Connect with us

Društvo

Domovinski rat: Zločini Armije BiH u općini Novi Travnik (1992. – 1995.)

Published

on

Novotravnička općina je na popisu stanovništva 1991. godine imala 30.713 stanovnika. Hrvata je bilo 12.162 ili 39,59%, Bošnjaka/Muslimana 11.625 ili 37,85%, Srba 4.097 ili 13,33%, a ostalih 2.829 ili 9,21%. Popis stanovništva iz 2013. godine pokazuje da se broj Hrvata u općini Novi Travnik smanjio za 9,54% (1.160 žitelja). Općina Novi Travnik imala je prije rata 53 naselja; od toga je bilo 20 hrvatskih, 13 bošnjačkih, 1 srpsko i 19 mješovitih naselja.

U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a muslimansko-bošnjačke snage počinile su 63 (62) ratna zločina nad Hrvatima u općini Novi Travnik (Davor Marijan i sur.). Stradalo je 11 djece, 48 odraslih civila i 4 zarobljena i ubijena vojnika HVO-a.

Prema Istraživačko-dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Novom Travniku je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijeno 185 osoba hrvatske nacionalnosti (43 civila i 142 vojnika).

Na početku srpske agresije 1992. godine Hrvati i Muslimani zajedno su branili općinu Novi Travnik. Nakon što su Srbi osvojili područja gdje je živjelo muslimansko stanovništvo i nakon što je to stanovništvo prognano ili izbjeglo, mijenja se nacionalna struktura u Novom Travniku kao i u drugim mjestima. Dolazak velikog broja Muslimana dovodi do netrpeljivosti. Muslimansko političko i vojno rukovodstvo naređuje prekid suradnje s Hrvatima, poziva Muslimane da napuste postrojbe HVO-a ili da ih razoružaju i zarobe. Krajem srpnja 1992. godine rukovodstvo HVO-a zaključuje da postoji veliki problem s Muslimanima jer postoje dva zapovjedništva. Muslimani napuštaju obrambene crte prema Srbima, paradiraju gradom i prave incidente, organizirali su Teritorijalnu obranu (TO) pod zapovjedništvom bivšeg oficira JNA. Zenica postaje centar muslimanskog fundamentalizma gdje se prave planovi o etničkom čišćenju Hrvata iz Srednje Bosne. U Zenici se obučavaju jedinice koje će se suprostaviti HVO-u, izvršiti etničko čišćenje i zločine nad Hrvatima. Otvoreni oružani sukob počeo je 21. listopada 1992. godine na području sela Šenkovići, Sinokos, Donje Pećine i u samom gradu.

HVO je pod svojom kontrolom držao grad Novi Travnik i sjeverni dio općine, a južni i središnji dio općine Novi Travnik je bio pod kontrolom Armije BiH. Armija BiH planirala je  staviti pod svoj nazor značajne prometnice pa je izazivala incidente, pljačke i ubojstva. U kanjonu Bistričke rike ubijena su tri talijanska humanitarca.

U Novom Travniku hrvatsko stanovništvo ostalo je bez električne energije jer su glavne vodove prekinuli pripadnici Armije BiH; također im je prekinut i dovod vode. Hrvatski civili  odlazili su po vodu u mjesto Ratanjska koje su Muslimani granatirali. Poginule su tri osobe, a više ih je teže i lakše ranjeno. Hrvatsko stanovništvo oskudijevalo je i u hrani jer su Muslimani blokirali putove opskrbe.

Kronologija zločina

•          Prvi sukobi na području općine Novi Travnik bili su u lipnju 1992. godine i trajali su 6 dana.

•          Zapovjednik Travničke brigade HVO-a Ivica Stojak ubijen je 19. listopada 1992. na kontrolnom punktu Armije BiH.

•          Prilikom upada Armije BiH u Rankoviće, 19. listopada 1992., ubijena su 2 djeteta.

•          Otvoreni oružani sukob započeo je 21. listopada 1992. na području više sela. Oružani sukobi između Muslimana i Hrvata u području Novog Travnika (a i drugdje) započinju nakon turneje Alije Izetbegovića po općinama. Alija Izetbegović, predsjednik Predsjeništva BiH, naredio je prekid suradnje s Hrvatima (HVO) te smjenu hrvatskih predstavnika u legalno izabranoj vlasti. Tijekom turneje vodio je  razgovore samo s muslimanskim predstavnicima vlasti.

•          U travnju1993. oteta su tri časnika i vozač HVO-a. Bili su zatočeni i maltetrirani do 17. svibnja 1993. kada su razmijenjeni.

•          Pripadnici Armije BiH su 6. lipnja 1993. godine počinili ratni zločin nad Hrvatima u Novom Travniku. Tog dana u gradu Novom Travniku ubijeno je 30 Hrvata.

•          Dana 6. lipnja 1993. Armija BiH napala je hrvatsko selo Zenepići. Osvajačka operacija trajala je do 16. lipnja 1993. Armija BiH je teškim topništvom gađala civilne ciljeve; poginulo je 9 osoba. Kuće Hrvata opljačkane su i spaljene, a stanovništvo protjerano. Protjerani Hrvati su se izvlačili preko srpskih položaja.

•          Na selo Pribilovići Armija BIH  izvela je napad 8. lipnja 1993.; stanovništvo je protjerano; ubijen je otac šestoro djece.

•          Pri napadu na selo Kopila (9. lipnja 1993.) ubijeni su otac i sin (Josip i Zdravko Jurišić).

•          Pri napadu postrojbi Armije BiH na hrvatski dio sela Šenkovići mučki je ubijen otac petoro djece, a 43 osobe su uhićene i zatvorene (civili i pripadnici HVO-a). Zarobljenike su fizički i psihički maltretirali, ozlijeđivali. Kuće Hrvata opljačkane su i zapaljene.

•          Na selo Budušiće izvršen je artiljerijski napad. Pri napadu su poginula tri civila.

•          Pri napadu na sela Kasapovići, 13. lipnja 1993., zarobljena su i ubijena tri pripadnika HVO-a.

•          U Novom Travniku je 17. lipnja 1993. ubijena jedna osoba.

•          Naselje Vare granatirano je 10. rujna 1993.; poginule su 2 osobe, a 15 ih je ranjeno.

•          Postrojbe 7. muslimanske brigade i mudžahedini napali su selo Rastovce 25. listopada 1993., zarobili su i na svirep način ubili 7 Hrvata iz sela. Kuće su opljačkali i zapalili.

•          Još je 6 osoba bili zatočeno pa ubijeno od strane Armije BiH.

•          U Novom Travniku je od hitaca muslimanskih snajperista stradalo više od 40 osoba (vojnika, djece, žena, staraca). Tijekom rata između Bošnjaka i Hrvata više osoba je stradalo od gelera granata.

Tijekom muslimansko-hrvatskog sukoba u općini Novi Travnik poginulo je 218 vojnika HVO-a, a 556 ih je ranjeno. Ubijeno je 55 civila (35 muškaraca, 13 žena i 7 djece). Ranjeno je 288 civila (147 muškaraca, 85 žena i 56 djece). Pravosuđe je ratne zločine nad Hrvatima tretiralo kao obične zločine, a većinu zločina nije ni procesuiralo.

Novotravnički zatvori/logori za Hrvate

Zatvori/logori u Novom Travniku: Osnovna škola u Trenici, Osnovna škola u Opari, Srednjoškolski centar u Novom Travniku i u selu Šenkovići. Dana 9. lipnja 1993. godine zatočeno je više od 100 civila i 150 pripadnika HVO-a. Kroz novotravničke logore/zatvore prošlo je više stotina osoba. Zatočenici su stalno fizički maltretirani, vođeni na kopanje rovova i obavljanje teških fizičkih poslova o čemu postoje svjedočanstva zatočenika.

Etničko i vjersko čišćenje

Armija BiH izvršila je etničko čišćenje u 14 posve hrvatskih i devet mješovitih sela u općini Novi Travnik koja su bila pod kontrolom Armije BiH. Stradala su 1.123 domaćinstva, ispražnjeno je 1.250 hrvatskih kuća, stanova i 2.050 gospodarskih zgrada. Protjerana su 5.082 Hrvata. Najveća hrvatska stratišta u općini Novi Travnik su: Zenetići, 9 žrtava; Budišići, 3 žrtve; Kasapovići, 3 žrtve; Rastovci, 7 žrtava i grad Novi Travnik; ukupno 41 žrtva (u dva pokolja).

U selu Zanepići nije ostao niti jedan Hrvat; kuće su popljačkane i spaljene, kao i u selu Šenkovići.

Stradali vjerski objekti

U sukobu Armije BiH i HVO-a stradali su katolički sakralni objekti, mnoga groblja su oštećena i obečašćena. Župna crkva u Novom Travniku oštećena je gelerima i granatama; župna crkva u Pećinama je razrušena, a inventar polomljen ili opljačkan; stradao je krov; crkveni arhiv, knjige i ostala crkvena dokumentacija nestali su, a pred sam Božić 1996. godine podmetnut je oganj pod crkvu i župnu kuću pa je izgorjelo ono što je ostalo. Župna crkva u Rastovcima je devastirana i opljačkana, prozori i vrata su polupani, oštećeni su krov i južni zid. Filijalna crkva u Sebešiću također je demolirana, vrata i prozori su polupani ili odneseni, lim s krova je skinut i opljačkan. Ono što nisu učinile postrojbe Armije BiH dokrajčile su “snage za brzo djelovanje”. Britanski bataljun UNPROFOR-a je kapelu na prostoru Sebešića koristio kao metu pri izvođenju vježbi gađanja.

Na području Novog Travnika djelovale su postrojbe El Mudžahedin, Crni Kojoti, Jajačke kobre te Dženetska hurija i lokalne muslimanske postrojbe.

Za počinjene zločine nitko nije odgovarao iako su podnesene prijave i priložena dokumentacija. Za počinjene zločine osumnjičeni (odgovorni) su: Halid Krnjić (glavni zapovjednik topništva), Enizo Lendo, Mehmed Aščić (zapovjednici snajperskih grupa) te snajperisti Fuad Sinanović i Fikret Osmančević koji su usmrćivali ljude. Prijave su podnesene protiv više ljudi koji su odgovorni za smrt civila i zatočenih pripadnika HVO-a, nečovječno postupanje u logorima i zatvorima, ali bez pravog odjeka.

Foto: braniteljski portal

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved