Connect with us

Vijesti

Bivši predsjednik Sabora: ZA DOM SPREMNI Pod teretom jugokomunističke indoktrinacije

Published

on

‘Nasem portalu Croativ.net zadovoljstvo je upoznati naše cijenjeno čitateljstvo da se dugogodisnji Časopis za književnost i kulturu, MARULIĆ, vec duze vrijeme tiska na korienskom hrvatskom jeziku.

Korienski je jezik, u različitim nijansama, bio u uporabi od druge polovice 19. stoljeca do pocetka Prvoga svjetskog rata a stranka brace Radić, koristila ga je i u doba Kraljevine Jugoslavije.

Na korienskom hrvatskom jeziku napisana su iznimno vrijedna djela hrvatske kulture druge polovine 19. stoljeca: Šulekovi višesvezačni rječnici, romani A. Šenoe, Kumičića, Kovaćića, povjesničarska djela Franje Račkoga i inih.

Piše dr. Nedjeljko MIHANOVIĆ

Iz posljednjeg broja 3. Marulica, izdvaja se tekst na temu povijesnog znacaja i značenja hrvatskog pozdrava Za dom spremni. Geneza naseg domoljubnog pozdrava mjeri se stoljećima: od dalekih osmanskih proboja na ove prostore do, i za vrijeme, Domovinskog rata. Dodajmo tome i vremena koje upravo živimo.

Dr. Nedjeljko Mihanović, filolog, kao visoki dužnosnik HDZ-a bio je na mnogim značajnim položajima u hrvatskoj vladi i Saboru do 2000 godine, kada je otišao u mirovinu. 

Ne može se primjerice prešutjeti ova uzrujna/psihotična hajka, koja se u posljednje doba u Hrvatskome saboru i u nizu vidničkih odašiljaka, tv-emisija, na Hrvatskoj daljovidnici/televiziji provodi na pozdrav i poklik, na izrjeku/sintagmu “Za dom spremni”, koju pripadnici HOS-a rabe u nekim prigodama na spomen-skupovima/komemoracijama i svetčanostima. Što bi to bilo kužno u tome pozdravu, s kojime su u Hrvatskom obranbeno-osloboditeljskome ratu, u obrani vlastite domovine odlazili na bojište hrvatski dragovoljci iz postrojba HOS-a? A ta domoljubna se pozdravna uzrječica rabila tiekom hrvatske poviesti već u doba hrvatsko-turskih obranbenih ratova. 

Rabili su ju i naši hrvatski kulturni djelatnici, književnici, skladatelji, objavitelji/publicisti i povjestnici Ante Starčević, August Šenoa, Ivan Trnski, Đuro Arnold.

 Primjenjivala se na kazalištnim daskama, u krasoslovima/recitalima pjesama, u dramama, u operama i na javnim priredbama. Naći ćemo ju u štivima Ljudevita Gaja, Ivana Mažuranića, Huge Badalića, Augusta Harambašića, Jovana Hranilovića, S. S. Kranjčevića, K. Š. Đalskoga, A. G. Matoša, Antuna Radića i drugih javnih djelatnika. To što je ta uzrječica, kao domoljubni vojnički pozdrav, preuzeta u doba Nezavisne Države Hrvatske, nama potomnjim naraštajima ne bi trebalo smetati. Rabili su se u to doba i hrvatska himna, i zastava, i hrvatski grb, i hrvatska novčanica, i nazivi ustanova. Pozdrav “Za dom spremni” primjenjivao se tiekom poviesti u različnim prigodama, kao što su se rabili i drugi znameni/simboli države i vojske, razpoznajni znaci, koji pokazuju svojstva narodne zasebnosti, pripadnosti, državnoga predstavničtva, nezavisnosti i t.d. Pozdrav “Za dom spremni” osobito se često počeo rabiti nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe godine 1868., u Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji. Taj su pozdrav preuzeli 1990. hrvatski dragovoljci u vojničkim redovima HOS-a, jer su u tome pozdravu osjećali nit vodilju očitovana obranbenoga domoljublja.  

 Nakon pobjedničkoga vojnoga podhvata/akcije “Oluja”, 5. kolovoza 1995., posjetio sam kao predsjednik Hrvatskoga državnoga sabora, 18. kolovoza 1995. u splitskoj bolnici na Firulama, u pratnji političkih dužnostnika, ranjene hrvatske branitelje. U pratnji su bili ravnatelj bolnice dr. Mihovil Biočina i župan splitsko-dalmatinski gospodin Kruno Peronja. Išao sam od postelje do postelje. Na nekoj bolničkoj postelji ležao je ranjenik, koji me se duboko potresno dojmio. Nikada ne ću zaboraviti njegovo lice i ono nepokretno odumruće/agoniju, u kojoj se borio za život. Glava s blagim izrazom lica bila mu je položena na podglav/jastuk, povijena zavojem, a nepomično lice nalikovalo je Adonisovu, licu liepa mladića iz grčke mitologije. Bilo na vratu pokazivalo mu je ubrzano udaranje srdca. Dužnostnici iz pratnje priobćili su mi, da je pripadao vojnim postrojbama HOS-a i da je u oružanome podhvatu “Oluja” težko ranjen u glavu. Svi iz bolničke pratnje izražavali su zabrinutost pri njegovoj borbi za život i sa sumnjom gledali u njegovu ozdravu. Nakon dva dana obaviestili su me iz bolnice, da je taj mladi ranjeni dragovoljac preminuo. 

 S razlogom se pitamo, tko ima pravo zabranjivati i propisivati neka otežnička/birokratska pravila njegovoj obitelji, rodbini i njegovim suborcima, koji su s domoljubnim pozdravom “Za dom spremni” godine 1990. dragovoljno otišli u Hrvatski obranbeno-osloboditeljski rat, na bojište, obraniti svoj dom i domovinu? Propisuju se nerazumljivi nalozi/diktati, kako i kada će se smjeti služiti pozdravom “Za dom spremni”, a zanemaruju se osobne pobude.

 U tome se pozdravu zrcalila samo njihova smjelost, domoljublje, odlučnost, hrabrost, njihov samopriepor i narodna sviest. A to su počela/elementi, bez kojih ne bi bilo onoga nadljudskog odpora najezdniku/agresoru ni skrivene snage za ostvaraj slobodne i nezavisne/suverene države. Taj narodni ponos spriečio je pobjedu onog okrutnoga zla, koje se obrušavalo na Hrvatsku. Tu odlučnost ne smijemo podcjenjivati.

 Nakane tih dragovoljaca, da žrtvuju vlastiti život, u tome su pozdravu proizlazile iz načela “Salus Croatiae suprema lex”.[2] Takav je pozdrav uzdizao narodno biće, ulievao samopouzdanje, naznačivao bojovne domovinske snutke, prožimao onu kristalno čistu, častnu i jasno određenu obranbenu svrhu. Taj se pozdrav izricao kao pokretač domoljublja i “spiritus movens”[3] bojovnoga duha u stvaranju samostalne Hrvatske Države. U tome se pozdravu naglašivao “genius patriae”,[4] značaj ostvaraja, pokretač stvaralačke snage naroda i narodnoga domovinskog odpora okrutno nametnutoj ratnoj najezdi. 

 Ako se promatraju ideali, koji su prožimali obrazložbu HOSovskoga pozdrava “Za dom spremni”, onda su oni bili obilježeni jedino stvaranjem hrvatske države, obranom vlastita doma i svete hrvatske zemlje. Jer, prihvaćanje poraza razara dušu naroda. A još od hrvatskih narodnih vladara ti su ideali kao zapretana vatra gorjeli u narodnoj duši. I ta domoljubna baština, u kojoj je ležala skrivena snaga prevladavanja težke poviestne sudbine hrvatskoga naroda, nikada nije zamrla.

 Nakon svih takvih domoljubnih vriednostnih ocjena/kvalifikacija, koje su se očitovale u pozdravu “Za dom spremni”, i nakon ostvarenih ideala u Hrvatskom obranbeno-osloboditeljskome ratu, zašto nekima smeta, što je taj pozdrav bio preuzet i mutatis mutandis[5] bio primjenjivan u doba ND Hrvatske? Jer, nije sve za vladavine ND Hrvatske bilo diktatura i strahovlada, nego se sve u mraku srbokomunističke ovražene/diabolizirane promičbe zlobno i zlohotno različitim prevratima ozločinilo, subverzijama kriminaliziralo. Postojali su i stanoviti višestožerni/multipolarni dobri ideali i vriedni duhovno-umjetnički ostvaraji. Već sama zamisao uzpostave Hrvatske Države bila je velik podhvat. A ostvarene su i vriedne multikulturalne duhovne stečevine. U duhovnome prostoru stvorene su mnoge vriednosti, primjerice u književnosti, enciklopedistici, kazalištu, novinarstvu, objaviteljstvu, slikopisu/filmu, znanosti, umjetnosti i t.d. Uzmemo li u podrobno razmatranje sve te umotvore/artefakte, spoznat ćemo, da su stvoreni s osobitom kulturalnom i umjetničkom osjećajnošću. 

 I kipar je Antun Augustinčić izradio i oblikovao poprsje Poglavnika dr. Ante Pavelića, pa zbog toga ne možemo odbaciti i obezvriediti Augustinčićevu nezaobilaznu umjetničku pojavu i sva umjetnička djela, koja je oblikovao, uključujući primjerice kip konjanice pred velezgradom UN-a u New Yorku, spomenik Seljačkoj buni u Gornjoj Stubici i t.d.  Po svemu sudeći nije u pitanju taj ovraženi/sotonizirani i ozločinjeni/kriminalizirani prieporni pozdrav, nego skamenjeni/petrificirani srbojugoslavenski krivonauk. Niz primjera pokazuje, da je kultura i umjetničko stvaralačtvo uobće (primjerice sabrana djela hrvatskih pisaca, dramski izbor/repertoar, kulturni odjeljci/rubrike, književni podlistci, krugovalba/radiofonija, slikopisna proizvodnja, poviest književnosti i t.d.) uživalo za ND Hrvatske punu snošljivost i visok stupanj slobode. Daleko više negoli nakon takozvanog “oslobođenja” godine 1945. Vriedilo je načelo: “Stranke se i pokreti mienjaju, a država ostaje.” 

 I dok su ti momci s pozdravom “Za dom spremni” dragovoljno odlazili na prvu crtu bojištnice zaustaviti srbske osvajačke barbarske rulje/horde, dotle su njihovi lievo usmjereni vršnjaci u jeku rata sramotno bježali u inozemstvo. Nakon su rata to svoje odpadničtvo/dezerterstvo različitim lukavštinama te nekom lievom lažnom hinbenošću/tartiferstvom i romantičnom svjetlošću bezsmisleno obasjavali pa to svoje sramotno kukavičtvo pretvarali u junačko djelo. Te lieve veleizdajice/efialti i oporabljeni/reciklirani komunisti nikada nisu spoznali, kako je komunistički sustav u svojoj srži bio izopačen. Ne samo da ta crvena neman ljudima nije omogućivala razložitiji/pragmatičniji, sudobniji i pronicaviji pristup Svietu, već se temeljila na lažima, na teroru, na grozomornoj tiraniji i družtvenim izopačenostima. Politički je strah zatirao i sprječavao svaku slobodnu misao.

 Multikulturalni ostvaraji uživali su za ND Hrvatske punu slobodu duha, pa su mnoge umotvorbe doživjele svoj istinit izraz.

 Lieva prednjica/fronta sa svojim je mahnitim pohodom, frenetičnim kampanjom, pod teretom jugosrbskoga razmišljanja. Cielo to shizofreno političko ponašanje određeno je i označeno krivonaukom. Po pravilima političko-svjetonazorne tromosti, natopljene sliepom mržnjom prema samome pojmu hrvatske države, izriču se nesmiljenom nasilnošću neutemeljene ocjene. Taj krivonauk ima svoje dublje koriene. On je našemu hrvatskomu družtvu bio nametnut punih 70 godina. Komunizam je duboko zadojio našu sviest paranoičnošću, koja je u srži bila kroatofobična i uobće protudomovinska. Utuvnja krivonauka, svjetonazorni nagoni i lažnice/floskule komunizma znatno otežavaju preobrazbu hrvatske sviesti u naravno i primjereno prosuđivanje.

 U pomućenu svietu sviesti stvaraju se napadi, tiranija mračnih podvala, družtvenih razdora i suludih ocjena. 

 Mnoga su razmišljanja sama po sebi obilježena zajedljivošću i izrazima priezira prema svemu što je domoljubno i običajno.Poviestna istina, koja bi išla u prilog običajnosti, ne uživa u sviesti ljevice potreban ugled. Podsvjestna težnja k zaboravu vlastitih koriena i napuštanju narodnih načela pridonosi proširenoj tvorbi sustava drugčijih družtvenoćudorednih vriednosti. Taj sprječaj sviesti izravno je usmjeren na domoljubni osjećaj, na ćudoredne zalihe patriarhalnoga svjetonazora. U toj pokudi zanemareni su domovinski osjećaji. U takvu nazoru na život nema mjesta domoljublju, običajnim vrlinama vjere, obitelji, prihvaćanju činbenika poviestnosti. U pustoši pomućena duha javlja se paranoična kroatofobija i odpor svakoj inačici uzpostave Hrvatske Države.  Hrvatski se narod ne drži samo preživjelom činjenicom, nego i “nepotrebnom”. Sve to nasljeđe komunizma prodire u područje politike, svjetonazora, ćudoređa, ćudoredbe/etike i narodne istobiti/identiteta.  Tuđman i Mesić, to nije priča o dvojici Hrvata. To je zbilja o dvjema hrvatskim državama. Po jednome, tuđmanovskome sustavu, koji potvrđuje sve uvriežene vriednosti naroda i potiče pokretačku snagu državotvorstva, i drugome, mesićevskome, koji u bezsmislenome stajalištu zaglupljuje prostačko partizanstvo i lažni, krivobožavani/fetišizirani “antifašizam”.

 Mašući nekim družtvenim ćudoređem kazuju samo puste izpraznice. Posriedi je pak očitovanje zarazne, paklene obrazložbe i odbojnosti prema samome pojmu hrvatske države.

 U Tuđmanovoj sviesti plemenita i razložita baština nikada nije zamrla, a u Mesićevu nasladnome/hedonističkome svietu neprestance živi rakovita pošast, kancerozna epidemija boljševizma i oporabljena, razorna i mračna jugokomunistička titoistička tiranija.

 Kao vrhovni graditelj/arhitekt hrvatske pobjede i snažna osobnost, Tuđman znamenuje hrvatski odpor i domoljublje, a Mesić, zatvoren u oblik titoizma, obilježava tiraniju komunizma, koja zatire slobodnu misao i narodni zanos.

 Dio je naše ljevice svepošastno/pandemično obterećen ratobornim narodnim razdorima. Tu nema primjerice pomirljivosti/konciliantnosti jednoga Francisca Franca, španjolskoga generala, političara i od 1939. državnoga poglavara, koji je podigao spomenik vlastitim i protivničkim žrtvama Španjolskoga građanskoga rata. Ljevičari se vrte u ponoru mržnje i zlopamćenja, u škorpionskome klubku suludih suparničkih svađa, pokrajinske zajedljivosti i stranačkoga trvenja. Stvaraju se bezsmisleni i nerazumljivi izgredi, težeći daljnjemu zaoštravanju političkih odnosa. Stvara se narodni metež, sije se malodušnost i obće nezadovoljstvo, želi se nametnuti osjećaj neodrživosti samostalne Hrvatske Države. 

A. G. Matoš prije stopetdeset je godina kazao, kako “Hrvatska još ima potenciala za nove energije”, pa po tome geslu/maksimi upornost hrvatskoga domoljublja ulieva nam vjeru, da se uza sve lieve zastranbe hrvatska nezavisnost ipak ne će nikada urušiti i da će se poviestni hod Hrvatske u svim područjima života nezaustavljivo kretati u budućnost. “Diži se, Hrvatska! Jer, iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska rieč i rieč Hrvatska će biti djelo” (A. G. Matoš).  Pripremila: G. Maras


[1] indoktrinacija lat. – krivonauk, utuvnja krivonauka (št.)

[2] Salus Croatiae suprema lex. lat. – Spas Hrvatske najviši je zakon. (št.)

[3] spiritus movens lat. – začetnik (št.)

[4] genius patriae lat. – dobri duh domovine (št.)

[5] mutatis mutandis lat. – s nuždnim izmjenama (št.) �������Ȩ?��^��

Vijesti

EP Konačni potop ljevice i liberala uzdrmao europske ‘neoconse’

Published

on

Europska pučka stranka (EPP) ostvarila je  pobjedu na nedjeljnim izborima za Europski parlament iako su desne stranke ostvarile velike uspjehe u cijeloj Europskoj uniji.

foto-ilustr.: e-noticies

EPP će teško sa S&D, bez male pomoći desnice

Snage desnog centra vjerojatno će imati 184 zastupnika u parlamentu, četvrtinu od ukupno 720 zastupnika, prema privremenim podacima. To je jedina stranka centra koja je porasla na ovim izborima – Socijaldemokrati (S&D) su ostali stabilni, dok je liberalna skupina Renew Europe desetkovana, piše Politico.

Dodali bismo da je ovo u konačnici i udar na samozvani centar, a u stvari, ljevo-desne lobiste oligarhija, koji bi odgovarali američkim neoconsima.

Sa svoje pozicije moći EPP je u najboljoj poziciji da odredi politiku EU naginjući udesno. “Mi smo stranka industrije, mi smo stranka ruralnih područja, mi smo stranka poljoprivrednika Europe”, rekao je nedavno Manfred Weber, čelnik Kluba zastupnika EPP-a u Europskom parlamentu.

Iako bi se EPP ponovno mogao pridružiti velikoj koaliciji sa socijalistima i liberalima, također bi mogao pregovarati o nekim pitanjima sa strankama koje su dalje na desnici – ako to može učiniti bez otuđivanja svojih centrističkih saveznika.

Desna supergrupa

Desne stranke  ostvarile su velike uspjehe u cijeloj EU. U Francuskoj je Nacionalni skup osvojio gotovo trećinu glasova učvrstivši se kao vodeća ultranacionalistička skupina u sljedećem sazivu parlamenta. Braća Italije talijanske premijerke Giorgie Meloni ostvarila su sličan uspjeh s potporom više od četvrtine birača.

Kao što je pisao Politico, uoči izbora za Europski parlament, čelnica francuske krajnje desnice Marine Le Pen poziva talijansku premijerku Giorgiu Meloni da se udruže i osnuju desničarsku supergrupu koja bi bila drugi po veličini stranački blok u Europskom parlamentu.

Le Pen-in prijedlog Meloni jednostavan je i mogao bi se pokazati značajnim. Govoreći za talijanske novine Corriere della Sera u nedjelju, rekla je: “Ovo je trenutak za ujedinjenje, bilo bi uistinu korisno. Ako se snađemo, postat ćemo druga skupina u Europskom parlamentu. Mislim da ne bismo smjeli dopustiti da nam ovakva prilika propadne.”

Dvije skupine u Europskom parlamentu na krajnje desnom dijelu spektra, Europski konzervativci i reformisti (ECR) i skupina Identitet i demokracija (ID), imat će 131 mjesto. I to ne računajući 15 njemačkih zastupnika Alternative für Deutschland, 10 predstavnika stranke Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbána, šest zastupnika poljske stranke Konfederacije i tri člana bugarske prokremaljske stranke Preporod.

Uspjeh Meloni u Italiji potkopao je Legu; nekoć vodeća stranka unutar skupine Identitet i demokracija u nedjelju je izgubila dvije trećine zastupničkih mjesta.

U Španjolskoj je stranku Vox na sličan način potkopala Se Acabó La Fiesta (Zabava je gotova), nova stranka koju vodi ultradesničarska internetska figura Alvise Pérez. Ta je nova skupina osigurala tri mjesta koja su mogla pripasti Voxu, koji je udvostručio svoju zastupljenost i imat će šest zastupnika u Bruxellesu tijekom sljedećeg mandata.

Kad bi desnica formirala jedinstvenu skupinu, bila bi to druga najveća snaga u parlamentu, iza tradicionalno dominantne Europske pučke stranke. Suparništva i neslaganja u njezinim redovima čine taj scenarij malo vjerojatnim, no njezina brojnost svejedno će imati utjecaja na politiku EU.

Nedjeljni rezultati pokazuju da predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ima dobre šanse da ostane na dužnosti, ali ne i posve sigurne. Ako dobije potporu nacionalnih čelnika EU, morat će natjerati Europski parlament da potvrdi njezinu kandidaturu. Godine 2019. izabrana je glasovima EPP-a, S&D-a i Renew Europe. Ista bi joj koalicija načelno mogla osigurati još jednu većinu.

Morat će pažljivo analizirati brojke jer je glasanje o njezinoj kandidaturi tajno. Posljednji put kad je tražila potporu parlamenta, prije pet godina, teoretski je mogla računati na potporu 440 zastupnika koji pripadaju trima centrističkim skupinama, ali je dobila samo 383 glasa.

Ovaj put tri grupacije imaju oko 400 od 720 zastupnika. To bi trebalo biti dovoljno ako svi njihovi članovi glasaju za Von der Leyen, ali nije sigurno da će se to dogoditi – čak su i neke stranke EPP-a rekle da je neće podržati.

Potop Green Deal i Zelenih

Nakon pet godina, tijekom kojih je Green Deal postao glavno pitanje u Bruxellesu, birači su se okrenuli protiv ekološki orijentiranih stranaka i izbacili njihove predstavnike iz parlamenta.

Najznačajnije gubitke Zeleni su pretrpjeli u delegacijama iz Francuske i Njemačke, koje su činile polovinu snage ovog pokreta u parlamentu. Unatoč malom napretku u zemljama poput Nizozemske i Danske, Zeleni će izgubiti više od desetak zastupnika te pasti s četvrtog na šesto mjesto prema brojnosti u parlamentu.

Grupacija Renew Europe,  treći stup velike koalicije koja je dominirala parlamentom tijekom prošlih pet godina – jučer je pretrpjela udarac.

U Francuskoj je stranka predsjednika Emmanuela Macrona propala jer su birači izrazili svoju frustraciju nacionalnom vladom glasajući za krajnju desnicu. Španjolska podružnica ove grupacije Ciudadanos potpuno je nestala – sedam mjesta koje je imala u parlamentu apsorbirano je u Narodnu stranku desnog centra. Gubici su zabilježeni i među srodnim skupinama u Rumunjskoj, Danskoj i Estoniji.

S oko 14 posto zastupničkih mjesta u parlamentu Renew je veći dio prethodnog mandata proveo kao jezičac na vagi. Malo je vjerojatno da će Renew i dalje imati toliku moć, što je loša vijest za lidere poput Macrona, koji se nadao da će je iskoristiti za promicanje svoje vizije Europe u Bruxellesu.

Pad Macrona?

Kao što to obično biva tijekom izbora za Europski parlament, građani diljem EU iskoristili su svoj glas kao referendum o svojim nacionalnim vladama. U Francuskoj je nadmoćna pobjeda ekstremno desnog Nacionalnog skupa potaknula predsjednika Macrona da reagira raspuštanjem Nacionalne skupštine i raspisivanjem prijevremenih izbora.

Iako nijedan drugi nacionalni čelnik nije reagirao tako dramatično, negativni rezultati za vladajuće stranke u zemljama poput Njemačke i Mađarske protumačeni su kao udarci za njihove vođe.

U Danskoj su Socijaldemokrati premijerke Mette Frederiksen zadržali svoja mjesta na izborima koji su protumačeni kao referendum o načinu na koji njezina centristička vlada postupa s imigracijom. U Španjolskoj je propao pokušaj da se izbori predstave kao plebiscit o premijeru Pedru Sánchezu – njegova Socijalistička stranka gotovo se izjednačila s Narodnom strankom desnog centra potkopavajući pokušaje konzervativaca da iskoriste rezultate za rušenje njegove manjinske koalicijske vlade.

Continue Reading

Vijesti

Vratiti drevni, biblijski stav o spašavanju duša

Published

on

Kada se razmatraju biblijski zapisi novozavjetnih autora pojavljuje se kristalno jasna slika rane Crkve glede njenog odnosa prema ovom svijetu. Ta jasnoća danas najčešće nedostaje, a mnogi biblijski tekstovi koji tu jasnoću naglašavaju čak i nerviraju mnoge moderne čitatelje.

Ipak, biblijskim autorima nije bilo ništa nejasno u razlici između kraljevstva ovoga svijeta i Kraljevstva Kristovog. Sveti Pavao opisao je djelo Božje koje nas je spasilo od sadašnjega svijeta opakoga (Gal 1, 4). On dalje kaže, Bog nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svog ljubljenog Sina (Kol 1,13). Sveti Pavao je također ispričao kako mu je Gospodin povjerio zadatak govoreći: „Izbavit ću te od naroda i od pogana kojima te šaljem da im otvoriš oči pa se obrate od tame k svjetlosti, od vlasti Sotonine k Bogu te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima.” (Djela 26, 17-18)

Ovdje ne postoji ništa nejasno. Postoji kraljevstvo tame i kraljevstvo svjetla; postoji vladavina Sotone i Kraljevstvo Sina Božjega. Razlike između njih su više nego očite pa se odanost mora dati jednom, a drugo treba odbaciti. Tu nema nikakve nejasnoće, ničeg mutnog.

I drugi biblijski tekstovi nam govore o jasnoj razlici i što trebamo činiti po tom pitanju:

1Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno– požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. (1 Ivan 2, 15-16)

2. Mnogi lažni proroci su izišli u svijet… Oni su od svijeta, zato iz svijeta govore i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, nas sluša, a tko nije od Boga, ne sluša nas. Po tom prepoznajemo Duha istine i duha zablude. (1 Iv 4, 1-7)

3. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. (1 Iv 5, 4)

4. Ljubljeni! Dok sam u svojoj brižljivosti kanio pisati vam o našem zajedničkom spasenju, osjetio sam potrebu da vas pismom potaknem da vojujete za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima. Jer ušuljali se neki, odavna već zapisani za ovaj sud, bezbožnici koji milost Boga našega promeću u razuzdanost i niječu jedinoga gospodara i Gospodina našega Isusa Krista… To su rogoborni nezadovoljnici koji hode putom svojih požuda, usta im zbore naduto, ulaguju se u lice radi dobitka… To su sijači razdora, sjetilnici koji nemaju Duha. A vi, ljubljeni, naziđujte se na presvetoj vjeri svojoj moleći se u Duhu Svetom,… I jedne, svadljivce, karajte, druge spašavajte otimajući ih ognju, trećima se pak smilujte sa strahom, mrzeći i haljinu puti okaljanu. (Jud 1, razni stihovi)

5. Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega. (Jak 4, 4)

Tada je postojala jasna razlika. Postoje dva kraljevstva, dva puta, dvije skupine. Tertium non datur (trećeg puta nema). U Didahe se ta tradicija nastavlja, navodeći u svojim prvim recima: “Postoje dva puta, jedan je put života, a drugi smrti, i velika je razlika između ta dva puta”. (Didahe 1)

Danas mnogi moderni kršćanski čitatelji na “pluralističkom” Zapadu zaziru od ovakve jasnoće. Mi u post-nominalističkom, post-Kartezijskom i post-Kantovskom zapadu ne volimo biti previše sigurni u bilo što. Uostalom, biti siguran u nešto može i zahtijevati nešto od nas.

Naša prenaglašena tolerancija je vjerojatno samo primjer lijenosti. Mi se protivimo istini više iz straha i lijenosti nego zbog neke vrline. Potraga za istinom je previše problematična, a kada bi je našli, ona bi mogla zahtijevati od nas da preispitamo brojne grešne pojmove i dijela. Dakle, čak i većina kršćana je usvojila mlaku i zamućenu vjeru koja se previše uljuljala u život svijeta na koji su nas apostoli upozoravali.

Doista, mnogi u Crkvi, zaraženi duhom svijeta, pitaju se kako su apostoli i rani kršćani mogli biti tako “sigurni” u ono što su vjerovali i učili. Jesu li bili arogantni? Ne, upravo suprotno. Za njih vjera je nešto što im je objavio Bog. I jednom kada je vjera otkrivena, bez obzira na izazove koje donosi današnji svijet i moralni život, dužni smo je ponizno prihvatiti i naviještati; predati je dalje netaknutu. Bogu se treba pokoriti. Izvor jasnoće apostola leži u poniznom poštivanju onoga što je Bog objavio, a ne u oholosti svog razmišljanja.

U našim modernim, ali lažnim pojmovima tolerancije, pluralizma i relativizma leži onaj ljudski ponos po kojem se nismo dužni pokoriti nekoj objavljenoj istini, nego imamo svako pravo izmisliti svoju vlastitu istinu, naše vlastite religije, čak i naše vlastite bogove. Ali to nije poniznost, to je oholost.

Pitanje “Tko zapravo može reći što je istina?” možda zvuči ponizno. Ali, radi se o oholosti jer nije pravo pitanje, nego retoričko pitanje. To je čak i pogrešno retoričko pitanje jer za bilo kojeg pravog kršćana postoji odgovor: “Na Bogu je da kaže što je istina, što je pravo a što krivo.” On to govori kroz stvaranje, prirodne zakone, u objavi Svetog pisma i u nauku Crkve. I mi smo dužni to ponizno prihvatiti i navijestiti samouvjereno i hrabro. No, povjerenje i odvažnost dolaze od Boga, a ne od nas samih.

Danas su brojni u Crkvi odlutali od biblijske poruke i biblijskog svjetonazora. Prvi kršćani su mogli promatrati situaciju s olakšanjem. Razlike između svijeta i Kraljevstva su bile ogromne i jasne. Djelo Crkve je također bila jasno: dovesti ljude iz kraljevstva tame u Kraljevstvo Svjetla, po Božjoj milosti.

Ipak, danas mnogima nedostaje taj osjećaj pravilnog razlučivanja i više se traži model sukladnosti, ugodnosti i laganog suživota. Vjera, za mnoge, ne predstavlja neki očiti kontrast sa svijetom. Crkva danas često dijeli ugodne, afirmativne ili utješne misli; Crkva funkcionira više kao nevladina organizacija za raspodjelu tjelesnih djela milosrđa, umjesto da stvarno zove ljude na pokajanje i izbavlja ih iz kraljevstva tame.

Možda je izgovor u činjenici da je kultura na Zapadu postigla neku razinu judeo-kršćanske etike. Crkve su nekada bile pune, a postojala je suglasnost oko mnogih (ne svih) osnovnih moralnih pitanja. No, takva vremena, ako su ikada stvarno postojala, su nestala i sada nema sumnje da Crkva mora ponovno prihvatiti svoje prvotno poslanje.

Nužno je povratiti stari, biblijski stav o spašavanju duša iz kraljevstva tame koje se nalazi pod vlašću kneza ovoga svijeta, te ih dovesti, po Božjoj milosti, u Kraljevstvo Svjetla, kojim vlada Isus Krist.

Mutna neodređenost ne može biti naš stav. Vedra trezvenost i radost Kraljevstva Božjega; ponizno pokoravanje cjelokupnom Božjem naumu, i jasan poziv na pokajanje su naša baština, i naša dužnost: “Obratite se i vjerujte evanđelju! Približilo se kraljevstvo Božje!

izvor: NCRegister | Quo Vadis Ecclesia | Croativ.net

Continue Reading

Vijesti

Vučićev Mein Kampf iz 2024…

Published

on

Srbijanski političar blizak četničkom vovodi Vojislavu Šešelju kaže da mu je Šešelj rekao još prije 30 godina: “Taj mali guta sve što se da iskoristiti iz propagande njemačkog Reicha, kupuje knjige Gebbelsa, kupuje Mein Kampf, kupuje…”

Kako je danas taj mali proučio svoje ‘velike’ učitelje i primjenio znanje pogledajte ovdje…

Hitler 1934.: “Ovaj svenjemački parlament je odraz našeg jedinstva!”
Vučić 2024: “Ovaj svesrpski sabor je odraz našeg jedinstva!”
Hitler: “Njemački interesi su ugroženi!*
Vučić: Ugroženi su srpski interesi!
Hitler: “Svi Nijemci moraju biti ujedinjeni”
Vučić: Svi Srbi moraju biti jedinstveni
Hitler: “Izgradit ćemo najveći nacionalni stadion!”
Vučić: Izgradit ćemo najveći nacionalni stadion!
Hitler: Čvrsto ćemo braniti njemačke interese!”
Vučić: Čvrsto ćemo braniti srpske interese!
Hitler: “Njemački narod predstavlja jedinstvenu cjelinu!”
Vučić: Srpski narod je jedinstvena cjelina!

Main Kampf: “Njemački narod predstavlja jedinstvenu cjelinu!”

Današnja deklaracija “Skupštine Srbije”: “Srpski narod je jedinstvena cjelina!”

s Neta…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved