Ne malo puta vidio sam negodovanje kod izvjesnih kršćana zbog kritika sličnih mojima prema osobama sa autoritetom u Crkvi. S tih pozicija uglavnom mi je bilo rečeno: „Tko si ti da njih kritiziraš?“; ili, kad bi čak priznali da sam u pravu zbog onog o čemu govorim: „Treba se šutjeti, jer je još gore ako narušimo jedinstvo.“

Foto naslovna: Bartolomeo Cavarozzi – opomena sv. Pavla – sv. Petru

Pogledajmo stoga što sama Crkva govori o ispravci osoba sa autoritetom. U tu svrhu, shodno je podsjetiti na dva osnovna teksta u NZ o tom pitanju, i njihovo autoritativno i teološko tumačenje od strane Crkve. Prvi je tekst od samog Gospodina u Evanđelju, i dosta je općenit: „Ako tvoj brat pogriješi protiv tebe, pođi i opomeni ga u četiri oka!… Ako ni njih ne posluša, kaži Crkvi!“ (Mt XVIII, 15-17). Drugi tekst ima preciznu i jasnu primjenu u našem slučaju. Odnosi se na ispravku koju, javno, čini Sv. Pavao čini svom pretpostavljenom, prvom papi, Sv. Petru, u Antiohiji. Naime, Petar je popustio pritisku kršćana židovskog porijekla, i počeo je praviti rezliku između njih i obraćenih pogana: „A kad dođe Kefa u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je bio zavrijedio ukor. Jer prije, dok ne dođoše neki od Jakova, jeo je s poganima; a kad oni dođoše, povukao se i odvajao bojeći se onih koji su bili iz obrezanja. I njegovu pretvaranju priključili su se ostali Židovi, tako da je i Barnaba bio od njih zaveden u isto pretvaranje. A kad vidjeh de ne idu pravo prema istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: ‘Kad ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, zašto siliš pogane, da drže židovske običaje?’“ (Gal 2, 11-14)

[Sveti Petar prima ispravku od Svetog Pavla, Jusepe de Ribera (1591 – 1652)]

Možemo istaći nekoliko ključnih misli na osnovu ove zgode, za koju je sami Bog htio da ostane u Svetom Pismu za svjedočanstvo i pouku. Petrova pogreška ovom prilikom je više pastoralne naravi, makar imala duboku doktrinalnu podlogu. Jer kako će istaći dalje Pavao, „A ipak znamo, da se čovjek ne opravdava djelima zakona, nego samo vjerom u Isusa Krista…“ Kako je prema tome Petrov postupak mogao povući na stranputicu ostale kršćane, posebno židovskog porijekla poput Barnabe – koji je po Pavlovim riječima bio „zaveden“ Petrovim nastupom, Pavao je bio primoran ukoriti Petra – „ja sam mu se u lice usprotivio“ -, i to javno pred svima, i tražiti od njega ispravku, jer nije hodio „prema istini evanđelja“. Ne bi samo ovo tumačenje povijesnog događaja bilo jedino koje nas interesira; Bog je dopustio, kako smo spomenili, da se dogodi nešto ovakvo, upravo za pouku cijeloj Crkvi i to za sva vremena. Zašto bi inače Bog nadahnuo Sv. Pavla da napiše ove retke? Njegove poslanice nisu dnevnik njegovih misijskih putovanja, nego Riječ Božja napisana za pouku do svršetka svijeta.

Razmatrajući o posebno ova dva ključna teksta vezana za bratsku ispravku, crkveni oci i naučitelji poput Sv. Augustina i Tome Akvinskog ostavili su jasne komentare gledi ispravke pretpostavljenih u vjeri. Navodimo nekoliko citata Sv. Tome (iz Suma teologije – Dio II-IIae – Pitanje 33, tekst reduciran samo na bitne postavke):

Bratska ispravka je karitativni čin motiviran ljubavlju prema bližnjemu. U odgovoru na Čl.1: „) Nasuprot ovome: činjenica je da je ispravljanje krivca jedna vrsta djela milosrđa, a biti milosrdan je, kao što smo objasnili, karitativan čin. Stoga je bratsko ispravljanje karitativnost.“

Do te mjere da ako se propusti, pridonosi se lošem djelu. Odgovor na Čl. 2: „ Nasuprot ovome: postoji ono što sveti Augustin piše u knjizi De verbum Domini: Ako zanemariš ispravljanje, postaješ gori od onoga koji je sagriješio. To se ne bi dogodilo da nemarom nije prekršen propis. Bratski ispravak je, dakle, propis.“

Iako, korekcija treba biti kresposno izvršena. Udgovor u istom Članku:

…

„Djela vrline, s druge strane, ne smiju se činiti bilo kako, već u skladu s odgovarajućim okolnostima potrebnim da bi djelo bilo kreposno, odnosno moraju se činiti gdje, kada i na pravi način…

Zato i Filozof (Aristotel) piše u II etici. da malo odstupanje od čestitog sredstva ne narušava vrlinu; ali ako je previše, ne može se više uzimati za čestit čin. Stoga, ispravka je naložena za bratsku korekciju, i prema tome potpada pod propis u onoj mjeri u kojoj je potrebno za tu svrhu; Ali to ne znači da se krivci moraju ispraviti bilo gdje i bilo kada.“

Nisu samo osobe sa autoritetom u Crkvi zadužene za bratsku korekciju:

„Čl. 3: Jesu li samo prelati zaduženi za bratske korekcije?

…

Protiv toga: postoji sljedeće svjedočanstvo: I svećenici i svi drugi vjernici moraju dobro paziti na one koji propadaju, kako bi se, uz dužni ukor, ili popravili za svoje grijehe, ili, ako ostanu nepopravljivi, bili odvojeni od Crkve.“

Odgovor na objekcije u istom Članku, korekcija spada u prvom redu – ali ne isključivo – na autoritativne osobe:

„1. Također u bratskom ispravljanju, koje se tiče svih, prelati imaju veću odgovornost, kako piše sveti Augustin u I De civ. Dei. U stvari, baš kao što se tjelesne dobrobiti trebaju dati više onima čija se skrb preuzima na svjetovnoj razini, duhovna dobra, poput bratskog ispravljanja, poučavanja i tako dalje, trebaju biti osigurana s prioritetom onima koji su povjereni našoj skrbi. Sveti Jeronim ne želi, dakle, reći da se zapovijed bratskoga popravljanja tiče samo svećenika, nego da se njih tiče na poseban način.“

Na pitanje može li vjerski podložna osoba ispraviti pretpostavljenog, Sv. Toma uz crkvenu tradiciju odgovara potvrdno: „Članak 4: Je li netko dužan ispravljati svog pretpostavljenog?

…

Protiv toga: postoji svjedočanstvo svetog Augustina u Pravilu: Ne sažalijevajte se samo nad sobom, nego i s njim, koji je u većoj opasnosti što viši položaj zauzima. Ali bratsko ispravljanje djelo je milosrđa. Stoga se i nadređeni moraju ispraviti.“

Akvinac nije mogao prijeći preko tako bitnog incidenta u Antiohiji, od kojeg ostavlja pouku punu pronicljive jednostavnosti i dubine(na objekciju 2 Članka 4:) “Prijekor javno i u lice (Gal 2,11) nadilazi umjerenost bratskog ispravljanja. A sveti Pavao ne bi tako korio svetoga Petra da mu nije na neki način bio ravan u obrani vjere. Ali skriveno i strogo upozorenje može učiniti i netko tko nije jednak. Stoga, pišući Kološanima 4,17, sveti Pavao traži da se prekori poglavara ovim riječima: Reci Arhipu: izvrši svoju službu. Valja ipak uzeti u obzir da u slučaju da prijeti opasnost za vjeru, poglavari trebaju biti ukoreni čak i javno od svojih podanika. Zato ga je sveti Pavao, kao podanik svetoga Petra, javno korio zbog neposredne opasnosti od sablazni u vjeri. I kako kaže Glosa svetog Augustina: sam je Petar starijima dao primjer da, u slučaju skretanja s pravog puta, ne prezru biti korigirani čak i od nižih.”

Prema izloženom, jasna je tradicija Crkve gledi ispravke čak i osoba sa autoritetom u Crkvi, počevši od pape pa na niže. Sam Gospodin ukazuje na bratsku ispravku, Sveti Petar i Sveti Pavao potvrđuju je riječju i djelom. Taj poklad ostavljen nam je u Svetom Pismu za sva vremena i pouku. Do te mjere da i u povijesti Crkve imamo značajnih primjera koji potvrđuju isto. U tom smislu, navesti ćemo slučaj vezan za Papu Ivana XXII početkom XIV stoljeća. Bio je papa u vrlo teškom vremenu (1316 – 1334), kad su zbog anarhije u Rimu pape počevši od Klementa V našli utočište u Avignonu u Francuskoj, gdje će ostati 68 godina, dakle skoro sedamdeset, zbog čega se ovaj period nazvao u kršćanskoj tradiciji „drugo babilonsko izgnanstvo“. No, nije problem što je bio u Avingnonu, kao njegov prethodnik i pet papa iza njega, nego zbog teološke kontroverzije blaženog viđenja svetaca nakon smrti. Naime, u tri propovijedi (bio je ostavio i na pismeno svoje teološko razmišljanje o ovoj temi) pred kraj života tumačio je – makar ne autoritativno – da sveci nakon smrti ne će moći imati blaženu viziju Boga, nego tek iza Posljednjeg Suda. Suprotno od stalnog vjerovanja u Crkvi, makar takvo vjerovanje nije bilo još uvijek proglašeno dogmom. Ali je bilo dovoljno govoriti drugačije makar ne i autoritativno o vjerovanju općenito prihvaćenom u Crkvi, da su najeminentniji teolozi onog vremena bili primorani ustati protiv takvog skandala, i uz suradnju uglednih biskupa i kardinala doslovno primorali Ivana XXII na rektifikaciju, što je i učinio pred samo smrt u poznoj dobi od 90 godina. Da se ne bi moglo ponoviti nešto slično, njegov nasljednik je odmah proglasio blaženo viđenje svetih nakon smrti kao dogmu.

Ovaj slučaj (zadržavamo se zbog kratkoće teksta na ovom nužnom primjeru) ostao je kao putokaz i svjedočanstvo za sva vremena u Crkvi: nije papa iznad Boga i ne može dirati u poklad vjere, koju je Bog dao, a Crkva – s papom na čelu – mora sačuvati.

[Kardinali Walter Brandmüller i Raymond Burke]

Posvetimo se sada malo današnjem momentu. Prije šest godina – 19 rujna 2016 – četiri kardinala, Raymond Burke, Joachim Meisner, Carlo Caffarra i Walter Brandmuller uputili su kako su javno izjavili “otvoreno pitanje – službeno “Dubia” – Papi Franji” u vezi teških moralnih i doktrinalnih pitanja sadržanih u Apostolskoj Pobudnici Amoris laetitia, objavljene pola godine ranije. Pobudnica je naime dopuštala (VIII poglavlje, komentar 351) razdvojenim kršćanima i ponovno vezanim s trećom osobom primiti sv. pričest, makar bili u “objektivnoj grešnoj situaciji”. Jer je moguće, kaže se, da u nekim slučajevima ne budu “subjektivno krivi” i da mogu živjeti  “u milosti”. Biti u objektivnoj grešnoj situaciji – nije riječ o lakim stvarima – i u stanju milosti je proturječno. Nikad nije bilo moguće u Crkvi čuti takav nauk, što je i logično. Tijelo Kristovo je za članove Mističnog Tijela Kristova – što je Crkva – koji su u stanju milosti. Kod „pravoslavnih“, na primjer kod Bugara, to može. U posebnim slučajevima može njihov vladika ili episkop dopustiti čak i četvrtu bračnu vezu i nema problema. Kod Srba je malo manje, u posebnim slučajevima do treće bračne veze. Kažu da je to u „pravoslavlju“ zbog tkzv. „ekonomije spasenja“. Ali ni u Evanđelju nemaš toga, ni u kršćanskoj tradiciji ni kod kršćana, ni prema tome u katoličkoj Crkvi. (Postoji nažalost velika stranputica posebno u dosta biskupija po zapadu gledi poništenja braka u toliko i toliko slučajeva, makar se radilo o drugom problemu.) Ali vratimo se na temu: ono što su četvorica kardinala – manje od godinu nakon toga dvoje od njih je umrlo, Meisner i Caffarra – službeno priložili bilo je najmanje što se moglo učiniti. I koji je bio odgovor? Odgovor je bio preko drugih kanala da se pobudnica ne dovodi u pitanje, i četvorica kardinala, nakon toga dvoje preostalih, nikad nisu bili primljeni na osobni dijalog u svih ovih sedam godina. Ali poslije govorimo o veličini dijaloga sa svima, sve je to lijepo i ugodno za uši.

Drugi primjer. Na Obali Slonovače (kako malo čujemo o toj državi, mislimo da je mala, ali je kao Rumunjska i Bugarska skupa, gdje živi oko 28 milijuna stanovnika) živi jedan svećenik, Jesusmary Missigbètò, koji je pripadao Opus Dei i koji prije par godina odluči javno “upozoriti Papu Franju da se mora ispričati za pogrešni nauk o homoseksualnosti”. Naime, kad je Vlč Jesusmary u listopadu 2020 vidio dokumentarni film Evgeny Afineevskya “Francesco” u kojem je rečeno (odnoseći se na jednospolna udruženja): “Ono što trebamo načiniti jest zakon koegzistencije; postoje prava koja trebaju imati legalno pokriće. Ja sam to podržao.”, shvatio je da mora javno opovrći takve stavove; štoviše, tražiti ispravku za iste, što je i učinio. Ne samo po spomenutom pitanju, nego i drugima jer se radilo o podržavanju “etike situacije” nasuprot tradicionalnoj katoličkoj moralnoj nauci, što je Vlč. kao doktor filozofije i teologije jasno uočio. “Od 2016.”, nastavio je, “s objavljivanjem apostolske pobudnice Amoris Laetitia, nekoliko katoličkih moralnih stručnjaka (osobito njemački filozof Robert Spaemann i engleski teolog Aidan Nichols, OP) upozorili su da izgleda da pontifikat pape Franje otvara vrata tradicionalnog katoličkog morala izvjesnoj etici situacije.”

No, danas nije očito dopušteno nešto ovakvo. Vlč. Jesusmary je suspendiran od svog prelata kao svećenik Opus Dei prije dvije godine. Prema tome ne može više reći misu, niti ispovijedati, niti živjeti u kući koja pripada Opus Dei. Rekli su mu da postoji samo mogućnost “apelacije na Papu”, što je i učinio, ali opet tražeći isto: nijekanje pogrešnog nauka. Njegova apelacija ostala je bez odgovora. Vlč. živi ponovno sa svojim roditeljima, inače skromna obitelj s devetero djece.  U zadnjoj apelaciji podsjetio je na slučaj kad je Sv Katarina Sienska rekla Papi Grguru XI: “podnesite ostavku ako niste u stanju izvršiti vaše dužnosti”. I papa ju je poslušao, vratio se u Rim upravo sa Sv. Katarinom unatoč tome što je još uvijek situacija u Rimu i inače na Apeninskom poluotoku bila dosta teška, u prvom redu zbog političkih prilika i posljedične anarhije.

[Povratak pape Grgura XI u Rim, (Giorgio Vasari, 1572-1573, Palazzi Vaticani, Sala Regia). Slika je prava katekeza: Katarina Sienska u centru scene potiče papu na svoje mjesto u Rim, putujući zajedno. Papa daje odobrenje proročkom poticaju i blagoslov vjernicima. Sv Petar i Pavao, apostolski stupovi, obrazlažu smisao povratka: Petar s ključevima pokazuje pravac prema Rimu; tu ti je mjesto. Sv Pavao pokazuje prstom u Božje veličanstvo: njemu služiš, njegov si Vikar.]

Što reći danas? Napravili su Napoleona od pape. Fanatična agresivnost ponajviše od onih koji su skoro svakodnevno na misi prema bilo kome koji se usudi izraziti negodovanje prema onom što svatko može vidjeti što se događa na Svetoj Stolici. Da se razumijemo: papa može biti – privatno – najveći grešnik na svijetu, ali ne smije reći jedno zrnce protiv vjere, čak ni dovesti u sumnju članke vjere i kršćanske običaje. Može napraviti političke greške u upravljanju Crkvom, posebno u odnosu sa drugim državama. Napr., može nam se ne sviđati što je Pio XI prodao Papinsku državu – već od velikog antikršćana Gariabaldija van papinske kontrole, i ostavio samo Vatikan u svojoj civilnoj vlasti – Mussoliniju, ali to ne ide protiv vjere. Ali ne može stati zvanično iza jedne pobudnice koja ide protiv bračnog morala. Ne može dopustiti da idol Pachamama uđe u Baziliku Svetog Petra. Ne može službeno ostaviti – kao što je objavljeno – u Acta Apostolicae Sedis da Bog pozitivno hoće druge religije osim Religije svoga Ljubljenog Jedinorođenog Sina. Problem istina doseže i do Drugog Vatikanskog Sabora, ali sa navedenim imamo dosta za razmatranje. Ne bi smio drugim riječima ni u avionu govoriti bilo što pred novinarima, a kamoli službeno. Dozovimo u pamet opet što se dogodilo sa Ivanom XXII. Nije ni pitanje cjepiva bez doktrinalne težine. Prvo se govorilo o cjepljenju protiv covida kao solidarnost, onda ljubavi prema drugima, i na koncu kao moralnoj obavezi. Tj., i prevedeno: griješiš ako se ne cjepiš. Biskup Daniel Fernández Torres of Arecibo, Puerto Rico, sa samo 57 godina je smjenjen kao biskup jer se, prema njegovim riječima, budući da nije primio nikavko objašnjenje, usprotivio obveznom cjepljenju.  Tko će to ponoviti svima onima koji su umrli i teško obolili nakon cjepljenja? Zašto se ušutkavalo unutar Crkve one koji su se protivili cjepljenju, zbog tolikih razloga koji su ipak i u svoje vrijeme bili poznati, počevši od porijekla cjepiva? Da, postoji moralna odgovornost zbog savjeta na cjepljenje. I tu se, sa Svete Stolice, išlo uz ruku svjetskoj politici. Kršćani koji su se protivili tome bili su smatrani nekom vrstom heretika ili skoro luđaka. Podsjetite se, zar nije tako bilo prije samo par godina?

No, dosta je razloga. Vjera je iznad razuma, osvjetljava i olakšava razumu otkriti istinu, ali ne može ići protiv razuma. Ne možeš mi u ime vjere reći da su dva više dva pet; da je dio veći od cjeline, da se jedna tvrdnja slaže sa istinom i laži u isto vrijeme. Vjera ne može biti nerazumna. U protivnom stavljaš sebe na mjesto Napoleona ili fanatika.

Sa svoje strane ne  ostaje mi drugo do ponoviti riječi Sv. Petra i Ivana židovskim prvacima (Dj. 4, 19): „Je li pravo pred Bogom da više slušamo vas, negoli Boga? Sudite! Jer ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.“

Milenko Bernadić, dopisnik za Croativ iz Španjolske

Poveznice:

Cruxnow.com, Festival del Medioevo, Vaticannews, ncregister.com, Lifesitenews, Vatican.va

Burke: Cardinal Caffarra “Personally Delivered” Dubia Letter to Papal Residence