Jer je svijet zarazio šahovnicom i nastavlja pobjedonosni Domovinski rat, jer je dobri pastir svoje momčadi i samozatajni vjernik, jer zajedno s hrvatskom nogometnom vrstom drži desnu ruku na srcu, a s takvima…

Stoga se neprestano odgađa udar i čeka kad će već jednom posrnuti da bi mnogi njegovi hvalitelji mogli konačno skinuli maske i slobodno prodisati, a onda sumnjičavo zavrtjeti glavom i s gađenjem izgovarati njegovo ime; da bi neki euforični prijetvornici pred malim ekranima konačno mogli navijati protiv hrvatske nogometne vrste, urlati od zadovoljstva kad Hrvatska primi gol i likovati kad izgubi utakmicu. Gledam ih, postalo im je neizdrživo, pucaju po šavovima i strpljenju je došao kraj, zar će se ponoviti Rusija 2018? I to više nisu epizode, ta postignuća hrvatskog nogometa na svjetskim i europskim prvenstvima.

Dalićev pobjedonosni pohod i slava hrvatskih nogometaša traju predugo i postaje ozbiljno. Crveno-bijeli kvadratići postaju amblem koji podsjeća na hrvatsku povijesnu i državnu suverenost. Potom Dalićeva kršćanska samozatajnost i revnost, doista sjajni rezultati ne samo u nogometu nego u gradnji državotvornog ponosa u navijača i ljubavi prema domovini, da ne spominjem igrače koji se ne stide prekrižiti i zazvati Božju pomoć…

Sve to neprestano podsjeća na pobjedonosno oslobađanje hrvatske nacije i govore o njezinoj globalnoj afirmaciji. I nije to sve: može se dogoditi da Zlatko Dalić i hrvatska nogometna reprezentacija postanu svijetu poznatiji od lažnog bravara i revolucionarnog mirotvorca – admirala Tita na konfisciranom Brodu mira – a to podmukla partijska nomenklatura nikad ne prašta.

Osim po pobjedonosnoj obnovi svoje državnosti i vrsnom nogometu, Hrvatska se nema čime previše podičiti. Ne zavaravajmo se: obalu, more, šume i ravnice, ugodnu klimu, obilje vode i sjajan zemljopisni položaj darovao nam je Stvoritelj. Politička nakaznost, prijetvorništvo, diletantizam i sluganstvo iz domaće su proizvodnje i nažalost nose pečat izvornog hrvatskog proizvoda. Patetiku, bizantizam i prijetvornost slugu posrkali smo grleći krivotvoreno bratstvo i za tu naivnost nemamo okriviti koga osim gustu maglu i vlastitu perad. Zato nije čudno da živim u zemlji kavanske načitanosti u kojoj se svi razumiju u politiku bolje od Churchilla, nogomet poznaju bolje od Dalića, ljubavnici su bolji od Bonda, voze bolje od Verstappena, hrabriji su od komandosa, spremni su voditi bilo koje ministarstvo… Sve supermeni oko mene i ponekad me strah.

Nebitno je što će Zlatku Daliću uzeti za grijeh, što će biti okidač i čime će ga pokušati rušiti. Možda samo sitnica, izgubljena utakmica u četvrt finalu, pa makar to bio i Brazil, sada na Svjetskom prvenstvu u Kataru ili u budućnosti neriješen rezultat kvalifikacija, slabo izveden jedanaesterac… već će se naći onaj tko će iskopčati struju kao onomad na dočeku viceprvaka na Trgu bana Jelačića prije četiri godine. Stara je stvar da ti u Hrvatskoj mogu sve oprostiti osim uspjeha, a ovo što je nogometna vrsta pod dirigentskom palicom Zlatka Dalića postigla je neoprostiv uspjeh!

Kako god završilo ovo Svjetsko prvenstvo, Hrvatska će ostati prepoznatljiva po svojoj kvaliteti i nepredvidivosti, upamćena kao jedinstveni tim snažnih pojedinaca, a orkestrirati takvom ekipom vrlo je zahtjevno. I neće ostati samo na tome: kockasti će dres postati globalni sinonim za nogometnu kvalitetu. I kao što civilizirani svijet držimo za grlo hrvatskom kravatom, tako ćemo svijet nogometa ukrasit crveno-bijelim kvadratićima, porukom da u svijetu nogometa nema malih i veliki nacija već dobrih i boljih nogometnih vrsta.

Ako itko posumnja u zloćudnu narav ruske agresije na Ukrajinu i pokuša relativizirati tu rusku okupaciju – to su oni što samo obrazinom veselja navijaju za Hrvatsku – možda je Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru slikovit primjer i odgovor gdje je slobodni svijet danas i što pobjednici nad nacifašizmom rade? Učestvuju u najvećem nogometnom turniru, a naciboljševika tu nema, jer im tu nije mjesto i ne pripada im biti dionik uljudbe. Svijet se podijelio na globalizirano selo poražavajućeg konzumerizma i na diktature jednoumlja, bilo da se radi o kineskom partijskom komunizmu, ruskom naciboljševizmu ili prekodrinskom primitivizmu. Konačno Srbijanci s pravom mogu uzviknuti ‘nas, Rusa i Kineza skoro dvije milijarde’.

Što reći pred utakmicu s Brazilom nego izmoliti Davidov psalam:
…Pa da mi je i dolinom smrti proći…

Davor Velnić