Slika 1. djelo SDS-a: Balvan revolucija 1990. (foto: Željko Sinobad)

Povodom 25-te godišnjice VRO “Oluja” (Domovinski rat se u hrvatskim školama nedovoljno uči).

Oni hoće da zaboravimo! Ne smijemo zaboraviti!

Velikosrpski projekt iz druge polovice 19. stoljeća je planirao stvaranje velike Srbije. Zapadna granica te tvorevine bila bi smjerom Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – Karlobag. Godinama su vršene pripreme za ostvarenje zločinačkog plana pa nije čudno da su Pakrac, Ogulin i Gospić bili mete jakih napada na početku agresije na Hrvatsku. Dolaskom Slobodana Miloševića na čelo predsjednika Saveza komunista Srbije u jesen 1987. godine započeo je projekt stvaranja velike Srbije pod geslom „Svi Srbi u jednoj državi“. Podršku Miloševiću dala je JNA i međunarodna zajednica jer su željeli sačuvati Jugoslaviju.

Godine 1989. dolazi do homogenizacije Srba u Hrvatskoj i podrške Slobodanu Miloševiću koji obećava provedbu plana velike Srbije (Memoranduma SANU, SANU= Srpska akademija nauka i umetnosti).

U Kninu je organiziran prosvjed (28. veljače 1989. godine) protiv navodne hrvatske i slovenske potpore „albanskom separatizmu“ (štrajk albanskih rudara). Dana 9. srpnja 1989. godine kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću. Mitingaši su izvikivali parole: Ovo je Srbija, Ne damo te, zemljo Obilića…. Tijekom mitinga došlo je do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša.

U Hrvatskoj se održavaju srpski mitinzi: u Karlovcu (4. veljače 1990. g), na Petrovoj gori (4. ožujka 1990. g.), uz nacionalističke parole i ikonografiju te prijetnje Hrvatima. Vođa srpske pobune u Hrvatskoj je bio psihijatar Jovan Rašković (član SANU).

17. veljače 1990. g. u Kninu je osnovana Srpska demokratska stranka (SDS).

Komunistička vlast pod vodstvom Ivice Račana predaje, 14. svibnja 1990. g.,  oružje Teritorijalne obrane RH saveznoj vojsci JNA. Oružjem hrvatske Teritorijalne obrane su naoružani pobunjeni Srbi.

Odmah nakon prvih slobodnih izbora (svibanj 1990.) ničim izazvana započinje pobuna Srba.

21. svibnja 1990., na sjednici SDS u Kninu donesena odluka o istupanju općine Knin iz Zajednice općina Dalmacija i stvara se nove Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like koje obuhvaćaju sljedeće općine: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Obrovac, Titova Korenica

30. svibnja 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom.

Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj jugoslavenska (srpska) propaganda širi glasine i paniku, stvara i izmišlja incidente te tako priprema srpsko pučanstvo na vojnu pobunu, stvara se osjećaj nesigurnosti i ugroženosti. Sve je organizirano i vođeno iz Beograda. Političke vođe Srba iz Hrvatske odlaze po upute i podršku u Beograd.

3. srpnja 1990., 50 pripadnika SUP-a iz Knina šalju otvoreno pismo Saveznom SUP-u gdje odbijaju poslušnost Vladi Hrvatske tako što odbijaju nositi nove policijske odore, i odbijaju preimenovanje službe s milicija u redarstvo.

Dana 25. srpnja 1990. g. dolazi do velikog mitinga u mjestašcu Srb u Lici na kojem je objelodanjena Deklaracija o suverenosti i samostalnosti Srba u Hrvatskoj;

13. kolovoza 1990., Borisav Jović prima u audienciju u Beogradu srpske izaslanike iz Krajine na čelu s Milanom Babićem. Izaslanstvo traži intervenciju Saveznih vlasti od navodne opasnosti od nove Hrvatske vlasti.

13. kolovoza 1990., pojavljuju se prve straže u većinskim srpskim općinama.

16. kolovoza 1990., sastanak sekretara unutrašnjih poslova općina: Gospić, Zadar, Split i Šibenik s Ministrom unutrašnjih poslova u Zagrebu. Donesena odluka da se pokupe arsenali pričuvnog oružja iz pobunjenih općina.

17. kolovoza 1990., specijalci iz zadarskog MUP-a uspjeli su odnijeti količinu automatskog oružja iz benkovačke policijske stanice, dok ova nakana propada u Obrovcu i Kninu intervencijom lokalnog građanstva. Oružje iz arsenala u Obrovcu i Kninu predali su se lokalnom građanstvu tih mjesta, i nastaju prve barikade po lokalnim cestama. U 18 sati Radio Knin prenio je vijest da je proglašeno ratno stanje odlukom Milana Babića. Započinje „balvan revolucija“. JNA je spriječila intervenciju hrvatske policije da uspostavi red temeljem zakona.

18. kolovoza 1990. započinje nasilna pobuna Srba. Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i drugdje napadaju policijske postaje i uzimaju oružje.

21. rujna 1990. god. Srbi područje svog trenutnog interesa nazivaju „Srpska autonomna oblast Krajina“ pozivajući se na navodne etničke i povijesne granice koje nikada nisu postojale.

30. rujna 1990. god. „Srpsko nacionalno vijeće“ proglasilo je „autonomiju srpskog naroda“ u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom.

21. prosinca 1990. godine pobunjeni Srbi osnivanje „Srpske autonomne oblasti Krajina“ (SAO Krajina).

5. siječnja 1991. g. policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću i Hrvatskoj Kostajnici otkazale su poslušnost Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP) RH i ušle u sastav tzv. krajinskog Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP).

Slika 2. djelo SDS-a Izgon Hrvata iz Vukovara 1991. (foto: Christopher Morris)

1. ožujka 1991. g. oružana pobuna Srba u Pakracu (Bitka za Pakrac).

31. ožujka 1991. g. oružani sukob na Plitvicama, pogiba Josip Jović (Krvavi Uskrs).

1. travnja 1991. g. takozvana vlada „SAO Krajine“ objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Jugoslaviji. (Secesija). Od početka pobune cilj je bio spojiti se sa Srbijom i stvoriti veliku Srbiju (svi Srbi u jednoj državi).

31. svibnja 1991. godine skupština pobunjenih Srba proglašava takozvanu Republiku Srpsku Krajinu, kojoj su se priključila okupirana područja u zapadnoj i istočnoj Slavoniji.

Početak terorističkih akcija 1990. godine:

• 27. kolovoza 1990. napad na međunarodni vlak kod Knina;
• 28. kolovoza 1990. pobuna u policijskoj postaji u Petrinji i napadi na policijske postaje u Glini, Obrovcu i drugdje;
• kolovoz – početak rujna 1990. Novi val terora uslijedio je u vidu sustavnoga masovnog paljenja hrvatske obale i otoka. Zaredale su stotine istovremenih požara neviđenog intenziteta. Požari su bili toliko intenzivni da su protupožarni zrakoplovi, tzv. kanaderi, prešli svoje granice izdržljivosti zbog čega su prisilno slijetali na more i morali su biti izvlačeni civilnim brodovima i čamcima.
• 1. listopada 1990. ponovno blokiran promet u Dalmaciji, kod Knina;
• 11. listopada 1990. minirana pruga iz Dalmacije prema središnjoj Hrvatskoj;
• 17. listopada 1990. u Kninu pljačka vagona s oružjem iz „nečuvanih“ vagona;
• 28. listopada 1990. željeznička lokomotiva nalijeće na minu između Kistanja i Benkovca
• 17. studenoga 1990. na barikadama u Lici, zakrabuljene i naoružane bande ranili su dvojicu hrvatskih civila
• 23. studenoga 1990. pobunjenički teroristi napali policijsku ophodnju u ranim jutarnjim satima na cesti Benkovac – Obrovac. U ovom napadu poginuo je policajac Goran Alavanja a ranjen je bio policijski inspektor Stevan Bukarica.

Nakon toga slijedila su ubojstva i progon Hrvata, pljačka i paljenje njihovih domova te etnički čišćenje nesrba s područja takozvane Srpske Krajine. Republika Srbija je oružjem, ljudstvom i novcem potpomagala terorističke akcije u Hrvatskoj od samog početka, kolovoz 1990., do kraja sukoba. Danas također pomaže četnike u Hrvatskoj.  Srbija je uvela amandman u Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju donesenom 9. svibnja 1992., po kojem se u članku 144, stavcima 2 do 4 propisuje:

“Osiguraniku, odnosno osobi koje je kao pripadnik oružanih snaga Jugoslavije sudjelovalo u oružanim akcijama posle 17. kolovoza 1990. godine, vrijeme provedeno u tim akcijama, kao i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, računa se u posebni staž, u dvostrukom trajanju… u posebni staž u dvostrukom trajanju računa se i vrijeme provedeno na liječenju u medicinskoj rehabilitaciji uslijed bolesti ili ozljeda zadobijenih u oružanim akcijama i zarobljeništvu…Sredstva za prava osigurava Republika Srbija. 18. svibnja 1992. pobunjenička srpska paradržava, 18. svibnja 1992, nakon stvaranja SRJ, donosi amandman na svoj Ustav, gdje u formulaciji stoji da je pripadnik njihove vojske ” svaki građanin koji sa oružjem ili na drugi način sudjeluje u otporu protiv neprijatelja”.

Slika 3. Djelo SDS-a: Svjedočanstvo Christophera Morrisa

30. ožujka 1994. godine, Zagrebački sporazum o prekidu vatre.

2. prosinca 1994. Gospodarski sporazum obnavljanju prometnih, opskrbnih i infrastrukturnih veza. To su bila jedina dva „uspješna“ sporazuma između Hrvatske i pobunjenih Srba. Sporazumi su ostali mrtvo slovo na papiru jer Srbi su željeli samo jedno, veliku Srbiju.

12. studenog 1995. U Erdutu potpisan Erdutski sporazum (20. prosinca 1995. – 15.

siječnja 1998. godine, proces mirne reintegracije).

14. prosinca 1995. U Parizu je potpisan Daytonski sporazum.

20. prosinca 1995. ukida se takozvana SAO Krajina temeljem Pariškog sporazuma.

15. siječnja 1998. završila Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, Istočne Slavonije i

Srijema, vraćanje hrvatskih područja pod ustavno-pravni poredak RH.

Slika 4. djelo SDS-a: raketiranje Zagreba (foto Mišo Lišanin)

Nakon pokolja redarstvenika (2. svibnja 1991. g. ) u Borovu Selu JNA je otvoreno stala na stranu pobunjenih Srba i velikosrpskog imperijalizma te započinje krvavi rat u Slavoniji, na Banovini, u Lici i u Dalmaciji. Pobunjeni Srbi su uz pomoć JNA i paravojnih postrojbi iz Srbije okupirali 26% hrvatskog teritorija, prognali Hrvate i nesrbe, izvršili mnogobrojne zločine te razrušili domove Hrvata, kulturne i obrazovne ustanove, muzeje i crkve. Nakon agresije i okupacije dijela Bosne i Hercegovine stvoren je teritorij pod kontrolom Srba koji su Srbi htjeli spojiti sa SAO Krajinom. Između se nalazila Bihaćka enklava koju su Srbi izolirali i htjeli okupirati ali to nisu uspjeli jer su ih u tome spriječila HV i HVO (Skok 1, Skok 2, Ljeto 95. i VRO Oluja). Srbija je tijekom postojanja takozvane Republike Srpske Krajine održavala tvorevinu: vojno, policijski, gospodarski, financijski i ideološki. Sve je bilo pod kontrolom Srbije, Srbija je određivala vojne, policijske i političke dužnosnike u SAO Krajini.

Cilj je bio stvaranje velike Srbije, budući da se prvotni plan nije ostvario Srbi su računali da okupirana područja zadrže uz pomoć neučinkovite međunarodne zajednice (UNPROFOR) te da u budućnosti, u povoljnom trenutku, ostvare prvotni plan. Bez pomoći međunarodne zajednice, unatoč pomoći Srbije, SAO Krajina se ne bi mogla održati. Međunarodna zajednica je pobunjenim Srbima dopremala hranu, lijekove, gorivo i drugo.

Važno: Srbijanska imperijalistička politika (stvaranje velike Srbije), srbijanske laži o zločinima počinjenim tijekom Drugog svjetskog rata, srbijanski mitovi su glavni krivci za počinjene zločine (bez obzira tko ih je počinio – „njihovi“ ili „naši“), za razaranje domova i silnu štetu koja je nastala. Nažalost, Srbija ne odustaje od svoje imperijalističke politike ni danas, ne odustaje od izvrtanja činjenica, ne odustaje od mitova koji nemaju nikakvu vezu sa stvarnim događajima. Vrijeme je da se Srbi suoče sa stvarnom istinom.

Komunistički komentatori, analitičari o ovome ne govore kao da se nije dogodilo, pa ih treba podsjetiti kako je sve počelo i zašto (stvaranje velike Srbije)!

Andrej ne zna da je SDSS sljednica SDS-a

Ratni zločinac Goran Hadžić i krvnik s Ovčare Vojislav Stanimirović osnovali su SDSS 1997. godine. SDSS je osnovan ujedinjenjem četničke Srpske demokratske stranke (SDS, predsjednik Vojislav Stanimirović) i Samostalne srpske stranke (SSS, predsjednik Milorad Pupovac). Četnička stranka SDS je 1992. godine i brisana iz Registra političkih stranaka RH. 

Foto: Muzej ratne fotografije u Zagrebu, preslik

Dr. Marko Jukić