Vijesti
Bruno Pavić: Sramotni slučaj Dalibora Matanića
Slučaj Dalibora Matanića čija nedjela su izašla u javnost, a prilikom čega je razotkriven kao zlostavljač žena, može se secirati iz različitih aspekata.
Profesija redatelja sa sobom nosi jedan položaj ili bolje rečeno poziciju unutar koje on nije samo neka vrsta nadređenog cijeloj filmskoj ekipi, već je on i autor projekta. Cijela ekipa s kojom radi i cijeli sustav podređeni su njemu, te on kao umjetnik na kraju ubire i najviše od samog projekta – u materijalnom ili nematerijalnom smislu.
U prvom redu tu je prestiž, a treba također napomenuti kako su filmovi vrlo skupi projekti. Ako se netko bavi ovom profesijom na visokoj razini, njegov ego zasigurno dolazi u iskušenje. Ovisno o tome kakav je tko čovjek – karakterno, odgojno ili duhovno, ovisit će i njegova komunikacija s ljudima s kojima radi. Komunikacija može biti takva da se kroz nju ispoljava jednostavnost, poštovanje i zahvalnost za kreativni doprinos člana ekipe njegovom autorskom projektu, a s druge strane u komunikaciji i odnosima se mogu manifestirati – narcisoidnost, agresivnost, potreba za zapovijedanjem, mobingom ili puno gorim stvarima kojima svjedočimo. Tu čak ne treba raditi prevelike razlike između zanimanja redatelja, šefa u nekoj firmi, osobe na odgovornom položaju ili situacije u kojoj netko iz perspektive materijalne moći u bilo kojem drugom kontekstu gura svoje patologije nad slabijima – u ovom slučaju govorimo o ženama.
Pozicija moći u kojoj se gotovo dva desetljeća nalazio Matanić zapravo nadilazi prosječnog hrvatskog redatelja. Za njega se znalo govoriti kako je jedini redatelj koji u Hrvatskoj može živjeti od režije, radio je kontinuirano na visokobudžetnim komercijalnim projektima – filmovima, serijama i namjenskim projektima, a kao takav postao je svojevrsna institucija. Za neke projekte je sam pisao scenarije, neke druge projekte je samo režirao, no Matanić je bio neka vrsta garancije potencijalnog komercijalnog uspjeha projekta uz primjesu umjetničkog štiha. Imao je talent za pretočiti neke popularne “lijeve“ ideje u kreativni proizvod i ovdje velikim dijelom leži razlog njegove omiljenosti i popularnosti ako govorimo o Hrvatskom javnom, društvenom i medijskom prostoru.
Matanić je bio daleko od vrhunskog redatelja, ako ga iz perspektive autorskog rukopisa usporedimo s njegovim kolegama iz Europe i svijeta, no njegovi filmovi su bili prikazivani na jakim međunarodnim festivalima, a na koncu je ovjenčan i nagradom u Cannesu, stoga zbog ovog slučaja njegov rad ne treba omalovažiti u strukovnom smislu, ali treba dodati kako je hrvatska filmska scena zasigurno imala i drugih kvalitetnih redatelja, animatora i dokumentarista koji su također imali što za reći i koji su mogli javno komentirati našu društvenu zbilju.
Matanićevi projekti također su bili, koliko je to u maloj i siromašnoj Hrvatskoj moguće, svojevrsni izvor prihoda, egzistencije, pa čak i karijerne prilike za mnoge strukovnjake unutar filmske industrije. Otuda vjerojatno dolazi ta njegova “moć“ i uvjerenje, da je on “mogao“ na određen način komunicirati i postavljati se prema ljudima. Ovdje treba naglasiti kako Matanićevi suradnici ne svjedoče o njegovoj lošoj ili agresivnoj komunikaciji na filmskom setu, upravo suprotno, tako da se ovdje cijelo vrijeme zapravo radilo o “prikrivenoj“ komunikaciji sa ženama, ne samo s njegovim profesionalnim suradnicama, nego kako u zadnje vrijeme slušamo i šire.
Izuzev njegovih pratitelja na društvenim mrežama koji su mu dali podršku nakon njegove objave pod naslovom “Kajem se“, može se zaključiti kako je kulturna scena službeno jednoglasna u osudi njegovih čina, a sve više se od strane pojedinaca zahtijevaju i konkretnije sankcije. Treba svakako istaknuti reakciju HAVC-a i Društva hrvatskih filmskih redatelja za koje se očekuje da će ga isključiti iz članstva. Mnogo je kritika na Matanićev izraz kajanja zbog tog što je to objavio tek nakon saznanja da sve ide u javnost. Možemo reći da su te kritike opravdane, jer ako ćemo gledati u najradikalnijem smislu – iskreni izraz kajanja vjerojatno bi bilo samoinicijativno priznanje i traženje oprosta od žrtava.
S obzirom na to da su hrvatska kulturna i medijska mainstream scena dominantno lijevog svjetonazora, tim veći su bili šok i nevjerica nakon saznanja kako je Matanić, koji je baš nedavno u Gloriji proglašen za borca protiv nasilja nad ženama, razotkriven kao onaj koji to isto nasilje čini već jako dugo vremena. Ispada da je uzoran obiteljski čovjek, uspješni redatelj i borac protiv svih mogućih nepravdi i hrvatskog šovinizma cijelo vrijeme vodio dvostruki život, iako je mnogo ljudi, a navodno i medija znalo za njegova ponašanja. Iz Matanićevog “Kajanja“ i nekih medijskih objava, moglo bi se zaključiti da su za njegovo ponašanje krivi droga i alkohol, no nitko ne preispituje neke druge možebitne patologije koje se nalaze unutar Dalibora – otkuda one dolaze i kako izliječiti njih. To je kao da kažemo da alkoholizam uzrokuje, npr. pedofilske sklonosti i ponašanja.
Kada već spominjemo medije i reakcije, jasno je da bi neka osoba iz kulture deklarirana kao “desničar“ prošla s puno oštrijim osudama i reakcijama, javili bi se i političari (kao što se u tren oka javila Vesna Pusić nakon svastike na Poljudu), radile bi se press konferencije, oglasio bi se vjerojatno i premijer, priča bi se proširila i do desnih političkih stranaka (kao u slučaju pucnjave na Markovom trgu), molitelja krunice i hrvatskog šovinizma. Određeni pojedinci i skupine konačno bi pronašli metu za realiziranje svojih programa. Javila bi se vjerojatno i udruga (ili što je već) GREVIO sa zaključkom da se u Hrvatskoj ne provodi Istanbulska konvencija jer se pred očima ljudi godinama događa zlostavljanje žena. Znakovito je da pojedinci, organizacije i osobe koje se inače javljaju za upravo ovakve stvari, sada o slučaju Matanića šute ili se javljaju s neobičnim zakašnjenjem. Vjerojatno zbog toga što ga duboko respektiraju i još uvijek ne mogu doći k sebi. Za ove fenomene reagiranja, nereagiranja ili mlakog reagiranja ne treba tražiti racionalna objašnjenja, jer su pristranost i korumpirano stanje duha svojstveni čovjeku bez obzira na njegov svjetonazor.
Kada govorimo o kolegama redateljima, najglasnije je do sada istupio Arsen Ostojić koji je izjavio kako je Matanić kao umjetnički savjetnik u HAVC-u dodjeljivao sredstva za hrvatske filmove, a cijelo to vrijeme bio je narkoman i alkoholičar. Ako je tada netko iz HAVC-a i znao za Matanićeve poroke, to je isključivo krivnja tog pojedinca, no to je danas nemoguće dokazati. Kulturni sustavi za financiranje umjetničkih projekata u Hrvatskoj inače funkcioniraju na dva načina: ili o njima odlučuju izravno političari/birokrati ili u vijećima sjede ljudi iz struke. U HAVC-u je uhodan sustav u kojem se u umjetničkim savjetima i vijećima koje odobravaju sredstva za filmove nalaze aktivni redatelji i u tom smislu nije neobično što je Matanić nekada bio u poziciji odlučivanja, kao jedan od najistaknutijih hrvatskih redatelja. To ima svoje određene prednosti, ako se razmišlja na način da na pozicijama odlučivanja moraju biti ljudi iz struke. Naravno da u tim okolnostima uvijek ima i nezadovoljnih – redatelja koji smatraju da su nepravedno uskraćeni za sredstva, pa usmjeravaju oštricu prema kolegi koji sjedi u vijeću itd. Što se općenito tiče financiranja kulturnih projekata bilo koje vrste iz državnog proračuna, osobno zauzimam stav kako je bolje imati sustav u kojem se ne dovodimo u situaciju u kojoj kolega kolegi odobrava ili ne odobrava projekt, jer tu uvijek ima prostora za pristranost, pogodovanja, i stvaranje nepotrebnog – rekao bih nezdravog rivaliteta među samim umjetnicima. Zato i imamo situaciju u kojoj se kontekstu ovog skandala Matanića između ostalog proziva i zbog toga što je prije nekoliko godina kao član vijeća HAVC-a odlučio o dodjeli sredstava za film produkcijskoj kući s kojom je surađivao. Hrvatska je mala zemlja i filmom se ne bavi puno ljudi, stoga je određene suradnje ponekad nemoguće izbjeći, ali upravo u ovakvim situacijama kao što je ovaj skandal takve stvari dobro dođu (na naplatu) kao dodatna “prljavština“ koju je lako izvući, ali o kojoj se prije također nije javno govorilo.
Dakle, najzdravija klima bila bi ona u kojoj bi u vijećima za dodjelu državnih sredstava za umjetničke projekte bilo koje vrste sjedilo što manje aktivnih umjetnika, eventualno jedan stariji umjetnik u sklopu tročlanog žirija/vijeća.
Na kraju bih se dotaknuo i pitanja – zašto su Matanićeve žrtve šutjele? Iz nedavne objave jedne scenaristice kojoj je Matanić otkazao suradnju jer nije pristala na njegovu seksualnu “igru“, može se zaključiti da takve stvari znaju biti slične mobingu, tj. jako teško dokazive, a ponekad i za samu žrtvu naizgled dvojbene. Ako je osoba previše moćna u odnosu na žrtvu, tada ona ima više aduta, suradnika, “prijatelja“ i podržavatelja. Ne treba isključiti i element manipulativnosti. Ta osoba zapravo postaje “sustav“ i radi to što radi s uvjerenjem da joj nitko ništa ne može. Nerijetko ima i moć ucjenjivanja – emotivnog ili materijalnog. Zbog mnogostrukih faktora i okolnosti, žrtve ovakvih i srodnih situacija nikada ne treba osuđivati zbog šutnje, nego im čestitati na hrabrosti, jer su ipak našle način i trenutak da progovore.
Koje su pak opcije za samog Dalibora Matanića u budućnosti? Naravno, riješiti i izliječiti što god je potrebno, tražiti iskreno oproštenje od svake žrtve i eventualno izdržati određenu kaznu ako situacija ode u tom smjeru. Što se tiče umjetnosti, njemu su otkazane sve poslovne suradnje, no ako je istinski umjetnik uvijek će naći načina i alata da stvara. Ne želeći omalovažiti ničiju patnju, želim kazati – za Matanića također može postajati put ka oprostu, preobraženju i novom životu.
Bruno Pavić/Croativ.net
Vijesti
U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM
U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.
U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.
Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.
Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.
Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.
foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH
Vijesti
Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama
Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.
Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!
Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?
Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.
Što je zavist i zašto je destruktivna?
Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.
Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.
Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:
1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE
Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.
2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST
Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.
3. SLAVI USPJEH DRUGIH
Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.
4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”
Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.
5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT
Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.
Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.
Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside
Vijesti
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!
Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo
slika: Gospa od La Salette.
Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…
Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).
To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.
No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.
Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…
Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.
Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.
Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.
Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…
Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.
A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:
Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.
Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.
Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!
Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.
Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.
Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.
-
Vijesti1 tjedan ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti4 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti4 tjedna ago
DANAS Prvi put misa zadušnica za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti3 tjedna ago
Kad zakon postane teror, otpor postaje obaveza: Što komunizam ima s pobačajem, Metuzalemom i potopom!