Jasan stav ima Mario Maks Slaviček: ‘Hrvatski vojnik je stvaran da bi branio hrvatski teritorij i hrvatski narod’

“Ministar obrane i podpredsjednik Vlade Ivan Anušić, na posljednoj je sjednici Odbora za obranu istaknuo kako ne postoji mogućnost da hrvatski časnici za koje se planiralo da u NATO misiji idu u njemački Wiesbaden, budu prebačeni u Ukrajinu’ – prenosi Mario Maks Slaviček.

“Izdani smo svaki put kad smo branili tuđe guzice… što smo do sada naučili iz povijesti o slanju hrvatskih vojnika za tuđinske interese?

Posebno, što smo naučili o slanju hrvatskih vojnika na ruske frontove? Za Francuze i Napoleona? Za Nijemce i Adolfa? Za Austrijance i Mariju?

I sad bi trebali za Bidena, Ursulu, Olafa, Plenkovića…?” – Max se pita: ” Kako bi to ratovanje doprinijelo Hrvatskoj? Više mrtvih, manje radno sposobnih?

HOĆE LI NAVEDENI POSLATI SVOJU DJECU I ROĐAKE NA TE NJIHOVE FRONTOVE !?

… najlicemjernije je što nam našu djecu žele poslati na ruski front oni, koji nam spočitavaju što su nam djedovi tamo ratovali, a oni sami nisu nikad ni baruta ni miris krvi, blata, znoja, straha i suza mirisali…

… do prije koju godinu ste progonili one hrvatske državljane koji su dragovoljno otišli pomagati Ukrajini, a sad biste htjeli da po vašem nalogu i zapovijedi idu tamo ginuti…

Licemjerni ste gospodo, bivši drugovi! Vi jniste bili spremni svoj dom braniti puškom, a sad biste slenjem naših vojnika pobirali lovorike…

Govorim Premijeru i Predsjedniku: Kad vas dvojica odgulite bar šest mjeseci na prvoj crti fronte, onda će te zaslužiti pravo da pošaljete druge…”

Ksenoglosija je neobjašnjiva sposobnost iznenadnog razumijevanja stranih jezika – donosi Robert Marović u Epoha-i.

ilustracija: Dar govora u jezicima, youtbe, Calvary of Tucson

Ksenoglosija, fenomen u kojem ljudi iznenada i bez vidljivog razloga počinju govoriti jezicima koje nikada nisu učili, dugo je intrigirala i zbunjivala znanstvenike i obične ljude.

Iako ova tema stoljećima privlači pažnju, mehanizam ksenoglosije ostaje jedan od najneobjašnjivijih fenomena u poljima lingvistike i psihologije.

Jedno od prvih povijesnih spominjanja ovog fenomena smatra se opisom u Novom zavjetu, kada su apostoli dobili dar govorenja nekoliko jezika. Ali u srednjem vijeku takve su se sposobnosti često gledale sa sumnjom, čak i strahom, kao manifestacije čarobnjaštva ili opsjednutosti.

Jedan od najpoznatijih suvremenih istraživača ovog fenomena je dr. Ian Stevenson, koji je dokumentirao slučajeve ksenoglosije diljem svijeta. Njegove priče o ljudima koji odjednom govore davno nestalim jezicima ili dijalektima su fascinantne i uznemirujuće. Na primjer, vrijedan je spomena opis žene iz Pennsylvanije koja je tvrdila da je Šveđanka iz 17. stoljeća i slučajevi djece koja govore starim jezicima.

Neke od tih priča, poput slučaja medija Laure Edmons, poprimaju nadnaravniji ton. Njezina sposobnost da govori više nepoznatih i neidentificiranih jezika nakon što se poltergeist pojavi u njezinom domu dodaje nadnaravni element već neobjašnjenom fenomenu. 

Ne možemo zanemariti ni priču o blizancima iz New Yorka koji su govorili drevnim aramejskim dijalektom. Za mnoge je istraživače sposobnost djece da komuniciraju na jeziku koji nisu imali priliku naučiti snažan argument u korist koncepta reinkarnacije.

Neki od ovih slučajeva su složeniji od drugih. Na primjer, priča o Mulliganu, zatvoreniku iz Ohija koji je imao “višestruke osobnosti”, od kojih je svaki govorio različitim jezikom, ostavlja mnoga pitanja bez odgovora. Je li to bila prava ksenoglosija ili složeniji slučaj podvojene osobnosti?

Unatoč brojnim dokumentiranim dokazima i studijama, ksenoglosija ostaje jedan od najmisterioznijih fenomena u znanosti.

Postoje razne teorije koje objašnjavaju njegovo postojanje, od znanstvenih do nadnaravnih. Iako je reinkarnacija jedna od najpopularnijih hipoteza, još nema jasnih dokaza koji bi poduprli tu teoriju.

U našem vremenu, kada je većina misterija svijeta već riješena zahvaljujući znanosti i tehnologiji, xenoglossy nas podsjeća da postoje misteriji za koje znanost još ne može dati jasno objašnjenje.

Kad sam dobre volje onda mi se čini da je Hrvatska komična zemljica. Pitat ćete me: kako to i zašto? Ta stvorili smo državu u nemogućim uvjetima, pobijedili srpskog neprijatelja u pravednom ratu tako da je “nebeski narod” posjedao u traktore i odmaglio u maglu. Ma to je onaj ozbiljni dio naše priče. Međutim, od tada ima sve više tragikomičnih događaja koji izazivaju čak i gorak okus piše Zvonimir Hodak.

Zamislite usporedbu da npr.: Rusija, naoružana do zuba, napada i okupira 50 posto Ukrajine koja se grčevito brani, moli za pomoć, rakete, municiju, tenkove, dronove dok joj neprijatelj razara i okupira zemlju. Za to vrijeme ukrajinski predstavnik u UN-a predlaže embargo na kupnju prijeko potrebnog oružja za obranu od ruske agresije. Ne čini li vam se da je to klasičan primjer veleizdaje? Takav ne bi imao što tražiti u Ukrajini, ali u Hrvatskoj je takav cijenjen i uvažavan. Svoj među svojima. Ovih dana je, naime, gradonačelnik Zagreba smušeni aktivist Tomašević dao besplatni grob legendarnom Budi Lončaru u Aleji velikana na Mirogoju. Zamislite!!!

Liku koji je ishodio embargo u UN-a na kupnju oružja Hrvatskoj u vrijeme kad su srpske horde u jesen 1991.g. preplavile RH. Čovjek koji je u roku odmah sredio embargo u UN-u i spriječio RH da se legalno naoruža, indirektno je kriv i za smrt mnogih hrvatskih branitelja. Danas takav tip, zahvaljujući Možemo! i Tomaševiću dobiva besplatno grobno mjesto na Mirogoju. Koje li sramote, sarkazma i gluposti… Nadam se da će taj smušeni zagrebački gradonačelnik jednog dana doznati da je preko noći postao brodovlasnik. Bit će to kad mu sve lađe potonu!

Nije to jedini primjer izdajničkog talenta u Hrvata. Ministrica kulture, legendarna Nina Obuljen sretno je i ponosno otvorila Srpski kulturni centar u Zagrebu. Tom (ne)prilikom otvorena je bila i zanimljiva izložba “Barbarogeni nadrealizam”. Među eksponatima te izložbe je i naslovnica časopisa Zenit. O tom časopisu pisao sam u nekoliko mojih ranijih kolumna. Zenit je prethodnik današnjih Pupovčevih Novosti. Urednik Zenita, četnik Ljubomir Micić, “mnogo je voleo Hrvate” pa ih je nazvao križancima papiga i majmuna, a Zagreb “pokatoličenim srpskim gradom”. Sada ministrica u Vladi RH indirektno prihvaća takve stavove otvorivši, uz obilje sladunjavih riječi, ovu izložbu. To je samo još jedan dokaz više koliko se crnog humora skupilo u Lijepoj našoj, u državi križanaca papige i majmuna. Jesu li slučajevi kao Buda Lončar i Ljubomir Micić samo humor ili su ipak vrsta patologije? Ako bi se pitalo dragovoljce Domovinskog rata, on ne bi bili u dilemi. Možda se zato i u tolikom broju ubijaju…

Kad naši političari jednog dana skinu maske, nitko ih neće prepoznati. Da nisu bili bezdušni, mrzili bi nas iz dna duše…

U Lepoglavi, Staroj Gradišci i Rematincu regrutiraju se zatvorenici za sportske aktivnosti. Najveći je interes za skok s motkom i sprintersko trčanje…

Isusovac Ivan Šestak ostaje dekan do kraja mandata bez obzira na aferu oko “rodnih studija”. Često je važnija fotelja nego li tko u njoj sjedi.

Vozačica je stradala dok je šminkala usta upravljajući autom. Krivac je isključivo Max faktor.

Preko noći bi bili izbrisani

Dražen Travaš nas podsjeća: dana 16. listopada ubijen je Ante Bruno Bušić, a Ivan Pavao II. izabran je isti dan za papu. Naravno, u emisiji TV- kalendar na HTV-u ni riječi o ta dva događaja. Što bi bilo da je briljantni polemičar Bruno Bušić još danas živ? Gdje bi radio, pisao, s kime bi polemizirao? Bi li mu dopustile lijeve redakcije Slobodanke, Jutarnjeg, Večernjaka, Globusa, Nacionala i sličnih da objavi i jedan svoj kritički tekst? A svi se sjećamo da Bruno nije bio lijevo.

Ukratko, ne vjerujem da bi dobio prostor za pisanje ni u jednom našem listu osim Hrvatskog tjednika, a ne bi ga sigurno zvali ni da bilo što komentira u elektroničkim medijima. Danas za hrvatske rodoljube i nacionalno svjesne iliti tzv. “nacionaliste” nema prostora u hrvatskim lijevim medijima. Ako se pokoji takav i nađe to je tek radi održavanja privida o “objektivnosti” naših medija. Danas medijima dominiraju Ivica Ivanišević, Jurica Pavičić, legendarni Ante Tomić, Pofuk, Gerovac, Bajruši, Ivanka Toma i ostali progresivci koji bi svisnuli bi kad bi morali tolerirati članke ili TV nastupe jednog Brune Bušića.

Kad režimski novinari ne podsjete “demokratsku javnost” da je dana tog i tog ubijen Bruno Bušić, a Ivan Pavao II. izabran za papu onda to sve više sliči na zub vremena. Mnogi postavljaju pitanje može li se zub vremena plombirati? Može ako ga prije toga izvadiš…

Sve što sam napisao za Brunu Bušića vrijedi i za najvećeg među kolumnistima – Veselka Tenžeru. Nenadmašan stilist, ponosan što je hrvatski novinar i književnik, doživio bi istu sudbinu kao i Bruno Bušić… Čini mi se da bi se lijeva medijska falanga smrznula kad bi se Veselko i Bruno pojavili na sceni. Najblaže što bi im se moglo dogoditi je slučaj Tanje Torbarine. Preko noći bi bili izbrisani s novinarske scene, bez objašnjenja i bez razloga. Dobro, Tanju je zamijenila u Jutarnjem briljantna novinarka Jelena Veljača. Sjećam se što sam tada napisao: “To je kao da ste prodali karte za koncert Marie Callas, a pred publiku izađe Mica Trofrtaljka”. Naravno! Nije mi bilo ni na kraj pameti Jelenu Veljaču usporediti s famoznom Micom. To je samo stilska figura.

Nije lako novinarima HRT-a kad puzanje postane način života…

Moj znanac se u životu uvijek oslanjao samo na svoje znanje. Zato se danas oslanja na socijalnu pomoć…

Bolje da mi idemo k njima nego oni k nama

Evo malo “pozitivnih kretanja” u Lijevoj našoj. Naš proslavljeni pjevačko-plesački ansambl Lado otputovao je s Gotovčevim Erom u bivšu “prestolnicu”. Na taj put, koji pomalo podsjeća na legendarne “guske u magli”, krenulo je 140 umjetnika, pjevača, muzičara, plesača, 40 tehničara… Ukratko, četiri velika autobusa, dva šlepera i 180 ljudi, skoro cijeli jedan garnizon. Podsjetilo me to na jedan od najboljih filmova koji je ikada snimljen na ovim prostorima “Tko to tamo peva?”. Dobro je što se Ero pojavio u Beogradu nakon 75 godina, a Zagrebačka opera nakon 44 godine. Bolje je da mi idemo k njima nego da oni u takvom broju dolaze k nama. I dok jedni put putuju, plaču i tuguju, drugi čkome i šute…

Ovih je dana prikazan film Jakova Sedlara “Zaboravljeni Anđeli”. Film je to o četiri stotine i dvoje ubijene djece za vrijeme agresije na Hrvatsku. To je još jedna medijski potpuno prešućena tema. “Oni” su na nas krenuli tenkovima obasuti cvijećem, a mi sad hrlimo k njima u šleperima i autobusima sa 180 plesača i pjevača.

Upita učiteljica malog Ivicu: “Tko je napisao Mrtve duše?”. “Gogolj!”, ispali Ivica. “A smijem ja vas, učiteljice, upitati: ‘Je li Gogolj Mrtve duše napisao dok je još bio živ?”.

Neki misle da je najbolje krenuti iz početka. Recimo, profesorica dr. Blanka Matković uvjerena je da  je na snazi falsificirana povijest čiji je cilj uništenje hrvatske države. Profa misli da se Hrvatska mora vratiti u 1991.g. A kako krenuti od početka kad su oni skoro pri kraju?

Njihovi popovi pjevaju četničke pjesme, a naši ljudi zbog ZDS idu u zatvor.

Nije vidio da je u slijepoj ulici…

Ivica Pandža-Orkan upozorava: “Na snimci iz okupirane Kostajnice, na kojoj četnici vode tri zatočena hrvatska vojnika, vidi se Mihajlo Resanović danas granični policajac na prijelazu Rupe Pasjak. Da li je istraženo kako su prošla tri zatočena hrvatska vojnika?”. Kratko pamćenje u Hrvata je legendarno. Dvojica su ubijena, a jednog još traže. Naš Mihajlo je četiri godine bio zaposlenik tzv. krajinskog MUP-a. U vrijeme Oluje je Mihajlo “pobegao”, ali danas opet radi kao lojalan policajac na našoj granici. Čuva Hrvatsku! O Bože, tko to sve kod nas čuva Hrvatsku?

Jedino će komarci žrtvovati svoj život da bi bili što bliže uz vas…

Pred Draganom Primorcem su sva vrata otvorena, ali mora paziti na propuh…

Thompson može na prste nabrojati gradove u kojima je smio pjevati. Gledam plakat: Bajaga i instruktori – 40 godina, Arena, Zagreb, 19.X. Lako je sagraditi kuću. Treba znati sagraditi dom i biti za njega uvijek spreman. Prije nego se zakotrlja lavina, treba skloniti lovinu… Prije nego se zakotrlja lavina, treba skloniti lovinu…

Skandal u Puli. Sudac je dosudio jedanaesterac iliti penal za Dinamo. Zna se za koga se uvijek sude penali. Inače je to bila mirna, skoro pastoralna tekma. Domaći su igrali od početka na “prvu nogu”. Kod penala domaći golman i bek pomeli su teren s napadačem Dinama. Gosti iz Zagreba su igrali s “napadačem”. To sve govori. Ideš u goste i vodiš “napadača”? Sudac kao da nikada nije čuo tko je drugi klub na svijetu po broju dosuđenih jedanaesteraca! Dinamov pak trener ne vjeruje da Sučić i Buterina mogu igrati zajedno – ili jedan ili drugi.

U reprezentaciji da, ali u klubu ne! Moraju se čuvati. Već su u godinama. Svaki ima po dvadeset i jednu godinu… “Nadljudi” u Engleskoj igraju svaka tri dana. Dobro, i tereni su na otoku puno bolji. Jedan naš direktor stadiona poslan je u Englesku da skuži zašto oni imaju tako dobre travnate terene, a naši sliče na oranice. Pita on tamo tipa koji zaljeva zeleni teren gusto zelen k’o tepih kako to uspijevaju postići? “Jednostavno”, reče Englez. “Uzmete šlauf, otvorite vodu i počnete zalijevati travu”. “Samo to?”, zine naš. “Da, samo to i tako svaki dan šesto godina…”.

Trener je izjavio da će potonuti u problemima. Odgovorili su mu da kupi kaić. Iako je trener bio kratke pameti produžili su mu mandat…

Sudionici tzv. Parade ponosa sretni su što drug Tito više nije živ…

Jesu li čisti računi oni na kojima je stanje nula?

Zvonimir Hodak/direktno.hr