Connect with us

Društvo

Davor Dijanović: Kultura otkazivanja i cenzura na društvenim mrežama

Published

on

By

 A. Majic

Cenzori ne provjeravaju činjenice, nego se bave tumačenjem činjenica na ideološki zatucan način

Posljednjih godina sve više svjedočimo tzv. kulturi otkazivanja/poništavanja (cancel culture) koja napada i mrtve i žive pojedince One koji ne koriste narative sukladne onima koji se kroje lijevo-liberalnim škarama političke korektnosti nastoji se ekskomunicirati iz javnoga prostora i oduzeti im pravo glasa.

Današnji sustav proizvodi mnoge dogme političke korektnosti i tko im se ne prilagodi velika je vjerojatnost da će biti ocrnjen ili uklonjen iz javnoga života. Pritom su te dogme često u koliziji sa zdravim razumom, a ponajbolji je primjer sveprisutnija ideologija genderizma. Woke aktivisti su uvjereni u to da bi svatko tko se bori protiv njihove štetočinske ideologije trebao završiti u zatvoru, ako ne fizičkom, a onda svakako u digitalnom svijetu.

Dominantne političke i medijske elite na današnjem Zapadu opsesivno su i patološki opsjednute „mračnim stranicama“ prošlosti zapadnih zemalja. One su u stalnoj potrazi za onim lošim u nacionalnim povijestima zapadnih zemalja. Patologija ide do te mjere da sveprisutnija kultura otkazivanja želi mijenjati književna dijela i uklanjati kipove povijesnih velikana.

Za fizičko uništavanje kipova zadužene su ekstremno lijeve skupine tipa Antifa i BLM. Ne smetaju, dakle, woke udarnicima samo živi pojedinci koji prelaze granice njihova „pomišljivog mišljenja“, nego i mrtvi pojedinci čiji lik i djelo smetaju ekstremnoj ljevici.

Prilikom prosvjeda u SAD-u u proljeće 2020. prosvjednici su uništavali kipove američkih velikana. I u Europi postaju sumnjiva pojedina književna djela pa je samo pitanje kad će i Marulićeva Judita postati djelo koje promiče govor mržnje prema Turcima.

Čini se da u obračunu s prošlosti prednjači progresivna Kanada Justina Trudeaua. Ovaj je svoju progresivnost pokazao monstruoznim odnosom prema necijepljenim ljudima kojima je ograničavao elementarna ljudska prava. Smetaju mu, međutim, i mrtvi pa je 2019. imenovao glavnu kanadsku arhivisticu koja je naredila uklanjanje 7.000 stranica povijesnih zapisa čiji sadržaj „može uvrijediti ljude“. Što je uvredljivo, dakako, određivat će Trudeauovi progresivoidi kojima smetaju i pojedinci kao što je prvi kanadski premijer John A. Macdonald.

Mrtvi su na udaru kulture otkazivanja, no još su više živi. Svi oni koji ne priznaju primjerice genderističke perverzije proglašavaju se ekstremistima s kojima se treba medijski i pravno obračunati. Međutim, problem je progresivodia što žive u echo chamberu i nisu svjesni da postoje drugačija razmišljanja i da svaka akcija izaziva reakciju.

Cenzuriranje na društvenim mrežama

U prošlim vremenima postojali su službeni cenzori koji su odobravali koji su sadržaji prihvatljivi, a koji neprihvatljivi. Tako je na području Austro-Ugarske Monarhije postojao veliki cenzor u Beču. Totalitarni režimi 20. stoljeća otvorenom su cenzurom ograničavali sadržaje protivne službenoj ideologiji, a mnogi su ljudi slobodnu misao platilo vlastitim životom.

Danas formalno živimo u demokraciji, no svim ljudima koji razmišljaju svojom glavom sasvim je jasno da se cenzura i danas provodi samo na mnogo suptilnije načine. Dominantna lijevo-liberalna ideologija nametnula je svoje dogme i mitove čije propitivanje automatski za sobom povlači medijske napade i kulturu otkazivanja.

U 21. stoljeću ključan aspekt kulture otkazivanja je cenzuriranje na društvenim mrežama. Kako bi se provodila cenzura uspostavljeni su tzv. factcheckeri koji one sadržaje koji nisu u skladu s vladajućom lijevo-liberalnom ideologijom proglašavaju lažnim, zavaravajućim, manipulativnim i Naravno da ponekad ima i takvih objava, no u pravilu se radi o cenzuriranju ideoloških neistomišljenika.

Klasičan primjer cenzure na društvenim mrežama možemo vidjeti glede objava o korona-krizi i klimatskim promjenama. Svako kritičko propitivanje službene korona ili klimatske agende proglašava se lažnim i neistinitim. Čak ako svoj stav potkrijepite konkretnim podatcima stručnjaka i znanstvenika oni će se pozvati na svoje stručnjake i reći da su vaši nadristručnjaci i lažovi. Nikakav pluralizam mišljenja tu jednostavno nije moguć.

Cenzori ne provjeravaju činjenice, nego se bave tumačenjem činjenica na ideološki zatucan način. Kod njih je moguće samo jedno mišljenje kao u vremenu komunizma, a tko ne misli kao oni podvrgnut je cenzuri. Kako? Tako što će smanjiti doseg (reach) vaših objava i vaše će mišljenje na društvenim mrežama moći pročitati vrlo mali broj ljudi. Dakako, ako vas potpuno ne isključe iz društvenih mreža kao Donalda Trumpa nad kojim je spuštena digitalna željezna zavjesa od strane tecno-feuda.

Ovakvi postupci ne samo da predstavljaju klasičan oblik cenzure, nego se time određuju i granice „pomišljivog mišljenja“ i ljude potiče na samocenzuru.

Netko će reći kako se radi o društvenim mrežama u privatnom vlasništvu koje mogu određivati pravila igre. To je točno, no jednako tako treba reći kako je tzv. Big Tech stvorio monopol do sada neviđen u povijesti. A nisu li monopoli protivni pravilima tržišnog natjecanja?

I Hrvatska ima svoje cenzore, a oni stoluju u tzv. Faktografu. Riječ je o „provjeritelju činjenica“ koji je kod širokog kruga ljudi predmet sprdnje. Dovoljno je pogledati njihove objave na Facebooku od kojih ljudi prave tešku sprdnju.

No problem je što bulumenta okupljena oko Faktografa smanjuje doseg čitanosti mnogim ljudima koji iznose kritičke opaske o različitim društvenim fenomenima i pojavama. Čak je i „Jutarnji“ svojedobno pisao o neobjektivnosti Faktografa koji „provjerava“ samo desne i liberalne pojedince i skupine, a vrlo rijetko one lijevog predznaka.

Ne čudi postupanje Faktografa s obzirom na to da je glavno regrutiralište njegovih kadrova u velikosrpskim Novostima i portalima LGBT provenijencije. Riječ je o ekstremnim ljevičarima i jugofilima koji ne trpe drugačije mišljenje. Radi se zapravo o lijevoj sekti koja uzurpira slobodu govora i koristeći poluge moći nastoji ubiti svako slobodno mišljenje. No kao što kaže stara narodna: svaka sila za vremena…

Tehnološki divovi u političkoj i ideološkoj areni

Veliki tehnološki divovi iz Silicijske doline su već duže vremena izravno angažirani u političkoj i ideološkoj areni, pa se primjerice po političkom kriteriju brišu komentari na socijalnim mrežama, ili se na tražilicama pojedini internetski izvori penaliziraju kako se ne bi našli na vrhu pretrage.

Tehnološki divovi organizirali su posebne odbore za cenzuru po cijelom svijetu, pa svako malo možemo pročitati da je nečiji članak maknut s Facebooka ili s neke druge platforme za socijalne grupe.

U Republici Hrvatskoj njihova je ekspozitura tzv. Faktograf koji je postao glavni čuvar istine u javnome prostoru. Svi se sjećamo što se događalo na Facebooku nakon tragičnog svršetka generala Slobodana Praljka. Facebook algoritam automatski je micao sve njegove fotografije.

U Sjedinjenim Američkim Državama mnogi su slučajevi cenzuriranja na društvenim mrežama na sudu, a cenzori bi mogli izgubiti te postupke. I u Hrvatskoj će se jednom postaviti pitanje cenzure na društvenim mrežama kao koja je zabranjena Ustavom i drugim propisima.

Na cenzuru posljednjih mjeseci posebno upozoravaju dr. Nenad Bakić i dr. Gordan Lauc. Oni su iznijeli čitav niz kritika na računa Faktografa ne birajući riječi o štetnosti njihova djelovanja.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved