Connect with us

Vijesti

DANAS SLAVIMO BLAGDAN SV. PETRA I PAVLA: Sretan imendan svima koji nose ime Petar, Pavao, Petra, Pavla, Paulina…

Published

on

Danas, u četvrtak, 29. lipnja,  slavimo svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla, odnosno blagdan Sv. Petra i Pavla. Čestitamo imendan svima koji nose ime Petar, Pavao, Petra, Pavla, Pavlica…

Petar je apostol kojemu je Isus povjerio svoju Crkvu, dodijelivši mu ulogu njene “glave”. Pravo mu je ime bilo Šimun, sin Jonin, koji je dolazio iz mjesta Betsaide, na obalama Tiberijadskoga mora. Isus ga je prozvao Kefa, Stijena, lat. Petar.

Poput oca Jone i starijega brata Andrije, i Petar je bio ribar. Nakon Isusove smrti, Petar, pokajavši se radi zatajenja te utješen Uskrsnućem, preuzima svoju ulogu vođe. Upravo će on, nakon Pedesetnice, žarom i vjerom u kojima više nije bilo niti najmanje dvojbe, posvjedočiti čudesa koja su pratila Mesijin život i Njegovu smrt. Nadalje, predložit će Matiju kao zamjenu za izdajničkoga Judu, te osuditi Ananiju i Safiru, koji su sebi željeli zadržati dio dobara namijenjenih zajednici. On će krstiti prvoga poganina. Ukratko, sveti je Petar sasvim sigurno bio neupitni sudionik prvih događaja Crkve u rađanju.

Isprva je Petar svoju apostolsku djelatnost bio ograničio na Palestinu. Nakon sabora u Jeruzalemu, započeo je misijska putovanja koja će ga odvesti u Siriju, a možda također i u Malu Aziju, te Grčku.

Prema sigurnoj predaji, u Rim je stigao oko 60. godine. U glavnome gradu carstva, koji je imao postati središtem kršćanstva, te čijim je bio prvim biskupom, Petar će mučeništvom posvjedočiti svoje poslanje vidljive glave Crkve.

Buktao je jedan od najžešćih progona protiv kršćana, onaj kojega je bio pokrenuo Neron. U trenutku kada je Petar uhićen, poslan je na suđenje, te osuđen na smrt na križu, poput Krista, čijim se priznao sljedbenikom. No, smatrajući se nedostojnim umrijeti poput svoga Učitelja, zatražio je neka bude razapet naopačke, što mu je i udovoljeno.
Razapeli su ga na brežuljku Vatikanu, u istome razdoblju kada je drugome velikom apostolu, svetome Pavlu, odrubljena glava (budući da, kao rimski državljanin, nije mogao biti razapet), na mjestu tre Fontane.

Nakon istraživanja koje je zatražio Pio XII., sa sigurnošću je lokaliziran grob svetoga Petra, prvaka apostolskog, iako porijeklo kosti, pronađenih ondje, nije toliko pouzdano.
Zaštitnik je ribara i ključara.

Sveti Pavao 

Sveti Pavao se rodio u Tarzu 5. god. po Kristu (u današnjoj južnoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu). Zvao se Savao, ime Pavao uzeo je vjerojatno za boravka na Cipru. Bio je židovski student Talmuda, izučio je zanat za izrađivača šatora. Kao vjerni Židov, progonio je kršćane, te je bio prisutan pri ubojstvu sv. Stjepana.

Na putu u Damask, kamo je krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje, oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi: ”Savle, zašto me progoniš? ” To iskustvo je na njega tako utjecalo, da je prihvatio kršćanstvo, dao se krstiti u Damasku i počeo naviještati Evanđelje.

U Jeruzalemu su u početku bili sumnjičavi prema njemu, dok se nisu uvjerili da se stvarno obratio. Na prvom misijskom putovanju pratio ga je Barnaba koji ga je i uveo u zajednicu jeruzalemske Crkve. Putovao je po Maloj Aziji, Grčkoj, istočnom Sredozemlju, te je na kraju stigao do Rima. Obično se govori o njegova četiri misijska putovanja. Na njima je najprije ulazio subotom u sinagoge te Židovima naviještao evanđelja, a kad ga oni ne bi prihvatili, onda se obraćao i poganima.

Jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je “Hvalospjev ljubavi” iz Prve poslanice Korinćanima, a teološki je osobito bogata Poslanica Rimljanima. Pavao je svoj život završio u Rimu 65. god. tako da mu je mačem odrubljena glava. Pokopan je u Rimu izvan Aurelijevih zidina (rimske gradske zidine koje su izgrađene između 271. i 275., a okruživale su svih 7 rimskih brežuljaka, Marsove poljane i desnu obalu Tibera). U doba cara Konstantina na tom mjestu izgrađena je velebna bazilika u čast Apostola naroda – Bazilika Svetog Pavla izvan zidina (Basilica di San Paolo fuori le Mura).

Blagdan mu se slavi 29. lipnja, zajedno sa sv. Petrom, te blagdan njegovog obraćenja 25. siječnja.

Sveti Pavao štuje se kao zaštitnik pisaca, novinara, glasnogovornika, biskupa, misionara, izrađivača šatora, protiv zmijskog otrova, grada Rima, Malte i mnogih drugih mjesta širom svijeta.

Fenix-magazin/MD/HKZ Mainz

Advertisement

Vijesti

J’ACCUSE “…pozvan sam na sud koji je zauzeo mjesto Svetog oficija, da mi se sudi za raskol”

Published

on

Priopćenje Nj.E. Monsinjora Carla Maria Viganò-a, naslovnod nadbiskupa Ulpiane, apostolski nuncij, na optužbu za raskol. Prenosimo…

“Ali čak i ako bi mi ili anđeo s neba propovijedali vam evanđelje drugačije od onoga koje smo vam navijestili, neka je proklet.

Kao što smo već rekli, a sada opet kažem, ako vam tko naviješta evanđelje mimo onoga koje ste primili, neka je proklet.” Gal 1,8-9

Kad pomislim da se nalazimo u palači Svetoga oficija, koji je izniman svjedok Tradicije i obrane katoličke vjere, ne mogu se suzdržati od pomisli da sam kod kuće, i da sam to ja, koga nazivate “tradicionalistom”, koji bi vam trebao suditi.” Tako je govorio nadbiskup Marcel Lefebvre 1979. godine kada je pozvan u nekadašnji Sveti oficij, u nazočnosti prefekta kardinala Franje Šepera i još dvojice prelata.

Kao što sam naveo u svom priopćenju od 20. lipnja, ne priznajem autoritet suda koji izjavljuje da mi sudi, niti njegovog prefekta, niti onoga tko ga je imenovao. Ova moja odluka, koja je svakako bolna, nije rezultat žurbe ili buntovničkog duha; nego je nalog moralne nužnosti koja me, kao biskupa i nasljednika apostola, obvezuje u savjesti da svjedočim za Istinu, to jest za samoga Boga, za Gospodina našega Isusa Krista.

Suočavam se ovom sudu s odlučnošću koja proizlazi iz spoznaje da nemam razloga smatrati se odvojenim od zajedništva sa Svetom Crkvom i Papinstvom, kojima sam uvijek služio sa sinovskom odanošću i vjernošću. Nisam mogao zamisliti niti jedan trenutak svog života izvan ovog jedinog Kovčega spasenja, koju je Providnost konstituirala kao mistično Tijelo Kristovo, u podložnosti svojoj Božanskoj Glavi i Njegovom namjesniku na zemlji.

Neprijatelji Katoličke crkve boje se snage milosti koja djeluje kroz sakramente, a iznad svega snage svete mise, strašnog katehona koji osujećuje mnoge njihove napore i pridobija Bogu tolike duše koje bi inače bile proklete. I upravo ta svijest o snazi ​​nadnaravnog djelovanja katoličkog svećenstva u društvu leži u ishodištu njihova žestokog neprijateljstva prema Tradiciji. Sotona i njegovi miljenici vrlo dobro znaju kakvu prijetnju jedina istinska Crkva predstavlja njihovom antikristovskom planu. Ti subverzivci – koje su rimski pape hrabro osudili kao neprijatelje Boga, Crkve i čovječanstva – mogu se identificirati u inimica vis, masonstvu. Infiltrirala se u Hijerarhiju i uspjela je natjerati je položiti duhovno oružje na njenom raspolaganju, otvarajući vrata Grada neprijatelju u ime dijaloga i univerzalnog bratstva, koncepata koji su intrinzično masonski. Ali Crkva, po uzoru na svog božanskog Utemeljitelja, ne razgovara sa Sotonom: ona se bori protiv njega.

Razlozi današnje krize

Kao što je Romano Amerio istaknuo u svom temeljnom eseju Iota Unum, ova kukavička i krivotvorna predaja započela je sa sazivanjem Drugog vatikanskog ekumenskog koncila i podzemnim i visoko organiziranim djelovanjem svećenika i laika povezanih s masonskim sektama, s ciljem da se polako, ali sigurno podrije struktura vlasti i učiteljstva Crkve kako bi je srušili iznutra. Beskorisno je tražiti druge razloge: dokumenti tajnih sekti dokazuju postojanje plana infiltracije zamišljenog u devetnaestom stoljeću i provedenog stoljeće kasnije, točno na način na koji je zamišljen. Slični procesi rastakanja već su se dogodili u civilnoj sferi i nije slučajnost da su pape u ustancima i ratovima koji su krvavili europske narode mogli shvatiti razorno djelovanje međunarodnog masonstva.

Od Koncila, Crkva je tako postala nositeljica revolucionarnih načela iz 1789. godine, kao što su priznali neki od zagovornika Drugog vatikanskog sabora, i kao što je potvrđeno odavanjem počasti od strane loža svim papama koncilskog i postkoncilskog razdoblja upravo zbog provođenja promjena koje su slobodni zidari dugo zahtijevali.

Promjene – ili još bolje, aggiornamento – bio je toliko u središtu koncilskog narativa da je bila zaštitni znak Drugog vatikanskog sabora i postavio je ovu skupštinu kao terminus post quem koji sankcionira kraj ancien régime – režima “stare vjere”, “stare mise”, “pretkoncila” – i početak “koncilske crkve”, s njezinom “novom misom” i bitnom relativizacijom svih dogmi. Među zagovornicima ove revolucije pojavljuju se imena onih koji su do pontifikata Ivana XXIII bili osuđivani i uklanjani iz učiteljstva zbog svoje heterodoksije. Popis je dugačak, a uključuje i Ernesta Buonaiutija, ekskomuniciranog vitandusa, Roncallijevog prijatelja, koji je nepokajan umro u krivovjerju, a kojeg je prije nekoliko dana predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Matteo Zuppi komemorirao misom u katedrali u Bologni, kako je s loše prikrivenom simpatijom izvijestio Il Faro di Roma: “Gotovo osamdeset godina kasnije, kardinal koji je potpuno u skladu s papom ponovno počinje s liturgijskom gestom koja u svakom pogledu ima okus rehabilitacije. Ili barem prvi korak u tom smjeru.”

Crkva i Anticrkva

Ja sam dakle pozvan pred sud koji je zauzeo mjesto Svetog oficija da mi se sudi za raskol, dok poglavar talijanskih biskupa – koji je identificiran kao jedan od papinskih kandidata i potpuno u skladu s Papom – nezakonito slavi misu zadušnicu za jednog od najgorih i najokorjelijih eksponenata modernizma, kojemu je Crkva – ona od koje sam po njima odvojen – izrekla najoštriju kaznu. Godine 2022., u novinama Talijanske biskupske konferencije Avvenire, profesor Luigino Bruni pohvalio je modernizam na sljedeći način:

[…] “proces nužne obnove za Katoličku Crkvu svog vremena, koji je još uvijek bio nepropusan za kritičke studije o Bibliji koje su bile uspostavljene desetljećima u protestantskom svijetu. Za Buonaiutija je prihvaćanje znanstvenih i povijesnih proučavanja Biblije bio glavni način susreta Crkve sa suvremenošću. Susret koji se nije dogodio, jer su Katoličkom crkvom još uvijek dominirali teoremi neoskolastičke teologije i blokirana protureformacijskim strahom da bi protestantski vjetrovi mogli konačno zahvatiti katoličko tijelo.”

Ove riječi bile bi dovoljne da shvatimo ponor koji dijeli Katoličku Crkvu od one koja ju je zamijenila, počevši od Drugog vatikanskog koncila, kada su protestantski vjetrovi konačno prodrli u katoličko tijelo. Ova sasvim nedavna epizoda samo je posljednja u beskonačnom nizu malih koraka, tihog pristajanja, suučesničkih namigivanja kojima su sami poglavari koncilske hijerarhije omogućili prijelaz “od teorema neoskolastičke teologije” – tj. od jasne i nedvosmislene formulacije Dogmi – do sadašnjeg otpadništva. Nalazimo se u nadrealnoj situaciji u kojoj jedna Hijerarhija sebe naziva katoličkom i stoga zahtijeva poslušnost crkvenog tijela, dok u isto vrijeme ispovijeda doktrine koje je Crkva prije Koncila osudila; a u isto vrijeme osuđujući doktrine kao heretične koje su do tada naučavale sve pape.

To se događa kada se apsolut ukloni iz Istine i relativizira prilagođavajući ga duhu svijeta. Kako bi pape posljednjih stoljeća postupili danas? Bi li me proglasili krivim za raskol ili bi radije osudili onoga koji tvrdi da je njihov nasljednik? Zajedno sa mnom, modernistički Sinedrij sudi i osuđuje sve katoličke pape, jer je vjera koju su branili moja; a pogreške koje Bergoglio brani su one koje su oni bez iznimke osudili. Riječi isusovačkog mučenika Edmunda Campiona u odgovoru na presudu kojom je proglašen krivim za izdaju 1581. vrijede za sadašnji Vatikan ništa manje nego što su se tada odnosile na Branitelja vjere: “Osuđujući nas, osuđujete sve svoje pretke. ”

Hermeneutika raskida

Pitam se, dakle, kakav se kontinuitet može dati između dviju stvarnosti koje se suprotstavljaju i proturječe jedna drugoj? Između Bergogliove koncilske i sinodalne crkve i one “blokirane protureformacijskim strahom” od koje se on razmetljivo distancira? A od koje bih ja to “crkve” bio u raskolu, ako se ona koja se izjašnjava da je Katolička razlikuje od prave Crkve upravo po propovijedanju onoga što je Ona osudila i po osudi onoga što je Ona propovijedala?

Adepti “koncilske crkve” će odgovoriti da je to zbog evolucije crkvenog tijela u “nužnoj obnovi”; dok nas katoličko učiteljstvo uči da je Istina nepromjenjiva i da je doktrina evolucije dogmi heretična. Dvije crkve, svakako: svaka sa svojim doktrinama i liturgijama i svecima; ali dok je za vjernika katolika Crkva Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska, za Bergoglia je Crkva koncilska, ekumenska, sinodalna, inkluzivna, imigracijska, eko-održiva i gay-friendly.

Samouklanjanje koncilske hijerarhije

Je li onda moguće da je Crkva počela naučavati zabludu? Možemo li vjerovati da je jedan Kovčeg spasenja u isto vrijeme i instrument propasti za duše? Da se Mistično Tijelo odvaja od svoje Božanske Glave, Isusa Krista, čime Spasiteljevo obećanje propada? To, naravno, nije dopustivo, a oni koji podržavaju takvu ideju padaju u herezu i raskol. Crkva ne može naučavati zabludu, niti njezin poglavar, rimski prvosvećenik, može biti u isto vrijeme krivovjeran i pravovjeran, Petar i Juda, u zajedništvu sa svim svojim prethodnicima, a istovremeno u raskolu s njima. Jedini teološki mogući odgovor je da koncilska hijerarhija, koja se proglašava katoličkom, ali prihvaća vjeru različitu od one koju je Katolička crkva neprestano naučavala dvije tisuće godina, pripada drugom entitetu i stoga ne predstavlja pravu Kristovu Crkvu.

Onima koji me podsjećaju da nadbiskup Marcel Lefebvre nikada nije otišao tako daleko da dovede u pitanje legitimitet rimskog prvosvećenika, priznajući herezu, pa čak i otpadništvo koncilskih papa – kao kad je uzviknuo: „Rim je izgubio vjeru! Rim je u otpadništvu!” – Podsjećam ih da se u posljednjih pedesetak godina stanje dramatično pogoršalo i da bi po svoj prilici s jednakom čvrstoćom nastupio i danas ovaj veliki pastir, javno ponavljajući ono što je tada rekao samo svojim klericima: „U ovom pastoralnom saboru duh zabluda i laži mogao je raditi po volji, posvuda postavljajući tempirane bombe koje će u dogledno vrijeme raznijeti institucije.” (Principes et directives, 1977.). I opet: “Onaj koji sjedi na Petrovom prijestolju sudjeluje u štovanju lažnih bogova. Kakav bismo zaključak trebali izvući, možda za nekoliko mjeseci, suočeni s ovim opetovanim činovima komunikacije s lažnim kultovima? Ne znam. Pitam se. Ali moguće je da ćemo se naći prisiljeni vjerovati da Papa nije Papa. Jer na prvi pogled čini mi se – ne želim to još reći svečano i javno – da je nemoguće da netko tko je heretik bude javno i formalno papa” (30. ožujka 1986.).

 Što nam daje razumjeti da “sinodalna crkva” i njezin poglavar Bergoglio ne ispovijedaju katoličku vjeru? To je potpuna i bezuvjetna privrženost svih njezinih članova mnoštvu zabluda i krivovjerja koje je već osudilo nepogrešivo Učiteljstvo Katoličke Crkve i od razmetljivog odbacivanja svake doktrine, moralne zapovijedi, čina štovanja i vjerske prakse koja nije sankcioniralo “njihovo” vijeće. Niti jedan od njih ne može u savjesti prihvatiti tridentsko ispovijedanje vjere i antimodernističku prisegu, jer ono što oboje izražava upravo je suprotno od onoga što Drugi vatikanski sabor i takozvano “koncilsko učiteljstvo” insinuiraju i uče.

Budući da nije teološki održivo da su Crkva i papinstvo instrumenti propasti, a ne spasenja, nužno moramo zaključiti da heterodoksna učenja koja su prenijela takozvana “koncilska crkva” i “pape Koncila” od Pavla VI pa nadalje predstavljaju anomaliju koja ozbiljno dovodi u pitanje legitimnost njihove učiteljske i upravne vlasti.

Subverzivno korištenje autoriteta

To jest, moramo shvatiti da subverzivna uporaba autoriteta u Crkvi s ciljem njezinog uništenja (ili njezine transformacije u crkvu koja nije ona koju je želio i utemeljio Krist) sama po sebi predstavlja dovoljan element da učini ništavnim i nevažećim autoritet ovog novog subjekta koji se zlonamjerno nametnuo Kristovoj Crkvi, uzurpirajući vlast. Zato ne priznajem legitimitet Dikasterija koji mi sudi.

Način na koji je neprijateljska akcija protiv Katoličke crkve provedena potvrđuje da je bila planirana i smišljena, jer bi inače bili saslušani oni koji su osuđivali ovaj plan, a oni koji su u njemu surađivali odmah bi bili zaustavljeni. Zasigurno, u očima onog vremena i tradicionalnog oblikovanja većine kardinala, biskupa i klera, “skandal” Hijerarhije koja bi proturječila sama sebi izgledao bi prevelik za prihvatiti, te je navela mnoge prelate i klerike da ne vjeruju da bilo moguće da revolucionarna i masonska načela nađu prihvaćanje i promidžbu u Crkvi. Ali upravo je to bio majstorski potez Sotone – kako ga je nazvao nadbiskup Lefebvre – koji je znao kako iskoristiti prirodno poštovanje i sinovsku ljubav katolika prema svetom autoritetu pastira da ih navede da poslušnost stave ispred Istine, možda se nadajući da bi budući Papa mogao na neki način izliječiti katastrofu koja se već dogodila i čije se eksplozivne posljedice već mogle naslutiti. To se nije dogodilo, unatoč tome što su neki hrabro dizali glas upozorenja. A ubrajam se i među one koji se u toj mučnoj fazi nisu usudili suprotstaviti zabludama i stranputicama koje se još nisu u potpunosti pokazale u svojoj razornoj vrijednosti. Ne želim reći da nisam slutio što se događa, ali da nisam – zbog intenzivnog rada i sveobuhvatnih poslova birokratske i administrativne prirode u službi Svete Stolice – znao naći prave uvjete koji bi mi omogućili da shvatim neviđenu težinu onoga što se događalo pred našim očima.

Sudar

Prilika koja me je dovela do sukoba sa svojim crkvenim poglavarima započela je kad sam bio delegat Papinskih predstavništava, zatim generalni tajnik Guvernata, i konačno kao apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama. Moj rat protiv moralne i financijske korupcije izazvao je bijes tadašnjeg državnog tajnika, kardinala Tarcisia Bertonea, kada sam – u skladu sa svojim odgovornostima kao delegat Papinskih predstavništava – osudio korupciju kardinala McCarricka i usprotivio se njegovom promicanju korumpiranih i nedostojnih kandidata za episkopat predstavljenih od državnog tajnika, koji me je premjestio u Namjesništvo jer sam ga “spriječio da imenuje biskupe koje je on htio”. Uvijek je Bertone, uz suučesništvo kardinala Giovannija Lajola, kočio moj rad usmjeren na borbu protiv raširene korupcije u Guberniji, gdje sam već postigao važne rezultate iznad svih očekivanja. Bertone i Lajolo također su bili ti koji su uvjerili papu Benedikta da me protjera iz Vatikana i pošalje u Sjedinjene Države. Tamo sam se morao suočiti s odvratnim događajima kardinala McCarricka, uključujući njegove opasne odnose s političkim predstavnicima administracije Obama-Biden, kao i na međunarodnoj razini, o čemu sam bez oklijevanja izvijestio državnog tajnika Parolina, koji to nije uzimao u obzir.

To me navelo da mnoge događaje kojima sam svjedočio tijekom svoje diplomatske i pastoralne karijere razmotrim u drugačijem svjetlu i da shvatim njihovu koherentnost s jednim projektom koji po svojoj prirodi nije mogao biti ni isključivo politički ni isključivo vjerski, budući da je uključivao globalni napad na tradicionalno društvo utemeljeno na doktrinarnim, moralnim i liturgijskim aspektima učenja Crkve

Korupcija kao instrument ucjene

Zato sam od nekadašnjeg uvaženog apostolskog nuncija – za što me prije nekoliko dana i sam kardinal Parolin odao priznanje za uzornu odanost, poštenje, korektnost i učinkovitost – sada postao nezgodan nadbiskup, ne samo zato što sam tražio pravdu u kanonskim procesima koji su poduzeti protiv korumpiranih prelata, ali također i iznad svega jer sam dao ključ tumačenja koji pokazuje kako je korupcija unutar Hijerarhije bila nužna pretpostavka za kontrolu, manipuliranje i prisilu ucjenama za djelovati protiv Boga, protiv Crkve, i protiv duša. A ovaj modus operandi – koji je slobodno zidarstvo detaljno opisalo prije nego što se infiltrirao u crkveno tijelo – odražava ono što je usvojeno u civilnim institucijama, gdje su predstavnici naroda, posebno na najvišim razinama, uvelike podložni ucjenjivanju jer su korumpirani i izopačeni. Njihova poslušnost zabludama globalističke elite vodi narode u propast, uništenje, bolesti i smrt – smrt ne samo tijela, nego i duše. Zato što je istinski projekt Novog svjetskog poretka – kojemu Bergoglio robuje i iz kojeg crpi vlastiti legitimitet od moćnika svijeta – u biti sotonistički projekt, u kojem je djelo Stvaranja Oca, Otkupljenja Sina, Posvećenje Duha Svetoga suprostavljeno mržnjom, izbrisavanjem i krivotvorstvom simia Dei (majmuna Božjeg) i njegovih slugu.

Ako ne govorite, kamenje će vikati

Svjedočeći totalnu subverziju božanskog poretka i širenju paklenog kaosa uz revnu suradnju čelnika Vatikana i Episkopata čini nam da shvatimo koliko su strašne riječi Djevice Marije u La Salette – Rim će izgubiti vjeru i postati sjedište Antikrista – i kakvu je mrsku izdaju činilo otpadništvo pastira, i još nečuvenija izdaja onoga koji sjedi na prijestolju Presvetoga Petra.

Kad bih šutio pred ovom izdajom – koja je izvršena uz strašno suučesništvo mnogih, previše prelata koji oklijevaju prepoznati u Drugom vatikanskom saboru glavni uzrok sadašnje revolucije i krivotvorenja katoličke mise, kao ishodište duhovnog i moralnog rastakanja vjernika – prekršio bih prisegu položenu na dan mog ređenja i obnovljenu prigodom mojeg biskupskog posvećenja. Kao nasljednik apostola ne mogu i neću prihvatiti svjedočiti sustavnom rušenju svete Crkve i prokletstvu tolikih duša, a da se svemu tome ne pokušam svim sredstvima suprotstaviti. Niti kukavnu šutnju radi mirnog života ne mogu smatrati dražom od svjedočenja Evanđelja i obrane katoličke istine.

Raskolnička sekta optužuje me za raskol: ovo bi trebalo biti dovoljno da pokaže subverziju koja se događa. Zamislite kakvu će nepristranost sudac moći pokazati ​​kad ovisi o onome koga optužujem da je uzurpator. Ali upravo zato što je ovaj događaj znakovit, želim da vjernici – koji nisu dužni biti upoznati s djelovanjem crkvenih sudova – shvate da se zločin raskola ne čini kada postoje utemeljeni razlozi za uzeti izbor papa pod sumnjom, kako zbog vitium consensus tako i zbog nepravilnosti ili kršenja normi koje upravljaju konklavom (usp. Wernz-Vidal, Ius Canonicum, Rim, Pont. Univ. Greg., 1937., sv. VII, str. 439).

Bula Cum ex apostolatus officio Pavla IV utvrdila je zauvijek ništavnost imenovanja ili izbora bilo kojeg prelata – uključujući Papu – koji je pao u krivovjerje prije njegova promaknuća u kardinala ili uzdizanja u rimskog prvosvećenika. Promaknuće ili uzdizanje definira kao nulla, irrita et inanis – ništavno, nevaljano i bez ikakve vrijednosti – „čak i ako se dogodilo uz dogovor i jednoglasni pristanak svih kardinala; niti se može reći da je potvrđena primanjem službe, posvetom ili posjedom […], ili navodnim ustoličenjem […] samog rimskog prvosvećenika ili poslušnošću koju su mu dali svi i tijekom bilo kojeg vremena u navedenom obnašanju svoje dužnosti.” Pavao IV dodaje da se sva djela koja je ta osoba učinila imaju jednako smatrati ništavnima, te da su njegovi podanici, i klerici i laici, oslobođeni poslušnosti u odnosu na njega, „bez štete, međutim, od strane istih podvrgnutih vjernika, obvezi vjernosti i poslušnosti budućim biskupima, nadbiskupima, patrijarsima, primasima, kardinalima i rimskim prvosvećenicima koji su kanonski postavljeni.” Pavao IV zaključuje: “I na veću zbunjenost onih koji su tako promaknuti i uzdignuti, gdje tvrde da nastavljaju svoju upravu, dopušteno je zatražiti pomoć svjetovne ruke; niti iz tog razloga oni koji se povuku iz lojalnosti i poslušnosti prema onima koji su unaprijeđeni i uzdignuti na način koji je već spomenut, ne smiju biti podvrgnuti bilo kojoj od onih cenzura i kazni nametnutih onima koji bi htjeli poderati tuniku Gospodnju.

 Iz tog razloga, mirne savjesti, tvrdim da pogreške i krivovjerja kojih se Bergoglio držao prije, tijekom i nakon svog izbora, zajedno s namjerom koju je imao u svom očitom prihvaćanju papinstva, čine njegovo uzdizanje na prijestolje ništavnim i bez vrijednosti.

Ako se sva djela upravljanja i učenja Jorgea Maria Bergoglia, u sadržaju i obliku, pokažu stranim i čak u sukobu s onim što čini djelovanje bilo kojeg od papa; ako i običan vjernik i nekatolik razumije anomaličnost uloge koju Bergoglio ima u globalističkom i antikršćanskom projektu koji provode Svjetski ekonomski forum, agencije UN-a, Trilateralna komisija, Bilderberška skupina, Svjetska banka , i od strane svih ostalih raširenih ogranaka globalističke elite, ovo ni malo ne pokazuje da želim raskol naglašavajući i osuđujući ovu anomaliju. Ipak me napadaju i proganjaju zato što ima onih koji se zavaravaju da će mojom osudom i izopćenjem moja osuda državnog udara na neki način izgubiti svoju koherentnost i dosljednost. Ovaj pokušaj da se svi ušutkaju ništa ne rješava; doista, čini još krivijima i suučesnicima one koji pokušavaju prikriti ili umanjiti metastazu koja uništava crkveno tijelo.

“Deminutio” (degradacija) sinodalnog papinstva

Svemu tome možemo dodati Studijski dokument Rimski biskup koji je Dikasterij za promicanje jedinstva kršćana nedavno objavio i degradaciju papinstva o kojem se teorizira u dokumentu, u primjeni enciklike Ut Unum Sint Ivana Pavla II koja se opet odnosi na konstituciju Lumen Gentium II vatikanskog sabora. Čini se potpuno legitimnim – i dužnim, u ime primata katoličke istine odobrene u nepogrešivim dokumentima Papinskog učiteljstva – pitati se je li Bergogliov namjerni izbor da ukine apostolski naslov Kristova namjesnika i odluči se definirati simpliciter (jednostavnije) kao biskup Rima ne predstavlja na neki način deminutio samog papinstva, napad na božanski ustav Crkve i izdaju Munus petrinum. A nakon detaljnijeg promatranja, prethodni korak je napravio Benedikt XVI, koji je izmislio – zajedno s “hermeneutikom” nemogućeg “kontinuiteta” između dva potpuno strana entiteta – monstrum (čudovište) “kolegijalnog papinstva” kojeg su vodili isusovac i emeritus istovremeno.

Nije slučajno što Studijski dokument navodi rečenicu Pavla VI: „Papa […] je nedvojbeno najozbiljnija prepreka na putu ekumenizma” (Govor tajniku za promicanje jedinstva kršćana, 28. travnja 1967.). Montini je počeo pripremati teren četiri godine ranije kada je dramatično odložio Tijaru. Ako je ovo premisa teksta koji ima namjeru poslužiti kako bi rimsko papinstvo bilo “kompatibilno” s poricanjem Petrova prvenstva koje heretici i raskolnici odbacuju; i ako se sam Bergoglio predstavlja samo kao primus inter pares usred skupštine kršćanskih sekti i denominacija koje nisu u zajedništvu s Apostolskom Stolicom, propuštajući proglasiti katoličku doktrinu o papinstvu koju je svečano i nepogrešivo definirao Prvi vatikanski sabor, kako netko može misliti da je vršenje papinstva i zapravo sama nakana da se ono prihvati bilo pod utjecajem nedostatka pristanka, kao što bi bilo smatrati legitimitet “pape Franje” ništavnim ili barem vrlo sumnjivim? Od koje bih se “crkve” mogao odvojiti, kojeg bih “papu” odbio priznati, ako se prva definira kao “koncilska i sinodalna crkva” u suprotnosti s “pretkoncilskom crkvom” – tj. Crkvom Kristovom – a potonji pokazuje da on papinstvo smatra svojim osobnim prerogativom kojim treba raspolagati modificirajući ga i mijenjajući po volji, uvijek u skladu s doktrinarnim pogreškama koje implicira Drugi vatikanski sabor i postkoncilsko “učiteljstvo”?

Ako se rimsko papinstvo – papinstvo, da budemo jasni, Pija IX, Lava XIII, Pija X, Pija XI, Pija XII – smatra zaprekom ekumenskom dijalogu, a ekumenski dijalog se predstavlja kao apsolutni prioritet “sinodalne crkve”, koju zastupa Bergoglio, na koji bi se bolji način mogao provesti ovaj dijalog nego uklanjanjem onih elemenata koji čine papinstvo nekompatibilnim s njim, i stoga manipulirajući s njim na potpuno nelegitiman i nevažeći način?

Sukob tolike braće biskupa i vjernika

Uvjeren sam da među biskupima i svećenicima ima mnogo onih koji su iskusili i još uvijek doživljavaju mučan unutarnji sukob nalazeći se podijeljeni između onoga što Krist Glava traži od njih – a oni to dobro znaju – i onoga što netko tko se predstavlja kao Rimski biskup nameće silom, ucjenama i prijetnjama.

Danas je više nego ikad potrebno da se mi pastiri probudimo iz naše obamrlosti: Hora est iam nos de somno surgere (Rim 13,11). Naša odgovornost pred Bogom, Crkvom i dušama zahtijeva od nas da nedvosmisleno osudimo sve pogreške i stranputice koje smo predugo tolerirali, jer nas neće suditi ni Bergoglio ni svijet, nego naš Gospodin Isus Krist. Položit ćemo mu račun za svaku dušu izgubljenu našim nemarom, za svaki grijeh koji je svaka duša počinila zbog nas, za svaki skandal pred kojim smo šutjeli iz lažne razboritosti, iz želje za tihim životom, iz suučesništva.

Na dan kada sam se trebao braniti pred Dikasterijom za nauk vjere, odlučio sam javno objaviti ovu svoju izjavu, kojoj pridodajem osudu svojih tužitelja, njihovog “vijeća” i njihovog “pape”. Molim svete apostole Petra i Pavla, koji su svojom krvlju posvetili tlo Alma Urbe, da zagovaraju pred prijestoljem Božanskog Veličanstva, kako bi za Svetu Crkvu isposlovali da se konačno oslobodi opsade koja Nju zasjenjuje i od uzurpatora koji Je ponižavaju, čineći Domina gentium (Vladateljicom naroda) slugom antikristovog plana Novog svjetskog poretka.

U obranu Crkve

Moja obrana stoga nije osobna, već radije obrana svete Kristove Crkve, u kojoj sam postavljen biskupom i nasljednikom apostola, s preciznim mandatom čuvanja Pologa vjere i propovijedanja Riječi, inzistirajući opportune importune (prigodno i neprigodno) – u svako doba – prijekorom, ukorom, poticanjem sa svom strpljivošću i naukom (2 Tim 4,2).

Snažno odbacujem optužbu da sam razderao Spasiteljevu bešavnu odjeću i da sam napustio vrhovnu vlast Kristova namjesnika: da bih se odvojio od crkvenog zajedništva s Jorgeom Mariom Bergogliom, prvo sam morao biti u zajedništvu s njim, što nije moguće jer se sam Bergoglio ne može smatrati članom Crkve, zbog njegovih višestrukih krivovjerja i očigledne tuđine i nespojivosti s ulogom koju nevaljano i nedopušteno obnaša.

Moje optužbe protiv Jorgea Maria Bergoglia

Pred mojom braćom u episkopatu i cijelim crkvenim tijelom, optužujem Jorgea Maria Bergoglia za krivovjerje i raskol, te molim da mu se sudi kao heretiku i raskolniku i da ga se ukloni s prijestolja koje je nedostojno obnašao više od jedanaest godina. Ovo ni na koji način nije u suprotnosti s izrekom Prima Sedes a nemine judicatur (Sveta Stolica od nikog ne može biti suđena), jer je očito da, budući da heretik ne može preuzeti papinstvo, on nije iznad prelata koji mu sude.

Također optužujem Jorgea Maria Bergoglia da je prouzročio – zbog prestiža i autoriteta Apostolske Stolice koju uzurpira – ozbiljne nuspojave, sterilitet i smrt kod milijuna vjernika koji su slijedili njegov uporni poziv da se podvrgnu cijepljenju eksperimentalnog gena seruma proizvedenog preko pobačenih fetusa, čak do te mjere da se izda službena “Napomena” kojom se izjavljuje da je uporaba cjepiva moralno dopuštena. Za ovaj zločin protiv čovječanstva morat će odgovarati pred Božjim sudom.

Konačno, osuđujem tajni sporazum između Svete Stolice i kineske komunističke diktature, kojim je Crkva ponižena i prisiljena prihvatiti vladino imenovanje biskupa, kontrolu liturgijskih slavlja i ograničenja njezine slobode propovijedanja, dok su katolici odani Apostolskoj stolici nekažnjeno progoni pekinška vlada uz suučesničku šutnju rimskog Velikog Sinedrija.

Odbacivanje zabluda Drugog Vatikanskog Sabora

Smatram čašću biti „optužen“za odbacivanje pogrešaka i devijacija koje implicira tzv. Drugi vatikanski sabor, za koji smatram da je zbog svoje heterogenosti u usporedbi sa svim pravim saborima Crkve potpuno lišen učiteljskog autoriteta, koje u potpunosti priznajem i prihvaćam, kao što u potpunosti priznajem i prihvaćam sve učiteljske akte rimskih prvosvećenika.

Osvjedočeno odbacujem heterodoksne doktrine sadržane u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora i koje su osudile pape do Pija XII, ili koje na bilo koji način proturječe katoličkom učiteljstvu. Smatram da je u najmanju ruku uznemirujuće da su oni koji mi sude za raskol oni koji prihvaćaju heterodoksnu doktrinu prema kojoj postoji veza jedinstva “s onima koji su, kršteni, počašćeni imenom kršćanina, iako su ne ispovijedaju vjeru u cijelosti ili ne čuvaju jedinstvo zajedništva s Petrovim nasljednikom” (LG 15). Pitam se koliko se spremno može osporiti biskupa zbog nedostatka zajedništva koje također postoji s hereticima i raskolnicima.

Jednako osuđujem, odbacujem i odbijam heterodoksne doktrine izražene u takozvanom “postkoncilskom učiteljstvu” koje potječu od Drugog vatikanskog sabora, kao i nedavne hereze koje se odnose na “sinodalnu crkvu,” reformulaciju papinstva u ekumenski ključ, pripuštanje suležnika sakramentima te promicanje sodomije i “rodne” ideologije. Također osuđujem Bergogliovu privrženost klimatskoj prijevari, ludom neomaltuzijanskom praznovjerju koje su proizveli oni koji, mrzeći Stvoritelja, ne mogu a da ne mrze i Stvorenje, a s njom i čovjeka, koji je stvoren na sliku i priliku Božju.

Zaključak

Katoličke vjernike, koji su danas sablažnjeni i dezorijentirani vjetrovima novotarija i lažnih doktrina koje promiče i nameće Hijerarhija buntovna protiv Božanskog Učitelja, molim vas da molite i prinosite svoje žrtve i postove pro libertate et exaltatione Sanctæ Matris Ecclesiæ (za slobodu i proslavu Svete Majke Crkve), kako bi Sveta Majka Crkva mogla pronaći svoju slobodu i trijumfirati s Kristom, nakon ovog vremena muke. Neka oni koji su imali milost pristupanjem u Nju po krštenju ne napuste svoju Majku koja danas leži ničice i pati: tempora bona veniant, pax Christi veniat, regnum Christi veniat (doći će dobra vremena, mir Kristov će vladati, kraljevstvo Kristovo doći će).

Dano u Viterbu, 28. dana mjeseca lipnja, Godine Gospodnje 2024., bdijenje Svetih apostola Petra i Pavla.

+ Carlo Maria Viganò, Nadbiskup

Prijevod: dopisnik Croativ.net-a iz Španjolske M.B.

Continue Reading

Vijesti

POZIV na tradicionalnu komemorativnu liturgiju i SPOMEN za hrvatske PRAVOSLAVNE MUČENIKE

Published

on

Razmišljajući u duhu istinskog ekumenizma, svetaca i mučenika, pozivamo Vas da se pridružite našim molitvama za svete mučenike HPC na našoj svetoj Božanskoj liturgiji koju ćemo mi, Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar održati u nedjelju 30. lipnja 2024. s početkom u 10,00 sati u našoj crkvi na adresi Domjanićeva br. 5 u Zagrebu.

Slika: Sv. patrijarh Germogen – slika se nalazi u Atamanskij Palace, Rostov

>> RAZOTKRIVENE SRBSKE LAŽI – Enciklopedia Holocausta u New Yorku: Mapa glavnih nacističkih logora, u Srbiji – 3, Hrvatskoj ih nema

Nakon liturgije, s početkom u 12,00 sati, bit će postavljanje vijenaca i paljenje svijeća na kenotafu (spomen grobu) pravoslavnih mučenika na groblju Miroševac.

Continue Reading

Vijesti

UEFA potjerala suca s EP-a, koji je teško oštetio Hrvatsku

Published

on

NIZOZEMSKI sudac Danny Makkelie (41) neće više suditi na Europskom prvenstvu.

Tako je odlučila UEFA nakon što je Nizozemac sudio na utakmici Hrvatske i Italije (1:1), koja je okončana ispadanjem Hrvatske u skupini Eura.

Nizozemski portal AD objavio je kako se policijski inspektor Makkelie već vratio u Rotterdam.

Prigovor na osam minuta sudačke nadoknade

Makkelie je na Euru sudio i utakmicu Njemačke i Mađarske (2:0) u skupini, a nakon utakmice Hrvatske i Italije stiglo je puno prigovora na njegov posao. Hrvatska je primila gol u osmoj minuti sudačke nadoknade, što je izazvao bijes hrvatske javnosti jer nitko ne može objasniti gdje je nizozemski sudac uspio skupiti spomenutih osam minuta.

I Mađari su ljutiti

Na Makkeliejevo suđenje buni se i Mađarska, koja je također ispala u skupini. Njezin izbornik Marco Rossi bunio se zbog pogotka Jamala Musiale jer je smatrao da je asistent Ilkay Gündogan prethodno napravio prekršaj u napadu. Za Makkelieja je ovo bilo drugo Europsko prvenstvo u karijeri, a sudio je i na Svjetskom prvenstvu 2022. u Kataru (pitamo se je li i zadnje suđenje na oba prvenstva!?)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved