Guillaume de Thieulloy napravio je sjajan pregled cijele odvratne priče za naše prijatelje na francuskom blogu Le Salon Beige:
Bp. Rey je upravo dao ostavku – na izričit zahtjev apostolskog nuncija. Službeno, iz dva razloga. Prvi se tiče gospodarskog upravljanja biskupijom. To je već bio jedan od glavnih razloga za kanonsku vizitaciju koja je dovela do toga da je stavljen na stranu. Međutim, zanimalo bi me koliko bi francuskih biskupija bilo pošteđeno ako bi se Rim zainteresirao za njihovo gospodarsko upravljanje. Prije Covida se govorilo da ih je polovica bankrotirala. Od tada su kriza zlouporabe i pad prihoda uzeli danak, a najmanje bi tri četvrtine francuskih biskupa moglo doživjeti istu sudbinu kao njihova subraća iz Toulona zbog ekonomskog upravljanja.
Drugi je razlog dugo lebdio u zraku: posumnjalo se kad je pojedinim sjemeništarcima oduzeto ređenje; sada je postalo očito. Ovom novom sankcijom, Biskup Rey plaća svoju pretjeranu bliskost sa “Trad svijetom”. Ne, on nije bio “Trad”, ali je poželio dobrodošlicu “Tradsima” u svoju biskupiju. Obratite pažnju na točnost optužbe! Svatko može biti blizak “Tradu” ili nekome tko je blizak “Tradu”, i tako dalje. Poput kuge, ova je bolest vjerojatno zarazna, a svatko tko se ne valja po podu i ne pjeni na usta ugledajući tradicionalnu liturgiju, vjerojatno će se naći optužen.
Ima puno toga za reći o ovoj bezbožnosti zbog koje se toliko gnušamo onoga što su naši preci učinili. Ali, za danas, nemam srca ulaziti u bit rasprave. Želio bih samo skrenuti pozornost legitimnim vlastima da se sankcija protiv biskupa Reya može činiti kao čin autoriteta, ali u stvarnosti je razoran za autoritet – prvo Pape, a zatim svih biskupa.
Pape jer, koliko ja znam, na ovu “optužbu” (što bi trebao biti počasni naslov, jer ne vjerujem da je poslanje biskupa raspirivati liturgijski rat u svojoj biskupiji!), biskup Rey je samo slijedio zahtjev Ivana Pavla II., zatim Benedikta XVI., za velikodušnom dobrodošlicom vjernika privrženih tradicionalnoj liturgiji. Ako biskup može biti sankcioniran od strane rimskog prvosvećenika zato što je poslušao prethodnog rimskog prvosvećenika, možemo se kladiti da će njegovi kolege biskupi sada razmotriti razboriti stav čekanja i vidjeti. Sumnjam da će to biti jako “produktivno” za dobro duša, ali sam siguran da uništava povjerenje koje bismo svi mi – a biskupi prije svega – trebali imati u onoga koga su donedavno nazivali “Zajedničkim”. Otac” i koji umjesto očinskog autoriteta ovdje predlaže tiraniju dostojnu boljševičkih političkih komesara.
Nažalost, ne koristim tu riječ neselektivno. Primjeri ovih metoda “vladanja” doista su bili različiti totalitarni režimi i, s nenadmašnom “profinjenošću”, boljševici. Pod Crvenim terorom ljudi su mogli biti pogubljeni na temelju puke sumnje i umjerenosti, pri čemu objektivne činjenice i dokazani zločini više nisu imali monopol nad kažnjavanjem. To se ovdje događa (mutatis mutandis jer će, hvala Bogu, vatikanski birokrati uvijek biti zboraši, ako mogu tako reći, u usporedbi s čekistima!): s jedne strane, biskup Rey nije kažnjen zbog točno određene, osuđivane činjenice, a s druge strane, njegova se osuda može proširiti na bilo koga.
To je problem ljevice, to je problem progresivizma: nikada ne možete biti dovoljno progresivni. Ti si uvijek “reakcionaran” u odnosu na nekog drugog. Ljevica, koja od 1789. godine odlučuje tko je desničar, traži da umjerena desnica preda glavu na pladnju “ekstremnoj” desnici. A ako želite preživjeti u svijetu kojim vladaju pravila koliko neprikladna koliko i monstruozna, postoji samo jedno rješenje: prijaviti, prijaviti ponovo i ponovo prijaviti – i, ako je moguće, one koji su ti najbliži. Dok ne dođe na red glavni denuncijant (revolucija uvijek proždire svoju djecu)!
Ne znam samo u kojoj je mjeri Papa bio uključen u odluku o “ostavci” biskupa Reya, ali dok ne bude dokaza za suprotno, barem je uzeto u njegovo ime. Dakle, to je doista papinski autoritet koji vatikanski aparatčici rasturaju pretvarajući ga u čistu borbu za moć. Ironično, pod isusovačkim papom Hobbes je konačno trijumfirao nad velikim isusovačkim teologom svetim Robertom Bellarminom, sugerirajući da zakon nema ništa s istinom, već sa silom – ali možda nitko u Rimu ne zna ništa o herojskom otporu katoličke protureformacije do apsolutizma (osobito engleskog apsolutizma).
Međutim, prije svega je Reyevi kolege biskupi koji imaju razloga za brigu. Biskupska vlast koja je – donedavno (a nisam bio obaviješten o promjeni!) – bila uspostavljena božanskim pravom u Crkvi sada je podređena vlasti najmanjeg minutanta Kurije.
Kakva je bila svrha sazivanja Drugog vatikanskog sabora da nam se govori o episkopatu i laicima? Biskupi se mole za slijepu poslušnost, a laici za šutnju. U Francuskoj, od Konkordata, biskupi se smatraju “prefektima ljubičaste provincije”. Jasno je da je Rim odlučio da je s prefektima lakše izaći na kraj nego s nasljednicima apostola, i sada ih otpušta na brzinu: Bp. Rey nije prvi koji je platio cijenu i nema razloga zašto bi bio posljednji.
Ne znam što će biti s biskupom Reyom i njegovom biskupijom. Rado molim za oboje. Ali ono u što sam siguran jest da Crkva ne može sigurno oponašati najgore nedostatke države. U Državi nije zdravo da legitimna vlast govori sve i svoju suprotnost (nije li to Jupiter?). Još je opasnije to činiti u Crkvi, gdje autoritet počiva na samoj Kristovoj riječi, vječnoj Istini. Nije zdravo da legitimne vlasti u državi gaze prirodne zajednice. Još je opasnije u Crkvi, gdje biskupija nije ćelija golemog termitnjaka koja bi bila sveopća Crkva, nego istinska lokalna Crkva. U državi je nezdravo da legitimne vlasti nekoga kažnjavaju za sablasni ili izmišljeni zločin. Još je opasnije za Crkvu smatrati zločinom vjernost Predaji – bez koje jednostavno ne bi bilo Crkve.
Strašna kriza Crkve kroz koju prolazimo prije svega je kriza autoriteta – koji se više ne usuđuje vjerovati da je božanski uspostavljen da nas vodi u Nebo, i koji, više ne siguran u sebe, oscilira između mlitavosti i autoritarnosti. Jedini izlaz je povratak autoritetu, a prije svega Kristu, izvoru svakog autoriteta u Crkvi. Našoj uobičajenoj molitvi: Bože, daj nam svete svećenike, predlažem da dodamo: Bože, daj nam svete biskupe!
Ivan Anušić, ministar obrane, ima atipičnu biografiju, barem za one koji dominiraju u tzv. dnevnoj politici u Hrvata.
Sa 17 je godina postao dragovoljac Domovinskog rata u kojem je ostao do kraja. Pitate se kako je uspio postati ministar obrane? Prastara logika. Postavi takvoga na visoku poziciju da bi ga mogao lakše kontrolirati. No, nekada ta logika i ne upali. Ministar Anušić je nedavno izašao s nekim svojim idejama u podcastu Mrežnica za koje sam uvjeren da se neće svidjeti “monolitnom” vodstvu HDZ-a.
Taj, za sada blagi otklon očekivao se i ranije. Slavonsko stranačko tijelo iz kojeg dolazi Anušić daje Vladi previše ruku da bi se njegovi disonantni istupi mogli ignorirati. Albert Einstein je zaključio kako je glavni razlog stresa svakodnevni kontakt s idiotima. Mediji se uglavnom bave studentskim prosvjedima u Beogradu. Znači li to stvaranje treće “Srboslavije”?
Željko Glasnović se pita: “Gdje su bili beogradski studenti kad je velikosrpska armada 1991. godine krenula na Hrvatsku, BiH i Kosovo”? Tadašnje “studente” ispratio je srpski narod s oduševljenjem i cvijećem na put u Vukovar, na Ovčaru… I tako je srpska “studentska revolucija” u Hrvatskoj trajala sve dok 5. kolovoza 1995. godine nisu bili naglo prekinuti i poslani traktorima natrag u Srbiju. Slobodan Milošević ih je nazvao “zečevima” jer se ni jedanput nisu susreli oči u oči s hrvatskim braniteljima. I političkim slijepcima je jasno zašto “studenti” ruše Aleksandra Vučića. Njegov čuveni govor u Glini 20. ožujka 1995. godine bio je inspirativan za ove današnje “studente”. Je li možda i oni čekaju neke nove tenkove i novo cvijeće? Načekat će se…
Arena je puna i bez Brene
Dobro, nije sve tako crno. Ima tu ponešto i crvenog i bijelog i plavog. Ako je u sredini i hrvatski grb, to im je dobar znak da takvu zastavu spale. Zamislite samo taj optimizam naših komšija kad su nam 20. ožujka 1995. godine poručili u “legendarnoj” Glini: “Nikada više Hrvati neće da se pojave u Glini”. Sad im je stigla još i sol na otvorenu ranu. Arena je puna, ali bez Lepe Brene. Opet smo doživjeli da Hrvati nakon utakmice i dalje sjede i vesele se, a Srbi ustaše…
Hrvatski rukometaši su punili Arenu svaki dan utakmica, a oduševljenje koje je obuzelo cijeli narod plasmanom hrvatske rukometne repke u finale Svjetskog prvenstva zadivljuje svijet, ali ostavlja Srbiji i Sloveniji gorak okus u ustima. Kada na dočeku naših rukometaša iz Osla na Trgu bana Jelačića zapjeva i novu himnu Marka Perkovića Thompsona “Ako nisi znao što je bilo…”, to će biti pravi kolac u srce našim jugofilima, orjunašima i anemičnim Europejcima. Imamo srebro. Bili smo drugi na svijetu u nogometu pa možemo i u rukometu. Skromni smo, pastoralni i dobroćudni… Uostalom, “Najte kaj zameriti” učio nas je još davno Dudek.
Poslao mi je netko sliku Bana Jelačića koji navodno kaže: “Ovako ni ja nisam s**bao Mađare”. Nakon što smo u polufinalu dobili Francuze odmah se pojavio problem hoćemo li sad morati vratiti Rafale Francuzima? Nakon pobjede nad Francuzima, nastala je prava invazija Hrvata na Oslo. Zavladalo je ludilo, zlatna groznica. Čak ni 860 eura nije nemoguća cijena kad svi žele vidjeti glavni grad Norveške. Kad treba, ima se… Sportska smo nacija. U rukometu prvaci svijeta i dva puta Olimpijski pobjednici, u nogometu dva puta treći na svijetu, jednom drugi. Međutim, u Oslu su ipak Danci, pokazalo se opravdano, favoriti. Trostruki su svjetski prvaci, sada i četverostruki.
Pusić vs. Plenković
Tvrdi smo kamen, ali Danci su hladni i organizirani Skandinavci pa su na teren poslali momčad koja u zadnja četiri svjetska prvenstva u rukometu nije izgubila ni jednu utakmicu. Međutim, nitko ne “šljivi” taj podatak i svi su pohrlili u Oslo na utakmicu. Što se navijanja tiče, mi Hrvati smo u navijanju ono što su Danci u igranju. Nedostižni! Spremni smo napraviti ludnicu. Ovo rukometno prvenstvo je pokazalo tko smo i što smo. Razni Klasići, Jakovine, Markovine i ekipa sigurno su na aparatima.
Stara lijeva ikona Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke ljige, javno je uputio molbu predsjedniku Vlade da spriječi Marka Perkovića Thompsona da ne pjeva na dočeku rukometne reprezentacije. To se zove dobra, stara “komunjarska demokracija”. On “misli” da je Thompson u današnjoj Hrvatskoj, posebno među mladima, simbol ustaštva?!!! Okamenjeni ljevičar podsjeća Andreja Plenkovića da zadnji skupovi na kojima je pjevao Thompson “zloslutno podsjećaju na slične skupove 1933. godine u Njemačkoj”. Pa jel’ taj tip normalan??? Koja intuicija okamenjenog partizana.
Pusić zna da se može kad se hoće. Dalekog 5. prosinca 1918. godine, po zapovijedi šefa zagrebačke policije Grge Anđelinovića, dočekani su hrvatski domobrani iz 25. i 53. domobranske pukovnije i pokošeni vatrenim oružjem. Ubijeno je 13 domobrana, a 17 ih je bilo ranjeno. Četnik Grgo je kasnije u beogradskoj skupštini izjavio kako je on ponosan na svoje krvave ruke. Usput rečeno, ponosni četnik Grgo i Zoran Pusić su rođaci. Lijepo je čuti i vidjeti kako rođak utječe na rođaka. Kaže narod: ne pada jabuka daleko od stabla. Zoran je stari antifašist koji je rođen nakon pada fašizma. Nije mu lako. U nedjelju je stigao i otvoreni odgovor Plenkovića na otvoreno pismo Pusića.
‘Dabri nema pomoći’
Odgovor je razložan i logičan. Plenki priznaje da je Thompsonova pjesma “Ako ne znaš što je bilo” postala neslužbena himna naših rukometaša na ovom svjetskom prvenstvu te da su rukometaši, ali i brojni navijači željeli da Thompson pjeva na njihovu dočeku u Zagrebu pa je, onako po narodski rečeno, laprdanje Pusića pišanje uz vjetar. Stvarno je Pusić gadno kažnjen jer mora živjeti u hrvatskoj državi. Treba shvatiti njegov bijes na sve hrvatsko.
Netko mi je poslao na fejs šest moralnih načela, idealnih za starog partizana: Prije nego moliš – vjeruj. Prije nego govoriš – slušaj. Prije nego potrošiš – zaradi. Prije nego što napišeš – razmisli. Prije nego što odustaneš – pokušaj. Prije nego umreš – živi.
Josipa Dabru ni Dudek ne bi spasio. Dabro je sad meta na streljani. Ne branim njegovu primitivnu želju da se slika s oružjem u ruci, gađa iz otvorenog auta i slično, ali je već ogavno kako se ta afera pretvorila u medijsku sapunicu kojom nas šopaju. Zamislite, dao je u ruke pištolj maloljetniku. Ivica Granić nas podsjeća kako je u ono “Titovo vrijeme” u srednjoj školi postojao predmet ONO i DSZ u okviru kojeg su maloljetni đaci učili gađati, itd. Pripremalo se maloljetne đake, ako se slučajno pojave “ustaše”, kako “odbraniti” Partiju i obožavanog Tita.
‘Hvala vam dečki’
Davor Ivanković je human prema trgovcima. “Trgovci vratite nas iz Slovenije i Trsta. Što prije, to bolje za vas”. Stigle su me godine kad sam najsigurniji sa svojom ženom. One druge žele seks… Evo, napokon je došla i, kako bi u Lici rekli, “sveta nedilja”. Naša “maša” ili misa je u 18 sati u dalekom Oslu. Osvojiti drugo mjesto na prvenstvu svijeta u rukometu je takva “infuzija” sreće koju Hrvati čekaju k’o ozebli sunce. Danci su bili nepobjedivi, ali naši su se momci junački i s punim srcem borili sve do kraja i, unatoč pristranim španjolskim sucima, uspjeli izboriti najmanju razliku u rezultatu.
Odličnoj novinarki Ivani Petrović malo smeta što se Hrvatska ovdje predstavlja kao gubitnica. Misli kako bi dobro “došla neka komparativna analiza” dosadašnjih hrvatskih i danskih rezultata. Danska je neosporno vladar na rukometnoj sceni, ali naša reprezentacija je pokazala da i mala Hrvatska može učiniti nemoguće. Hvala vam dečki!!! Sad je vrijeme za slavlje!
Što su ti godine… kad me netko pita što pijem, ne znam da li misli na alkohol ili lijekove…
Potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Ivan Anušić o naoružavanju HV-a, geopolitici, vojnom roku, odnosu s premijerom, a malo i o odnosu s DP-om…
Za one koji bude govorio, koliko bi vrtića mogli imati za jedan tenk, što bi bilo da nismo imali ono malo naoružanja zaustaviti neprijatelja i presijecanje Hrvatske. I zamislite da nismo imali naoružanje 1995. te Bljeska i Oluje, ne bismo danas imali za koga raditi vrtiće, bolnice…
Onaj kome smeta što se naoružavamo radi protiv sigurnosti vlastite države.
Razvijajući oružane snage, razvijamo i dižemo ekonomiju, raste tehnologija kao što postoji u HS produktu, Šestan & Bush i slične tvrtke, tako da se mladi, obrazovani i stručni mogu naći u tome…
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
Vijesti6 dana ago
Vijesti2 tjedna ago
Vijesti4 dana ago
Vijesti21 sat ago