Društvo
Domovinski rat: Nekažnjeni srpski zločini u Hrvatskoj u studenome 1991. godine
Slika 1. Naslovnica knjige Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti (mj)
Okupacija Vukovara
Između Hrvatske i JNA je 16. studenoga 1991. godine (slom obrane Vukovara) potpisano primirje koje je trebalo započeti u 18,00 sati, ali ga JNA nije poštivala.
Pregovori branitelja s Mitnice i JNA (18. studenoga 1991.) su spasili živote branitelja s Mitnice i mnogih civila. Hrvatski branitelji s Mitnice koji su se predali JNA (18. studenoga 1991.) kao pripadnici obrane grada Vukovara bili su popisani od strane predstavnika Međunarodnoga Crvenog križa, od gospodina Nicolasa Borsingera pa nisu mogli nestati bez traga (kao što se dogodilo s ranjenicima i civilima vukovarske bolnice, „Veleprometa“ i „Borovo Commerca“). Branitelji s Mitnice su nakon polaganja oružja i predaje odvedeni u hangar na Ovčari (18. studenoga 1991. godine), a nakon toga u logore u Srbiji. Sljedećega dana (19. studenoga 1991.) prozvao ih je gospodin Nicolas Borsinger na Ovčari i svi su bili na broju. Taj popis im je spasio život jer se znalo da su se predali i da su ratni zarobljenici. Ukupno su se predala 182 branitelja Mitnice. Prema podatcima JNA predala se skupina od 3 do 4 .000 civila i branitelja grada (neodređeno iako su svi popisani). Jedan branitelj je ubijen u Srijemskoj Mitrovici, jedan civil je nestao nakon predaje, jedan je nestao kasnije. Dok su vođeni pregovori, za vrijeme primirja na Mitnici, četnici su upali u jednu kuću te ubili i odveli više osoba. Od tada se vode kao nestali (ubijeni su, ali se ne zna gdje im je grob).
Dana 18. studenoga 1991. godine opunomoćenik Vlade RH Marin Vidić Bili vodio je pregovore o predaji hrvatskih snaga. Pregovori su završili 18. studenoga 1991. godine u 13 sati. Predstavnici hrvatskih snaga iz Borova Naselja dogovorili su u Dalju 19. studenoga 1991. godine predaju 2.000 ljudi od kojih je 400 bilo naoružano. Na pregovorima su uz predstavnike JNA bili i predstavnici paravojnih formacija koji su bili pod zapovjedništvom i kontrolom JNA tako da su svi zločini koji su kasnije počinjeni nad braniteljima i civilima djelo udruženoga zločinačkog plana protiv hrvatskoga naroda.
Nakon okupacije Vukovara (19. – 20. studenoga 1991. godine) JNA, Teritorijalna obrana i dobrovoljačke četničke skupine izvršili su masovan pokolj branitelja i civila. Iz bolnice su odveli oko 300 ranjenika i civila te ih odveli u vojarnu. Izdvojili su jednu skupinu od 17 osoba i vratili u bolnicu (rodbina zaposlenih), neke su izdvojili i od tada im se gubi svaki trag. Na Ovčari su u hangaru zatočenike tukli i ozljeđivali. Na Grabovcu su zatrpali tijela 200 ubijenih u neoznačenu jamu, a za 66 ubijenih se ne zna gdje im je grob.
U „Veleprometu“ je sredinom rujna otvoren logor za Hrvate i nesrbe. Kroz taj logor je od sredine rujna 1991. do ožujka 1992. godine (kada je zatvoren dolaskom mirovnih snaga u Podunavlje) prošlo 10.000 osoba. U „Veleprometu“ je ubijeno 100 osoba, a 700 osoba je odvedeno (i ubijeno) te im se gubi trag. U logoru su osobe bile mučene, ozljeđivane i ponižavane na različite načine.
Nakon sloma obrane Vukovara JNA i paravojne četničke postrojbe okupirale su Borovo Naselje te iz podruma „Borovo Commerca“ istjerali ranjenike, branitelje i civile. Prije toga je JNA topništvom pokušala srušiti zgradu i zatrpati sve osobe koje su bile u podrumu zgrade. Nisu je uspjeli srušiti pa su je zapalili i suzavcem istjerali civile i ranjenike. Branitelji su bili u pogonu Obućare i oni su se predali, a dio je otišao u proboj. Nakon predaje dio branitelja je izdvojen i ubijen. U „Borovo Commerceu“ je bilo 200 do 250 ranjenika i oko 1.000 civila. Izdvojena je 51 osoba i ubijena, a ostali se odvedeni u Borovo Selo gdje je izvršena nova selekcija zatočenika: neke su ubili (oko 150 ljudi), 115 je izdvojeno i odvedeno u logore u Srbiji, a ostali su bili zatočeni. Neki branitelji su razmijenjeni, a većina je bila zatočena u srpskim logorima više mjeseci. U logorima su neki ubijeni, nestali pa im se gubi svaki trag. U srpskom zatočeništvu je bilo, približno, 7.000 osoba. Dio je razmijenjen krajem 1991. godine, a drug dio u kolovozu 1992. godine (Nemetin, 14. kolovoza 1992.)
U srpskim logorima i zatvorima u Srbiji i Jugoslaviji pod kontrolom JNA bilo je zatočeno te zlostavljano i podvrgnuto strašnim mučenjima najmanje 2.796 zarobljenih osoba, a više od 4.000 osoba bilo je odvedeno pa nakon toga deportirano u Hrvatsku (podatci za Vukovar). Najmlađi zatočenik imao je 15 godina, a najstariji 81 godinu.
Do 30 dana u zatočeništvu su bile 642 osobe, od 30 dana do godine 2.119 osoba i od jedne do 2 godine 12 osoba. Trajanje zatočeništva za 23 osobe nije utvrđeno.
Prema podatcima iz 2006. godine u Vukovaru je poginulo 1.739 osoba (1.436 muškaraca i 303 žene), nestale su 332 osobe, smrtno je stradalo 86 djece. Identificirano je 1.386 žrtava; u Vukovaru 1.333 ekshumacije i 53 žrtve koje su umrle u Srbiji. Još se traga za 308 Vukovaraca. Prognano je 22.165 stanovnika, od toga 21.235 Hrvata (91,6%) i 390 Srba (1,68%).
U Vukovarsko-srijemskoj županiji pronađene su 52 masovne grobnice i više stotina pojedinačnih grobnica iz kojih su do 22. studenoga 2007. godine ekshumirani posmrtni ostaci 1.982 žrtve srpskih zločina. Do tada su identificirani posmrtni ostaci 1.717 hrvatskih branitelja i civila. Pri Upravi za zatočene i nestale u studenome 2007. još se vodio postupak traženja za 486 nestalih i nasilno odvedenih; u općini Vukovar još se traži 308 nestalih i nasilno odvedenih osoba.
Prema podatcima 204.e vukovarske brigade poginulo i nestalo je 879, a ranjeno 777 branitelja.
Prema podatcima Ministarstva zdravstva (kolovoz 1996.) ranjene su 2.453 osobe, 1.026 civila (muškog spola 672 osobe, 285 ženskog spola i 69 djece) te 1.189 pripadnika ZNG-e i 238 pripadnika MUP-a.
Na vukovarskome groblju iz Domovinskoga rata je 938 bijelih križeva, za svaku ekshumiranu osobu jedan bijeli križ. Na drugome dijelu groblja sahranjeni su hrvatski branitelji. Na srpskom groblju sahranjeni su poginuli Srbi jer su njihovi htjeli da budu pokopani na srpskome dijelu groblja.
Zločin silovanja zatočenica, djevojaka i žena, u Vukovaru tijekom i nakon agresije je neistražen i počinitelji nisu kažnjeni jer je hrvatsko pravosuđe iskaze silovanih žena, ali i muškaraca, držalo (drži i danas!) u ladicama pa silovatelji slobodno šeću i izruguju se svojim žrtvama. Najmlađa žrtva silovanja imala je šest, a najstarija 80 godina. Silovanja su vršili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Neka svjedočanstva o silovanju objavljena su u knjizi „Sunčica“.
Srpski izvori nakon okupacije (asanacija bojišta, studenog 1991. godine)
Na širem području Vukovara i Borova pronađena su 1.304 ljudska leša. Poginuli su pronađeni na gradskim ulicama, dvorištima, rijekama, masovnim grobnicama, ruševinama i podrumima.
Ekshumirano je 120 pojedinačnih grobova; od poginulih nije identificirano 310 osoba. Među poginulima je nađeno 30 pripadnika JNA. Većina poginulih je sahranjena na mjesnom groblju.
Poginulo je 6.128 osoba srpske nacionalnosti, 395 su bili pripadnici JNA, a 3.086 pripadnici Srpske vojske Krajine, Ministarstva unutarnjih poslova Krajine i paravojnih formacija. Poginula su 1.782 civila, a za 865 nije utvrđen status (baza podataka HMDCDR).
Još nema točnog popisa ubijenih nakon okupacije Vukovara!
Pored navedenoga napravljeni su i pojedinačni zločini za koje znaju samo zločinci.
Tijekom Domovinskoga rata na hrvatskoj strani poginule su 14.154 osobe, 7.263 civila i 6.891 vojnik i policajac. Ubijena su 402 djeteta, ranjeno je 1.184 djece.
Zločini u drugim dijelovima Hrvatske u studenome 1991. godine
U studenome 1991. godine agresor je pored zločina u Vukovaru izvršio zločine (ubojstva) u: Erdutu (20 osoba), u Saborskom (29 osoba), u selu Klancu kod Slunja (20 osoba), u Kostrićima (16 osoba), u Škabrnji (43 osobe), u Nadinu (14 osoba), u Dabru kod Vrhovina (7 osoba), u Vrhovinama (8 osoba).
Hrvatski branitelji i civili su tijekom Domovinskoga rata bili zatočeni u srpskim koncentracijskim logorima: Begejci, Stajićevo, VIZ Beograd, Bubanj Potok, Novi Sad, Borovo Selo, Dalj, Darda, Jagodnjak, Sombor, Vukovar, Velepromet, Petrovci, Ovčara, Šid, Sremska Mitrovica, Negoslavci, Bučje, Okučani, Stara Gradiška, Duboki Potok, Banja Luka, Niš, Glina, Knin, Manjača, Batković, Zenica, Aleksinac, Bileća, Morinj i manje poznata ili nepoznata mučilišta.
Nekažnjeni zločini
Razaranje grada Vukovara bilo je najžešće u studenome 1991. godine. Dnevno je na grad padalo i do 11.000 granata, bombi i raketa. Dijelovi grada gdje su pretežno živjeli Hrvati potpuno su razrušeni, neki srpski dijelovi grada ostali su pošteđeni, s čitavim kućama! Za razaranje grada, uništavanje kuća i infrastrukture, teška oštećenja crkve (sv. Filipa i Jakova), uništeno židovsko groblje i uništavanje muzeja grada (dvorac Eltz) nije nitko odgovarao!!!
Za zločine nad civilnim stanovništvom, ranjenicima i zarobljenim braniteljima i civilima odgovarao je vrlo mali broj osoba. Oni koji su planirali agresiju na Hrvatsku, oni koji su planirali zločine nad Hrvatima nisu kažnjeni. Kažnjen je mali broj zločinaca, a planirani zločin nad hrvatskim narodom prikazan je kao djelo neuračunljivih pojedinaca, a ne kao plan stvaranja Velike Srbije, o čemu postoje mnogobrojni dokazi.
Vođen je postupak protiv 291 osobe: Istraga je prekinuta protiv 20 osoba. Podignute su 232 optužnice, 85 osuđeno, 53 postupak su u tijeku!? (Lučić)
Za oružanu pobunu Srbi nisu odgovarali jer je temeljem Zakona o oprostu 21.641 osoba dobila oprost, od toga 13.575 osoba iz Podunavlja.
Agresija na Hrvatsku, etničko čišćenje i zločini nad Hrvatima bili su planirani; ništa se nije dogodilo slučajno! Sve su planirali i kontrolirali KOS, JNA i srpsko političko vodstvo.
Izvori
- Hebrang, Andrija. Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990. – 1991. Ogranak Matice hrvatske u Zadru. Zagreb – Zadar, 2013.
- Vukovarske majke. Gdje su naši najmiliji. (drugo, dopunjeno izdanje) „Hrvatski feniks“ Zagreb, 1996.
- Lučić, Ivo. Vukovarska bolnica Svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka Vukovar hospital a Lighthouse in Historic Storm of Eastern Croatia, Hrvatska liječnička komora, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, studenoga 2017.
- Serijal Eduarda Galića i Dominika Galića “Heroji Vukovara”
- Raič. Anđa, Đorđević. Veljko (urednici). Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. Medicinska naklada. Zagreb, 2014.
- Karlović Vilim. Preživio sam Vukovar i Ovčaru. Vilimbook d.o.o. Denona. Vukovina, 2017.
Dr. Marko Jukić
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
-
Vijesti3 tjedna ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti4 dana ago
Spomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana
-
Vijesti2 tjedna ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti2 tjedna ago
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
-
Vijesti2 tjedna ago
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti3 tjedna ago
HRVATSTVO u Istri – iz prve ruke… kao i hrvatska stradanja