Connect with us

Vijesti

Crkva bi trebala čuvati svoj autoritet i odlučivati odvojeno od svjetovnih vlasti tijekom pandemija i kriza

Published

on

Vatikan ima obvezu slijediti znanstvenu i vjersku istinu prije nego svesrdno podrži, promiče i implementira eksperimentalnu i neprovjereno cjepivo milijardi katolika u neviđeno kratkom vremenu koje bi potencijalno moglo prouzročiti ozbiljne zdravstvene rizike. 

No, Katolička Crkva podržala je svjetovnu zdravstvenu vlast i pridonijela ozbiljnoj šteti. Mnogi katolici sukobili su se sa svojim vjerskim vrijednostima zbog korištenja nemoralnog cjepiva, svjesni da bi odbijanje cijepljenja moglo dovesti do kraja njihovih karijera. Oni koji su odbili cjepivo iz vjerskih i moralnih razloga bili su ocrnjeni i tretirani kao žrtveni jarci za produljenje pandemije, jer je tako govorio sekularni svijet. Rasprave oko cjepiva stvorile su sukobe i podjele među prijateljima i unutar obitelji. Katolici su bili prisiljeni prihvatiti cjepivo čak i u katoličkim institucijama ili bi se suočili s gubitkom prava na obrazovanje, zaposlenja i sredstava za život zbog eksperimentalnog cjepiva koje se temeljilo na neprovjerenoj tehnologiji i za koje je obično potrebno deset do petnaest godina da dobiju regulatorno odobrenje.

Crkve su bile zatvorene, ponekad i po nekoliko mjeseci; sakramenti su bili nedostupni, čak i za bolesne i umiruće; obaveza nošenja maski provedena je unatoč nedostatku znanstvenih dokaza koji podupiru njihovu učinkovitost; djeca su bila prisiljena nositi maske ili im je onemogućeno fizičko pohađanje škole, što je dovelo do porasta mentalnih bolesti, zlostavljanja djece, samoubojstava te značajnog nazadovanja u obrazovanju; a vjerska bogoslužja svjetovne zdravstvene vlasti smatrale su nebitnima, dok su se tvrtke poput trgovina alkoholnim pićima, klinika za pobačaje i prodavaonice marihuane smatrale bitnima.

Sekularizam nema iste prioritete i vrijednosti kao Katolička Crkva. Sekularizam daje prednost materijalnom (fizičkom) stanju, dok bi Katolička Crkva trebala dati veći prioritet duhovnom životu. Kada je Katolička Crkva prepustila svoju vjersku vlast svjetovnoj vlasti, reagirala je tako da je pokušala prilagoditi duhovne eufemizme kako bi se uskladila sa svjetovnim programima i opravdala ih. To je bilo očito kada je papa izjavio da je univerzalno prihvaćanje cjepiva „čin ljubavi” (41,42). Ipak, sam stav o „činu ljubavi“ pogrešan je argument i iz znanstvene i iz duhovne sfere (43). To ne može biti „čin ljubavi“ ako se građanima laže i ako im se ne dopušta da donose osoban pristanak i ako im se ne kaže da cjepivo neće spriječiti prijenos virusa.

Nije „čin ljubavi“ ako podvrgavate zdrave osobe niskog rizika (osobito djecu) eksperimentalnoj genskoj terapiji koja predstavlja ozbiljne štetne zdravstvene rizike, potencijalno uključujući smrt, a ne nudi zaštitu od prijenosa virusa. Nije „čin ljubavi“ ako prisiljavate nekoga da koristi eksperimentalni lijek stavljajući njegov/njezin život i sredstava za život na kocku ako se neće cijepiti, što je pod bilo kojim drugim okolnostima medicinski neetično i pravno protuzakonito na temelju Nacionalnog zakona o istraživanju iz 1974. (44 ). Nije „čin ljubavi“ ako prisiljavate trudnice da uzmu cjepivo koje nije testirano i dovodi u opasnost sam tijek trudnoće noseći rizik od uzrokovanje deformacije djeteta ili čak smrt djeteta.

Nasuprot svjetovnim javno zdravstvenim tijelima, čija je misija primijeniti trenutnu znanost u određivanju i oblikovanju javnozdravstvenih politika, Katolička Crkva isto tako ima odgovornost za razmatranje čimbenika koji su unutar konteksta njezine duhovne misije. Ono što smo primijetili jest da se Katolička Crkva povukla prema usredotočenosti na sigurnost, umjesto da nastavi svoju misiju spašavanja duša i dijeljenja sakramenata. Medicinsku sigurnost treba tumačiti u svjetlu katoličkog nauka, a Crkva treba odlučiti kako će se nositi s time u suvremenom svijetu – jednostavno se složiti s medicinskom nepravdom ili govoriti protiv nje. Ljudi bi trebali imati izbor ići na sv. misu, čak i ako bi ih to moglo dovesti u opasnost od zaraze virusom.

Svećenici bi trebali biti spremni preuzeti takve rizike kao stvar svog poziva. Svećenici u Nigeriji, Kini i Nikaragvi svakodnevno riskiraju svoje živote i doživljavaju progon kako bi svome narodu služili preko sv. mise i sakramenata. Katolici su gubili živote na Bliskom istoku i u Africi braneći svoju vjeru. Svećenici bi se trebali smatrati ključnim radnicima – baš kao i liječnici i medicinske sestre, kao i osoba koja radi u trgovini. Pokažite mi gdje u Bibliji piše da je Isus naglašavao sigurnost umjesto patnje i žrtve kao što je pokazao dopustivši da bude razapet za naše dobro. Da je sadašnji ideal „sigurnosti“ prožimao ranu Crkvu, danas ne bi bilo mučenika niti Katoličke Crkve. Koliko smo puta čuli da je krv mučenika sjeme novih kršćana.

Vijesti

Hitrec: Čekala je klatež dugo 8 minuta čameći u rupi zgrožena dvama svjetskim uspjesima iste te repke i istoga selektora

Published

on

Uživa klatež u hrvatskom ispadanju. Čekala je dugo svojih pet minuta (ili osam minuta), dugo je čamila u rupi zgrožena dvama svjetskim uspjesima iste te reprezentacije i istoga selektora, grizla nokte i šutjela jer su trijumfi ipak bili preveliki da bi se tu nešto moglo učiniti. No sada je šokirana i deprimirana klatež izmilila ispod kamena i pojavila se u punom sjaju bijednih sarkazama.

Nakon kraćega predaha temperature opet temperamentne, uglavnom ćemo se kuhati do listopada, a tko preživi – pričat će. O Bože, kako sam nekada davno volio ljeta, a sada ih pomalo mrzim. Govor mržnje. Vrućine uzrokuju različite poremećaje, ljudi su živčani, stradavaju u prometu ali i kada dođu doma, gdje ih čeka obiteljsko nasilje. Jedan se takav slučaj dogodio u Varaždinskim Toplicama, ondje je žena ubila muža, stanovitog Agamemnona. Ozlojedilo je to njezinu kćer Elektru, koja je nakon niza ispada odlučila ubiti majku, ali se nije usudila sama, pričekala brata svoga Oresta.

Autor: Hrvoje Hitrec

Bila je to, doduše, samo varaždinska kazališna predstava, grčka tragedija na rimskim iskopinama (Aque Isae) u inače mirnoj ljetnoj noći, s dvije vrlo dobre glumice i tekstom baziranim na Sofoklu, to jest komprimiranom Sofoklu, ali je publika ipak ponovila gradivo, i to nekoliko puta. Orest na kraju nije ni došao, uostalom komad se i zove Čekajući Oresta, što površno podsjeća na neko drugo čekanje.

I tako, velim, vrućine donose tragedije, na moru i kopnu, završavaju kazališne i političke sezone, piše se nastavak Krležinih Zastava – oni s jugoslavenskom i crvenom zvijezdom imali su u lipnju svoje pobožnosti u Zagrebu, njima nasuprot vidjela se zastava HOS-a u Saboru. Službene hrvatske zastave najviše su se vijorile u – Njemačkoj. Dotično na Europskom nogometnom prvenstvu, gdje su nas lijepo oderali, isprevarali i zakinuli ne samo protiv Italije nego i inače, odlučivši unaprijed da taj hrvatski virus u nogometnom računalu ne će više pakostiti velikima. Dosta je. Te se poduzelo sve što se poduzeti moglo, od utakmica po vrućinama do nizozemskoga nestašnog istospolca Dannyja, čiji je partner navodno Talijan, možebitno i „muž“. I tako su nas oženili, što bi rekao narod. Nešto smo i sami skrivili, malo su nas pretrčali. A klatež došla na svoje: aha, to je ona reprezentacija koja drži ruku na srcu dok svira himna, to je ona domoljubna, klerikalna štoviše, da ne kažemo nacionalistička nacionalna vrsta, k tomu izbornik Hercegovac, ajoj…

Uživa klatež u hrvatskom ispadanju. Čekala je dugo svojih pet minuta (ili osam minuta), dugo je čamila u rupi zgrožena dvama svjetskim uspjesima iste te reprezentacije i istoga selektora, grizla nokte i šutjela jer su trijumfi ipak bili preveliki da bi se tu nešto moglo učiniti. No sada je šokirana i deprimirana klatež izmilila ispod kamena i pojavila se u punom sjaju bijednih sarkazama. Tu klatež nazivamo i pederima, što nije seksualna nego karakterna oznaka. (Glede pravih istospolaca ipak: homoseksualni lobby uspio je na valu bojažljive heteroseksualne defanzive domoći se moći i zavladati mnogih područjima života, te se situacija u zadnjim desetljećima potpuno izokrenula, neopazice smo došli do – diskriminacije heteroseksualaca, a sve i nadalje pod egidom ugroženosti homoseksualaca. Jer, kada spomenuti lobby osvoji neku instituciju i šire, daje prvenstvo sebi sličnima, što se već dogodilo u međunarodnim okvirima osobito u svijetu produktivne i još više reproduktivne umjetnosti, koja pada u naručje floskule o političkoj korektnosti. Možda bolje od svega o tome svjedoče televizijske nizanke američke (i ne samo američke) proizvodnje: za ilustraciju jedna popularna bolnička serija – započela je bila prilično davno s ljubavnim odnosima osoblja usred operacija, krvi i smrti, ljubavnim ili samo erotskim, teško je reći, hetero vezama. Nizanka je dugo trajala, toliko dugo da je doživjela i udar homoseksualnoga lobbyja, koji je zadobio i te kakav utjecaj (a i novaca ima naravno), te su producenti natjerali scenariste da uvedu isprva samo lezbijski par vrhunskih liječnica, ali se pobunili muškoložnici i pitali gdje je muški par. Pa se pojavio i taj. I „moda“ je krenula, ne samo u bolničkim, nego i u obiteljskim (jedan sin mora biti istospolac), u kriminalističkim, u… (u vražju mater, nema gdje nema.) Čovjek jednostavno zažali za starim serijama“, gdje i rijetke aluzije na muškoložništvo izazivaju smijeh… Ima ipak i sada naznaka heteroseksualne kontrarevolucije: kreće iz Amsterdama, koji je napokon shvatio čari „liberalizacije“ svega i svačega, u čemu je bio perjanicom.

Nestašnoga Dannyja je Uefa otjerala s europskoga prvenstva, nakon što se ista ta Uefa pobrinula da Hrvatska ispadne, a na kraju je ispala i Italija, koja očito više nema utjecaja, pa ni na raspodjelu dužnosti u visokoj europskoj politici. O Nizozemcu Dannyju snimat će se, čujem, film Osam i pol, na tragu Fellinija.

Toliko o tome, a eto već i među nogometnim sucima. Nestašnoga Dannyja je Uefa otjerala s europskoga prvenstva, nakon što se ista ta Uefa pobrinula da Hrvatska ispadne, a na kraju je ispala i Italija, koja očito više nema utjecaja, pa ni na raspodjelu dužnosti u visokoj europskoj politici. O Nizozemcu Dannyju snimat će se, čujem, film Osam i pol, na tragu Fellinija.

Nogometno se prvenstvo odvija i nadalje, ništa nije izgubljeno. Još imamo teoretske šanse da osvojimo sljedeće svjetsko prvenstvo, ako bude održano. Situacija na planetu Zemlja nikako nije ružičasta, puno manjih ili srednjih ratova lako može prerasti u treći svjetski rat o kojemu se već posve otvoreno govori (recimo na forumu u Dubrovniku). U svemu lošem kao i uvijek postoji i nešto dobro: bit će to posljednji svjetski rat.

„Kako to misliš?“, pita me Mak, a ja mu objašnjavam očito. „Što te više slušam, sve mi je jasnije da vi ljudi niste normalni“, kaže mačak. „Pa stalno ratujete, koji vam je đavo? Mi životinje se malo pokefamo, tu i tamo netko nekoga pojede za doručak, ali to je dječji vrtić prema vama ljudima. Nego, čuj gazda, vele da se i mi u Hrvatskoj, to jest vi, blago naoružavate. Uvodi se vojni rok.“„Ja hoću u vojsku“, umiješa se Tor. „Nije to za tebe“, kažem, „ti si razmaženi kućni, odnosno dvorišni pas, i ideš u civilnu zaštitu. Ali Mak bi se mogao šuljati iza neprijateljskih linija, stavit ćemo mu kameru.“ „Da ne bi“, buni se Mak, „ ja ću se pozvati na priziv savjesti. A zašto ti ne ideš u vojsku, gazda?“ „Nemoj me vući za jezik“, velim,“ ja sam, drage moje životinje bio u dvije vojske. A dvaput je dvaput. Jedanput u onoj propaloj jugoslavenskoj, ne drage volje ali tako je to bilo, drugi put u hrvatskoj i to dragovoljno, i te kako dragovoljno. Iz prve sam izašao kao vojnik, hvala Bogu, iz druge kao satnik, a poslije rata u nekom dizanju činova dalo mi bojnika. Zato stojte mirno kada sa mnom razgovarate.“„ Ti si bojnik? Onda smo nadrapali“, kesi se Tor. „Pa imaš godina koliko i Biden.“

Otjerao sam životinje na dvorište i zabranio im da gledaju televiziju, a posebno sučeljavanja Bidena i Trumpa. Osim toga, imamo i mi uskoro predsjedničke izbore, a još ne znamo tko će se to suprotstaviti sadašnjem koji bi htio biti i budući, a to je, dragi moji, podosta neozbiljno. Ili se ide na iznenađenje u zadnji čas, šok. Možda se opet pojavi Kolinda, koju nitko ne će prepoznati. Slično je i za lokalne izbore, recimo u Zagrebu, pa se može! dogoditi da Zagrepčanci izvuku glave iz hrpe smeća i tako omamljeni opet izaberu što su već jednom učinili. Vidite, ja sam tolerantan čovjek (ne bi se reklo), pa predlažem da se za tu priliku stvori koalicija HDZ-SDP, lokalna, nešto kao Vlada nacionalnoga spasa Grada Zagreba, jerbo je sekta pretjerala i to je jedini način, barem u ovom trenutku, da ode i ne vrati se. Nego, gdje je taj guru Celakoski ili kako se već zove, vidjeli smo ga samo u jednom trenutku na ekranu, a godine prolaze, sjedi li u tamnoj komori i ondje prima stalno vidljive sljedbenike?

Izbori su i u strankama, u nekima je sve poznato, u nekima je sve nepoznato. I u nepoznatima je ipak nešto poznato: visoki predstavnik SDP-a Peđa ide na pričuvni položaj, hajde Hajdaš, sada probaj ti, kaže on. Nemam (više) ništa protiv SDP-a, vjerovali ili ne, njih smo uspjeli pripitomiti nakon što su početkom stoljeća počeli divljati u detuđmanizacijskom i dekroatizacijskom bunilu, podbadani s Pantovčaka, s još jednom nevoljnom iskrom u vrijeme Milanovićeve vladavine. Smjestili se zatim na posustalom lijevom krilu, pa centrirali, ali od centaršuteva nije bilo koristi. Možda i shvatili da su Hrvati općenito desno ili desnije orijentirani, svakako desnije od poludesnih, a ništa ultralijevo ne može proći. Osim u Zagrebu.

Crnogorska deklaracija o Jasenovcu nije crnogorska nego srbijanska, samo je Srbija prepustila posao vazalima sada na vlasti u Montenegru, vjerojatno blagoslovom SPC, valjda i Porfirija. Srbija je ipak pametnija, računa na mogućnost da bude prisiljena ostaviti Putina i nastaviti grebati se za Uniju, pa ne bi htjela da joj Hrvatska radi poteškoće, a može!

A žalim li ja za crvenim vremenima u prošlom stoljeću? Žalim! Samo zbog jednoga, a odmah ću vam reći o čemu je riječ: o honorarima za književna djela. U onim vremenima pisac je dobivao za roman, recimo, četiri ili pet puta više nego sada. A baš su književnici, podsjećam, bili strastveno angažirani u vrijeme stvaranja prvih demokratskih stranaka uoči pada komunizma, te u rađanju države. Pa kada je stvar uspjela, donijeli privatnom nakladniku rukopis, on njima ugovor, a u ugovoru neka smiješna svota. Eto, tako je bilo. I ostalo. Filmaši su neko vrijeme solidno prolazili, ali čujem od njih da su se honorari s vremenom grdno srozali, više za kreativni dio ekipe, manje za tehniku, ali se srozalo. I još štošta.

Oprostite na ovom takoreći privatnom izletu, da ne velim ispadu. Ima važnijih stvari, recimo ta deklaracija ili slično, crnogorska deklaracija o Jasenovcu. Odnosno nije crnogorska nego srbijanska, samo je Srbija prepustila posao vazalima sada na vlasti u Montenegru, vjerojatno blagoslovom SPC, valjda i Porfirija. Srbija je ipak pametnija, računa na mogućnost da bude prisiljena ostaviti Putina i nastaviti grebati se za Uniju, pa ne bi htjela da joj Hrvatska radi poteškoće, a može! Prosrpski i proruski bjelaši crnogorski nisu toliko mudri, pa odrađuju što im gazda kaže. I uopće, stvaraju atmosferu nalik onoj kada su istaknuti književnici montenegrinski, protivnici utapanja u veliku Srbiju, morali bježati i tražiti spas u Hrvatskoj. Te se sjećam dugoga razgovora s Jevremom Brkovićem, nas dvojica sami u jednoj prostoriji Društva hrvatskih književnika, on s drvenom krunicom. Doduše, reče mi da prebirući zrna nastoji svladati želju za pušenjem cigareta. Ne znam kako je sada s književnicima u Crnoj Gori i hoće li dio njih opet tražiti spas u Hrvatskoj, ali, velim, sve podsjeća na ona vremena. U svakom slučaju, treba napokon definirati i učvrstiti granicu Hrvatske i Crne Gore, da bi i bjegunci znali gdje su.

Na ona vremena prisjetili smo se i mi u Hrvatskoj, kada je u nedjelju očito srpski vozač automobila, iznerviran dolaskom biciklista (branitelja iz 110. brigade) u Vojnić, pijan i mahnit od mržnje prema hrvatskim kvadratima, naletio na kolonu zaustavljenu u nekoj krčmi podno Petrove gore. Valjda čovjek u alkoholnoj magli i dalje vjeruje da je to dio „krajine“. Inače, na stranicama Turističke zajednice Vojnića piše: „Ako želite mir, lijepu prirodu i srdačne ljude, dođite u Vojnić.“ Možda je tako, ali da u nekima tinja, jest. Gore u Međimurju hrvatska policija ima stalnih problema s Romima, a to je teško riješiti i naši policajci preko volje, za neveliku plaću, dolaze održavati red i mir, a odlaze s modricama i ozbiljnijim ozljedama. Te se pitaju zašto i dokle. I što su oni Bogu skrivili da moraju raditi što politika očito ne zna i ne može, tek slini o uključivosti i sličnim šarmantnim iskazima, daleko od zbilje.

Pohvala Igoru Rudanu za feljton o Tesli, školski primjer kako se pišu feljtoni, u zahvatu duboki i široki, prostudirani. Pohvala to više što je feljton postao pomalo zanemarena novinska forma, nepravedno.

I na kraju, jedna pohvala, ili više. Prva vrhunskom intelektualcu Ivanu Bekavcu, koji je u dnevnom listu opširno (opširnije nego ja na portalu HKV, a i bolje) prikazao knjigu Anđelka Mijatovića Pisma iz tamnice. Slučilo se da je istodobno drugi jedan Bekavac, kapetan Bekavac – u turskom zatvoru, lažno optužen, pa bi i njegova pisma, ako ih ima, mogla naći mjesto u nastavku knjige. Druga pohvala Igoru Rudanu za feljton o Tesli, školski primjer kako se pišu feljtoni, u zahvatu duboki i široki, prostudirani. Pohvala to više što je feljton postao pomalo zanemarena novinska forma, nepravedno.

Da zaokružim ovu kolumnu začetu s Varaždinskim Toplicama i Agamemnonom, koji se živ vratio iz Trojanskoga rata, a onda doživio što već jest. Iz Domovinskoga rata vratili su se mnogi hrvatski branitelji na nosilima, teško ranjeni, najteže oni pogođeni srpskim metkom u kralježnicu. Isprva liječeni u Zagrebu, nastavili su se liječiti u Varaždinskim Toplicama. Medicina nije našla načina da ih uspravi, ostali su u invalidskim kolicima. Dok su bili u Zagrebu, posjećivale su ih u bolnicama poznate naše glumice, razgovarale s njima, činile sve da ih raspolože, koliko se moglo, shvatile su to kao domoljubnu i ljudsku obvezu. A kada su ranjenici prevezeni u Varaždinske Toplice, bilo je nešto teže doći do njih tada još starom cestom iz Zagreba. Jedna je glumica ipak i ondje stizala, starim autom po toj staroj cesti, nije ih zaboravila. Zove se Višnja Babić. Sjedi u petak prošloga tjedna pokraj mene na premijeri tragedije „Čekajući Oresta“, s mislima na tragedije kojima je svjedočila.

Tako se u termama ispreplela grčka, rimska i hrvatska povijest. S jednom primjedbom: kazališne predstave s temama iz starije hrvatske povijesti bijele su vrane u našim teatrima, kao i u igranim filmovima i televizijskim nizankama. Glede filmova – skupo je to, kažu, preskupo. A skupo je snimati i filmove o suvremenim temama, sve je držateljima novaca jako skupo, pa ako što i financiraju, premalo je za realizaciju. I onda se producenti dovijaju na razne načine, koprodukcijama i slično. Čak i za kratke filmove.

I (posve) na kraju: čestitka Večernjem listu na velikoj obljetnici.

Izvor: Hrvoje Hitrec/hkv.hr
Continue Reading

Vijesti

NADOPUNJATI SE, A NE NATJECATI! “Muškarac i žena nisu isto… i to je blagoslov!”

Published

on

Kad je žena odgojena, oslobođena prometejsko-iluminatskih lažnih nauka, slobodna od nametnutog feminizma i ‘izmišljenih prava’, kada se predaje svome mužu, djeci, obitelji, a muškarac isto tako… stvara se sklad u odnosima, u obitelji, djeci…

Evo kako razmišlja pristojna, razumna i odrasla žena… o značenju obitelji!

“On snabdjeva i štiti, ja umnožavam…
On je glava obitelji, ja sam – srce!
On pruža sklonište, Ja mu dajem ritam!
On osigurava sastojke, ja načinim obrok,
On osigurava kuću, ja je činim domom…

On se brine o mom vanjskom svijetu, ja vodim računa o njegovom unutarnjem svijetu.
On mi je dao ljubav, a ja njemu život…

Naše se ulogice puno više nadopunjuju, a manje natječu…”

Poslušajte izvornik…

Što mislite…?

(S društvenih mreža)

Continue Reading

Vijesti

UPOZORENJE na dramatična zbivanja u Europi: ‘Nikad u njenoj povijesti nije bilo nešto tako’

Published

on

Dramatičan gubitak kršćanske vjere u Europi je bez presedana u povijesti. Dok je situacija u nekim zemljama nešto bolja ili gora, kontinent kao cjelina se više ne može opisati kao kršćanska civilizacija.

Uzroci ovog gubitka vjere su brojni – i pomalo tajanstveni, a posljedice su itekako samodestruktivne i opasne piše otac Mark A. Pilon za thecatholicthing.org i nastavlja:

“Europa je danas gotovo bezbožna, gotovo potpuno sekularizirani kontinent s malo ili nikakvom duhovnom dimenzijom u mnogim zemljama koje čine Europsku uniju.

Oni gledaju, gledaju ali ne vide; slušaju, slušaju, ali niti čuju niti razumiju.

Nema sumnje, gubitak vjere među tim narodima i dekristijanizacija njihove kulture i javnog života ima svoje korijene u davnoj povijesti: unatrag do doba prosvjetiteljstva i ukupne sekularizacije europskih država i javnog života, počevši od Francuske revolucije koja se zatim širila po cijeloj Europi.”

Dva stoljeća sekulariziranog obrazovanja i dekristijanizacija su uzela svoj danak još i prije velikih ratova 20. stoljeća. To ne znači da Crkva nije cijelo vrijeme naviještala Evanđelje, nego su učinci takve postupne sekularizacije zatvorili umove i srca Europljana prema Božjoj riječi.

Kad je Krist prvo naviještao Evanđelje, i On je naišao na otpor, posebno među liderima: intelektualnih, vjerskih i civilnih vlasti. Tada je to bilo zbog neke vrste ekstremne, vanjske vjerske pobožnosti koja je opustošila mnoge duše oduzevši im težnju za Božjom Riječi. Isus je jezgrovito sažeo problem: oni gledaju, gledaju ali ne vide; slušaju, slušaju, ali niti čuju niti razumiju.

foto: Wikimedia Commons

U naše doba, vrijedi isto, ali uzrok je različit. Sekularizacija je usmrtila privlačnost prema Evanđelju, odnosno prema religiji općenito.

Rašireno sljepilo 

Ovaj povijesni razvoj je daleko gori od raskola i vjerske netrpeljivosti koja je uslijedila nakon protestantske reformacije, jer on danas ostavlja Europu u pogiblji, suočenu s ozbiljnom prijetnjom za sam opstanak svoje kulture i načina života, koja dolazi od drevnog neprijatelja, oživljenog militantnog i odlučnog oblika ekstremnog islama s ciljem da, napokon, dominira nekad kršćanskim kontinentom.

Kroz tisuću godina islamskog ekspanzionizma, kršćanstvo ili točnije Katolička Crkva, je odigrala dominantnu ulogu u obrani Europe. U obrani Beča 1683. godine (zahvaljujući katoličkoj vojsci iz Poljske), Islamska prijetnja Europi je bitno oslabila – sve do modernog doba. Osmanlijska verzija ovog tisućljeće dugog napora islamskih sila da osvoje Europu je završila. Ali ta prijetnja sada je očito oživljena u novom obliku, a održava se na životu zahvaljujući modernim sredstvima komunikacije, a ne dobro definiranim carstvima. No, prijetnja je vrlo stvarna i ništa manje opasna nego u prošlosti.

Doista, danas je ta prijetnja, u nekom smislu, čak i opasnija iz dva razloga. Prvo, tu je rašireno sljepilo među Europljanima i njihovim Vladama glede određene naravi i ozbiljnosti ove prijetnje. To podsjeća na Isusove riječi: “gledaju a ne vide”, pa zato i ne razumiju.

Nakon što su postali gotovo potpuno nereligiozni, oni jednostavno ne mogu razumjeti ono što vide, to jest, ne mogu shvatiti kakve su to vjerske motivacije koje stoje iza napada terorista, te njihovo duboko vjersko uvjerenje u totalni rat i neizbježnu težnju za svjetskom dominacijom. U ovome leži ugroženost europske civilizacije.

Propast civilizacije

Drugo, još veća opasnost za Europu nalazi se u katastrofalnoj demografskoj slici starog kontinenta. Nadalje, čini se da su slijepi za buduće posljedice ove demografske propasti. Nijedna europska zemlja nije na razini prirodne promjene svog stanovništva, gdje je broj rođenih barem približan broju umrlih. Većina europskih naroda je u biti daleko ispod razine ove izmjene, te će ubrzo početi gubiti stanovništvo.

Gubitak stanovništva, zajedno s rastućim potrebama starije populacije i socijalne države od kolijevke do groba, neizbježno će zahtijevati ogromnu imigraciju u tim zemljama kako bi sustav uopće funkcionirao. Ta imigracija će morati doći uglavnom iz muslimanskih zemalja, koje imaju suprotne demografske krivulje. Ovi novi imigranti i dalje će imati više djece, a osvajanje kontinenta zahvaljujući čistim brojkama će biti neizbježno. Trenutno je terorizam samo otvaranje priče; pobjeda će na kraju doći u glasačkim kutijama.

Stari Židovi, koji su bili slijepi za Kristovo evanđelje, ipak nisu bili slijepi za opasnosti koje su dolazile od vanjskog neprijatelja i prijetile su samom njihovom opstanku, a nisu bili ni tako slijepi da bi desetkovali stanovništvo odbijajući rađati dovoljno djece kako bi osigurali i obranili svoju civilizaciju. Gotovo svakodnevni terorizam je danas ozbiljna prijetnja. No, čini se da je sljepoća duša uzrokovana ekstremnom sekularizacijom daleko ozbiljnija.

Nažalost, možda je i prekasno za Europu budući da se vjerska sljepoća i demografski trendovi ne mogu otkloniti tako brzo. Pomolimo se – i nadajmo se da nije prekasno za nas – pa da naučimo nešto od posljedica europske sljepoće prema Evanđelju. (Vjera.hr)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved