Stolica mora uzeti u obzir činjenicu da im je ista Sveta Stolica, podizanjem ovih instituta, dala jamstvo da se mogu koristiti svim liturgijskim knjigama koje su vrijedile prije Drugog vatikanskog sabora. Neuralgična točka u tom pogledu je pitanje obreda ređenja. Kad bi Sveta Stolica uskratila tim institutima i zajednicama stare obrede ređenja, to bi predstavljalo užasan primjer kršenja nečije svečane riječi i umanjilo bi vjerodostojnost i integritet Svete Stolice također u ekumenskim odnosima s nekatoličkim zajednicama. Nekatoličke zajednice promatraju i mogu jasno vidjeti da Sveta Stolica krši svoju riječ sa skupinom katolika s kojima je došla do mirnog i pomirljivog rješenja. Nasilno i izdajničko postupanje prema katolicima vezanima uz staru liturgijsku tradiciju sigurno neće potaknuti pravoslavne crkvene zajednice na pomirenje s Apostolskom Stolicom.

DM: Zašto Vatikan dopušta New Ways Ministry koji promiče LGBT agendu sudjelovati na sinodi o sinodalnosti, ali ne sluša tradicionalne katolike niti se s njima savjetuje o bilo kojoj od ovih novih mjera? Što vjernici trebaju misliti o sinodalnosti kada hijerarhija sluša jednu skupinu koja se protivi crkvenom učenju, ali ne i katolike koji podržavaju Tradiciju i učenje Crkve? (Za pozadinu pogledajte ovaj članak)

BS: Samovoljno “biranje” Svete Stolice svakom objektivnom promatraču otkriva da je “sinodalnost” – sa svojim “slušanjem svih” – zapravo jednostran ideološki pothvat. To nije istinska sinodalnost, nego egocentrični napor netolerantnih istomišljenika s unaprijed utvrđenim planom da katoličku vjeru i liturgiju učine sve nejasnijima i maglovitjima. Tko god predstavlja prepreku ovom programu, kao što su mnogi katolici, uključujući mnoge mlade, koji su vezani uz tradicionalnu liturgiju, neće biti uključeni u proces donošenja odluka.

DM: Otac Claude Barthe, povjesničar, pravnik i stručnjak za tradicionalnu liturgiju biskupije Fréjus-Toulon u Francuskoj, rekao je za National Catholic Register nakon objavljivanja dokumenta da “se u ime sensus fidelium moramo suprotstaviti Traditionis Custodes i njegovu pojašnjenju putem neprihvaćanja, jer je to doktrinarno nepravedan zakon.” Kako bi, po vašem mišljenju, laici trebali odgovoriti na nove smjernice?

BS: Radi duhovnog dobra cijele Crkve i časti Apostolske Stolice, koja je uvijek budno čuvala i prenosila cjelokupno liturgijsko nasljeđe, laici trebaju i dalje tražiti od vlasti Svete Stolice, u prvom redu od samog Pape, da dopusti punu slobodu tradicionalnoj liturgiji, uključujući cjelokupno liturgijsko nasljeđe Rimske Crkve, bez ikakvih ponižavajućih i diskriminirajućih uvjeta. Takvi zahtjevi mogu se uputiti putem peticija, a posebno kroz svjetski molitveni lanac. Oni bi trebali oponašati nametljivu udovicu o kojoj je naš Gospodin govorio u Evanđelju o njezinoj upornosti s nepravednim sucem (vidi Luka 18,1-8).

Mogli bi slijediti savjet samoga pape Franje, koji je zamolio laike da “smetaju” svojim pastirima, citirajući svetog Cezarija iz Arlesa (+542). Papa Franjo je rekao:

“Jednom sam pročitao nešto jako lijepo o tome kako Božji narod pomaže biskupima i svećenicima da budu dobri pastiri. To je spis svetog Cezarija iz Arlesa, oca prvih stoljeća Crkve. Objasnio je kako Narod Božji mora pomoći župniku, a naveo je i ovaj primjer: tele kad je gladno ide kravi, majci, po mlijeko. Krava to, međutim, ne daje odmah: čini se da to uskraćuje. A što radi tele? Lupa nosom po vimenu krave, da dođe mlijeko. To je prekrasna slika! ‘Tako i vi morate biti sa svojim pastirima’, rekao je ovaj svetac: uvijek kucajte na njihova vrata, u njihova srca, da vam daju mlijeko nauka, mlijeko milosti i mlijeko vodstva. I molim vas gnjavite pastire, uznemiravajte pastire, sve nas pastire, da vam damo mlijeko milosti, nauka i vodstva. Smetajte im! Pomislite na tu lijepu sliku malog teleta, kako smeta njegovoj majci da mu da nešto za jelo” (Regina caeli, 11. svibnja 2014.).

DM: Ono što se čini da proizlazi iz dokumenta jest da je ovo trijumf magistralnog pozitivizma, a ne primljene vjere. Drugim riječima, sada nam se govori što da vjerujemo o liturgiji, protivno onome što smo naučili od naše Svete Majke Crkve o tome što je istinito, dobro, lijepo i sveto.

BS: Mislim da bi nam svima bilo dobro, a prije svega onima na visokim pozicijama u Crkvi, da se prisjetimo stalnog stava Rimske Crkve tijekom tisućljeća, odnosno poštivanja odlučujuće težine tradicije u vjeri i liturgiji Crkve. Načelo prvih stoljeća, koje je formulirao papa Stjepan I. (+257.), ostaje sjajan primjer: nihil innovetur nisi quod traditum est, tj. „neka se ništa ne obnavlja osim onoga što je predano“. Primjenjujući ovo načelo na liturgijsku reformu, treba zadržati ne samo suštinu nego i druge relevantne dijelove liturgijskog obreda. Novus Ordo Missae primjer je reforme u kojoj su u značajnim dijelovima mise uvedene novotarije koje nisu bile prenijete, kao npr. nove molitve prinosa ili postojanje mnoštva euharistijskih molitava. Autentična misa Drugog vatikanskog koncila je Ordo Missae iz 1965. sa svojim pažljivim i nerevolucionarnim promjenama.

U vremenima velike i generalizirane doktrinarne i liturgijske zbrke, eksperimenata i inovacija, katolik mora slijediti drevnost, prema svetom Vincentu Lerinskom (+445):

„Što će onda katolički kršćanin učiniti ako se mali dio Crkve odsjekao od zajedništva univerzalne vjere? Što, zacijelo, nego preferirati zdravost cijelog tijela od nezdravosti jednog štetnog i pokvarenog člana. Što ako neka nova zaraza želi zaraziti ne samo beznačajan dio, već i cijelu Crkvu? Tada će njegova briga biti prianjati uz starinu koja se danas nikako ne može zavesti nikakvom prijevarom novotarijama. Ali što ako se u samoj starini nađe pogreška kod dvojice ili trojice ljudi, ili u slučaju grada ili čak provincije? Tada će svakako biti njegova briga da preferira dekrete, ako takvi postoje, drevnog Generalnog vijeća nego brzopletost i neznanje nekolicine. Ali što, ako bi se pojavila neka pogreška na koju se utvrdi da takav dekret ne može utjecati? Tada mora sabrati, konzultirati i ispitati mišljenja starih, naime onih koji su, iako žive u različitim vremenima i mjestima, a ipak nastavljaju u zajedništvu i vjeri jedne Katoličke Crkve, priznati i odobreni autoriteti: i što god utvrdi da su ga držali, napisali, podučavali, ne samo jedan ili dva od njih, nego svi, jednako, s jednim pristankom, otvoreno, često, ustrajno, da onda mora razumjeti da i on sam treba vjerovati bez bilo kakve sumnje ili oklijevanja” (Commonitorium, 3, 7-8).

U trenucima nedoumica slijedimo i držimo se starine, što znači da se čvrsto držimo tradicije koja je vrijedila sve do uvođenja dvosmislenih novotarija. To je bilo glavno načelo Rimske Crkve kroz stoljeća.

DM: Što mislite kakav će ovaj dokument imati učinak na sjemeništa i koja je vaša poruka svećenicima i sjemeništarcima?

BS: Svećenici i sjemeništarci trebali bi intenzivirati proučavanje dokumenata o tradiciji katoličke vjere i katoličke liturgije, te time povećati svoju ljubav prema onome što su naši preci i svetci vjerovali, čuvali i živjeli: prema tradicionalnoj liturgiji Rimske Crkve. Trebali bi ustrajno tražiti od svojih poglavara i biskupa da dopuste slavlje tradicionalne liturgije i da primjene načelo epikeje u davanju, barem pojedinačno, prava slavlja u Starom obredu. Ako im je takvo pravo uskraćeno, mogu, koristeći se istim principom epikeje – i izvanrednom situacijom trenutne neviđene krize u Crkvi – barem privatno slaviti tradicionalni obred svete mise.

DM: Ako papa Franjo može poništiti naslijeđe pape Benedikta XVI. (tj. Summorum Pontificum) i izravno proturječiti Benediktovom učenju o pitanju tako važnom kao što je sveta liturgija (i učenje pape sv. Pija V. u Quo Primum), znači li to da bilo kakvo učenje pape njegov nasljednik može lako poništiti, i ako je tako, gdje to ostavlja Petrov autoritet? Kakav presedan ovo postavlja za autoritet budućeg papinskog učenja i općenito za autoritet Crkve?

BS: Ovdje bi tradicija i starina uvijek trebali imati primat. Što više papa vjerno čuva i prenosi živa blaga vjere i liturgije Rimske Crkve – što ni u kojem slučaju nije “muzejski komad”, nego živa stvarnost, kao što je to bilo za tolike velike svece – to bolje ispunjava svoju ispravnu zadaću i vrši svoj odgovarajući autoritet kao Petrov nasljednik. Papa bi trebao poništiti odluke svojih prethodnika samo kada su one očito novotarije i raskid s vjerom i liturgijskim obredima. Imamo nekoliko primjera iz povijesti. Pisma pape Honorija I. (+638), koja su bila vrlo dvosmislena s doktrinarne točke gledišta, poništili su njegovi nasljednici; na primjer, sveti Lav II. koji je izjavio: “Honorije je, umjesto da pročisti ovu apostolsku Crkvu, dopustio da se bezgrješna vjera ukalja profanom izdajom.” Navedimo još jedan primjer: 1535. godine papa Pavao III. izdao je Brevijar, koji je sastavio kardinal Quiñones, a imao je više od 100 izdanja. Međutim, zbog nepoštivanja tradicije, papa Pavao IV. ga je zabranio 1558. godine.

Traditionis Custodes i novi dokument iz Kongregacije za bogoštovlje uništavaju strpljivo djelo mira, pomirenja i crkvenog zajedništva koje su ostvarili papa Ivan Pavao II. kroz motu proprio Ecclesia Dei i Benedikt XVI. kroz Summorum Pontificum. Oni su uistinu izgradili mostove prema Tradiciji i znatnom dijelu tradicionalnog svećenstva i vjernika, pokazujući time što uistinu znači biti “pontifeks”. Dok je papa Franjo sada demontirao most koji su izgradila njegova dva prethodnika.

DM: Imate česte odnose s pravoslavnim svećenstvom. Pravoslavni čelnici su se tijekom Benediktova pontifikata približili Katoličkoj Crkvi prvenstveno zato što su cijenili njegovo poštovanje prema svetoj liturgiji. Što vjerujete kako će gledati na ove mjere za iskorjenjivanje tradicionalne liturgije i sakramenata Rimske Crkve? Što mislite, kakav učinak to ima na ekumenske odnose s pravoslavcima?

BS: Takve mjere Svete Stolice, koje jasno pokazuju prijezir prema drevnoj liturgijskoj tradiciji, nedvojbeno će proširiti jaz već postojećeg nepovjerenja prema Svetoj Stolici od strane pravoslavnih crkava, posebice rusko-pravoslavnih. Rado se sjećam kada je papa Benedikt XVI. izdao uistinu epohalni i velikodušni motu proprio Summorum Pontificum, nekoliko rusko-pravoslavnih svećenika i biskupa mi je čestitalo. Jedan je pravoslavni biskup čak predložio da se nedjeljom u našoj katedrali redovito služi tradicionalna latinska misa.

DM: Kako se ovo može razriješiti? Što se treba dogoditi da se ti liturgijski ratovi, za koje tradicionalni katolici kažu da su ih ovi najnoviji dokumenti ponovno zapalili, završe?

BS: Moramo imati na umu da nasilni postupci ne traju dugo. Nasilje i nepravda učinjeni znatnoj skupini uzornih sinova i kćeri Crkve, kroz nedavni dokument Svete Stolice, imat će protuučinak. Liturgijska tradicija bit će još više voljena i njegovana. Neki svećenici i vjernici bit će prisiljeni na život “katakombnih misa”. Ipak, ne bi se trebali obeshrabriti ili ogorčiti. Božanska je providnost dopustila ovu bolnu kušnju, u kojoj smo svjedoci kako vlasti Svete Stolice progone dobre katolike koji su vezani uz tisućljetno liturgijsko blago Rimske Crkve. Trebaju nastaviti voljeti Papu i svoje biskupe i povećavati svoje molitve i djela naknade i pokore, ponizno moleći Boga da otvori oči Papi i biskupima i u njima rasplamsa poštovanje i ljubav prema blagu ovih drevnih liturgijskih tradicija. Neka se papa Franjo i mnogi drugi biskupi prisjete radosti dana svog djetinjstva i mladosti, kada su čuli ili sami govorili ove dirljive i uvijek mladenačke riječi: „Introibo ad altare Dei, ad Deum qui laetificat iuventutem meam!, tj. “Ići ću na oltar Božji: Bogu koji daje radost mojoj mladosti.” Čvrsto se nadamo da će jednog dana sam rimski papa ponovno izgovoriti ove riječi u podnožju oltara u bazilici sv. Petra u Rimu.

Izvor: The Remnant

Prijevod: Apologetska udruga bl. Ivan Merz

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju.

Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved