Društvo

Domovinski rat: Zločin Armije BiH u Križančevu Selu 1993. godine

Published

1 godina ago

22 prosinca, 2022

mjukic

Zločin u Križančevu Selu izvršili su pripadnici Armije BiH 22. i 23. prosinca 1993. godine. Tijekom iznenadnog napada ubijene su 34 osobe (pripadnici HVO-a i civili), 30 pripadnika HVO je zarobljeno i odvedeno prema Zenici. Svi su ubijeni, a njihova izmasakrirana tijela vraćena su 39 dana poslije napada na selo. Još je stradalo 10 mještana pa je ukupan broj ubijenih 74.

Zločin Armije BiH u Križančevu Selu prešućuje se, za razliku od zločina u Ahmićima kojeg su napravili pripadnici HVO-a. Prešućuju se i drugi muslimanski zločini (u Buhinim kućama, Doljanima, Uzdolu, Bugojnu i drugdje) kao i srpski zločini u Briševu, Kotor Varošu, Posavini, Banja Luci i drugdje.

Tijekom rata Lašvanska dolina bila je u blokadi 316 dana; ubijena su 653 vojnika i civila. Ranjeno je više od 2.000 vojnika i civila. Među ubijenima je i 21 dijete, 22 djeteta ostala su bez oba roditelja, a njih 431 bez jednog roditelja.

S područja općine Vitez kojega je kontrolirala Armija BiH prognano je 1519 osoba, njihova imovina je opljačkana, a domovi spaljeni. Spaljeno je 530 stambenih objekata čiji su vlasnici bili Hrvati.

Lašvanska dolina bila je u potpunom okruženju, u blokadi koja je trajala 248 dana od 16. travnja 1993. do 20 prosinca 1993. godine kada je humanitarni konvoj Bijeli put došao u Novu Bilu. Blokada je nastavljena i nakon 20. prosinca 1993. godine, te je ukupno trajala 316 dana. Dio pomoći koja je dopremljena humanitarnim konvojem Bijeli put upućen je Muslimanima u Zenici i u viteška naselja. Pripadnici Armije BiH ukrali su 28 kamiona od 120 kamiona humanitarnog konvoja. Napali su konvoj na odlasku i ubili vozača Antu Vlaića.

Muslimani su se Hrvatima „zahvalili“ na humanitarnoj pomoći napadom na Križančevo Selo 22. prosinca 1993. godine, još dok je trajalo dogovoreno primirje. Pripadnici Armije BiH iznenadili su pripadnike HVO-a , probili crtu obrane i upali u Križančevo Selo. Ubili su 34 vojnika i civila, a 30 osoba su odveli ka naseljima Počuljica i Dubravica te prema Zenici, gdje su ih ubili.

Pripadnici Armije BiH, mudžahedini i ostali, izvršili su masovno obredno ubijanje. Ubijale su sve na što su naišli, i ljude i životinje.

Pripadnici UNPROFOR-a pokušali su ući u selo, ali im to Armija BiH nije dopustila. Odlazak u selo je UNPROFOR-u i Međunarodnom crvenom križu zabranio zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović. Zbog toga se dugo nije znao točan broj ubijenih niti sudbina zarobljenih. Kada su pripadnici HVO povratili izgubljene položaje i ušli u selo vidjeli su strašne prizore. Na tijelima ubijenih vojnika HVO-a i civila vidjele su se prostrijelne rane nanesene vatrenim oružjem iz blizine, zatim su to bile rasjekotine i nagnječenja od oštrih i tupih predmeta poput noža, sjekire, mačete, čekića i drugih.

Tijela ubijenih Hrvata smjestili su duž crte razgraničenja, tako da su pripadnici HVO-a riskirali živote pri izvlačenju mrtvih. Otac ubijenog Tomislava Križanca Jozo Križanac ubijen je nakon što je pokušao izvući sinovo mrtvo tijelo u zoni razgraničenja.

Nakon što su izvršili zločine, pripadnici Armije BiH su selo temeljito opljačkali i potom zapalili sve kuće i gospodarske objekte. Ubijene su 44 osobe (vojnici i civili među kojima je bilo žena i staraca), u borbama i nakon njih. Zarobljeno je 30 pripadnika HVO-a koji su odvedeni u Počulicu i prema Zenici. Svi su ubijeni i masakrirani. U Počulici je pronađeno 28 tijela ubijenih Hrvata iz Križančeva Sela.

Nakon 39 dana od napada, pod pritiskom obitelji nestalih, UNPROFOR-a i Međunarodnog Crvenog križa, muslimansko-bošnjačka strana je 1. veljače 1994. predala tijela 30 pobijenih zarobljenika. Tijela mrtvih vratili su u UNHCR-ovim plastičnim vrećama.

U dvorani Srednje škole u Vitezu vršena je identifikascija žrtava. Tijela su bila masakrirana pa je liječniku dr. Franji Tiboltu pozlilo pri identifikaciji 11-og tijela. Iz zapisnika je vidljivo da su žrtvama smrskane glave, da su priklani, izbodeni po tijelu, a nekima su izvađene oči.

Napad na Križančevo Selo bio je planiran i koordiniran; istovremeno su napadnuta i druga hrvatska mjesta pod kontrolom HVO-a. Križančevo Selo je tad bilo prva obrambena crta prema travničko-zeničkom području pod kontrolom islamističke muslimanske Armije BiH. U Armiji BiH velik broj boraca, mudžahedina, bio je iz islamskih zemalja. Organizirani su vojni logori za džihadističku obuku, u kojima su učitelji bili pripadnici onda još nepoznate Al-Qa’ide koji su u BiH ušli kao humanitarci. Muslimani su potpisali primirje sa Srbima (Deklaracija Izetbegović – Krajišnik od 16. rujna 1993.) i sve svoje snage usmjerili na Srednju Bosnu s ciljem eliminacije Hrvata s njihovih stoljetnih ognjišta. Cilj je bio etnički očistiti Srednju Bosnu od Hrvata. Dogovorom Izetbegović – Krajišnik bila je dana mogućnost Republici Srpskoj da se izdvoji iz BiH, a da buduća muslimanska država naslijedi mjesto BiH u međunarodnim organizacijama. Bliski suradnik Osame bin Laden, Fatih al-Hassanein, bio je tada glavni Izetbegovićev financijer i mentor.

Zapovijed za napad 22. prosinca 1993. godine izdao je dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH Džemo Merdan: “…uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača…”, traživši uporabu svih ratnih sredstava, pa i bojnih otrova, a sve da se čini “u slavu uzvišenog Alaha”.

Najodgovorniji, zapovjednici Armije BiH general Enver Hadžihasanović i Džemo Merdan nisu ni osumnjičeni za počinjeni zločin.

O rezultatu napada Armije BiH na Hrvate Srednje Bosne svjedoči izvješće koje je predsjedniku Izetbegoviću podnio zapovjednik Glavnog štaba ABiH general Rasim Delić u veljači 1994. godine: ”HVO /je/ eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku.“ (Miroslav Tuđman ”Druga strana Rubikona…“, 361.)

Međunarodna zajednica nije ništa poduzela da zaštiti Hrvate u okruženim enklavama u Srednjoj Bosni. Prema Muslimanima je imala drugačiji pristup; proglasila je šest UN-ovih sigurnih zona: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde, Bihać i Srebrenica. Hrvatsku enklavu Lašvansku dolinu Muslimani su opkolili i stalno napadali, a UNPROFOR je mirno promatrao kako se ubijaju civili i pale hrvatska sela.

Ratni zločin uopće nije procesuiran pred Haaškim tribunalom što je još jedan dokaz da se radilo o političkom sudu, a ne o sudu pravde. Negativna uloga u rasvjetljavanju ovog zločina pripada i ondašnjem posebnom UN-ovom izvjestitelju za ljudska prava za područje bivše Jugoslavije Tadeuszu Mazowieckom. Zbog vlastita neznanja, naivnosti, površnosti, pristranosti, zaslijepljen muslimansko-bošnjačkom propagandom ili po nalogu nekog moćnijeg iznad sebe čije je zapovijedi sa strahopoštovanjem izvršavao, kao i brojni drugi dužnosnici međunarodne zajednice, novinstvu je izjavio da je akcija u Križančevu Selu bila “čista vojnička pobjeda Armije BiH”.

Ubijanje ratnih zarobljenika, ubijanje žena, staraca i djece je ratni zločin, bez obzira na etničku pripadnost!

Tek 25 godina nakon zločina (8. studenoga 2018. g.) po nalogu tužitelja Posebnog odjela za ratne zločine Suda BiH slobode su lišeni: Ibrahim Purić (65); Ibrahim Tarahija (59), Nijaz Sivro (61), Rušit Nurković (60), Almir Sarajlić (50), Šaćir Omanović (45), Kasim Kavazović (46) i Sadik Omanović (50) osumnjičeni za ratni zločin. Iz priopćenja Tužilaštva BiH:

“Oni su osumnjičeni za ratni zločin počinjen nad žrtvama hrvatske nacionalnosti na lokalitetu Križančevog Sela, Šafradina i Dubravice, gdje je 22. 12. 1993. godine ubijeno najmanje 12 zarobljenih pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali, kao i dvije civilne osobe, žene hrvatske nacionalnosti, te vršeno pljačkanje i uništavanje imovine. Tijela ubijenih su razmijenjena 40 dana nakon zločina, a na posmrtnim ostacima uočeni su tragovi zlostavljanja i odsijecanja dijelova tijela.”

Temeljem dosadašnje prakse od suda ne treba mnogo očekivati.

Pripadnici Armije BiH počinili su ratni zločin jer su zarobljenike mučili (masakrirali) i ubili. Ubijali su civile, žene i starce. Selo su opljačkali i spalili.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić