Za većinu kršćana ime Toma Akvinski zauvijek će biti povezano s njegovim najpoznatijim djelom Summa Theologiae. U Summi je Akvinski koristio filozofsko rasuđivanje kako bi obradio i objasnio glavna učenja Katoličke Crkve.

Međutim, Summa je samo jedno od mnogih književnih djela koja je Akvinski ostavio Crkvi. Napisana prije više od 800 godina, njegova djela obuhvaćaju sustavne rasprave, filozofske komentare, liturgijska djela, pisma i propovijedi. Čak i voljene euharistijske himne Tantum Ergo i O Salutaris Hostia, koje se i danas pjevaju, potječu iz njegova pera. Moderni znanstvenici i dalje rade na sastavljanju Editio Leonina, sabranih djela Akvinskog, čije je izdavanje izvorno pokrenuo papa Lav XIII. 1879. godine. Do sada su sastavljena 39 sveska, što predstavlja polovicu ukupnog opusa.

S obzirom na složena pitanja o kojima je Akvinski pisao i golem opseg njegova rada, Thomistički institut posvetio se približavanju njegovih spisa široj publici putem digitalne platforme – dijeleći učenja Akvinskog na način koji može privući pažnju i teologa i običnih ljudi, katolika i nekatolika.

Rezultat je Aquinas 101, serija kratkih i zanimljivih videa utemeljenih na spisima svetog Tome Akvinskog. Thomistic institute je akademski institut Papinske fakultete Dominikanske kuće studija u Washingtonu, DC. Otac Gregory Pine, OP, pomoćni ravnatelj Instituta, rekao je na službenoj stranici organizacije: „U ovom modernom dobu razvili smo Aquinas 101 kako bi bio dostupan svima koji žele produbiti svoju vjeru ili saznati više o brojnim važnim temama koje su relevantne za njihov svakodnevni život kao katolika.“

Kako bi sve lekcije bile pregledno organizirane, Thomistic Institute osnovao je vlastiti YouTube kanal Aquinas 101.

Sveukupno, Aquinas 101 uključuje 19 tečajeva, od kojih svaki obrađuje određeno pitanje, poput „Tko je Bog?“ i „Objašnjava li znanost sve?“ Osoba koja traži odgovore na teška pitanja lako bi mogla doći do Aquinas 101, budući da serija uključuje desetke videa o temama poput sakramenata, stvaranja i evolucije, postojanja Boga, čuda i mnogo više.

Korisnici mogu kreirati personalizirane račune, što im omogućuje da se lako vrate na posljednju lekciju koju su učili. Također mogu pratiti svoj napredak i zaraditi certifikate o postignuću. Svi videi iz Aquinas 101 dostupni su besplatno.

Za više informacija posjetite Aquinas101.com i krenite u istraživanje uma i djela jednog od najistaknutijih i najplodnijih autora kršćanstva.

Izvor

Što se dakle dogodilo između petka i utorka (od 28.veljače do 4. ožujka) drugo nego ovo: Zelenskij se od ponosna Ukrajinca koji se u Bijeloj kući prepire s Trumpom pretvorio u skrušena vazala – piše Zdravko Gavran u Hrvatskom nebu.

slika: Allposter

Očito je shvatio da je Trump jači, što mu je potvrdio i sve ostalo objasnio njegov najveći europski saveznik i pokrovitelj, britanski premijer Starmer. A što je onom inscenacijom i režiranom predstavom u Bijeloj kući uživo prenošenom na televizijama postigao Trump? – To da Zelenskij shvati kako nije više ono što je bio: neformalni zapovjednik gotovo čitavomu ’kolektivnom Zapadu’. Istina je da ga mnogi nisu uvijek, na vrijeme ni dovoljno slušali kada je tražio tenkove, zrakoplove i sve ostalo. No imao je takav status da su ga svi tretirali kao neke vrste vrhovnika. Kud Zelenskij okom, oni skokom! A i stoički su podnosili njegove ukore kada mu u čemu ne bi udovoljili.

Trump mu je sada pokazao kako je vrijeme njegove dominacije, bar što se tiče Amerike, prošlost. Slikovito: Ne može on, i to u Bijeloj kući, biti ravan predsjedniku SAD-a i ondje se s njime inatiti, a u poziciji je prositelja i primatelja američke pomoći! Trump je kao nekoć papa Grgur VII. – a Zelenskij kao kralj Henrik IV., koji se, kao prvo, mora pokoriti Papi i priznati ga za vrhovnika: „poći u Canossu”.

Ukrajinski predsjednik Zelenskij polizao je i ono za što jest i ono za što nije kriv i jučer se u objavi na X-u i u drugim izjavama nastojao nekako umiliti Trumpu nakon one neugodne prepirke – zapravo predstave koju su u Bijeloj kući izrežirali kako bi Zelenskija doveli u situaciju američke nemilosti i srdžbe, i to na najvišoj državnoj razini. E da bi on shvatio tko je – tko.

Zelenskij se dakle u utorak korigirao, posuo se pepelom, potvrdio da želi pregovarati o miru s Rusijom i da to želi „pod vodstvom“ predsjednika Trumpa, kakav god on bio. „Sila zakon mijenja“, stara je narodna poslovica.

Jedna druga slika odnosno usporedba iz europske povijesti ovdje je vrlo prikladna. Po toj povijesnoj analogiji, bila bi riječ o Zelenskijevu „Putu u Canossu [Kanosu]“, odnosno „Poniženju u Canossi“, o činu pokajanja i priznavanja ispravnosti i vrhovništva drugomu koje se obično skraćeno naziva.

Canossa: povijesna analogija s današnjicom

Kada se kaže „Put u Canossu“, u mjesto u Toskani, u današnjoj Italiji, to se odnosi na diplomatsku misiju koju je početkom g. 1077. poduzeo njemački kralj, poslije rimsko-njemački car Henrik IV. (car „Svetoga Rimskog Carstva“) u nastojanju da okonča ozbiljan prijepor s papom Grgurom VII. i da bude opozvano njegovo isključenje iz Crkve.

Bilo je to doba žestokih „borbi za investituru“, u kojima su se papinstvo odnosno crkvena vlast i svjetovni vladari borili za to tko će od njih biti najviša vlast. Veliki, obrazovani i odlučni papa-reformator Grgur VII. inzistirao je na pravu Crkve da ima posljednju riječ u crkvenim stvarima, a ne podvrgnuta njihovoj (samo)volji i njihovu „kadroviranju“ u samoj Crkvi.

Primat Crkve temeljio se na vjerskom učenju po kojemu nasljednici svetoga Petra drže ključeve vječnog života i spasenja za vječnost, dok su svi zemaljski vladari smrtni i prolazni. Crkva je u kršćanskoj Europi imala biti vrhovna duhovna vlast, autoritet. Svjetovni vladari moraju to priznavati, a ne narušavati papinske ovlasti tako što će postavljati biskupe. Papinstvo i crkveni sabori (osim sabora u Wormsu) inzistirali su naime na tomu da ne mogu laici, dobivajući za to od pretendenata financijske i druge protuusluge, određivati – po volji svjetovnih vladara i drugih moćnih svjetovnjaka – koji će svećenici biti postavljani za biskupe (tzv. simonija), nego da to mora biti ovlast isključivo pape odnosno crkvene, duhovne vlasti.

Henrik se toj papinskoj ambiciji usprotivio: u siječnju 1076. na koncilu u Wormsu isposlovao je da se donese odluka kojom se svrgava tadašnjeg papu Grgura VII. Stoga ga je ovaj u veljači te godine ekskomunicirao, izopćio iz Crkve kao zajednice koja omogućuje spašenje za vječnost i prestao ga priznavati za vladara. To je imalo i svoje opipljive posljedice, budući da je Crkva bila moćna ustanova s vojskom odanih klerika, a i mnogi vladari bili su odani i poslušni Papi. Tako su se i protiv Henrika IV. okrenuli ne samo njemački svećenici, nego i vodeći njemački feudalci – koji su u feudalizmu povremeno imali spram kralju ili caru mnogo veću moć nego što ju imaju današnji, demokratski „feudalci“ odnosno velmože. Kralj je bio kralj, car je bio car, ali bi se feudalci urotili da ga pritisnu ili svrgnu ako bi se previše razišao s njihovom voljom i očekivanjima. Tako su i tada njemački feudalci, na svojoj skupštini u Oppenheimu 16. listopada 1076., donijeli odluku da Henrika više ne će smatrati njemačkim kraljem ako papinska ekskomunikacija ostane na snazi.

Grgur je dodatni pritisak učinio objavivši da će, ako se Henrik ne pokaje u roku od jedne godine nakon izopćenja, ono postati stalno i neopozivo. Trasirat će mu put u pakao, gdje će ga čekati đavli i vječne muke.

Henrikova ambicija i procjena trenutka u kojem se mora pokoriti papi Grguru VII.

Henrika su vjerojatno mnogo više mučile ovozemaljske brige, odnosno zadržavanje i jačanje vlastite vlasti. Bog je visoko, a ono što dolazi poslije smrti daleko, zacijelo je mislio, poput mnogih. On je, pravi germanski kolerik, imao veliku ambiciju, koju će poslije i ostvariti: vladat će okrutno, skršit će pobunu njemačkih feudalaca i podvrgnuti njemačke zemlje sebi. Osvojit će i Rim, odande će zatim biti otjeran, ali će se osvetiti i poslati barbarske saveznike i plaćenike, koji će opustošiti Rim. Zbog njegove beskrupuloznosti i bešćutnosti dodijelit će mu naziv „Okrutni“.

Henrik će poslije uspjeti na crkvenom saboru u Rimu g. 1084. – dakle 17 godina nakon što mu se skrušeno poklonio – svrgnuti i iz Crkve izopćiti papu Grgura VII., a za vrhovnika proglasiti protupapu Klementa III. Taj protupapa zatim će Henrika i njegovu ženu Bertu okruniti carskom krunom. Grgur će se uskoro vratiti, ali će zbog ogorčenosti Rimljana kao kolateralnih žrtava njihovih sukoba morati pobjeći i umrijeti u progonstvu.

Kako je sreća promjenjiva, kako su ugled i vlast nestalni! Nepoznati ljetopisac zapisat će ovo nakon što će Henrik IV. umrijeti u 56. godini života, a nakon što je njegov sin dignuo pobunu protiv njega, na čemu je otac pred smrt oprostio i blagoslovio ga: „Kraljevstvo nemira zamijenio si kraljevstvom mira, konačno beskonačnim, zemaljsko nebeskim. Tek sada istinski vladaš, sada nosiš svoj dijadem koji ti Tvoj nasljednik ne otima i na kojemu ti nijedan protivnik ne zavidi.“

No u siječnju 1076. Henrik još nije znao što će se sve poslije dogoditi. Ali je dobro uvidio da bi mogao ostati bez svega, pa i bez glave, ako se u tom trenutku ne pokloni Grguru VII. Koji se u odmjeravanju snaga pokazao kao jači. Zato se odlučio s njime pokornički, skrušeno pomiriti. Morao je, kao sada Zelenskij, pokazati da ima dobru volju, da je spreman priznati drugomu vrhovništvo, poslušati ga. To je učinio tako što je tijekom zime putovao iz njemačkih zemalja preko Alpa da bi dospio do papinske rezidencije. I tako se 25. siječnja zajedno sa svitom, hodajući odjeven u jednostavne redovničke halje i bosonog, pojavio pred vratima zamka Canossa, gdje je Grgur uživao zaštitu Matilde od Toskane. No Papa ga nije odmah primio; srednji vijek znao je što je okajavanje grijeha, što ispaštanje i pokora (zgodno je toga se prisjetiti na Pepelnicu!). Morao je po zimi i bosonog čekati vani, na otvorenomu, da mu se Papa smiluje i pusti ga unutra.

Zelenskij i Trump u korelaciji kao kralj Henrik IV. i papa Grgur VII.

Nakon tri dana čekanja Grgur je naložio da se otvore vrata te je pozvao kralja na misu. Tako je na simboličan način označio da je poništio njegovo izopćenje. Prijepor je time priveden kraju. Ali samo privremeno. No budućnost je ono što nas u ovom trenutku u korelaciji Zelenskij – Trump ne zanima.

Izraz „poći/otići u Canossu“ ušao je u mnoge jezike kao slikovit opis nečijeg poniženja, pokajništva, pokore te prihvaćanja i priznavanja vrhovništva onomu kojemu si to vrhovništvo prethodno zanijekao i osporio. Prvo se moraš pokloniti onomu tko je jači od tebe i o kojemu ovisi tvoja budućnost na ovomu, a možda i na onomu svijetu.

Što se dakle dogodilo između petka i utorka (28. veljače do 4. ožujka) drugo nego ovo: Zelenskij se od ponosna Ukrajinca koji se u Bijeloj kući prepire s Trumpom pretvorio u skrušena vazala. Očito je shvatio da je Trump jači, što mu je potvrdio i sve ostalo objasnio njegov najveći europski saveznik i pokrovitelj, britanski premijer Starmer. A što je onom inscenacijom i režiranom predstavom u Bijeloj kući uživo prenošenom na televizijama postigao Trump? – To da Zelenskij shvati kako nije više ono što je bio: neformalni zapovjednik gotovo čitavomu ’kolektivnom Zapadu’. Istina je da ga mnogi nisu uvijek, na vrijeme ni dovoljno slušali kada je tražio tenkove, zrakoplove i sve ostalo. No imao je takav status da su ga svi tretirali kao neke vrste vrhovnika. Kud Zelenskij okom, oni skokom! A i stoički su podnosili njegove ukore kada mu u čemu ne bi udovoljili. Trump mu je sada pokazao kako je vrijeme njegove dominacije, bar što se tiče Amerike, prošlost. Slikovito: Ne može on, i to u Bijeloj kući, biti ravan predsjedniku SAD-a i ondje se s njime inatiti, a u poziciji je prositelja i primatelja američke pomoći! Trump je kao nekoć papa Grgur VII. – a Zelenskij kao kralj Henrik IV., koji se, kao prvo, mora pokoriti Papi i priznati ga za vrhovnika: „poći Canossu“.

Izvor: hrvatskonebo.org

Posljednjih dana, predsjednik Donald Trump, Elon Musk, senator Rand Paul i neki drugi tražili su reviziju američkih zlatnih rezervi, s posebnim fokusom na zlato u Fort Knoxu. To je savršeno razumljivo s obzirom na to da američke zlatne rezerve — koje su vlasništvo američke riznice, a ne Federalnih rezervi — nisu bile podvrgnute čak ni djelomičnoj reviziji barem četrdeset godina.

Dio razloga za reviziju je otkriti je li bilo zlata ukradeno. Američki kovnicu novca, vladina agencija koja djeluje kao čuvar zlata, već dugi niz godina izvještava da je službena veličina zlatnih rezervi 8.133,46 metričkih tona zlata. Međutim, budući da nije bilo revizije toliko desetljeća, stav kovnice novca u biti je “vjeruj nam, brate.” Vjerovanje federalnim birokratima nikada nije bila posebno mudra politika, i to je razlog zašto postoje trajni zahtjevi za neku vrstu transparentne revizije – donosi Logicno.com.

Ako se ukupna veličina američkih zlatnih rezervi pokaže brojem ispod službenog broja, to će biti samo najnoviji podsjetnik da među ljudima koji vode američku saveznu vladu postoji veliki broj lopova i nesposobnih. Uostalom, ako ima manje zlata nego što je prijavljeno u američkim zlatnim rezervama, vjerojatno je ukradeno u nekom trenutku.

To bi bila prikladna sudbina za zlato američke vlade jer je veliki dio toga zlata u početku ukraden. Kada kažem “ukradeno,” ne mislim čak ni u smislu da je “oporezivanje krađa” i da je SAD kupio zlato koristeći porezne dolare. Istina je da je način na koji je američka riznica stekla veliki dio svoje zlatne hrpe još podmukliji od običnog oporezivanja.

Prije, vjerojatno je većina zlata u Fort Knoxu, kao i zlato američkog režima općenito, zlato ukradeno od običnih Amerikanaca kao dio napora Franklina Roosevelta da okonča zlatni standard i zaplijeni privatne zlatne rezerve u Sjedinjenim Državama. To jest, američke zlatne rezerve su naslijeđe načina na koji je američka vlada odustala od svojih obećanja da će američke dolare otkupiti u zlatu. Umjesto da isplati zlato koje je dugovano nositeljima američkih dolara, američka vlada ga je umjesto toga gomilala. To ukradeno zlato je ono što će revizori brojati ako američka vlada ikada dopusti pošteno računovodstvo zlatnih rezervi riznice.

Odakle je zlato u Fort Knoxu?

U svom članku iz 1994. za The Journal of Economic Education, ekonomist William C. Wood piše da je “depozitorij u Fort Knoxu sada artefakt dana zlatnog standarda.” Zatim dodaje, “Zlato koje se trenutno nalazi u Fort Knoxu došlo je od topljenja zlatnih novčića iz doba depresije, od ugovora o lend-leaseu u Drugom svjetskom ratu i od vladinih operacija pod zlatnim standardom.”

Ta referenca na “zlatne novčiće iz doba depresije” je značajna. Većina tih zlatnih novčića vjerojatno su bili novčići zaplijenjeni od privatnih vlasnika od strane američke vlade nakon Rooseveltove izvršne naredbe 6102 koja je zabranila privatno vlasništvo nad zlatom. Naravno, malo Amerikanaca posjedovalo je zlatne poluge, a zlato koje je bilo u neinstitucionalnim privatnim rukama uglavnom je bilo zlatni novac. Rooseveltov edikt zahtijevao je da privatni građani predaju ovo zlato američkoj vladi u zamjenu za ono što je u biti bilo ispod tržišnih cijena. A što ako ne želite predati svoju imovinu američkoj vladi? Šteta.

Štoviše, privatne banke i središnja banka držale su zlato u obliku novčića za nositelje dolara koji bi, prije zapljene, povremeno predstavljali američke dolare za otkup u zlatu. To je, dijelom, zlato u Fort Knoxu koje Wood klasificira kao zlato držano za “vladine operacije pod zlatnim standardom.” Međutim, nakon 1933., banke nisu trebale držati zlatne novčiće za tu svrhu budući da je Rooseveltov napor da okonča zlatni standard uključivao zabranu bankama da isplaćuju zlato.

Dakle, ti novčići prestali su imati neposrednu tržišnu vrijednost među bankama. Gdje su svi ti zlatni novčići završili? Većina je završila u američkoj riznici nakon što je riznica zaplijenila zlato Federalnih rezervi 1934. godine.

Dokaz za to može se naći u prirodi zlata koje se sada nalazi u Fort Knoxu. Wood dalje objašnjava da zlato tamo nije tip zlata koji se obično nalazi u zlatnim polugama korištenim za međunarodne transakcije: “Zlato koje je rezultat topljenja novčića ima znatno nižu kvalitetu od ‘finog’ ili ‘dobrog isporučnog’ zlata koje se obično koristi u međunarodnoj trgovini. Većina zlata u Fort Knoxu je zlato niže kvalitete od novčića.”

Naslijeđe krađe zlata američkog režima nije ograničeno na novčiće koji su slučajno bili u privatnim rukama 1933. godine. Veliki dio zlata koji se danas nalazi u američkim zlatnim rezervama je zlato koje bi bilo isplaćeno privatnom sektoru da američka vlada nije odustala od svojih obećanja da će ratne obveznice isplatiti u zlatu.

Neispunjavanje obveza prema zlatnim obveznicama Liberty iz 1934.

Svaki put kada postoji rasprava o takozvanom “plafonu duga,” razni sluge američkog režima poput Jeromea Powella ili Janet Yellen tvrde da “Sjedinjene Države nikada nisu **kršile obveze**.” To je laž.

Vjerojatno je bilo **kršenje obveza**, u širem smislu, kada je Rooseveltov režim odbio ispuniti svoje obveze prema nositeljima dolara pod zlatnim standardom. SAD su također **kršile obveze** u formalnom i pravnom smislu kada su odbile platiti svoje ratne obveznice Liberty u zlatu kako je obećano. Konkretno, 1934. godine, Sjedinjene Države **nisu ispunile obveze** prema četvrtoj obveznici Liberty. Ugovori između dužnika i vjerovnika na tim obveznicama bili su jasni. Obveznice su trebale biti plative u zlatu. To je predstavljalo veliki problem za SAD, koje su se suočavale s velikim dugovima u 1930-ima nakon Prvog svjetskog rata. Kako je opisao John Chamberlain:

Do trenutka kada je Franklin Roosevelt stupio na dužnost 1933. godine, samo kamate su iscrpljivale riznicu zlata; i budući da je riznica imala samo 4,2 milijarde dolara u zlatu, bilo je očito da neće biti načina da se plati glavnica kada dospije 1938. godine, a kamoli da se pokriju troškovi i druge dužničke obveze. Te druge dužničke obveze bile su znatne. Još od 1890-ih riznica je bila u nedostatku zlata i financirala je taj deficit izdavanjem novih obveznica kako bi privukla zlato za plaćanje kamata na prethodne emisije. Rezultat je bio da je do 1933. godine ukupni dug iznosio 22 milijarde dolara, a količina zlata potrebna za plaćanje čak i kamata na njega uskoro će biti nedostatna.

Dakle, kako se američka vlada nosila s tim? Chamberlain napominje “Roosevelt je odlučio **kršiti obveze** prema cjelokupnom domaćem dugu odbijajući otkup u zlatu Amerikancima.”

Drugim riječima, zahvaljujući svojoj rasipničkoj potrošnji deficita, američka vlada je ostajala bez zlata do ranih 1930-ih. Dakle, režim je **kršio obveze** prema zlatnim obveznicama. Zlato koje bi prešlo u privatne ruke bilo je gomilano od strane savezne vlade i proglašeno nedostupnim javnosti. Veliki dio tog zlata i danas se nalazi u američkim zlatnim rezervama.

Neispunjavanje obveza prema međunarodnim zlatnim obvezama

Nije sve zlato američke riznice ukradeno od običnih Amerikanaca. Dio je ukraden od stranih vlada. Još jedna ilustracija nepoštenja narativa “nikada nismo **kršili obveze**” je činjenica da je američka vlada **kršila obveze** 1971. godine prema stranim vladama prema Bretton Woods sustavu. To jest, umjesto da plati ono što je dugovano stranim vladama u zamjenu za zlato prema tom sustavu, američka vlada je još jednom odlučila ukrasti to zlato i jednostavno rekla “tvrda sreća” svima s pravim zahtjevom na zlato. Ili, kako je ministar financija John Connally rekao u to vrijeme, dolar “je naša valuta, ali je vaš problem.”

Američke zlatne rezerve: Naslijeđe krađe i laži

Zlato u rezervi nikada nije trebalo biti statična, nedodirljiva hrpa američke savezne vlade, kao što je sada. Trebalo je biti tu za Amerikance i druge korisnike dolara koji su mijenjali svoje dolare za zlato. Zlato je trebalo ulaziti i izlaziti. Tada je američka vlada zatvorila vrata federalnih trezora zlata i izjavila “zlato je sve naše zauvijek.”

Kao i većina ostalog što američka vlada “posjeduje,” zlato u američkim zlatnim rezervama tu je zbog dugih godina laži, gaslightinga i prijevare. Zlato je tu jer je američki režim **kršio obveze** prema svojim dugovima i odustao od svojih obećanja da će podržati dolare u zlatu.

Ako ikada bude dopušteno pravom timu za reviziju da zapravo pregleda zlato američkog režima, oni će pregledavati dokaze zločina iz davnih vremena. Revizori će brojati zlato ukradeno od naših predaka kako bi obogatili državu i njezine prijatelje.