Connect with us

Vijesti

Davor Ivo Stier: Potreban je širi konsenzus o pomicanju Hrvatske s periferije prema centru

Published

on

Razgovor uz predstavljanje nove knjige

Nakon knjige „Nova hrvatska paradigma. Ogled o društvenoj integraciji i razvoju“ (2015.) Davor Ivo Stier, saborski zastupnik te nekadašnji zastupnik u Europskom parlamentu i hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova, objavio je nedavno novu knjigu „Izlaz iz periferije. Ogled o Hrvatskoj u novome međunarodnom poretku“ kod istog izdavača, TIM press. Knjiga sadrži tri eseja, povezana u jednu cjelinu: Hrvatska i međunarodni poredak; Izazovi novog bipolarizma i S periferije prema europskoj jezgri.

Predgovor knjizi napisao je hrvatski diplomat Vladimir Drobnjak, napominjući kako nadahnuti esej Davora Stiera, napisan rukom iskusnoga diplomata i političara, dolazi u pravom trenutku te da je njegov glavni cilj trasirati most kojim hrvatska vanjska politika može iskoračiti iz periferne u europsku globalnu relevantnost. Recenzent, sveučilišni profesor Goran Bandov, u Pogovoru knjizi napominje kako Stier donosi vrlo kvalitetnu analizu globalnih geopolitičkih odnosa s konkretnim osvrtom na položaj Hrvatske u novoj geopolitičkoj paradigmi koja se upravo događa. U povodu predstavljanja Stierove nove knjige (15. veljače 2023., u 18 sati, u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića) razgovarali smo s autorom.

Ako je suditi po intervjuima, onda je nedavno objavljena knjiga „Izlaz iz periferije“ čitana, odnosno izazvala znatan interes. Je li to zbog nedostatka takvoga štiva ili se zaista probudio interes, rekao bih za bijeg s periferije, koja je svojevrsno nasljeđe od Vojne krajine?

Drago mi je što je nova knjiga pobudila interes za razmišljanje o geopolitici i položaju Hrvatske u novom međunarodnom poretku. Vjerujem da je ruska agresija na Ukrajinu dodatno osvijestila činjenicu da se odnosi u Europi i svijetu mijenjaju, što naravno utječe i na nas u Hrvatskoj. Za razliku od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i SFRJ, Republika Hrvatska će ne samo preživjeti promjenu međunarodnoga poretka već ima šansu poboljšati svoj geopolitički položaj.

Članstvo u EU, Schengen i euro često se smatra kao hrvatski „izlaz iz periferije“, no zar u osnovi to nije učinjeno devedesetih: referendumom o samostalnosti i Deklaracijom o neovisnosti i samostalnosti te konačno vojnom pobjedom u Domovinskom ratu, kojim nije poražena samo velikosrpska agresija već i jugoslavenstvo kao maska te agresije, ali okvir jednoga poretka i njegove ideologije?

Ovo je prvi put u modernoj povijesti da će Hrvatska dočekati promjenu međunarodnoga poretka kao subjekt, a ne objekt međunarodnih odnosa. Mi smo prošlu promjenu poretka, onu izazvanu padom Berlinskoga zida i raspadom komunističkih diktatura u Srednjoj i Istočnoj Europi, iskoristili za nacionalnu emancipaciju, to jest za stvaranje države i njezino pozicioniranje na političkom Zapadu. Ulaskom u EU i NATO institucionalno smo postali dio tog Zapada, ali pozicionirani na njegovoj periferiji. Ulaskom u Schengen i eurozonu napravili smo pomak s periferije prema europskoj jezgri. No kao što ste točno primijetili svojom referencom na Vojnu krajinu, ne bi bilo dobro predugo ostati u ulozi graničara vanjske granice EU i Schengena. Kao što je ponovno ujedinjenoj Njemačkoj bio interes pomaknuti granicu Zapada prema Istoku nakon Hladnoga rata, i kao što je to danas interes Poljske u odnosu na Ukrajinu, tako je i nama u strateškom interesu pomaknuti granicu Zapada što dalje od našega teritorija, dakle prema jugoistoku. Drugim riječima, mi smo sad unutar zapadnoga kruga, ali ako taj krug uspijemo proširiti, onda naša pozicija postaje centralnija, naša sigurnost veća, a hrvatska država jača.

„Izlaz iz periferije“ ni u čem se konkretno toliko zasad ne očituje koliko u odljevu, zapravo bijegu mladih ljudi, napose stručnih kadrova iz Hrvatske. Kako to da nijedna hrvatska Vlada u posljednjih dvadesetak godina, napose od reintegracije hrvatskoga Podunavlja, nije tom problemu pristupila s dužnom pozornošću, već je situacija sve dramatičnija?

Migracije s periferije prema centru poznat su fenomen, ne samo u Europi i ne samo u ovom vremenu. Zato je važno Hrvatsku pomaknuti s periferije prema europskoj jezgri. U ovoj knjizi, koja je esejskoga tipa, ističem neke vanjskopolitičke aspekte, ali razumije se da su za centralniju poziciju Hrvatske potrebne dugoročne razvojne politike na gospodarskom i društvenom planu. Dobro je da se političke stranke natječu u demokratskom društvu, ali bi isto tako bilo poželjno da postoji širi politički i društveni konsenzus o strateškom smjeru, odnosno o pomicanju s periferije prema centru.

izlaz iz periferije

Zar depopulacija i svođenje Hrvatske na umirovljeničku populaciju nisu utezi koji ju čvrsto drže na periferiji?

Starenje populacije jedan je od najvećih izazova za Hrvatsku i općenito za europska i zapadna društva. Pronatalitetne mjere i poticanje povratka hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka dio su odgovora. Kao povratnik iz iseljeništva zauzimam se za takvu politiku. No isto tako moramo biti svjesni da je useljavanje ljudi iz tzv. globalnog Juga također dio naše realnosti, pred kojom ne možemo zatvarati oči. Ključ je u politikama integracije. U krajnjoj liniji, i moji su se predci prije više od tri stoljeća doselili u Hrvatsku, u Slavoniju. Sačuvali su njemačko prezime, ali su se integrirali i osjećali Hrvatima.

Nameće se dojam kako se mnogo više ulaže u uređenje „pročelja hrvatske kuće“, nego li u njezino unutarnje uređenje. George Bernard Shaw je svojedobno bio za jedan naš grad rekao da mu sliči na „odrpanca pod cilindrom“. Može li se izići iz periferije s povijesno neprevladanim mentalitetom, stvorenim u znatno ranijem razdoblju?

Možemo to isto pitanje postaviti na ovaj način: kako bi se taj mentalitet mijenjao ako odustanemo od centralnije uloge u Europi, ako se pomirimo s ostankom na periferiji Zapada, ako će nam drugi odrediti geopolitičku ulogu graničara kao što je nekad Beč činio, ako ne utječemo na europeizaciju našega jugoistočnoga susjedstva već, naprotiv, mirno promatramo balkanizaciju hrvatske politike, društva i kulture?

Osim što bi, kako naglašavate, trebalo „pomicati periferiju prema jezgri“, zar jednako ne bi „jezgru“ trebalo implementirati na „periferiju“, jer uvijek će na neki način netko imati sudbinu da bude na periferiji?

Papa Franjo zauzima se za ovo što Vi zastupate, za veću pozornost periferiji kako bi se smanjile razlike između centra i periferije. To pak nije u kontradikciji s tezom da je vrijeme da se Hrvatska pomakne s periferije Zapada prema njegovu centru, odnosno prema europskoj jezgri. Nema razloga da se Hrvatsku marginalizira, ili da se sami marginaliziramo, dok se nejednakosti na europskoj i globalnoj razini znatnije ne smanje.

Pilar je u svojem posljednjem radu, tridesetih godina prošloga stoljeća, upozorio kako istočnojadranska obala predstavlja prometno-politička pluća srednje Europe. Osim turista iz srednje Europe drugih nekih većih gospodarskih i kulturnih tragova ne vidimo. U čemu je problem?

Promjenom međunarodnoga poretka ta se situacija također postupno mijenja. Mislim, na primjer, na energetsku i geostratešku važnost našega LNG terminala na Krku, koji su nedavno posjetili austrijski kancelar i premijer Bavarske.

Croatia 1280x720

Kažete kako će ključno pitanje za položaj Hrvatske u novom poretku biti izbor između europske jezgre i periferije. To za većinu hrvatskoga naroda nikada nije bila dvojba, a Hrvatska je zbog neshvaćenosti ipak bila žrtvovana i ostavljena po strani?

Od početka međunarodnih odnosa u modernom smislu, to jest od Vestfalskoga mira 1648., do raspada komunističkih diktatura i kraja Hladnoga rata, Hrvatska nije bila subjekt u međunarodnoj politici. Kada je to postala proglašenjem neovisnosti 1991., odmah se opredijelila za geopolitičku pripadnost Zapadu. Predsjednik Tuđman to je istaknuo u svojem inauguralnom govoru 30. svibnja 1990. jer je poznavao bilo svojega naroda i razumio važnost toga prijelomnoga trenutka u međunarodnih odnosima. Točno je da su nas drugi htjeli žrtvovati ili ostaviti po strani. To smo vidjeli u borbi za međunarodno priznanje, pa poslije za ulazak u NATO i EU, pa čak u nekoj mjeri i sada glede ulaska u Schengen, oko čega su se do posljednjega trenutka vodile diplomatske akcije. No tim više treba znati cijeniti hrvatska postignuća. To ne znači zatvoriti oči pred svim problemima koje i dalje imamo, ali njih ne ćemo riješiti ako ne znamo cijeniti vlastite uspjehe.

SAD po drugi put u relativno kratkom razdoblju spašava Europu. Prvi ju je put spasio u Drugom svjetskom ratu od nacionalsocijalizma, a sada od ruskoga imperijalizma. Kako je takvo što moguće, je li riječ o lakomislenosti ili nečem drugom?

Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell napisao je u Strateškom kompasu kako je Europska unija doživjela geopolitičko buđenje nakon ruske agresije na Ukrajinu. Drugim riječima, rat ju je probudio od svojevrsnoga sna u kojem je čak i riječ geopolitika bila gotovo zabranjena. U tim i takvim okolnostima, dobro je da je Europa mogla računati na savezništvo s Amerikom.

Ovo nije u Ukrajini, kako neki žele i u nas prikazati, rat između SAD i Rusije, nego spašavanje Europe. Je li Europa, konkretno EU, tako birokratski slijepa pa nije znala što se sprema?

U posljednjem govoru o stanju Unije pred Europskim parlamentom, Ursula von der Leyen priznala je kako nisu dovoljno pozornosti posvetili glasovima iz Poljske i baltičkih republika koji su upozoravali na to što se sprema. Kako sada dalje? Europa i Amerika moraju učvrstiti transatlantsko savezništvo. A to će najbolje učiniti ako Europa preuzme veću odgovornost i razvije vlastite sposobnosti za strateško djelovanje. To se naziva europskom strateškom autonomijom, ali ne u smislu udaljavanja od Amerike već u savezništvu s njom. SAD je i dalje vodeća sila svijeta, ali više nije u toliko velikoj prednosti kao 1945. (kada je Amerika predstavljala 50 posto svjetskoga BDP-a) ili 1991. nakon raspada SSSR-a. Stoga Americi također treba snažnija Europa kao saveznik.

Na jednom mjestu u knjizi kažete da se Rusija načelno ne protivi članstvu balkanskih zemalja u EU. Tko se boji lava bez zubâ…

Moskva se dosad protivila ulasku zemalja s Balkana u NATO, ali nije istovjetno protivljenje pokazivala prema članstvu u EU. Međutim, u knjizi također dodajem kako se iza toga načelnoga neprotivljenja krije želja da se ulaskom Rusiji sklonih država utječe iznutra na odluke u Bruxellesu. Zato je važno da se svi kandidati geopolitički svrstaju i djelima dokažu privrženost Europi i Zapadu.

Pomicanje granica EU prema jugoistoku, kako kažete, jedna je od orijentacija. Kako to provesti a da se ne ugasi vatra velikosrpstva ili „srpskoga sveta“ koji agresiju na Ukrajinu rabi kao novu snagu u nakani uspostave „srpskoga carstva“?

Zato služe pristupni pregovori, koji ne mogu biti samo mehaničko ispunjavanje određenih kriterija nego politički proces u kojem će se vrjednovati koliko su političke strukture, ali i društvo u cjelini spremni prihvatiti prava i obveze članstva u EU. Zato u knjizi opisujem „srpski svijet“ kao „remetilački faktor“ u europeizaciji tog prostora balkanskoga poluotoka. Uz proces proširenja, u knjizi predlažem dodatne smjernice geopolitičkoga djelovanja kako bi se suzbile hegemonističke ambicije na Balkanu. Hrvatska ima važnu ulogu u politici prema toj susjednoj regiji, a krajnji cilj nije isključenje nego integracija cijeloga jugoistoka Europe u EU kako bi se osigurali dugoročni mir i stabilnost.

Poigravanje jezikom na ovim prostorima uvijek je bilo na neki način i ideološki smjerokaz. Prije stanovitoga vremena bili smo suočeni s pokušajem inauguracije „zajedničkoga jezika“, sad se govori o „štokavkom jeziku“, pa se u tom surječju hrvatski standardni jezik pokušava raskomadati na „kajkavski“ i „čakavski“. Odgovora, međutim, od mjerodavnih institucija nema?  

Hrvatski je službeni jezik Republike Hrvatske, te jedan od službenih jezika Europske unije. Također je jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine. Revizionističke politike koje bi to željele promijeniti potpuno su promašene i bit će poražene uz samo jedan uvjet: da mi sami poštujemo vlastiti jezik i kulturu.

Razgovarao: Marko Curać

Vijesti

ŠOKANTNO! Giorgia Meloni: Budućnost kontinenta ne će pisati neizabrani birokrati u Bruxellesu nego građani i vođe, koji ih slušaju

Published

on

Dok elite iz Bruxellesa šute ili prijete, Giorgia Meloni progovara – i to jasno i bez ustručavanja. U ovom eksplozivnom videu donosimo ključne trenutke i šokantne izjave talijanske premijerke Meloni, koja otvoreno staje uz američkog senatora JD Vancea i raskrinkava dekadenciju EU birokracije, izdaju suvereniteta i nametanje woke ideologije.

Je li ovo početak europske obnove? Ili kraj stare, potrošene unije bez duše?
Meloni poziva na povratak vrijednosti koje su nekoć činile Europu velikom: vjera, obitelj, identitet i sloboda govora.
………………………………………
Pojam ” EU-elita”
Izraz „EU-elita“ koristi se često u kritičkom, pa i polemičkom kontekstu, osobito u političkim analizama, govorima euroskeptika ili konzervativnih komentatora. Taj izraz obuhvaća ljude koji danas imaju ključnu političku, administrativnu, financijsku i medijsku moć unutar Europske unije – ne samo u institucijama EU, nego i u najutjecajnijim državama članicama.

Tko su te elite konkretno?

To su ljudi na vrhu sljedećih struktura:

  1. Institucije EU-a

Europska komisija (npr. Ursula von der Leyen – predsjednica EK)

Europski parlament (npr. Roberta Metsola – predsjednica Parlamenta)

Europsko vijeće (npr. Charles Michel – predsjednik)

Glavni povjerenici i visoki dužnosnici (npr. Kaja Kallas – visoki predstavnik za vanjsku politiku)

  1. Nacionalne političke elite
    Političari država članica koji aktivno oblikuju EU-politike, osobito iz:
  • Njemačke (npr. Olaf Scholz, Annalena Baerbock)
  • Francuske (npr. Emmanuel Macron)
  • Nizozemske, Belgije, Italije…
  1. Visoka birokracija i administracija
    Neizabrani, ali moćni ljudi u europskoj administraciji (tzv. “Bruxelleska birokracija”), uključujući generalne direktore, savjetnike i pravnike koji kreiraju nacrte zakona i politika.
  2. Korporativni i financijski akteri
    Predstavnici velikih lobističkih ureda u Bruxellesu

Direktorati u financijskim institucijama koje utječu na EU politiku (npr. Europska središnja banka – Christine Lagarde)

Multinacionalne kompanije koje preko lobiranja oblikuju zakonodavstvo

5. Medijske i intelektualne elite
Glavni urednici i novinari velikih europskih medija koji oblikuju javno mnijenje (npr. Politico Europe, Der Spiegel, Le Monde, The Guardian)

Utjecajni think tankovi i akademske mreže bliske institucijama EU (npr. Bruegel, European Council on Foreign Relations)

Imaju li te elite ime i prezime?
Da – mnoge od njih svakako imaju konkretna imena i prezimena. Iako pojam “elite” zvuči apstraktno, u stvarnosti se odnosi na sasvim stvarne osobe koje:

donose odluke (političari),
oblikuju zakonodavstvo (birokrati),
usmjeravaju ekonomske tokove (bankari i korporativni lideri),
i oblikuju narativ (medijski i intelektualni akteri).

U tom smislu, kada netko kaže „EU elite“, to nije anonimna masa, već:
određeni političari (npr. Macron, von der Leyen),
određeni birokrati (npr. Didier Reynders, povjerenik za pravosuđe),
određeni bankari (npr. Lagarde),
određeni lobisti i aktivisti.

Je li vrijeme da Europa povrati svoju dušu?

  • Pakt Meloni–JD Vance i nova konzervativna osovina
  • Kritika Bruxellesa, masovne migracije i ideološkog nasilja
  • Sukob između stare elite i suverenističkog bloka
  • Što znači “civilizacijsko savezništvo” Zapada danas?

Talita Orešković, yt kanal MarsoniaNews

Continue Reading

Vijesti

H. Hitrec: Osim Koalicije voljnih postoji i koalicija mrzovoljnih. Hoće li hrvatski jezik izumrijeti!?

Published

on

Kišni prošli tjedan, vlažan i ljigav, moje životinje depresivne, pitaju kada će proljeće i zašto ga ljudi ne mogu dozvati jednostavnim pomicanjem kazaljka na satu kao što čine s vremenom u ovo doba godine. Ma ništa ljudi ne pomiču, gluposti su to, kažem im, izlazi sunce kada ono hoće i zalazi kada želi, znaju to ptice i pijetlovi (i oni ptice ali trkačice), znaju čak i ljudi, ali se ljudi prave važnima. Gospodari vremena. A nisu u stanju gospodariti ni sami sobom ni planetom, pa im vrijeme istječe. I njemu, planetu, i njima.

I tako mi, neraspoloženi, gledamo kroz prozor i slušamo huk potoka, kojemu nedostaje još samo desetak centimetara do trenutka kada će se preliti. U subotu ujutro proglasio sam izvanredno stanje, Toru objesio oko vrata kutiju s prvom pomoći, a Maku vrećicu s mačjom hranom i soli na rep.

U nedjelju još huči, ali je bolje. Čitamo novine i vidimo da može biti i puno gore – neka gospođa iz europskih struktura dijeli savjete kako preživjeti 72 sata nakon velike frke, valjda ratne i slične. Što poslije tih 72 sata, nije rečeno. Kažem životinjama da je naš scenarij ovaj: Tor će pojesti Maka, a ja Tora. Ne kuže moj humor, a nisu jedini, izbjegavaju me neko vrijeme. Ipak, velim ozbiljno, geosituacija je gadna, i nemojte mi o Trumpu, kojega Mak simpatizira samo zato što je narančast kao i komični Neron iz Washingtona, a taj je u kratko vrijeme gotovo rusificirao SAD, zavidan i nadalje drugu svojemu moskovskom Kaliguli, koji je doduše imao više vremena za stvaranje autokratskog režima, kontrolu medija i čišćenje protivnika. Zato Neron mora raditi brzo, izvršnim naredbama, odnosno dekretima, tako kaubojski silovito da je već doveo do nama poznatoga stanja, zvanoga šutnja. U ovom slučaju američka šutnja. Pa je dosadanji navodni svjetionik slobode naglo potamnio, lađe koje su se prema njegovu svjetlu neoprezno orijentirale udaraju o hridine očaja, ne pomažu im ni radijski uređaji, jer ih je Neron isključio. Slobodna Europa ugašena, na radost Kaligule. Ostavljena na cjedilu, još više ili manje slobodna Europa pokušava se dovinuti kako preživjeti bez Velikoga brata, vadi svoje pištolje, ali usporedo i pomalo uplašeno nastoji uvjeriti šerifa da ga i dalje drži saveznikom. Nekada davno, u jednom trenutku srednjega vijeka, sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta se nit zvala Karlo Debeli. Sada visi o nekoliko tankih niti a ni jedna nije Karlo. Traži se Karlo. Nije dobro.

Da nema Milanovića, još bismo se i mi zabrinuli. On onako ležerno i blagoglagoljivo, infantilno bajkovito ismijava sve koji misle da su stvari ozbiljne a nisu, kaže, leti radije u Crnu Goru i ondje izvalja toliko toga da ni pas s maslom ne bi pojeo, ni bliža mu povijest (Konavle) nije poznata, ali jest bliska, mirna i blistava budućnost. A nije jedini iz Hrvatske i u Hrvatskoj koji relativizira očito, a očito je da bi slom Ukrajine otvorio nove apetite ne samo ruske, nego i srbijanske, klasične. Kako mi u Hrvatskoj možemo pomoći braći srbijanskoj u ovom trenutku kada još čekaju rasplet ruske agresije na Ukrajinu i pripremaju možda svoju? Eto ovako recimo: produžimo mi Hrvati! koncesiju nekoj „našoj“ televiziji u rukama kragujevačkoga vlasnika.“ Nacionalnu“ koncesiju. Sjajno. Upozoravaju me, međutim, da se to već dogodilo nedavnih dana, usprkos tomu što je ta nova a u biti po prirodi stara televizijska kuća u prošlim godinama, neizravno pa ponekad i izravno, pokazivala srdačne osjećaje koje bi netko mogao nazvati protuhrvatskim, s nježnim animozitetima prema hrvatskim braniteljima, recimo. A vremena su teška i zgusnuta, te bi kada postanu još težima opisana naša čuvena tolerantnost, da ne velim glupost, mogla postati sigurnosnom ugrozom. Baš tako.

Svakakva se čuda događaju kod nas i oko nas – osim Koalicije voljnih postoji i koalicija mrzovoljnih, osobito onih s različitih tjeralica. Pa kako ne mogu gdje bi htjeli, likovi s Wanted tjeralica tjeraju mak na konac i rugaju se, posjećuju jedni druge i smiju se, malo u Moskvu i iz Moskve, malo u Jeruzalem i drugdje, lete bez problema i slijeću, za neke se ne zna ni gdje su napokon sletjeli, kao za Dodika koji u Izraelu sjedne pokraj Netanyahua, na snimci se vidi da ovaj nema ništa protiv, ali dolazi netko iz protokola i uljudno zamoli Milorada da ustane i ode. Valjda neki protokolarni povjesničar, koji zna što je bilo u vrijeme Nedića i uopće duhovnih otaca Miloševića, Vučića i Dodika.

Kad sam već kod toga što je bilo, moram zabilježiti u Hrvatskim kronikama i opću narodnu (da ne velim općenarodnu) čak prosvjednu pomamu za hipodromskim koncertom Marka Thompsona. „Pa dobro“, pita me mačak Mak, „kakav je to lik? Jel dolazi k nama iz Vatikana, ili odakle?“ „Kakve su to gluposti“, srdim se, „nije on Papa, nego običan čovjek iz naroda, iz Čavoglava, a ne iz Rima.“ „Pa kako on može napuniti Hipodrom, malo je to čudno“, mudruje Mak. U pomoć mu priskače Tor, i on grozno neobaviješten, pa iz neznanja nabraja ovako: prvo Ivan Pavao, pa Benedikt i sada Marko, jer je Franjo spriječen. Izbacio sam životinje na dvorište, ne će oni meni tako, neškolovane zvijeri, brkati lončiće. Nakon dva sata mijaukanja i lajanja pustio sam ih opet u kuću, hladni im je zrak razbistrio misli i počeli postavljati razumnija pitanja. „Dobro, kaj nije u Zagrebu na vlasti Možemo!“, reče Mak, „pa kak oni to daju Thompsonu cijelu livadu uz Savu? Kaj nisu ti možemovci revolucionarni hiperljevičari, da ne kažem hipoljevičari?“ „Jesu“, velim, „ali dolaze lokalni izbori i nema toga što ne će učiniti da ostanu, da se prikažu tolerantnim i prema groznoj nacionalističkoj poludesnici i domoljubnoj desnici uopće, to jest prema hrvatskom narodu i lakovjernim purgerima, te će potonji, odavno kolebljivi, opet nasjesti, kao što nasjedaju od početka stoljeća, ovako ili onako… A ima tu i jedna caka koju nitko nije opazio: lokalni su izbori u svibnju, ako se ne varam, a hipodromski koncert početkom srpnja, je li. Pa ako Možemo nedajbože pobijedi na zagrebačkim, mogao! bi svršetkom lipnja reći da se koncert otkazuje iz humanitarnih ili sličnih razloga, da su se konji pobunili jer nemaju gdje trčati, da u GUP-u nije predviđen Thompsonov koncert. Samo nagađam. Vjerojatno je to nemoguć scenarij, izbili bi neredi, ipak se radi o svjetskom rekordu. Možda bi organizatori u krajnjoj nevolji dopustili zamjenski koncert, recimo s Darom Bubamarom.“

Bubamare bi Zagreb mogao angažirati i za središnju proslavu 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, ako je uopće predviđena. Ako i nije, postoji opravdanje: godine Gospodnje 925. Zagreb je bio nevažno malo naselje preko puta Hipodroma, ispod Medvednice, na dva brežuljka a ne na sedam, pa, znači, središnja treba biti na jugu, gdje je i nastala hrvatska država u peterokutu Nin-Bijaći-Klis-Solin-Knin. Onodobni Zagrepčani bijahu vjerojatno neutralni u vrijeme kada se Tomislav uputio u Slavoniju da otjera Mađare, čak sam u romanu Rex Croatorum (još pišem) vrlo neugodno ironizirao – da je Tomislav poslao delegaciju, što bismo danas rekli, u Zagreb, a Zagrepčani rekli da se ne bi htjeli miješati. Pametni dečki, znali su da će kad-tad biti orbanizirani, vidjeli su kartu velike Mađarske na Zoltanovu sedlu.

Previše sam se bavio Zagrebom, još samo ovo: jako mi se svidio nedjeljni životni novinski razgovor s Puntijarom – zagrebačka kronika, u stvari, od 16. do 21. stoljeća, s detaljima izvan gastronomskih okvira, podatcima koji ni nama Zagrepčanima nisu baš bili poznati, recimo o hotelu Palača Croatia, poslije samo Palasu. Svašta čovjek nauči čitajući novine, i ne kažem to maliciozno, štoviše: ako pročitate samo subotnja i nedjeljna izdanja naših dnevnih novina, možete štošta naučiti o bližoj i davnijoj povijesti, o umjetnostima itd. (Gdje drugdje možete naći, primjerice, do sada uglavnom nepoznate podatke o antiboljševičkoj internacionali, iz pera povjesničara Ivana Tepeša?). I tu je (možda se ponavljam) budućnost novinstva i novinarstva, u opširnijim feljtonističko-esejističkim i analitičkim formama, što na paradoksalan način vodi prema modernoj inačici starih narodnih čitaonica iz vremena Hrvatskoga preporoda. Jer, u svemu drugom novine se jednostavno ne mogu natjecati s drugim medijima i pametnim telefonima, koji u (pre)kratkim tekstovima i sličicama imaju prednost, ali njihova površnost zaglupljuje i može odvesti u lažne sfere. Sve do adolescentnih emotikona, koji dovode i do tragedija – eto smo vidjeli (jesmo li) sjajnu britansku seriju Adolescencija, s vrlo, vrlo mladim glumcem koji bi mogao predavati glumu na Akademiji.

Ne mislim samo na zagrebačku ili koju drugu domaću. Ima zagrebačka dva ili tri odlična profesora, nakon što je ne baš davno imala dva ili tri nikakva, a ostali sjajni. Što se to događa, ne znam, ali malo sam žalostan, posebno kada vidim mlade feminizirane dečke i pitam se tko će igrati muškarce u klasicima. Sam Bog zna da volim kazalište, ili da sam ga volio. Kada me je majka prvi put odvela na kazališnu predstavu, bio sam toliko zatravljen da tri dana nisam mogao hodati, mislili su da imam dječju paralizu. Sada se teško odlučujem, primjerice na kakav dramski komad u zgb HNK, gdje s vremena na vrijeme ima zločina nad teatrom, ali ne i kazne, pa sam opet paraliziran.

O jeziku, rode…

Čitam u novinama o jeziku, o tome hoće li hrvatski jezik izumrijeti. U naslovu se govori o izumrlom „dalmatinskom jeziku“, čijim bi stopama mogao poći hrvatski. Neupućeni naš čitatelj možda je zaključio da se u Dalmaciji govorilo jezikom koji nije hrvatski, nego neki drugi, dalmatinski. I krivo bi zaključio. Jezik kojim se služilo romansko stanovništvo nepovezanih gradova uz obalu i na otocima u ranom srednjem vijeku (ponegdje i nadalje) nikako se ne može nazvati dalmatinskim, nego eventualno dalmatoromanskim, odnosno sirovijom inačicom profinjenoga latinskog jezika. Osim toga, Dalmacija je velik prostor, koji su nastavali pretežito Hrvati i govorili svojim jezikom. Ulazili su pomalo u latinske gradove, preuzimali ih (papa Aleksandar III. u Zadru 1199. dočekan hrvatskim pjesmama) i tako dalje do Marulića, oca hrvatske književnosti – književnosti na čakavskom narječju hrvatskoga jezika, koje bi narječje nevježe možda nazvali dalmatinskim jezikom, kao što neki opet pokušavaju. Ne postoji (osim u neobvezujućem kolokvijalnom izričaju) kajkavski jezik, ni čakavski jezik ni štokavski jezik, ni zagorski, ni slavonski ni lički, tek jedan i po svemu jedinstven hrvatski jezik. Koji ne će izumrijeti. U svim je ratovima pobijedio, ako je koju bitku izgubio, brzo se vraćao na bojišnicu. Amen.

Hrvoje Hitrec/HKV

Continue Reading

Vijesti

Preselio sam svoju obitelj dalje od tradicionalne latinske mise…

Published

on

Moja supruga, djeca i ja živjeli smo više od dva sata od najbliže tradicionalne latinske mise, koja se održavala u 8:00 ujutro, u velikom gradu – prema standardima Saskatchewana. Dolazak tamo je bio težak, ali smo se trudili dolaziti često.

S godinama su ti pokušaji postajali sve opterećujući. Cijene goriva smetaju – hotelski računi, kad je potrebno, još više. Djeca su mrzila ići u grad. Vikend je uvijek bio pucan, a cijeli tjedan proveden na oporavku. I mislim da smo moja žena i ja oduvijek imali dvogodišnjaka koji putuje smireno poput bijesnog jazavca zarobljenog u kavezu uz glazbu Taylor Swift. Ipak, pokušali smo. Za bogate ili siromašne. Za razum ili psihički slom.

Kroz ovo vrijeme vidjeli smo i čuli sve, iz svih izvora, pokrivajući sve aspekte. Razgovori. Homilije. knjige. SMS poruke. Osobni razgovori. Sve samo ne san u stilu svetog Josipa. I poruka je bila dosljedna: Približite se TLM-u.

“Morate prisustvovati tradicionalnoj latinskoj misi.”

“Približi se što bliže jednom, Bog će osigurati ostalo.”

“Vaša će djeca izgubiti katoličku vjeru ako to ne učinite.”

“Bog te poziva da to učiniš. Očito je!”

“Kako ne želiš prinijeti ovu žrtvu? Nije li misa vrijedna toga?”

Nije da nas je trebalo uvjeravati da pokušamo takav potez. Vjerujem da je TLM dio našeg katoličkog prava po rođenju – kao drugačija religija od one s kojom sam ja odrastao. Ljepota, svetost, misterij i istina prožimaju se svuda. Ne šteti ni odsutnost pjesmica Dana Schuttea, djevojaka s oltara i propovjedničkih Molitvi vjernika.

Pokušali smo se pomaknuti. Gotovo desetljeće, zapravo. Ali uvijek se nešto ispriječilo. Kao da su šanse bile protiv nas. Često smo smatrali da je to naša krivnja, da je Božja volja jasna i da je nismo dovoljno herojski slijedili.

Zapravo, jednostavno rješenje za približavanje TLM-u bilo je sve samo ne jednostavno. Financijski, to bi bio strašan udarac. Gdje bih radio? Je li bilo mudro postati učitelj na zamjeni i gladovati nekoliko godina dok ne dobijem ugovor za puno radno vrijeme? Također, naša prodaja kuće bi nas potopila. Kuće u malom gradu Saskatchewanu prodaju se za djelić cijene bilo čega u blizini grada. Imajte na umu da sam rekao blizu grada. Uvijek smo odbijali živjeti u pravom gradu. To bi nas ubilo. Mi smo ljudi sa sela skroz. Ali dok sam ispitivao cijene, shvatio sam da bi površine u blizini grada mogle biti pristupačne… ako prodamo dijete ili troje. Ni naši najstroži kritičari nisu zagovarali da je to volja Božja, barem ne nama u lice.

Ipak, godinama smo se i dalje trudili da to uspije. Razgovori za posao. Pretrage nekretnina. Sesije drobljenja brojeva. Bebe. Devetnice. Frustracije. Suze. Više beba — nisam sigurna kako to što imaju bebe pomaže, ali slatke su. Svojoj sam ženi govorio: “Znam da nam je odgovor ispred nosa! Samo ga još ne možemo vidjeti.” Bog često tako djeluje u mom životu. Gledam u punu vrećicu brašna i praznu posudu za kruh i žalim se: “Gospode, gladan sam! Zašto me nikad ne opskrbiš? Zašto skrivaš odgovore?”

On je pružio.

Prošla godina imala je jedan od onih rijetkih životnih trenutaka u kojima sve dolazi na svoje mjesto, besprijekorno, u rekordnom roku i s neodoljivim osjećajem mira. Zaposlili su me za savršen učiteljski posao sa sjajnim šefom – posao za koji još uvijek ne mogu vjerovati da ga imam. Iskrcali smo se na dvanaest prekrasnih, pristupačnih jutara šume, vrtova, hokejaških terena, garaža i otvorenih polja, tik uz vrhunsko lovište i kratku vožnju do bogate rupe za lovište. Nevjerojatno, ovo je mjesto imalo obitelj u blizini—savršeno za našu djecu. Prodaja kuća prošla je bez problema. Bog je imao svoj prst na svakom koraku. Selidba je bila naporna i stresna, ali veliki blagoslov.

Postojao je samo jedan problem.

Lokacija je bila dalje od TLM-a. Zašto? Jer smo preuzeli obiteljsku zemlju od mojih roditelja. Domaćinstvo Millette zadržat će svoje ime, iako je sada pod novim, manje kompetentnim vlasništvom. Mogao bih satima pričati o prednostima ovog poteza, ali za sada ću naglasiti jednu stvar: sada živimo tri sata udaljeni od tradicionalne latinske mise.

Otkrivamo da je dolazak do TLM-a teži nego ikad. Poteškoće i troškovi smještaja i putovanja su veliki. Ove zime imali smo četiri mjeseca pauze između pohađanja TLM-a. Tjedni vremena s temperaturom ispod 40 stupnjeva, paklene mećave, zaleđene ceste, problemi s vozilima i, kad se vrijeme konačno sredilo, bolesna djeca, držali su nas blizu kuće. Rekao bih da će biti lakše prisustvovati ovog ljeta, ali dolazi nova beba i, pa, znate kako to ide – ali su slatki. Ukratko, naš preseljenje je bio blagoslov, osim osiromašenog liturgijskog života.

Može li Bog zapravo htjeti da se mlada katolička obitelj preseli dalje od TLM-a? I to obitelj koja toliko voli ovu misu? Nemoguće, zar ne? Sigurno je da je naš potez bio samo slabost s moje strane, uzrokovana nedostatkom hrabrosti, hrabrosti i vjere, s mojom djecom osuđenom da završe u paklu, ili barem osuđenom da izdrže paklenu glazbu na lokalnoj misi.

Treba istaknuti dvije stvari. Prvo, potrebno je odmaknuti se i ispitati širu sliku. Sada ne razumijem trenutno stanje Katoličke crkve. Ne shvaćam kako je Tradicija anatema, a banalni liturgijski bumerizam obavezan – ostavljajući pitanje nedjeljnih obveza za sada po strani. Ne shvaćam kako će nam moj lokalni biskup ovog ljeta odbiti tradicionalno krštenje – “Možeš ići drugdje” – kao da natjerati moju ženu da putuje tako daleko odmah nakon poroda nije žalosno i psihotično. Ne razumijem kako se nekoliko starijih ljudi može držati mise koja je potpuno propala u njihovoj župi, dok su moja djeca prisiljena prigrliti njezino samonametnuto uništenje. Ne razumijem ništa od ovoga. Zašto, Bože, zašto?

Ostaje činjenica da većina katolika ne prisustvuje, ili čak ne može, prisustvovati tradicionalnoj latinskoj misi. Zahvaljujući vatikanskim slamanjima TLM-a, to je jednostavna igra brojeva. Na Zemlji postoje milijarde ljudi sa stotinama milijuna katolika. Postoje što, samo stotine tradicionalnih svećenika? Žetve je mnogo, a radnika premalo. Tradicionalni svećenici ne mogu biti posvuda. Zemlja je veliko, ogromno mjesto. Na primjer, najbliži svećenik FSSP udaljen je tri sata od mene — i nije dobrodošao u mojoj vlastitoj biskupiji — dok je najbliži svećenik SSPX udaljen osam sati. Takve udaljenosti, za neke daleko veće, uobičajena su stvarnost za mnoge katolike diljem svijeta.

Čak i za mjesta koja imaju TLM, uvijek postoji problem prenapučenosti i ozbiljnih neugodnosti. Zamislite da se morate pojaviti 45 minuta ranije na poslijepodnevnoj misi u centru grada prepunom kriminala samo da shvatite da, budući da nema mjesta u gostionici, vaša obitelj mora gledati misu na ekranu u podrumu crkve. Poznajem obitelji u blizini TLM-a koje su prestale pohađati jednostavno zbog pogoršanja i ekstremnih neugodnosti koje uzrokuje.

Štoviše, koliko još do ozbiljnijeg napada na TLM-ove? Mislite li da je sada situacija strašna? Siguran sam da bi neki grabljivi vukovi u Vatikanu rado odgovorili: “Mislite da je ovo loše? Pričekajte moje pivo…” Zamislite da iskorijenite svoju obitelj, prigrlite život u siromaštvu i teškoćama, sve kako biste bili blizu TLM-a, a onda vam se ova misa iznenada izvuče ispod glave? Ovo su tragična vremena puna neizvjesnosti. Činjenica je da, ako se netko pridržava osnovne razboritosti, TLM-ovi jednostavno nisu mogući za previše katolika.

Sve to dovodi do moje konačne točke: Bog nije čudovište.

Moja žena i ja uvijek se mučimo s pitanjem kako preživjeti bez tradicionalne latinske mise. Više od toga, kako napredujemo? Kako možemo odgajati svece? Osporavam tvrdnju da svi katolici dobre vjere moraju prisustvovati TLM-u ili riskirati svoje spasenje. Svakako mislim da bi svi katolici trebali prisustvovati TLM-u i čak se žrtvovati da bi prisustvovali. Ali ako žrtve postanu nerazumne, može li se reći da takvi katolici gotovo sigurno neće moći živjeti svetim životom? Da je svetost samo za nekolicinu favoriziranih na temelju lokacije? Pripisati ovo Bogu znači učiniti Ga čudovištem.

Mogu tvrditi čistog uma i mirna srca da je Bog doveo našu obitelj da se preseli tu gdje jesmo, unatoč velikoj udaljenosti od TLM-a. Vjerujem da Bog nije neko zlobno božanstvo. On će se pobrinuti za nas, ako ostanemo vjerni, i dovesti nas do svetosti. Bit će to težak križ za nositi. Onaj koji ne možemo nositi sami. Ali On nas neće napustiti.

Do tada, molite se za sve, uključujući i moju djecu, koja trpe u rukama ove moderne Crkve milosrđa.

Dan Millette/OnePeterFive

Dan Millette je suprug i otac petero djece. Predaje u Saskatchewanu, Kanada. Millette je diplomiralo na Our Lady Seat of Wisdom College u Ontariju i ima diplomu magistra umjetnosti iz teologije na koledžu Holy Apostles College u Connecticutu. Njegov osobni blog je bravestthing.com.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved