Živimo, mislim da to nitko ne poriče, u opasnim vremenima. Govorim prije svega o stanju u Crkvi, ali ne samo o njoj, jer društvo i ljudi oko nas su dio našeg života. Čini se kako neki žele srušiti narod i obitelji oko nas.
Trenutno vodstvo u Rimu kroz zadnjih pedeset godina provodi program kojim “želi“ spasiti Crkvu, ali njihov rad na porastu svećeničkih zvanja i učvršćivanju vjernika nije uspio. Čini se da većina biskupa malo mari za svoje stado, iako svijet svakim danom postaje sve neprijateljskiji prema Crkvi. Drugim riječima, Zapadna Crkva umire.
Je li ovo hiperboličan opis? Možda. Jedna od mojih slabosti je pretjerani pesimizam, čak i fatalizam. Unatoč tome, situacija je teška. Kako pronaći razloge za nadu u našoj situaciji? Koji su razlozi za vjerovanje, osim jamstava Svetoga pisma i Tradicije, da će Crkva preživjeti? Postavljajući to pitanje, ne mislim dovesti u sumnju Gospodinova jamstva. Kao što je primijetio Josef Pieper, svaki je kršćanin statusni pobjednik, koji živi između očaja i drskosti. Ali možemo pristati na tu tezu s obzirom na našu neposrednu povijesnu situaciju u kojoj se ne osjećamo sigurno – zlo koje nas obvija tako je lako uočiti, a dobro tako teško.
Pascal je napisao kako je čovjek samo trska u velikom mjerilu fizičkog svijeta, ali on je trska koja razmišlja i naš prvi zadatak kao ljudskih bića je razmišljati u smjeru dobroga. Ustanovio sam kada praktično razmišljam o tome što mogu učiniti da se moji strahovi u vezi budućnosti smanjuju. Bez obzira na naše sposobnosti i posao u svijetu, mislim da je imperativ naučiti postavljati prava pitanja o tome što možemo učiniti pojedinačno, ali i zajednički, kako bismo osigurali budućnost katoličke vjere.
Što je vrijedno sačuvati iz prošlosti, s obzirom na ograničeno vrijeme i resurse potrebne za njihovo očuvanje i prijenos? Kojim dijelovima crkvene tradicije treba dati prednost? Koji dio crkvenog nauka treba naglasiti? Budući da je odnos Crkve prema njezinoj prošlosti glavni uzrok današnjih kontroverzi, promišljajući točno – i iskreno – što je bilo dobro, a što nije bilo u prošlosti Crkve, i kako se dobro može nastaviti.
Vlč. Robert McTeigue, napisao je izvrsnu knjigu pod nazivom „Izgubljen i nađen kršćanluk: meditacije za postkršćansko doba“, koja izvrsno opisuje što kršćanin treba činiti. On daje neke preliminarne odgovore, ali što je još važnije postavlja ona pitanja koja bi oni s autoritetom u Crkvi trebali postavljati, ali ne postavljaju. No, čak i laici imaju udjela u tome i vjerujem da je i njihova dužnost razmišljati o tim stvarima. I oni su dio Crkve i mogu pridonijeti njezinoj postojanosti i u budućnosti.
Toliko o prošlosti. Što je sa sadašnjošću? Koje znakove nade možemo vidjeti upravo sada od onih koji nam daju neku nadu? Htio bih ponuditi, koliko mogu, neke razloge nade za budućnost Crkve koji su vidljivi danas u Crkvi.
Prvi razlog mogao bi se činiti trivijalnim, ali je zapravo ključan: tehnologija. Može se činiti kontra intuitivnim navoditi tehnologiju kao razlog za nadu, s obzirom na to da su Internet i druge tehnologije uvelike pridonijele dezintegraciji našeg društvenog života. Ali uz pomoć tehnologije mnogo je lakše sačuvati znanje. Tada je nemoguće onima koji žele u potpunosti izbrisati predaju Crkve, jer često je kršćanska spoznaja udaljena samo jedan klik miša. Bez obzira na to koliko se progresivna frakcija u Crkvi trudi uvjeriti nas u suprotno, mi znamo što je Crkva naučavala i vjerovala. Naša tehnologija čini praktički nemogućim brisanje kršćanskog sadržaja, čak i ako progresivci kontroliraju većinu administrativnog aparata Crkve.
Još jedan važniji razlog koji će većina prepoznati su generacije svećenika zaređene podIvanom Pavlom II. i Benediktom XVI. Ti su svećenici bili nadahnuti primjerima vjernosti Kristu i apostolskoj vjeri, i iako ne mislim da će njihova prisutnost sama po sebi biti dovoljna za uskrsnuće Crkve iz faze propadanja, ali čvrsto vjerujem kako su oni kamen temeljac za to. Ne govorim to samo zbog njihove pravovjernosti, nego zbog tipa osobe i tipa svećenika kakvi jesu, barem većina njih.
Kada sam tek postao katolik, bio sam blagoslovljen što sam bio na državnom sveučilištu s vrlo živahnim katoličkim studentskim aktivnostima i kapelanom, onim koji je posvećen pravovjerju. Tadašnji studentski kapelan, koji je ondje bio mnogo godina, doživio je nešto poput obraćenja tijekom svog vremena, pod utjecajem primjera Ivana Pavla II. u življenju pravovjerja. Bio je velik čovjek u mnogo pogleda, dinamičan, karizmatičan, osoba koja je prirodno privlačila ljude k sebi. Ostao je čvrst kada je konačno napustio studentski centar, ali je izgubio dobar dio onoga što ga je činilo posebnim.
Spominjem ga jer sam smatrao da je baš takav svećenik potreban Crkvi u našoj današnjoj situaciji. Priznajem da sam mlađe svećenike koje sam upoznao, koji su bili suzdržaniji, manje otvoreniji, uspoređivao s ovim studentskim kapelanom i pritom mislio kako su slabiji. Bio sam siguran da je potrebno više vođa poput njega. Sada shvaćam kako je moj pogled bio pomalo iskrivljen. Ovaj svećenik, koliko god velik bio, imao je neke mane koje sam prešutio zbog njegove karizme, ali što je još važnije, došao sam do uvjerenja kako njegove vrline nisu potrebne u ovom trenutku krize.
Mladi svećenici koje sam upoznao nisu tako karizmatični, ali su posvećeni svećeništvu i služenju Kristovom stadu. Manje su otvoreni, više samozatajni i većina ih nema želju biti u središtu pozornosti ili tražiti priznanje. To je samo moj dojam, ali možda su upravo takve osobine potrebne kod svećenika danas, jer oni koji žele Crkvu ponovno vidjeti zdravu i cvatuću, morat će graditi zajednice, uključujući redovničke zajednice, župe, pod najtežim okolnostima, a da možda nikada neće moći uživati u plodovima svoga rada.
A neki od budućih svećenika se formiraju dok mi govorimo, ili već postoje, koliko god bili u embrionalnom stadiju. Vjerujem da je dio predviđanja Josepha Ratzingera o kreativnim manjinama ključan za budućnost Crkve. Osobno sam posjetio nekoliko samostana gdje se to može vidjeti na djelu, a u nekoliko biskupija postoje župe koje su oaze u pustinji.
Ali moje najveće nade polažem u one zajednice koje su više izvan mainstreama katoličanstva. Imam osobno iskustvo s tradicionalnim katolicima, karizmatičnim katolicima, uobičajenim molitvenim grupama i župama, čak i grkokatolicima, i na tim sam mjestima pronašao vjeru i autentičnost koja jako nedostaje velikom dijelu Crkve drugdje. Naravno, sve ove zajednice imaju svoje mane, a neke od njih se mogu sukobljavati jedna s drugom, ali ponekad rast dolazi s određenom količinom sukoba. Što god se tvrdi o takvim zajednicama, one zapravo imaju život u sebi i vjerujem kako imaju ulogu u budućnosti Crkve.
Što se tiče praktičnih savjeta za njegovanje stava punog nade, puno toga što bih Vam predložio nedvojbeno ste čuli već i negdje drugdje: veća i intenzivnija predanost molitvi uvijek je početna točka. Za sebe bih preporučio upoznavanje s pustinjskim ocima, jer oni su majstori asketske duhovnosti, a u vremenima koja dolaze obični pobožni katolici bit će prisiljeni odreći se mnogih stvari (novca, napredovanja, poštovanja susjeda) kako bi zadržali Vjeru, i nitko nikada nije proveo u praksi ovu vrstu samoodricanja kao pustinjski oci. Također sam otkrio da su javne pobožnosti – procesije, euharistijsko klanjanje – također bitne, kako pobožnost ne bi postala previše privatna, previše individualna.
Osim osobne pobožnosti, predlažem Vam upoznavanje s kreativnim manjinama, osobito ako idete u klasičnu župu. Mislim da je zdravo tražiti one koji se razlikuju po duhovnosti, a možda i osobnosti. U tom smislu, imati prijatelje izvan Crkve ključna je stvar u ovim vremenima kada se Crkva sve više nalazi na meti progona ili onih koji je žele progoniti. Imati krug prijatelja koji nisu intimno uključeni u crkvene aktivnosti i stoga su odvojeni od njezinih poteškoća može nam poslužiti u učvršćivanju stavova.
U konačnici sjetimo se da u povijesti Crkve postoji obrazac smrti i ponovnog rođenja koji ponekad uzimamo zdravo za gotovo. Crkva je u nekim dijelovima svijeta već umrla ili bila proganjana, a čak je i papinstvo nekoliko puta bilo na pragu smrti. Uskrsnuće Katoličke Crkve iz trenutne duhovne smrti zahtijevat će gubitak mnogo toga što nam je drago u našim životima. Ali ako nas nevolja ponekad svlada, ipak je Božja milost još uvijek izdašna, a Njegovo milosrđe beskrajno. Ako se samo pokrenemo da tražimo Krista, svugdje oko sebe pronaći ćemo znakove ponovnog rođenja, tako nećemo moći tugovati kao drugi koji nemaju nade.
Kad završi gradnja Antikrist dolazi… Knjiga Zapadni put u apokalipsu – istina, otkriva nam mjesto na koje će zasjesti Antikrist. Riječ je o Solomonovom hramu koji se nanovo gradi za prijestolje Antikrista a kojeg Židovi nazivaju Mesija.
U knjizi je ispisano sljedeće:
Dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja postao je uistinu mističan. Sam pakao je požurio da odahne s olakšanjem. Privremena vlada odmah ukinula sva ograničenja Židovima u Rusiji (sličan korak je bio prvi rezultat svih revolucija)
Uskoro – (opet slučajnost?) Na međunarodnoj razini donesena je Deklaracija Balfoura o formiranju “nacionalnog ognjišta” židova u Palestini. Tamo se ustremio iz početka potočić, a zatim i bujica ljudi, čiji su preci, u različito vrijeme, i u različitim zemljama, prihvatili judaizam.
Zidanje Solomonovog hrama
“A gdje su sada Zlatna vrata, kroz koja u grad mora ući Antikrist?”, Pitao sam u Jeruzalemu svog turističkog vodiča. Mladić, koji je do tada bio u potpunosti druželjubiv i šarmantan, doslovno je pozelenio od jada.
“Ne antikrist, već m-e-s-i-j-a!” – zlobno je naglasio svako slovo. Dakle tako! Vode turiste i poklonike, brinu se pronaći unosan poslić, sviruckaju na violini i – čekaju! Iz svakodnevice potpuno prizemnih poslova i poslića – čekaju!
Glavni mistični zadatak naseljenika je postao zidanje Solomonovog hrama. U svakoj sinagogi stoljećima su izučavali riječi starozavjetnih proroka Hagaja i Melahije o dolasku Mesije. Po proročanstvima, on će zasjesti u drugom hramu. Što to znači? Prvi hram koji je sazdao Solomon, razrušen je za vrijeme babilonskog cara Nabukodonosora. Drugi je podignut na tom istom mjestu krajem šestog stoljeća prije rođenja Krista.
Među zidovima drugog hrama o ispunjenju starozavjetnih proroštava pripovijedao je Krist – Mesija, neprepoznat od većine Židova. Oni čekaju drugog “Mesiju”. Čekaju, mada po riječi Spasiteljevoj, od drugog hrama već nije ostao ni kamen na kamenu. Njega su srušili rimski legionari 70. godine i tako načinili pralik budućeg Kraja Svijeta.
Treći Hram
Dakle, budući hram će postati treći. Uostalom, Židove mnogo ne brinu takve suštinske okolnosti. Ne brine ih ni odsustvo prvosvećenika za taj hram, jer sljedstvo svećenstva je davno potrgano.
(“U ljeto 2001. godine u najvećoj tajnosti, vlasti države Izrael odobrile su i omogućile, uz nezapamćeno osiguranje, na zahtjev ultraortodoksnog židovstva, svečano polaganje kamena temeljca za budući novi Solomonov hram na platou Hamija u Jeruzalemu. Zbog rizika od nezadovoljstva muslimanskog stanovništva Jeruzalema čin polaganja obavljen je za svega pola sata, uz prisustvo malobrojnih izabranika.
Čim je vijest o događaju prostrujala Svetim Gradom, u džamiji Al Aksa i oko nje okupile su se muslimanske mase, koje su počele kamenovanje židovskih vjernika kod obližnjeg Zida plača. Interesantno je da je najveći broj informacija svjetskih i domaćih agencija o zbivanjima u Jeruzalemu, govorio samo o neredima koje su izazvali Palestinci, dok je događaj koji im je prethodio uglavnom prešućivani.)
Sinagoge su prije škole nego hramovi. Uznositi žrtvu Bogu Judejci mogu jedino na gori Morija u Jeruzalemu. Dakle, već skoro dvije tisuće godina judajizam je lišen hramovnog života …
… Dakle, tko će zasjesti u novom, trećem hramu? Onaj tko će se oslanjati na svoje božansko porijeklo i na taj način smoći snage da ignorira odsustvo prvosvećeničkog plemstva. Onaj koji će sablazniti mnoge čudesima.
Da, ukoliko se to dogodi u trećem (u njemu se jedino i može dogoditi, jer hram za koji je postavljen kamen temeljac 2001. godine jeste treći. Prim. Priređivača), a ne u drugom hramu, čovječanstvo će imati posla ne s Mesijom, već sa onim koji će se pretvarati, to jest sa …
Katoličko i Pravoslavno predanje ga naziva antikristom. Zašto nije do sada došao, kada je još 1917. godine pao onaj koji ga “zadržava”. (Upravo carsku vlast podrazumijeva apostol Pavao kada govori o “zadržavanju” pojave antikrista. Kako piše V. Larionov: “U naše vrijeme treba misliti da se ima u vidu vlast budućeg Imperatora (suprotno antikristu on se nikad neće predstavljati kao mesija – prim. priređivača). Umjetno očuvanje drevnih tronova na Zapadu i pokušaj da se na vlast vrate drevne dinastije kao što su Merovinzi (“judejski carevi” – prim. priređivača) imaju suprotan smisao. Ovdje se, možda, radi o ispunjenju proroštva da će se prvi Antikristu pokloniti upravo carevi.”
“I sada znate”, piše apostol Pavao u poslanici Solunjanima o dolasku sina pogibelji – “što ga zadržava da se pojavi u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja već na dijelu, samo se neće izvršiti do tada, dok ne bude iz sredine uklonjen onaj koji je sad zadržava”.) Da, kulminacija napada na Treći Rim je postala ubojstvo Imperatora. (Talmud jasno ističe: “U opustošenju Rima je – naša nada”). Po mišljenju istraživača, kabalistički natpis, načinjen na zidu Ipatjevskog doma, znači sljedeće:
“Ovdje, po naredbi tajnih sila, Car je bio prinesen na žrtvu radi rušenja države. O ovome se izvještavaju svi narodi.”
Nema sumnje da su revoluciju u Rusiji 1917. godine financirali i moćni židovski bankari sa Zapada. Evo riječi jednog od njih: “Financirajući revoluciju u Rusiji, na jedan uloženi dolar zaradio sam 60 dolara”, Jakov Schiff.
S točke gledišta “ratnih simbola” odabir datuma ubojstva – dan svetog ubijenog mučenika Andreja Bogoljubskog – i mjesta – Ipatjevskog doma – također nije bio slučajan. Upravo u Ipatjevskom manastiru je osnivač dinastije Romanovih, Mihail Fjodorovič, dobio izvješće da je izbran za cara. Kabalisti – carove ubice dvadesetog stoljeća, smatrali su da kraj omražene im dinastije mora nastupiti upravo tako – znamenovan.
… Dakle, zašto nije došao Antikrist, kada je pao “onaj koji ga zadržava”?
Još na dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja, dok su u hramovima pjevali pokajne kanone Andreja Kritskog, u crkvi sela Kolomensko pod Moskvom dogodilo se čudo. Pronađena je drevna ikona Božije Matere – Državna. U rukama Bogorodice – bili su znakovi monarhijske vlasti. Ali, carska kugla na ikoni nije ovjenčana križem – to je simbol obezglavljene Rusije.
Što su u ovom događaju uvidjele duhovne oči ljudi?
Majka Božja se javila s tužnim likom, odjevena u carski kalež. I nagovijestila na taj način da preuzima ulogu “zadržavanja” na sebe.
Na sličan način je u Drugom svjetskom ratu spašena Rusija. U trenucima kada je Staljin ozbiljno razmišljao o predaji Lenjingrada, održana je prepiska između mitropolita Livanskih gora Ilije i njega. Staljin je prihvatio postupke za spas Rusije koje mu je priopćio mitropolit.
“Da se Lenjingrad ne smije predati, da se svećenici moraju vratiti s pročelja i iz tamnice, i da moraju početi s obavljanjem službe Božje, da hramovi moraju biti otvoreni, da čudotvorna ikona Kazanske Bogomajke mora biti pronijeta u litijama oko grada, i tada ni jedan neprijatelj neće stupiti na tu svetu zemlju … Pred Kazanskom ikonom treba biti služeno Bogosluženje u Moskvi, a potom i u Staljingradu, koji ne smije se predan neprijatelju. Kazanska ikona mora pratiti vojsku sve do granica Rusije … “. Pisma mitropolita Ilije i Staljina se i dan danas čuvaju u moskovskim arhivima. Staljin je ispunio sve zahtjeve – Rusija je spašena.
Z. K./dnevno.hr
Izvor: (Jurij. V. Vorobjevski – Zapadni put u apokalipsu, istina)
Val histerije pokrenut je prošli tjedan nakon prezentacije plana sveobuhvatne reforme Europske unije u Zakladi Heritage u Washingtonu.
Nekadašnji srednjoeuropski medij VSquare, financiran od strane USAID-a, izrazio je zaprepaštenje, pišući:
“Najutjecajniji think tank Trumpove administracije, Zaklada Heritage, prima prijedloge od neliberalnih snaga u Poljskoj i Mađarskoj o tome kako oblikovati budućnost Europske unije. Prijedlozi, do kojih je došao VSquare, uključuju demontiranje ključnih institucija EU i preimenovanje cijelog bloka.”
Cijeli članak, naširoko reproduciran u europskim medijima, znakovito je naslovljen: “Preimenovanje EU, raspuštanje Komisije: Za što poljski i mađarski neliberali traže potporu SAD-a.”
Uistinu, 11. ožujka na događaju koji je u Washingtonu organizirala utjecajna Zaklada Heritage, održana je prezentacija izvješća “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji”. Izvješće su pripremili poljski Institut Ordo Iuris i mađarski Mathias Corvinus Collegium (MCC) i predstavlja dva moguća scenarija za reformu Europske unije kako bi se obnovila demokracija i suverenitet njezinih država članica.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama.
Ovo je bio jedan od nekoliko događaja u Sjedinjenim Državama na kojima su sudjelovali predstavnici Ordo Iurisa. Ova prva ‘živa’ prezentacija ovih preliminarnih prijedloga reformi – zacrtavajući drugačiji smjer od onog koji su zamislile briselske elite – održana je prije planirane prezentacije 18. ožujka u Budimpešti i prezentacije 26. ožujka u Bruxellesu.
Bez sumnje će biti još takvih prezentacija (jedna je već planirana za Varšavu, no točan datum ostaje nepoznat). Ovo je posebno relevantno budući da se poticanje alternativnog projekta reforme EU-a proteže izvan poljskog Ordo Iurisa i mađarskog MCC-a, obuhvaćajući širu koaliciju desničarskih, konzervativnih krugova diljem Europe.
Demokracija u opasnosti: dvije suprotstavljene vizije Europske unije
Zapravo, inicijativa za izradu protuprijedloga planu reformi o kojem je Europski parlament izglasao u studenom 2023. — uz snažnu potporu francuskog predsjednika i njemačke kancelarke — započela je na konferenciji koju su u rujnu u Varšavi zajednički organizirali Ordo Iuris i The Heritage Foundation. Konferencija pod nazivom “Na pragu stanja Europe: Ekonomija, obrana, ideologija i zaštita suvereniteta u transatlantskoj perspektivi” okupila je predstavnike think tankova, političare, akademike, društvene aktiviste i javne intelektualce iz Poljske, Španjolske, Francuske, UK, Italije, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Mađarske, Hrvatske i SAD-a.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama. Applebaum je supruga poljskog ministra vanjskih poslova Radosława Sikorskog (koga je Elon Musk nedavno nazvao ‘Sorosevom marionetom’ usred njihove velike svađe na X-u) i glasni Trumpov kritičar. Tijekom prošlogodišnje predsjedničke kampanje u SAD-u, otišla je toliko daleko da je napisala: “Trump govori kao Hitler, Staljin i Mussolini.“
I sam Elon Musk povukao je usporedbe između EU-a i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik J.D. Vance upozorio: “Prijetnja koja me najviše brine u odnosu na Europu je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Međutim, nije Zaklada Heritage autorica izvješća, već dva neovisna europska think tanka. Štoviše, europski domoljubni krugovi orijentirani na demokraciju i slobodu pozvani su da doprinesu tekućem radu na ovom preliminarnom nacrtu.
Sam Elon Musk je u svojih X postova povukao usporedbe između današnje Europske unije i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik SAD-a J.D. Vance upozorio na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji:
“Prijetnja oko koje se najviše brinem vis-à-vis Europe nije Rusija, to nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski akter. Ono što me brine je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Reformski plan ukorijenjen u komunističkom Manifestu Ventotene, za koji su se zalagali gorljivi eurofederalisti poput zastupnika u Europskom parlamentu Guya Verhofstadta, Emmanuela Macrona i bivšeg njemačkog kancelara Olafa Scholza, označio bi kraj demokracije na kontinentu – osim ako ne izazove raspad Europske unije. Njihov plan nije samo federalistički, nego izravno centralistički.
Institut Ordo Iuris to je detaljno opisao u prošlogodišnjem izvješću “Zašto nam je potreban suverenitet? Deset područja predložene predaje nacionalnog suvereniteta u svjetlu Rezolucije Europskog parlamenta o prijedlozima za izmjene i dopune ugovora.”
Nasuprot tome, alternativna vizija koju predlažu europski konzervativci ocrtana je u nedavno predstavljenom izvješću: “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji.”
Kao odgovor na kritike Anne Applebaum, predsjednik Ordo Iurisa obratio se Xu, rekavši:
“Veliki reset osigurava vraćanje istinske slobode i suverene moći državama. Zajedničko tržište bez pretjerane regulacije. Kraj birokratskim pravilima. Fleksibilna Europska unija s više brzina spremna za globalne izazove.”
Potreba za takvim alternativnim reformskim projektom postaje sve hitnija, s ciljem da se Europa ponovno učini velikom. Dok je američki predsjednik Donald Trump kritizirao EU kao “gadnu” u kontekstu trgovinske politike, blok postaje sve opresivniji i zapravo gadniji u političkom smislu.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača.
Liberalna ljevica u Europi sada vidi rat u Ukrajini i novi pristup Amerike ovom ratu pod Donaldom Trumpom kao priliku za ubrzanje “europske integracije” – što se, u stvarnosti, prevodi u daljnju centralizaciju moći u rukama neizabranih eurokrata koje glasači ne mogu smatrati odgovornima.
Čak i bez čekanja na formalne reforme ugovora – koje trenutačno diskretno promiču europske elite uz malo medijskog nadzora – Europska komisija i Sud pravde Europske unije (CJEU) već tvrde da zakon EU-a i njegovo tumačenje od strane CJEU-a trebaju imati prednost nad nacionalnim ustavima. Time bi se pravosuđe i ustavni sudovi država članica EU-a izravno podredili sucima sa sjedištem u Luksemburgu, čime bi se nacionalni demokratski procesi zapravo potisnuli po strani.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača. Ova promjena je naglašena nedavnim događajima, kao što je otkazivanje predsjedničkih izbora u Rumunjskoj, “militantna demokracija” u Poljskoj koju financira EU (izgovor za kontrolu liberalne ljevice) i jeziva izjava povjerenika EU Thierryja Bretona da bi EU mogla intervenirati u Njemačkoj ako AfD pobijedi, ali i drugdje, baš kao što je to učinila u Rumunjskoj.
Zašto Veliki reset?
Zanimanje Zaklade Heritage za ovaj projekt proizlazi iz činjenice da Amerikanci imaju veliki interes za putanju svojih europskih saveznika. Zapadna civilizacija zahtijeva i jaku američku demokraciju i živahnu, demokratsku Europu. Takva Europa ne može postojati bez jakih, demokratskih i suverenih nacionalnih država.
Razgovor bi se stoga trebao odmaknuti od vizije reforme briselske elite i okrenuti transformaciji Europske unije vođenoj od temeljnih interesa. Ovaj alternativni put uključuje odmak od modela superdržave inspiriranog komunizmom, predviđenog Manifestom Ventotene (izričito naveden u prijedlogu reforme Europskog parlamenta iz 2023.), i povratak demokršćanskoj viziji Roberta Schumana, jednog od utemeljitelja poslijeratne europske integracije.
Schuman je jednom napisao:
“Demokracija mora biti kršćanska ili je uopće neće biti.”
Danas vidimo koliko su te riječi istinite – s obje strane Atlantika.
“Jao, dijete moje. Dolaze nam dani kada će monasi napustiti jaku hranu koju im je dao Duh Sveti i pojuriti za pjesmama i melodijama. Jer kakva se skrušenost, kakve suze rađaju od stajanja u crkvi, ili u nečijoj ćeliji, i galamljenjem poput volova? Dokle god stojimo pred Bogom, moramo to činiti sa savjesnošću, da naš um ne bude besciljno vođen tu i tamo – iz zapisa pustinjskih otaca prenosi “Kyrios”.
Doista, redovnici nisu došli u ovu pustinju kako bi napuhali svoje umove dok stoje u prisutnosti Božjoj, uz pjevanje psalama i održavanje ritma s melodijama zamahujući rukama i lupkajući nogama. Naprotiv, dolikuje nam da se Bogu molimo sa strahom i trepetom, sa suzama i uzdasima, a da nam glas bude trijezan, skrušen, odmjeren i ponizan.
“Jer uvjeravam te, dijete moje,” nastavio je Abba Pambo, “da će doći dan u kojem će kršćani napustiti knjige Svetog Evanđelja, Svete Apostole i Bogom nadahnute Proroke, i sastrugati Sveto Pismo iz pergamene na kojima su napisani, pišući umjesto njih Tropare i grčke stihove. I njihovi će umovi, dakle, biti usredotočeni na ono što ih udaljava od Svetoga pisma. Iz tog razloga, Oci su nam dali – oni koji žive asketski život u ovoj pustinji—zapovijed da ne pišemo živote i riječi otaca na pergamentu, nego na papiru; jer bi nadolazeći naraštaj mogao izbrisati živote otaca s pergamenta i napisati što god žele. To jest, bit će velika potreba za njima u budućnosti.”
Brat opet upita abu Pamba:
“Što onda? Hoće li oni promijeniti običaje i tradiciju nas kršćana?
I neće li biti svećenika u Crkvama, da bi se te stvari dogodile?”
A Starac je odgovorio; “U tim će vremenima ljubav mnogih ohladnjeti; i neće biti male nevolje, bit će sporova među narodima i seobe stanovništva, nestabilnosti među kraljevstvima, rastrošnosti među svećenicima i lijenosti među redovnicima. Pastiri će pokazati ravnodušnost prema njihovom spasenju i svojim stadima. Svi će monasi jedva čekati da pobjegnu u blagovaonicu; bit će svadljivi, lijeni u molitvi i željni klevete; brzo će naći greške starješinama i njihovim riječima, neće se obazirati na njih niti ih oponašati, već ih vrijeđati i govoriti: ‘Da smo u njihovim godinama, i mi bismo se mučili!”
“Biskupi će se tih dana,” nastavio je Abba Pambo, “bojati moćnika i suditi će im u skladu s donacijama koje od njih primaju. Neće braniti siromašne kada traže ono što im pripada; oni će nanijeti žalost udovicama a siročad će tlačiti, i među vjernicima će doći nevjerstvo, mržnja, pakost, zavist i svadljivost, ljudi će se naviknuti na varanje i pijanstvo.
A brat ponovno upita: “A što treba činiti u takvim vremenima?”
Na to je Starac odgovorio; “Dijete moje, u one dane neka izbavi dušu svoju onaj tko se želi spasiti i bit će velik u Kraljevstvu nebeskom.”
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
Vijesti5 dana ago
Vijesti7 dana ago
Vijesti2 tjedna ago