Connect with us

Vijesti

ČOVJEK KOJI JE ODVOJIO HRVATSKI I SRBSKI U RUSIJI: Dopunjeno izdanje dvojezičnoga Hrvatsko-ruskoga rječnika

Published

on

Artur Bagdasarov: Ne treba jezik ideologizirati, on pripada narodu – ni desničarima ni ljevičarima

Dopunjeno izdanje Hrvatsko-ruskoga rječnika iz 2013. godine, prof. Artura Bagdasarova, objavljeno o Božiću 2021. u Moskvi, koji sadržava više od 35 000 riječi i sveza riječi hrvatskoga jezika važan je leksikografski pothvat autora, hvalevrijedan prilog suvremenoj kroatistici i rusistici. U rječniku je predstavljen leksik suvremenoga hrvatskog jezika iz svih područja života. U dodatku Rječnika naveden je kratak popis zemljopisnih imena, najčešćih kratica, kratka gramatika hrvatskoga jezika na ruskom jeziku, tablica sprezanja pojedinih hrvatskih glagola te leksikografskih izvora. Namijenjen je širokomu krugu korisnika – prevoditeljima, filolozima, profesorima, studentima slavistike, ali i osobama koje zanima hrvatski jezik ili ga rabe u svojoj profesionalnoj djelatnosti. Tim povodom razgovarali smo s profesorom Bagdasarovim o njegovu rječniku i drugim jezikoslovnim pitanjima.

Hrvatska se upoznala s dvojezičnikom prije nego Rusija

Zašto ste se odlučili za novo izdanje Hrvatsko-ruskoga rječnika?

Rječnik sam napravio zato što smo u Rusiji prije ovoga dvojezičnika imali jedino Srpsko-hrvatsko-ruski rječnik. Danas imamo poseban rječnik koji se naziva Hrvatsko-ruski rječnik. To je šesto popravljeno i dopunjeno izdanje prethodnih općih hrvatsko-ruskih dvojezičnika. Prvi je imao oko 5500 riječi (1999.), drugi je sadržavao više od 8000 natuknica, treći oko 20000 jedinica (2003.), četvrti oko 30000 (2007.), peti oko 35000 (2013.), a šesto dopunjeno izdanje ima više od 35000 riječi i sveza riječi (2022.).

U hrvatskim glasilima objavljena je informacija o izlasku rječnika, ima li odjeka u ruskim?

Još nije jer smo imali nakon Nove godine deset neradnih dana. Hrvatska se upoznala s dvojezičnikom ranije nego Rusija. Pojedini kroatisti već imaju rječnik.

Što znači taj rječnik za kroatistiku, kao i za rusisitiku?

Znači da je riječ o samosvojnom hrvatskom dvojezičniku, o hrvatskom jeziku.

Bagdasarov rjecnik

Postoji li sličan srpsko-ruski rječnik?

Sličnoga suvremenoga srpsko-ruskoga rječnika još nema u Rusiji. Rabimo stare srpskohrvatsko-ruske rječnike koji su tiskani prije 50 i više godina.

Tko je financirao objavu Hrvatsko-ruskoga rječnika?

– Meni nije ugodno odgovarati na to pitanje, ali ovaj rječnik kao i pojedine druge tiskao sam o svom trošku. Nakladnik je MBA. Sastavljao sam ga bez ikakve potpore, iako sam prije u Hrvatskoj tražio pomoć i potporu od hrvatskih ustanova i stručnjaka. Osim toga, u nas nema strukovnjaka (leksikografa) ili ga ja ne znam koji bi mi mogao pomoći u tom poslu sastavljanja toga rječnika.

Jeste li zadovoljni obavljenim poslom?

Naravno. Iako i ovo izdanje ima svoje pogrješke i zatipke (slovne pogrješke). Jednu pogrješku ili zatipak ispraviš, nova se zametne i nikad kraja. To je posao za najmanje troje ljudi. Tko ne piše, taj ne griješi…

Riječi ne treba pretvarati u ideologeme

Što je praktično novo u najnovijem izdanju Hrvatsko-ruskoga rječnika?

U dvojezičniku, uz razmjerno novi, općeporabni leksik, ima dosta dijalektnih riječi hrvatskoga jezika, većinom općepoznate riječi iz čakavštine i kajkavštine: armaron, borša, pirun, pijat, pržun, tancati, žmul(j) i dr.; cajger, beteg, fijolica, norac, oblok, pajcek i dr. Mnogo frazema: klonuti duhom; kao na iglama; iz čista mira; dati riječ; gluh kao top; otkrivati toplu vodu i sl. Uvršten je razgovorni i žargonski leksik uz neke pogrdne riječi: buraz, bus, faliti, guzica, kurčiti se i sl. U Rječniku se nalazi i kulinarski leksik: buzara, kotlovina, manestra, pašticada, rižot i sl. Ima dosta crkvenoga, katoličkoga i pravoslavnoga, kao i vojnoga nazivlja: celebrirati, korizma, patena, stihira, reverenda, tonzura i sl.; bojnik, ročnik, skupnik, strjeljivo, strojnica, topništvo te čak pojedine povijesne novotvorenice: brodopratnja, duhanar, krugoval, putničar, uredovnica, veleigralište i sl.

Jeste li razmišljali objaviti taj rječnik u Hrvatskoj?

Nekoć sam dvojezičnik kanio objaviti u Hrvatskoj. Rekli su da ima previše crkvenoga nazivlja i neprihvaćenih ili neprihvatljivih riječi. Ne treba riječi svjesno pretvarati u neke ideologeme i rabiti ih katkad u ideološkoj borbi. Rječnik fiksira ono što postoji ili postojalo je u jeziku, a tko i kako ga rabi, ovisi o porabniku (korisniku), o njegovoj kulturi i ophođenju u komunikaciji. Ako u tekstovima članaka ili priloga rabim šport, a ne sport, ne ću, a ne neću, pogrješku, a ne pogrešku i sl., to ne znači da sam pripadnik neke konzervativne stranke ili, ne daj Bože, neke ideologije. Ni sada ni prije nisam pripadao i ne pripadam ni jednoj stranci i gledam na jezik drukčije ili ako netko želi – drugačije – negoli pojedinci ili skupine u svojoj ideologiji. Ne treba jezik ideologizirati, on pripada narodu, a ne desničarima ili ljevičarima.

Bagdasarov knjige

Osim riječi na dvama jezicima, što čitatelj može doznati iz rječnika?

Pokušao sam da se ruski korisnik tijekom porabe ili čitanja rječnika upozna i s hrvatskom kulturom i povijesti. U ruskom dijelu rječnika uz pojedine riječi navode se objasnidbe, koje sadržavaju podatke iz povijesti, kulture, vjere, tradicije i načina života Hrvata. Primjerice: Dan hrvatske knjige – День хорватской книги (праздник, приурочен к написанию эпической поэмы Марка Марулича «Юдифь» в 1501 г.) (22. апреля); preporod, hrvatski narodni ~ хорватское национальное возрождение (культурно-политическое движение в Хорватии с 1835 по 1848 год, иллиризм); maspok («masovni pokret») м ист. маспок (массовое общественно-политическое движение в Хорватии в начале 1970-х годов за расширение прав хорватов в СФРЮ); katedrala, zagrebačka ~ загребский кафедральный собор (собор Вознесения Девы Марии, святых Стефана и Владислава, дата основания 1093 г.) i sl.

Položaj hrvatskoga jezika u Rusiji bolji nego u pojedinim državama EU

Kakav je položaj hrvatskoga jezika u Rusiji?

U hrvatskoj javnosti stječe se dojam kako ruski jezikoslovci nisu spremni priznati samosvojnost i osebujnost hrvatskoga jezika, već srpski i hrvatski drže inačicama jednoga jezika. To nije posve točno. Hrvatski se jezik predaje u Rusiji odvojeno od srpskoga. Prije, naravno, nije bilo baš tako. Nekad je postojao samo srpskohrvatski, u biti svojoj većinom srpski jezik. Mogu pobrojati hrvatskim čitateljima nekoliko hrvatskih priručnika koji su objavljeni u Rusiji: Bagdasarov A. R. Horvatskij jazyk. Kratkij grammatičeskij spravočnik. M., 2006., Horvatskij jazyk. Načaljnyj kurs. SPb., 2011., Elementarnaja grammatika horvatskogo jazyka.M., 2012.; Kalinin A. Ju. Horvatskij jazyk. Bazovyj kurs. M., 2005., Horvatskij jazyk. Samoučitelj. M., 2010.; Horvatskij jazyk. Tematičeskij slovar’ (10000 riječi). M., 2011.; Tjapko G. G. Polnyj kurs grammatiki horvatskogo jazyka s upražnenijami i ključami. M., 2013.; Hokesvort S. Razgovornyj horvatskij jazyk.Kurs dlja načinajuščih, (prijevod). SPb., 2020. i dr. To je osnova za izučavanje jezika jer imamo udžbenike, gramatike i rječnike. Nema samo veće aktivnosti od strane mjerodavnih tijela i potreban broj osposobljenih profesora hrvatskoga jezika. Položaj hrvatskoga jezika u Rusiji pak, čini mi se boljim, negoli u pojedinim državama EU.

Kako gledate na negiranje hrvatskoga jezika koje dolazi podjednako od srbijanskih političara, jezikoslovaca i institucija?

Valjda imate na umu zadnje i prethodne izjave i napise vaših susjeda što se tiče nepriznavanja hrvatskoga jezika i dubrovačke književnosti kao dijela korpusa hrvatske književnosti. U Pravopisu srpskoga jezika iz 2015. godine postoji naziv srpski jezik, ali nema naziva hrvatski jezik, štoviše bošnjačkoga (bosanskoga) i crnogorskoga. S jedne strane, prema srpskim pravopiscima, naziv srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik otišao je u povijesnu ropotarnicu, a s druge, pak, strane u strukovno-znanstvenim (stručno-znanstvenim) tekstovima može postojati naziv – srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski. Nije posve jasno, čime se prijašnja složenica srpskohrvatski/hrvatskosrpski razlikuje od polusloženice srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski? Ako je hrvatski jezik dio srpskoga, prema gledištu pojedinih srpskih lingvista, zašto u suvremenim srpskim dvojezičnicima nema npr. hrvatskih riječi, već samo srpskih? U napomeni prvomu ćiriličnomu izdanju Rečnika jezičkih nedoumica Ivana Klajna (Beograd, 2000.) možete pročitati sljedeće: ‘Izbačene su odrednice koje su se odnosile isključivo na hrvatsku varijantu’ (str. 3.). Ako hrvatski je dio ili isto što i srpski ili srpsko-hrvatski, zašto treba izbacivati upravo ‘hrvatske inačice’? Činjenica je kako pojedini srpski lingvisti niječu postojanje hrvatskoga jezika, i to se vidi npr. u srpskom udžbeniku gramatike za osmi razred: ‘S reči na dela’. Radi objektivnosti treba reći da u Gramatici srpskog jezika Milana Tasića i Radojka Gačevića iz 2014. nalazimo: ‘Južnoslovenski jezici: srpski, hrvatski, slovenački, makedonski, bugarski, staroslovenski’. U Gramatici srpskoga jezika za osnovnu školu Duške Klikovac iz 2002./2003. možemo pročitati: ‘Posle raspada zajedničke države, 1991, jezici Srba i Hrvata razvijaju se kao posebni književni jezici, srpski i hrvatski – prvi praktično bez izmena, a drugi kao rezultat svesnih nastojanja da se u što većoj meri udalji od srpskog’. S druge, pak, strane autor navodi jezike nacionalnih manjina u Srbiji i Crnoj Gori: albanski, mađarski, slovački, rumunjski, rusinski, bugarski, turski i romski (str. 32), ali hrvatskoga među tim jezicima nema. Stvara se dojam da Hrvata nema među nacionalnim manjinama ili svi još žive u Jugoslaviji. Zar nije također neobično kad u Hrvatskoj pojedini jezikoslovci katkad u znanstvenim jezikoslovnim knjigama, časopisima ili izravno u javnosti nazivaju hrvatski književni jezik – policentrični štokavski jezik, standardna štokavština, standardni varijetet, standardni dijalekt, sociolekt i sl.?

Uzajamno poštivanje ustava i lingvokulturne baštine svakoga naroda

Što time želite reći?

U anglosaksonskoj tradiciji mnogi ‘standardni američki engleski’, ‘standardni britanski engleski’, ‘standardni kanadski engleski’, ‘standardni indijski engleski’, ‘standardni filipinski engleski’, ‘standardni australski engleski’ nazivaju standardnim dijalektima engleskoga jezika. Treba zbrojiti dva i dva! Hrvatski jezikoslovci priznaju samosvojnost srpskoga, dok mnogi srpski lingvisti – samo srpskoga. Potreban je dijalog isprva između diplomata, a zatim i strukovnih (stručnih) institucija, ali to je moguće samo uz uzajamno poštivanje ustava i lingvokulturne baštine svakoga naroda. Ovo se pitanje tiče više vaših međusobnih odnosa i to morate samostalno rješavati bez pritiska ili utjecaja s bilo koje strane. Na žalost, u posljednje vrijeme kultura sve češće ovisi o politici, vlasti koja financira kulturu. Kultura time gubi svoju samostalnost, subjektnost.

Bagdasdarov

Zašto bi moglo biti neprihvatljivo nekome ‘udaljavanje’ hrvatskoga od srpskoga, ako su to dva zasebna jezika?

Ne znam, hrvatski književni (standardni) jezik odlikuje se, kao i srpski jezik, većom ili manjom obrađenosti, polifunkcionalnosti, stilskim razlikovanjem i težnjom reglementaciji. I jedan i drugi, dakle, oba se ta književna jezika moraju razvijati i dalje samostalno, bez sukobljavanja različitih jezično političkih interesa ili utjecaja izvana, sukladno vlastitim komunikacijskim zahtjevima i potrebama.

Srbijanski lingvisti često se nabacuju izjavom kako je Vuk Stefanović Karadžić dao Hrvatima jezik?

Nitko narodu ne daruje jezik…

Postoje inicijative u uspostavi Ureda za hrvatski jezik i donošenje Zakona o hrvatskome jeziku. Kako gledate na te inicijative?

Već sam o tom nešto rekao na nedavnoj konferenciji koja je održana u sklopu Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika u listopadu 2021. koju je predvodio predsjednik Odbora, akademik Ranko Matasović. Treba ozbiljno razmisliti o ustanovljenju Ureda za hrvatski jezik pri hrvatskoj Vladi, a pri Hrvatskom saboru lektorske službe koje bi pratile jezično oblikovanje novih zakona i izmjene zakona koje Vlada predlaže, a prihvaća Sabor. U sklopu spomenutoga Odbora bilo bi dobro razraditi teoriju književnoga (standardnoga) hrvatskoga jezika i narječja na svim razinama jezičnoga ustroja (strukture), usuglasiti pojedina pitanja osnovnih normativnih priručnika, a također razraditi i uključiti u funkcionalne stilove hrvatskoga jezika i crkveni stil koji je neopravdano izostavljen. Vidim problem u tom što nije određen mehanizam izvedbe normativnih odluka različitih sudionika (subjekata) jezične politike. Na koji će način biti ostvarena provedba odluka prema pojedinim, primjerice, normativnim odlukama, a ne na osnovi preporuka bez postojanja koordinacijskoga tijela na razini upravo hrvatske Vlade i jezičnoga zakona o hrvatskom jeziku i njegovoj službenoj te javnoj porabi? Bez sudjelovanja i odluka Vlade bilo koje rješenje i provedba tih rješenja u javni život bit će otežano. Nikoga ne poučavam, kako poneki misle, već izražavam osobno mišljenje i ništa više.

Pripremate li neku novu knjigu?

Ovih dana na hrvatskom jeziku treba izići u nakladi Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu knjiga – Armenska Katolička Crkva. U pripremi je i knjiga – Hrvatski iz drugoga kuta. Valjda će nakon toga doći i kratki odmor, mogući dolazak u Hrvatsku.

Hrvatski je dio mojega života

Koliko zanimljivo se baviti kroatistikom i hrvatskim jezikoslovnim temama?

Hrvatski je dio mojega života pa mi se naravno zanimljivo time baviti; kroatistikom, posebno hrvatskim jezikoslovnim temama. Obranio sam 1992. godine disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, a zatim počeo raditi iznimno na polju kroatistike. Pisao sam disertaciju do raspada SFRJ i pokušao pokazati da se divergentni procesi ne odnose samo na jezik, nego i gospodartsvo, politiku itd. Objavio sam 2004. u Rusiji prvu znanstvenu monografiju o hrvatskom književnom jeziku u drugoj polovici 20.stoljeća, koja je 2010. prevedena na hrvatski i objavljena u Rijeci, a također i priručnik za početno učenje hrvatskoga jezika, nekoliko gramatika hrvatskoga jezika i nekoliko hrvatsko-ruskih rječnika. Koristim prigodu zahvaliti recenzentima Hrvatsko-ruskoga rječnika, poznatim hrvatskim slavistima, profesorima s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Dubravki Sesar i prof. dr. sc. Josipu Užareviću.

Razgovarao: MCurać
Hrvatski tjednik

Advertisement

Vijesti

IZJAVE DJECE I ZARAZNI dječji smjeh: Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji…

Published

on


Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je teta, a moja mi nije ništa!
Na mame se ne galami, one su korisne.
Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
Baka je debela zato što je puna ljubavi.
Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.

Djevojčice ne mogu stojecki piškiti, jer se nemaju za što držati.
Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u caši.
Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.
Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
Da bi bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.

Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.
Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i one životinje koje ne postoje.
Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slucaj.
Razlika izmedu sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.

Svi psi vole vodu. Neki cak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Akvarij je malo stakleno more gdje žive domace ribe.
Alimentacija je placa za djecu kada im se tata odseli.
Papa živi u Vakumu.
Sve ribe nose jaja, a ruske cak I kavijar.
Kod nas se muškarci mogu ozeniti samo jednom ženom. To se zove monotonija.
Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu.

Marin EfaTa Croatia/fb

Continue Reading

Vijesti

“Europa je razapinjući samu sebe odustala od svojega identiteta”

Published

on

Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“

Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.

U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?

Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.

Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.

Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.

Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?

Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.

Milardovic knjiga 2

Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?

Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.

U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“

Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.

Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?

Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.

Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?

Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.

Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?

Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.

Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?

Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.

Milardovic knjiga 1

Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?

Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa. 

Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?

Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.

Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.

Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.

Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).

Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?

Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.

Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.

Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV

Continue Reading

Vijesti

Spomen na 1145. obljetnicu PRVOG PRIZNANJA HRVATSKE (879. – 2024.)

Published

on

Spomen na 1145. obljetnicu Branimirove godine (879. – 2024.)

Spomen na 1145. godišnjicu Branimirove godine. To je spomen na međunarodno priznanje Hrvatske 7. lipnja 879., na pismo Pape Ivana VIII. knezu Branimiru, biskupu Teodoziju i hrvatskom narodu.
Pronalaskom oltarne pregrade u crkvi sv. Petra Apostola u Muću Gornjem 1871. započelo je istraživanje srednjovjekovnih lokaliteta na području Hrvatske. Oltarna pregrada iz Muća Gornjeg spade u najvažnije spomenike rana hrvatske povijesti jer je na njemu uklesano ime hrvatskog vladara kneza Branimira i godina 888. Osim u Muću Gornjem pronađeno je još pet kamenih natpisa koji spominju kneza Branimira. Kameni natpisi nađeni su u Ninu, Ždrapnju, Šopotu, Otresu, Lepuru i lokalitetu Bribirska Glavica.
Početkom 879. godine Branimir postaje hrvatskim knezom koji uspostavlja kontakt sa Svetom Stolicom. Papa Ivan VIII. obavještava Branimira da je na blagdan Uzašašća, 21. svibnja, blagoslovio njega i njegov narod na oltaru u bazilici Sv. Petra:

“Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu pred žrtvenikom sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da uzmogneš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.”

Papa sv. Ivan Pavao II. je 30. travnja 1979. u spomen na 1100. obljetnicu pisma pape Ivana VIII slavio s hrvatskim biskupima, svećenicima i hodočasnicioma na glavnom oltaru bazilike Sv. Petra SVEČANU SVETU MISU NA HRVATSKOM JEZIKU, što je bio prvi takav slučaj u povijesti.

Godine 1979. Održano je prva proslava Branimirove godine u gradu Ninu, 1100.-a godišnjica. Svečanu sv. Misu slavio je kardinal Franjo Šeper kao papin delegat uz sudjelovanje oko 500 svećenika, 1000 časnih sestara i velikoga mnoštva od oko 250.000 vjerničkog puka. Mnogi su došli iz svih krajeva ondašnje države u narodnim nošnjama. Opći je dojam svih izvjestitelja iz Nina bio je da se je “dogodilo čudo na Grguru”!

U nedjelju 10. lipnja 1979. na blagdan Presvetog Trojstva bio je dan zahvalnosti Presvetom Trojstvu za dar vjere u zajedništvu Katoličke Crkve. U Muću Gornjem, gdje se nalazi Branimirova zadužbina, sv. misu slavio je biskup Ivo Gugić u koncelebraciji sa 70 svećenika i u prisutnost 7000 hodočasnika.

U zagrebačkoj nadbiskupiji središnja proslava je bila u zagrebačkoj katedrali koju je slavio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz sudjelovanje oko 6000 vjernika.
Danas se (7. lipnja) obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.

izvor: Marko Jukić/Hrvatski spomenar

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved