Društvo
Domovinski rat: Bitka za Gospić
28. kolovoza 1991., napad na Lički Osik; bitka za Gospić
- 3. veljače 1991. počinju pripreme za osvajanje Gospića. U Gospiću je održan „miting svih Srba Like i svijeta“; bilo je to okupljanje pobunjenih Srba (njih oko 5.000) i priprema za zauzimanje Gospića.
- 26. lipnja 1991. Srbi su proglasili ratno stanje.
- 5. kolovoza 1991. četnici su odveli 5 Lovinčana u nepoznatom pravcu. Kasnije su nađeni izmasakrirani uz željezničku prugu. Jedan od ubijenih imao je 72 godine!
- 25. kolovoza 1991. postrojeni su gospićki dragovoljci za obranu grada.
- 4. rujna 1991. utemeljena je 118. brigada HV čijim je prvim zapovjednikom bio Mirko Norac.
- 28. kolovoza 1991. velikosrpski pobunjenici napali su selo Lički Osik iz Novog Ličkog Osika (pretežno naseljeno Srbima).
- 29. kolovoza 1991. napadnuti su Lički Osik, Perušić i Gospić. Početak je to bitke za Gospić. Na Gospić su „goloruki“ Srbi ispalili 43 granate. Strateški položaj Gospića bio je jako važan jer je prometno povezivao sjever i jug Hrvatske. U velikosrpskim planovima Gospić je dio Velike Srbije i trebao se zvati Teslingrad.
- 5. rujna 1991. velikosrbi su ponovno granatirali Gospić i Stari Lički Osik. Pripadnici Specijalne policijske postrojbe Lučko i bojne “Zrinski” zarobili su generala JNA Krstevskog, koji je s tridesetak vojnika išao u pomoć posadi JNA koja se nalazila u vojarni u gradu. Nakon zarobljavanja generala Krstevskog, brzo je reagirala međunarodna zajednica pa su dan kasnije u Gospiću upriličeni pregovori o razmjeni. Organizirali su ih europski promatrači koje je predstavljao nizozemski diplomat Henry Wijnaents, a u ime JNA sudjelovao je general Andrija Rašeta.
Premda je bilo dogovoreno primirje, velikosrbi su počeli s napadom čim su međunarodni posrednici s predstavnicima JNA napustili grad. Na Gospić je poslije u velikosrpskim granatiranjima padalo po 1000 (tisuću) granata dnevno.
- 10. rujna 1991. vođene su teške borbe za obranu Gospića. Velikosrbi su krenuli u pješački napad na grad. Najžešće borbe pješaštvom vodile su se od Novog mosta na Novčici do Alarovog brda. Tog su dana velikosrpski tenkovi gotovo ušli u grad.
- 14. rujna 1991. zauzeta je vojarna u Perušiću, a branitelji dolaze do oružja za obranu grada.
- 17. rujna 1991. događa se siloviti napadi na grad i veliko razaranja grada.
- 19. rujna 1991. branitelji osvajaju vojarnu u gradu i spašavaju da grad ne padne u ruke agresora. Hrvatske su snage zarobile 35 časnika JNA, 170 vojnika te 30 civila. Zaplijenile su razna oklopna vozila, topove i ino oružje. Hrvatske su se postrojbe sada imale čime braniti.
- 21. rujna 1991. oslobođena su hrvatska sela u blizini grada Lički Ribnik i Bilaj. U širem području Gospića nalazila se hrvatska enklava oko Lovinca do koje hrvatske snage nisu mogle doći jer je JNA postavila 9 tenkova na cesti Gospić -Medak – Lovinac. Kasnije je JNA Hrvate Lovinca pustila u nemilost lokalnih četnika pa su se Lovinčani morali izvlačiti preko Velebita da bi spasili svoj život. Pokušaj deblokade Lovinca nije uspio.
- 26. rujna 1991. hrvatske snage pokrenule su oslobodilačku akciju „Medvjed“ radi deblokiranja najvažnije i skoro jedine kvalitetne cestovne prometnice kroz Liku i Gacku koja je spajala hrvatski sjever i jug. Otočac je bio strateški važan gradić pa su ga JNA i četnici napadali i pokušavali osvojiti. Nalazio se na važnoj cestovnoj prometnici koja je povezivala hrvatski sjever i jug. Akcijom „Medvjed“ hrvatske snage su deblokirale prometnicu Otočac – Žuta Lokva i sam grad Otočac.
Pobunjeni Srbi i četnici su na okupiranim područjima ubijali hrvatske civile i uništavali njihovu imovinu: Lovinac (8. listopada), Vaganac (9. listopada), Čorci, Perušićka Kosa, Široka Kula (13. listopada), Bukovac (16. listopada)…
Oko Gospića i u samome gradu djelovali su „Beli orlovi“ i specijalne postrojbe iz Niša. Oni su vršili upade u grad i ubijali stanovnike. Na Lipovoj glavici niški su specijalci ubili 7 osoba, a dva dana poslije ubijene su još tri osobe na Marinu brdu.
- 13. listopada 1991. četnici su izvršili pokolj u Širokoj Kuli; ubili su 41 civila.
- 16. listopada 1991. hrvatske su snage izvele uspješnu akciju u Divoselu. Za osvetu su četnici i JNA tukli topništvom Gospić neprekidno 10 sati.
- 16. – 18. listopada 1991. događa se odgovor hrvatske strane na pokolj u Širokoj Kuli i stalne upade četnika u Gospić uz pomoć pete kolone u Gospiću. Stradalo je 50 „civila“, 24 su bila srpske nacionalnosti. Hrvatsko pravosuđe provelo je postupak i izreklo kazne po zapovjednoj odgovornosti. Za zločine nad Hrvatima i za razaranje grada Gospića nitko nije odgovarao!
Forenzičari ICTY-a pozvani su u Gospić u svibnju 2000. kako bi istražili lokacije za koje se sumnja da su sadržavale tijela poginulih. Tijekom istrage koja je trajala dva tjedna, forenzičari su pronašli deset kostura.
Kontekst vremena bio je takav da su mnogi civili nosili vojnu odjeću, što su istaknuli istražitelji UN-a u drugom slučaju s ličkog bojišta, zbog čega su držali upitnim svjedočenja lokalnih Srba o stradanjima civila. Posvjedočili su o problemu naoružanih civila jer su vidjeli civile da su bježali naoružani.
- 1. studenoga 1991. general JNA Andrija Rašeta zaprijetio je da će Gospić biti sravnjen sa zemljom. Prijetnja je izvršena te je 2 i 3. studenoga Gospić napadnut minobacačima, topovima, tenkovima i zrakoplovima. Na grad je palo više od 1000 granata.
- 16. studenoga 1991. četnici su pokušali ponovno zauzeti grad. Tog su dana poslali 200 posebno izvježbanih vojnika, pričuvnika i četnika radi zauzimanja cestovne prometnice Gospić – Karlobag. Hrvatske snage odbile su ih uz velike gubitke.
Dr. Marko Jukić
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
-
Vijesti1 tjedan ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti4 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti4 tjedna ago
DANAS Prvi put misa zadušnica za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti3 tjedna ago
Kad zakon postane teror, otpor postaje obaveza: Što komunizam ima s pobačajem, Metuzalemom i potopom!