Connect with us

Društvo

Domovinski rat: Srpski zločini u Lovasu

Published

on

Pokolj u Lovasu počinile su snage JNA i srpske paravojne postrojbe (Dušan Silni i Beli orlovi) između 10. i 18. listopada 1991. godine. Ukupno je u Lovasu ubijeno između 70 i 85 Hrvata, a protjerana je 1341 osoba. Opljačkana je i uništena 261 kuća; zapaljena je i mjesna crkva.

JNA je tražila od stanovnika Lovasa sastanak u Šidu 27. rujna 1991. kako bi predali oružje. Dio oružja je predan, a dio nije jer su se stanovnici plašili srpskih paravojnih postrojbi koje su izvršile zločine u okolnim selima. JNA je prvi put napala Lovas 30. rujna 1991. te dva dana kasnije. U napadu je oštećen silos i katolička crkva.

10. rujna 1991. JNA i srpska paravojska napali su Lovas i ubili 23 Hrvata. Hrvatskim stanovnicima Lovasa naređeno je da moraju na svoje kuće izvjesiti bijelu plahtu, a oko ruke nositi bijelu vrpcu.

Srpska paravojska je ponovno napala Lovas 17. listopada 1991.; ubila je 5 osoba te zatočila 70 muškaraca i dodijelila im zadatke za prisilan rad. Dana 18. listopada izabrano je 15 muškaraca koji su pretučeni i zaklani. Ostali su odvedeni u takozvanu “krvavu berbu grožđa”.

Pedesetak muškaraca prisiljeno je da se drže za ruke i hodaju u minskom polju. Kada je eksplodirala jedna mina i pokrenula seriju eksplozija vojnici su otvorili vatru na ljude u minskom polju. Akciju je prekinuo oficir JNA. Ubijen je 21 muškarac, a 14 ih je ozlijeđeno. Leševi su ostali ležati na polju do sljedećega dana kada su zakopani u masovnu grobnicu.

Dana 18. listopada 1991. u Lovasu su srpske paravojne postrojbe ubile još 19 Hrvata.

Srpske paravojne postrojbe u Lovasu zamijenila je JNA 20. listopada. Paravojne postrojbe su ponovno došle u Lovas pred Božić 1991. i tada su mještani napustili mjesto. Vratili su se tek nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 1998. godine.

Stručnjaci Ujedinjenih naroda su tijekom mirne reintegracije ekshumirali 68 leševa iz masovne grobnice (2. lipnja 1997.); otkriveno je još 10 pojedinačnih grobnica. Posmrtni ostatci žrtava dostojanstveno su pokopani 21. ožujka 1998. godine. Na mjestu masovne grobnice je 27. ožujka 1999. godine podignut spomenik žrtvama.

Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) dodao je zločin u Lovasu optužnici protiv Slobodana Miloševića i Gorana Hadžića.

Za zločine u Lovasu hrvatske su vlasti podignule dvije optužnice (u razdoblju od 1994. do 2004. godine) protiv ukupno 17 osumnjičenih, među kojima je bio i Ljuban Devetak, objektivno odgovoran za sve što se događalo u Lovasu od 10. listopada nadalje, kao zapovjednik mjesta. Petnaestorici optuženih sudilo se u odsustvu jer su bili nedostupni hrvatskom pravosuđu.

Iz potpuno neobjašnjivih razloga, suđenje je (na temelju spornog „Zakona o univerzalnoj jurisdikciji“ Srbije – koja je sama sebi uzela za pravo igrati ulogu „Malog Haaga“ za područje bivše SFRJ) prepušteno agresoru i od 2008. godine nadalje počinje manipulacija Beograda ovim sudskim procesom (slično kako je to rađeno u slučaju Ovčare). Tako su na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu za zločin u Lovasu optužena četiri bivša oficira „JNA“ i šest bivših pripadnika četničke postrojbe „Dušan Silni“. Proces je trajao više od 4 godine (od 2008. do 2012.) i ova je skupina u prvostupanjskom postupku dobila ukupno 128 godina zatvora za 70 ubijenih (dakle, manje od 2 godine po žrtvi!). Na najveću kaznu osuđen je Ljuban Devetak koji je dobio 20 godina zatvora, a ostali su dobili od 4 do 14 godina. Odvjetnici optuženih su se žalili, suđenje je poništeno i postupak je vraćen na početak!!!

Nakon punih 7 godina proceduralnog zavlačenja (što je uobičajena praksa Srbije kad su u pitanju njihovi ratni zločini), 20. lipnja 2019. godine u Beogradu su izrečene još manje kazne nego u prethodnom sudskom procesu, s tim što je ovoga puta suđeno ukupno osmorici optuženih, i to ne za ubojstvo 69 žitelja Lovasa (kao na prvom suđenju), nego za 28. Gdje je „nestala“ 41 žrtva u međuvremenu? Na to pitanje odgovora nema.

Optuženi pripadnici „JNA“, paravojne četničke postrojbe „Dušan Silni“ i „Teritorijalne odbrane“ osuđeni su ukupno na samo 48 godina zatvora (?!) i to: Milan Devčić (šef srpske policije nakon okupacije Lovasa) na 8 godina; Željko Krnjajić (policajac iz Tovarnika) na 6 godina; Jovan Dimitrijević na 6 godina; Saša Stojanović na 7 godina;  Zoran Kosijer na 6 godina; Darko Perić na 5 godina; Radovan Vlajković na 5 godina; Radisav Josipović na 4 godine.

Mora se naglasiti da su ovo nepravomoćne presude. Isto tako treba naglasiti da ne treba mnogo očekivati od daljnjega postupka.

Odvjetnica Fonda za humanitarno pravo (sa sjedištem u Beogradu) Marina Kljajić, koja je na suđenju zastupala obitelji žrtava, nakon suđenja izjavila je kako se na presudu za ovaj gnjusni zločin čekalo punih 11 godina i naglasila:

„Ostaje gorak okus zbog dugog trajanja postupka. Pravda na žalost ovim nije zadovoljena, a izrečene kazne ne smatramo adekvatnim. Na prvom se suđenju sudilo za ubojstva 69 ljudi. Tijekom godina četvero okrivljenika je preminulo, a jedan je nesposoban za suđenje. Ova presuda se odnosi na smrt tek 28 osoba. Nakon toliko godina čekanja, od pravde neće biti ništa. Najodgovorniji za ovaj zločin, zbog propusta tužiteljstva, presudom na žalost nisu obuhvaćeni.“

O „krvavoj berbi grožđa“ snimljen je 2017. godine dokumentarni film koje je premijerno prikazan 12. rujna 2017. u Zagrebu. Pokretači ovoga značajnoga projekta su autor filma Silvijo Mirošničenko i producent Antun Ivanković. Autorski dokumentarac koji promiče istinu i vrijednosti Domovinskoga rata snimljen je u produkciji Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskoga rata, Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika i Udruge za audiovizualno stvaralaštvo „Artizana iz Zagreba. Projekt je nastajao uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, Zaklade „Adris“ i Vukovarsko-srijemske županije, Đakovačko-osječke nadbiskupije i Općine Lovas.

“Svjedoci i žrtve zločina, kao i autentične arhivske snimke, donijele su prikaz neljudskih, zvjerskih zločina u obliku zlostavljanja, batinjanja, silovanja žena, ubijanja, mučenja, prisilnog rada, odnosno svega onoga čemu su lovaski Hrvati i drugi nesrbi bilo izloženi tijekom okupacije od strane paravojnih srpskih postrojbi, tzv. JNA i lokalnih izdajnika. Bijele trake na rukama Hrvata, tjeranje ljudi na minsko polje, ubojstva na ulicama, bacanje žrtava u zajedničku grobnicu, samo su neke od slika…”

Zločin JNA i srpskih paravojnih postrojbi u Lovasu je pokazatelj silne srpske mržnje prema Hrvatima koju normalan ljudski um nije u stanju razumjeti. Neshvatljivo je ponašanje hrvatskoga pravosuđa koje je slučaj prepustilo agresorskom pravosuđu i na taj način uvrijedilo i ponizilo sve žrtve.

Foto: dnevnik.hr

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved