Društvo
Domovinski rat: Zločin na Ovčari u studenome 1991.
Nakon sloma herojske obrane Vukovara pokrenuta je humanitarna inicijativa za spašavanje ranjenika i civila iz vukovarske bolnice. Dana 18. studenoga 1991. postignut je sporazum kojim se željelo zaštititi ranjenike, civile i branitelje koji su položili oružje.
Sukladno članku 15. Četvrte ženevske konvencije, prema kojem bolnicu u središtu ratnih zbivanja preuzima osoblje Međunarodnog Crvenog križa i vodi brigu o ranjenicima i bolesnicima, predstavnici RH, JNA, Međunarodnog komiteta Crvenoga križa, Liječnika bez granica i Malteškog križa postigli su sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice i organizaciji konvoja za evakuaciju ranjenika i bolesnika iz nje. Sporazumom su se RH i JNA obvezale na „prekid vatre na području vukovarske bolnice i na dogovorenom putu evakacije“, na osiguranje „odgovarajućih vozila s odgovarajućim osobljem, za približno 40 teških bolesnika i oko 360 ranjenika, od kojih su trećini potrebna nosila“ i na priznavanje „neutralnosti vukovarske bolnice za vrijeme evakuacije“.
Sporazumom su RH i JNA dale suglasnost „da Promatračka misija Europske zajednice nadgleda cijelu operaciju i da ima potpuni pristup svim dijelovima evakuacije“, koja će „obuhvatiti sve ranjenike i bolesnike koji su na liječenju u vukovarskoj bolnici, a za koje mjerodavni u bolnici budu procijenili da mogu putovati“.
Prema trećoj točki sporazuma konvoj se trebao kretati putem Vukovar – Priljevo – Lužac
– Bogdanovci – Marinci – Zidine, gdje je na raskrižju ceste prema Henrikovcima odgovornost za konvoj od JNA trebala preuzeti hrvatska strana.
Sporazum su potpisali predstavnik Europske promatračke misije Georges-Marie Chenu, predstavnik Vlade RH (ministar zdravstva) prof. dr. Andrija Hebrang i predstavnik JNA general Andrija Rašeta.
JNA je okupirala „vukovarsku bolnici i MUP“ 19. studenoga 1991. godine oko 11 sati, preuzela 6 vojnika JNA koji su bili na liječenju u bolnici. Poslijepodne su u bolnicu ušli četnici, pripadnici paravojnih formacija koji su bili pod zapovjedništvom JNA i koji su imali logističku potporu JNA i odveli više osoba. U Negoslavce su odvedeni i povjerenik Vlade RH Marin Vidić-Bili i ravnateljica vukovarske bolnice dr. Vesnu Bosanac. Njih su vratili u bolnicu 20. studenoga 1991. oko 6 sati. Sve po planu i u dogovoru s JNA.
U bolnici je bilo 420 ranjenika i bolesnika, od kojih je 390 bilo evidentirano „po bolničkoj dokumentaciji i ambulantnom protokolu“. Uz ranjenike je bilo 200 (350) djelatnika i članova obitelji bolničkog osoblja, ali i veći broj civila koji su tu potražili utočište vjerujući da je bolnica sigurnije mjesto.
Ujutro 20. studenoga 1991. godine JNA je ušla u bolnicu i počela s izdvajanjem ranjenika i civila iz bolnice. Selekciju (ranjenika, bolesnika, osoblja i civila) po već pripremljenom popisu vodio je dr. Marko Ivezić (liječnik beogradske Vojno-medicinske akademije) koji je kasnije imenovan direktorom bolnice. Popise ranjenika, civila i djelatnika bolnice pravila je peta kolona u vukovarskoj bolnici (dr. Mladen Ivanković, dr. Vesna Vasić, dr. Laza Manojlović i medicinsko osoblje srpske nacionalnosti). Jedna skupina koju su činili hrvatski vojnici i policajci te civili iz bolnice prebačeni su u vojarnu JNA. Izdvojili su tridesetak osoba u poseban autobus; 17 je vraćeno u bolnicu, a drugima se gubi svaki trag. Zaposlenici vukovarske bolnice uspjeli su izmoliti povratak članova svojih obitelji, njih 17. Major Šljivančanin udovoljio je traženju zaposlenika i tako nisu završili na Ovčari.
Predstavnik Međunarodnoga Crvenoga križa Nicolas Borsinger zadužen za evakuaciju i uspostavu nadzora nad bolnicom kao neutralnom zonom bio je onemogućen da 20. studenoga ujutro uđe u bolnicu kada je JNA vršila selekciju i odvođenje osoba (ranjenika, osoblja, civila i branitelja) iz bolnice. Izdvojene osobe izvedene su na sporedni izlaz, ukrcane u 6 autobusa i odvedene. Nakon što su izdvojene osobe odvezene predstavnici Međunarodnoga Crvenoga križa mogli su ući u bolnicu (oko 11 sati).
JNA kao potpisnik sporazuma nije poštivala međunarodno pravo niti potpisani sporazum već su zajedno s paravojnim postrojbama (koji su bili pod njihovim zapovjedništvom) izvršili zločin te omogućili paravojnim srpskim postrojbama da počine stravičan zločin na Ovčari i drugdje.
Delegacija UN-a predvođena osobnim izaslanikom generalnog sekretara UN-a gosp. CyrusVanceom bila je u zapovjedništvu JNA (OG Jug), ali mu nije dopušten pristup vukovarskoj bolnici.
Što je međunarodna organizacija UN-a poduzela zbog kršenja međunarodnoga humanitarnog prava i kršenja sporazuma? Ništa!
JNA u dogovoru sa srpskom pobunjeničkom vlasti (Goran Hadžić i ostali) odvodi ranjenike i druge osobe iz vukovarske bolnice u vojarnu JNA, a nakon toga na farmu Ovčara (tamo su dovezeni oko 14 sati). Konvoj je organizirala i „osiguravala“ JNA, cijelo vrijeme od odvođenja iz bolnice do smaknuća zatočenika. Nije istina da se JNA povukla oko 21 sat 20. studenoga 1991. godine te prepustila zarobljenike pripadnicima paravojnih postrojba.
Nakon što su iskrcani oduzete su im sve vrijedne stvari, zatim su prošli kroz špalir vojnika i dobrovoljaca koji su ih tukli. Nakon ulaska u hangar uslijedilo je fizičko i psihičko zlostavljanje (premlaćivanje toljagama, lancima, bejzbol palicama, kundacima, nogama i rukama). Navečer su zarobljenici traktorskom prikolicom prevoženi u skupinama od 25 do 30 zarobljenika do pripremljene jame u koju su ubijeni i bačeni. Ubojstva zarobljenika izvršena su pod nadzorom JNA, (teritorijalci i četničke postrojbe bile su pod nadzorom JNA, od JNA su dobivali oružje, vozila, uniforme, streljivo i sve što im je trebalo). Zarobljenici (ranjenici, branitelji i civili) ubijeni su i bačeni u iskopanu jamu na Grabovu. Jama je bila udaljena 900 metara od hangara gdje su premlaćivali zarobljenike. Na Ovčari je ekshumirano 200 osoba od 266 koje su odveli tim konvojem JNA. Identificirane su 194 osobe. Za 105 osoba je sigurno utvrđeno da su bili pacijenti (ranjenici) vukovarske bolnice. Na Ovčari je ubijeno 20 djelatnika vukovarske bolnice. Za 66 osoba se ne zna gdje im je grob; ni nakon 27 godina Srbi ne žele kazati gdje su njihovi posmrtni ostatci.
Žrtve na Ovčari bili su Hrvati, Mađari, Srbi, Njemci, Francuz, svi koji su sudjelovali u obrani Vukovara. Francuski ratni dragovoljac Jean-Michel Nicolier premlaćivan je i na kraju ubijen. Novinar vukovarskoga radija Siniša Glavašević imao je istu sudbinu kao i tehničar Hrvatskoga radija Vukovar Branko Polovina. Zlostavljanje u hangaru nisu izdržale 4 osobe (svjedočanstvo zatočenika); tamo su umrli „Kemo, Damjan, Željko i Siniša“.
Zločin na Ovčari izvršen je planski, prema popisu kojega su napravili JNA, pobunjeni Srbi te peta kolona u Vukovaru i vukovarskoj bolnici. Sve je bilo planirano; ništa se nije dogodilo slučajno! Ubiti momka (Igor Kačić) od 16 godina zato jer je njegov otac bio branitelj (poginuo je 2. listopada 1991. godine; dakle, poginuo je mjesec i pol prije pada Vukovara). Ubiti starca (Dragutin Bosanac) od 72 godine (svekar dr. Vesne Bosanac) i trudnicu Ružicu Markobašić (32 godine, majku troje djece, ženu vukovarskoga branitelja) pokazatelj je patološke mržnje i bolesnoga genetskog koda. Na Ovčari je ubijena još jedna žena, Janja Podhorski.
22. listopada 1992. posebni izaslanik Komisije za ljudska prava UN-a Tadeusz Mazowiecki objavio je da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Snage UNPROFOR-a čuvale su grobnicu da je Srbi ne premjeste do rujna 1996. kada je započela ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava. Ekshumacija je trajala 40 dana; nađeni su posmrtni ostatci 200 osoba, od toga su identificirane 194 osobe.
Kompletna medicinska dokumentacija bolnice Vukovar odnesena je iz bolnice i još nije vraćena (nakon više od 30 godina). Agresor (Srbija) ne želi vratiti dokumentaciju vukovarske bolnice kao ni druge dokumente koje su otuđili!
Ranjenici koji su ostali u bolnici nakon izdvajanja 300 osoba konvojem su odvedeni u Srijemsku Mitrovicu, a 21. studenoga navečer su predani hrvatskoj strani. Toga dana iz vukovarske bolnice evakuirana su 174 ranjenika.
Obrazac ponašanja agresora bio je poznat: uhititi, vezati, mlatiti do smrti, mrcvariti zarobljenika i na kraju ubiti vatrenim oružjem ili nožem (omiljenim sredstvom četnika).
Nekažnjeni zločini
Hrvatsko pravosuđe je suđenje za zločine (na teritoriju RH) na Ovčari prepustilo srpskom pravosuđu! Protupravno, neshvatljivo i sramotno! To je čin veleizdaje!
Srpsko pravosuđe optužilo je 21 osobu za zločin na Ovčari, neke bez ikakvih dokaza. Suđenje je pripremano 12 godina! Sudski postupci u Srbiji poslužili su za zataškavanje istine jer se optuživanjem pripadnika paravojnih postrojba skida odgovornost s rukovodećega kadra JNA i obavještajnih službi Srbije koje su sve planirale i organizirale. Srpski pravosudni cirkus još nije završen, a kad će nije poznato! Nažalost, pravosuđe i druge institucije hrvatske države aktivno su sudjelovale u prikrivanju istine jer nisu ništa poduzele iako su imali saznanja (niz svjedočanstava i materijalnih dokaza) o zločinima i zločincima.
Srpski sudovi osudili su 13 (14) osoba na zatvorske kazne do 20 godina zbog umorstava najmanje 200 ratnih zarobljenika prilikom ulaska u vukovarsku bolnicu. Ponovno suđenje je naređeno od srpskoga Vrhovnog suda radi navodnih neregularnosti u procesu. Nakon više postupaka „Apelacioni sud Srbije“ 2015. godine odlučio je da se oslobode osuđenici: Miroljub Vujvić, Stanko Vujanović, Predrag Milojević, Saša Radak, Đorđe Šošoić i Mislav Đanković (koji su bili osuđeni na po 20 godina zatvora zbog počinjenoga ratnog zločina na Ovčari; 12 godina su odslužili). Konačnu odluku donijet će „Vrhovni kasacioni sud Srbije“. Srpski pravosudni cirkus se nastavlja!
Treba navesti da su status pokajnika dobili najveći zločinci s Ovčare (Spasoje Petković zvani „Štuka monstrum“ i Božo Latinović zvani „Krvavi Bora“) i da je sve napravljeno da se istina sakrije s ciljem da se zaštiti vojni vrh JNA i vojnoobavještajna služba koji su sve planirali i svime rukovodili. Dvadeset pripadnika paravojnih postrojbi nisu mogli pripremiti, organizirati i izvesti cijelu operaciju: izdvajanje zarobljenika prema pripremljenom popisu, odvoženje u vojarnu, odvoženje na Ovčaru, mrcvarenje zarobljenika, ubijanje i zatrpavanje u jame u koje su ubačena tijela ubijenih. Sve je pripremila i organizirala JNA. JNA je okupirala bolnicu i nije dopustila predstavnicima Međunarodnoga Crvenoga križa ući u bolnicu. JNA je prema pripremljenom popisu izdvojila ranjenike, civile i djelatnike bolnice koji će biti ubijeni. JNA je dala 6 autobusa s vozačima i vojnom pratnjom. JNA je u vojarni izdvojila 17 zarobljenika te ih vratila u bolnicu. JNA je autobusima prevezla zarobljenike na Ovčaru, tamo ih popisala, maltretirala i osiguravala iživljavanje teritorijalaca nad zarobljenicima i ranjenicima. JNA je kontrolirala odvoženje do jame na Grabovici, ubijanje i zatrpavanje jame.
Haško tužiteljstvo optužilo je bivše oficire JNA („Vukovarsku trojku“) Milu Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića. Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin na 10 godina zatvora, a Miroslav Radić oslobođen je optužnice!? Optuženi Slavko Dokmanović počinio je samoubojstvo u haškom pritvoru.
Od Vukovarske tragedije prošlo je 30 godina. Za rušenje vukovarske ratne bolnice i brojnih civilnih objekata nitko nikad nije odgovarao. Za ratne zločine koje su velikosrbi počinili na širem vukovarskom području sudski je procesuirano samo 65 osoba; presude postoje za 24 osobe, od čega je 17 za osobe u odsutnosti. Ovo je jedan od pokazatelja u kakvom je jadnom stanju hrvatsko pravosuđe i da Hrvatska nije pravna država jer nije htjela suditi zločincima već oni slobodno šeću i rugaju se svojim žrtvama!
Izvori:
- Lučić, Ivo. Vukovarska bolnica Svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka Vukovar hospital a Lighthousein Historic Stormof Eastern Croatia. Hrvatska liječnička komora. Hrvatski institut za povijest. Zagreb, 2017.
- Vukovarske majke. Gdje su naši najmiliji (drugo, dopunjeno izdanje). „Hrvatski feniks“. Zagreb, 1996.
- Hebrang, Andrija. Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990. – 1991. Ogranak Matice hrvatske u Zadru. Zagreb – Zadar, 2013.
- Raič, Anđa; Đorđević, Veljko (urednici). 2014. Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. Medicinska naklada. Zagreb, 2014.
- Karlović, Vilim. Preživio sam Vukovar i Ovčaru. Vilimbook d.o.o. Denona. Vukovina, 2017.
Dr. Marko Jukić
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
-
Vijesti1 tjedan ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti4 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti6 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti4 dana ago
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti1 tjedan ago
HRVATSTVO u Istri – iz prve ruke… kao i hrvatska stradanja