Društvo
Domovinski rat: Zločini Armije BiH u općini Sarajevo (1992. – 1995.)
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u općini Sarajevo živjelo je 34.873 (6,6% ukupnog stanovništva općine) pripadnika hrvatske nacionalnosti, a 2013. godine bilo ih je 17.934 (3,9%). Nakon rata, prema popisu iz 2013. godine, u općini Sarajevo bilo je 16.939 (48,57%) Hrvata manje nego 1991. godine.
Prema Istraživačko-dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Općini Sarajevo je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijeno 657 osoba hrvatske nacionalnosti (391 civila i 266 vojnika).
Hrvati su kao najmalobrojniji u Sarajevu bili stiješnjeni između Srba i Muslimana pa su potražili utočište u Hercegovini i u Hrvatskoj. U Sarajevo je došlo mnogo muslimanskih izbjeglica iz istočne Bosne i Sandžaka što je izazvalo dodatni pritisak na Hrvate i Srbe. Oni su se useljavali u napuštene stanove Hrvata i Srba. Hrvati su s Muslimanima branili Sarajevo. Bošnjaci/Muslimani su organizirali Teritorijalnu obranu (Armija BiH), a Hrvati su organizirali HVO. Hrvati formiraju brigadu Kralj Tvrtko HVO-a kao dio 4 OG i 2 OZ Srednje Bosne. Brigada je imala 2.000 branitelja, a kasnije 5.000 branitelja. HVO je branio Stup, Dobrinju i u samom gradu područje uz rijeku Miljacku, od mosta Vrbanja do Elektrotehničke škole. Sastav brigade Kralj Tvrtko činili su Hrvati i Bošnjaci/Muslimani. Poginulo je 85 pripadnika HVO-a, od toga 12 Bošnjaka koji su bili u HVO-u.
Muslimansko vodstvo (civilno i vojno) željelo je HVO staviti pod svoj nadzor pa je 6. studenoga 1993. izvršilo napad na brigadu. Brigada HVO-a nije prihvatila borbu; jedna satnija pobjegla je preko Miljacke i predala se Srbima koji su im obećali da će sigurno stići u Kiseljak, ali su ih prevarili. Srbi su ih zatočili i maltretirali tijekom 6 mjeseci. Morali su kopati rovove, postavljati minska polja i trpjeti fizičko i psihičko nasilje. Tri pripadnika HVO-a poginula su, a 11 ih je ranjeno. Armija BiH brigadu je rasformirala, a pripadnike su maltretirali na razne načine. Pet časnika bilo je zatvoreno i optuženo.
Hrvati su u Sarajevu bili maltretirani, izbacivani s posla, prisilno iseljavani iz stanova. U stanove Hrvata useljavali su se Muslimani koji su pobjegli pred Srbima. Na hrvatskim česticama grade se muslimanske građevine (npr. Jordanski islamski centar). Muslimanska policija je noću vodila Hrvate i Srbe na prisilan rad, kopanje rovova, a neki su jednostavno nestali.
Prije rata je u Sarajevo bilo 167 sveučilišnih profesora Hrvata, a poslije 6. studenoga 1993. ostalo ih je jako malo. O položaju Hrvata u Sarajevu pisao je vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić. Nadbiskup je pisao o silnoj diskriminaciji Hrvata u Sarajevu pa i u Bosni i Hercegovini. Pomoć poslanu Caritasu nadbiskupije Muslimani su redovito pljačkali. Iz vlasti su bili isključeni hrvatski predstavnici.
Dana 6. rujna 1993. izbio je incident; pripadnici Armije BiH napali su vojnike HVO-a u privatnom stanu. Vojnici HVO-a bili su fizički maltretirani pa zatočeni nekoliko dana; svi su imale ozljede i potres mozga. Pustili su ih 11. rujna 1993.
RTV BiH blokirala je sva izvješća o maltretiranju Hrvata u Sarajevu:
nasilno kopanje rovova, privođenje na informativne razgovore, prijetnje, fizičko i psihičko maltretiranje, deložacije iz stanova, nasilno ulaženje u stanove, prisilna mobilizacija, oduzimanje oružja, ubojstvo (2 slučaja), nestanak (1 slučaj), silovanje (2 slučaja).
U Sarajevu je prvo uhićen (29. prosinca 1992.) sarajevski civil Hrvat Josip Gogala (direktor Republičke uprave za društvene prihode BiH), stan mu je zapečaćen pa opljačkan, a njegovo tijelo našli su 11. siječnja 1993. godine. Pored njegova tijela nađeno je više neidentificiranih spaljenih tijela, te leš silovane i mučene djevojke (18. god.).
O muslimanskim zločinima u Sarajevu svjedočio je Edin Garaplija. On je svjedočio o stratištu Srba i Hrvata podno Trebevića, o jami Kazani gdje su bacani leševi. Hrvati i Srbi odvođeni su na kopanje rovova na prvoj crti bojišnice. Neki su se spasili plativši veliku otkupninu. Cilj muslimanskog terora bila je imovina Srba i Hrvata te njihovi stanovi. Točnih podataka o broju stradalih Srba i Hrvata nema. Navode se različiti podatci o broju žrtava koje su bačene u jamu Kazani i drugdje. Mušan Topalović Caco je zapovijedao Desetom brdskom brigadom koja je branila dio Sarajeva, ali i vršila egzekucije civila na Kazanima. Zbog kriminalnih aktivnosti vlasti BiH su ga likvidirale 1993. kao zločinca, ali je ekshumiran 1997. i sahranjen kao heroj! Tako se vlast i pravosuđe odnosilo/odnosi prema zločinima pripadnika BiH. Nekoliko vojnika Armije BiH osuđeno je za zločine. Nitko nije optužen niti je osuđen za ratni zločin (bosansko vodstvo izjavilo je da Armija BiH nije počinila niti jedan ratni zločin već da se radilo o pojedinačnim incidentima!). Vlasti BiH su nakon rata onemogućile istraživanje o počinjenim zločinima na Kazanima kao i drugdje u Sarajevu.
Kazani su nepristupačan lokalitet na obroncima Trebevića gdje su, tokom agresije na BiH i opsade Sarajeva, dovođeni i ubijani civili (uglavnom Srbi) koji su potom bacani u jamu. Iz duboke jame su ekshumirani posmrtni ostatci 23 žrtve. Prema podacima Justice Reporta, riječ je o pet žrtava ženskog spola i deset muškog, od 27 do 66 godina. Dvije žrtve su ukrajinske nacionalnosti, dvije žrtve hrvatske, jedna žrtva bošnjačke nacionalnosti i deset žrtava srpske nacionalnosti.
U Sarajevu je stradao bračni par Čeklić, suprug Ljubo, bivši direktor sarajevskog Tehnogasa i njegova supruga Zora. Oni su likvidirani, njihova imovina je opljačkana; pokopani su u nepoznatu grobnicu. Također je ubijen bračni par Komljenac, Slaven Markešić i drugi.
Muslimani su u Sarajevu ubili (4. lipnja 1992. godine) pripadnika HVO-a Mislava Lukića (r. 1958.). Također je ubijen (uhićen pa zaklan) Ranko Frankić Vinkov (r. 1952.) pripadnik HVO-a.
Ukupno je tijekom opsade Sarajeva ubijeno i poginulo 736 Hrvata prema jednom izvoru, a prema drugom izvoru 657 Hrvata.
Zločin u Tarčinu
Muslimani su kao većina u Tarčinu progonili Hrvate i Srbe. Zatočili su Hrvate i Srbe u logorima Silos i u zgradi osnovne škole. Budući da je Tarčin bio pod muslimanskom kontrolom, nije moguće točno utvrditi koliko je bilo zatočenika u logorima Silos i u zgradi osnovne škole. Također nije moguće točno utvrditi koliko je Hrvata i Srba tamo ubijeno.
Odjel za ljudska prava Hrvatske Republike Herceg-Bosne je 14. listopada 1993. godine obavijestio više međunarodnih organizacija: Međunarodni komitet Crvenog križa, promatrače Euroopske zajednice, UNPROFOR, UNHCR, Komisiju za ljudska prav UN-a, Sud za ratne zločine u Den Haagu, ali od međunarodnih organizacija nije bilo odgovora. Lokalne, muslimanske, vlasti nisu dopustile nikakav očevid!
Navod iz prijave: „Samo u razdoblju od 20. do 30. kolovoza 1993. ubijeno je oko 30 Hrvata iz Konjica, 3 Srbina i petero djece mlađe od 14 god…“
Podnesene su prijave Okružnom javnom tužilaštvu Vitez (28. studenoga 1994.) i Višem sudu u Travniku (5. srpnja 1996.), ali istraga i kažnjavanje počinitelja nisu se dogodili.
Nažalost, ratni zločini nad Hrvatima nisu uopće procesuirani (neki), a drugi su procesuirani kao obični zločini. S druge strane, zločini Hrvata nad Muslimanima uglavnom su procesuirani kao ratni zločini pa se može kazati da se radi o dvostrukim mjerilima koje je nametnula politika. Suđenja su pokazala silnu pristranost, nemogućnost iznošenja obrane, negiranje dokumenata i svjedoka optuženih (u postupcima Hrvatima). Također treba navesti da su sudili sudci koji nisu imali praktičnog sudskog iskustva i koji su dopustili da politika piše optužnice i utječe na sudski postupak.
Foto: wikipedija
Dr. Marko Jukić
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
-
Vijesti1 tjedan ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti4 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti5 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti4 dana ago
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti1 tjedan ago
HRVATSTVO u Istri – iz prve ruke… kao i hrvatska stradanja