Connect with us

Društvo

Domovinski rat: Bitka za Zadar 1991. godine

Published

on

Dana 16. rujna 1991. hrvatske snage blokirale su vojarne u gradu Zadru. Zadar je bez struje i vode, a neprijatelj je blokirao sve komunikacijske veze nastojeći odsjeći Zadar od ostatka Hrvatske. Zadarski branitelji su bez odobrenja državnoga vrha izvršili akciju zauzimanja Turskih kuća jer se državni vrh bojao odmazde JNA s velikim civilnim žrtvama. Istog dana predsjednik Tuđman je bio u Igalu zajedno sa Slobodanom Miloševićem i saveznim sekretarom za obranu generalom Veljkom Kadijevićem gdje se dogovarao sporazum o deblokadi vojarni u Hrvatskoj. Zadrani su akciju napravili na svoju ruku. Prije osvajanja Turskih kuća, osvojena je radarska postaja Grpaščak iznad mjesta Sali s 240 pušaka, vojarna Crvene kuće s 260 pušaka, dvije bitnice minobacača i nekoliko vozila, kamiona TAM 110. Slijedile su tehnička radionica na Ravnicama, domovi JNA i avijacije te vojarna Mocire u kojoj je zaplijenjeno gorivo za vozila.

Za vrijeme akcije osvajanja Turskih kuća general Ivo Jelić pregovarao je sa zapovjednikom Artiljerijskog školskog centra Momčilom Perišićem. Arogantni Momčilo Perišić hrvatskim je pregovaračima rekao da nemaju što tražiti jer da imaju streljiva za samo dva dana. Tijekom pregovora Perišić je dobio vijest da su hrvatske snage zauzele Turske kuće. Operacija je prošla bez žrtava. Zarobljeni vojnici su nahranjeni, dobili su civilnu odjeću i poslani svojim kućama. U Turskim kućama bilo je smješteno oko 9.000 komada oružja ili kako se onda govorilo “cijevi” Teritorijalne obrane tadašnjih općina Zadar i Biograd. Dan poslije JNA je bombardirala skladište Turske kuće da ne padne u ruke branitelja i uništila dio oružja.

„Prije same akcije, kaže Duško Nikitović, razrađeno je oko 40 punktova zaprečavanja vojarni s preko 450 različitih vrsta zapreka kako JNA ne bi mogla izići i pomoći opkoljenima u Turskim kućama. Deset minuta nakon oglašavanja uzbune u 19.30 isključena je telefonska veza svim vojarnama. U 20.30 izdan je signal “Orao” koji je značio početak akcije. U vojarnu je upala postrojba Specijalne policije PU zadarske na čelu s Đurom Županom. Specijalci su u roku pola sata osvojili vojarnu bez gubitaka. No nije baš sve išlo tako lako. Pucalo se iz svih vojarni, a u Turskim kućama su uporno odbijali predati se sve dok na vojnike nije bačen suzavac. Jedan od vojnika u Turskim kućama, prijeteći iz mitraljeza, uporno se odbijao predati hrvatskim snagama. Kad su mu pripadnici specijalne policije preko megafona rekli: “Kud ćeš kad ispališ zadnji redenik?”, on se pokolebao i predao. Pokazat će se kasnije da je to onemogućilo da hrvatske snage dođu do još veće količine naoružanja, prije nego što je sutradan ujutro područje vojarne nadlijetao zrakoplov Jastreb. Tad je u bombardiranju raznesen ostatak skladišta vojarne Turske kuće.“

„Za akciju izvlačenja oružja bilo je angažirano devet velikih tegljača koji su čekali na zadarskom kolodvoru i jedan za drugim iznosili oružje. Oružje je kasnije transportirano u hotelsko naselje Borik, ali samo privremeno te je vrlo brzo u roku 24 sata podijeljeno vojnicima na bojišnici. Nažalost, bila je to i prva noć kad je počelo granatiranje Zadra i s položaja izvan grada te iz zraka. Granatiranje ne prestaje sve do akcije Maslenica.“

Oružjem je naoružana 112. brigada i 4. brigada ZNG-a koja je dobila protuzrakoplovne topove. Naoružane su i postrojbe izvan linije obrane grada, one u Škabrnji i Poličniku.

Izvan dohvata hrvatskih snaga ostala je vojarna Barutana kod Skročinih na Vidikovcu koja je bila prepuna mina i eksploziva. Stoga je ocijenjeno da bi osvajanje predstavljalo preveliki rizik. Neosvojena je ostala i jedina tzv. A kasarna bivše JNA Šepurine u kojoj su bila smještena dva puka protuzračne obrane, 271. lako artiljerijsko raketni i 67. samohodni raketni puk. Šepurine je branilo ukupno oko 550 vojnika. Hrvatske snage nisu imali dovoljno snage spriječiti izmještanje naoružanja i zauzeti vojarnu.

Operacija “Osvajanje vojarni JNA u Zadru” u drugoj polovini rujna 1991. bila je odlučujuća prethodnica događaja koji će se kasnije opisivati kao „Dani obrane Zadra“.

„Dani obrane Zadra“

Krajem rujna i početkom listopada 1991. grad se našao u potpunom okruženju i sa kopna i sa mora jer je mornarica JNA blokirala sve morske puteve prema gradu istodobno ga granatirajući. Za napad na grad neprijatelj je izabrao dva smjera: prvi od Murvice preko Briševa prema gradskoj četvrti Bokanjac dok je drugi pravac išao preko Babinduda i Crnog prema istočnim dijelovima grada.

Zadar i okolicu branili su dijelovi slabo naoružane 4. brigade, 112. brigada ZNG-a i policija.

Prvoga listopada Zadar je granatiran, a napad na grad je 2. listopada 1991. osobno naredio načelnik Generalštaba general BlagojeAdžić. Plan agresora bio je da Kninski korpus odbaci hrvatske snage i blokira grad, deblokira vojarne i iziđe na rubni dio zadarske luke. Kninski je korpus planirao presjeći Jadransku magistralu te spriječiti izvlačenje hrvatskih snaga prema Zadru i Šibeniku. Pokušaj osvajanja Zadra započeo je nakon podneva 4. listopada 1991. Najžešće granatiranje Zadra dogodilo se 4. listopada kada je najveći dio povijesne jezgre teško oštećen. Istovremeno, stanovnici su bili bez vode, budući da je opskrba s vodocrpilišta na Zrmanji već odavno bila u rukama neprijatelja, a struje je bilo sve rjeđe.

JNA je 5. listopada zauzela Crno i prodrla u Dračevac. Branitelji su izvršili protunapad i izbacili agresora iz Dračevca. Poginulo je 5 branitelja. Nakon pada Crnoga lijevo krilo 4. brigade povuklo se pa su se snage Kninskoga korpusa spojile s posadom u Šepurinama.

Vrhunac pakla dogodio se u nedjelju, 6. listopada 1991., kada je grad doslovce gorio. Poginula su 23 civila, a kasetne bombe i tisuće granata padale su u samo srce grada u kojem je pogođeno više od 120 objekata. JNA je napala crtu obrane 3. bataljuna 4. brigade ZNG-a na Bokanjcu. Branitelji su odbili napad, uništili jedan tenk T-55, jedan transporter i oštetili jedan tenk. Pet branitelja je poginulo, a 30 je bilo ranjeno. Na Sokinom je Brigu jedan hrvatski branitelj uništio kamion pun vojnika, a na Bilom Brigu hrvatske su snage uništile još 4 srpska tenka. Srpski je osvajač doživio poraz i na moru. Iz Arbanasa su teško oštetili brod Koper, prisilili su razarač na povlačenje iz zadarskoga kanala. Na sve to uslijedilo je rasulo među vojnicima JNA. Neprijatelj je imao 4 poginula i 14 ranjenih. Zadar je bio obranjen.

Opći napad na Zadar trajao je punih 5 dana. Borbe su prestale 7. listopada 1991.,  potpisano je primirje, a 9. listopada potpisan je sporazum o izvlačenju ljudstva i tehnike JNA iz vojarni u gradu. Izvlačenje je započelo 11. listopada, a završilo 21. listopada 1991. Nekoliko tjedana bilo je zatišje, a nakon toga su opet uslijedili sustavni napadi na Zadar u kojima je poginulo još tridesetak civila. Ipak, uspostavljena je crta bojišnice ostala nepromijenjena sve do operacije Maslenica 1993. godine.

„Obrana Zadra je u kritičnom trenutku ovisila o hrabrosti i odvažnosti svega osmorice hrvatskih branitelja o kojima se danas ne govori na braniteljskim skupovima, obljetnicama, ali niti u susjedstvu.“

Cijena obrane Zadra bila je visoka; od 1. listopada do 8. listopada poginula su 43 hrvatska vojnika i civila na prvoj crti, a 202 ih je teže ili lakše ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved