Razgovor s dr. sc. Domagojem Kneževićem, povjesničarom i savjetnikom ministra vanjskih i europskih poslova RH

O političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, o pregovorima o promjeni Izbornog zakona, opstrukcijama SDA te hrvatskim naporima oko popravljanja položaja Hrvata u susjednoj državi Davor Dijanović razgovarao je s dr. sc. Domagojem Kneževićem, povjesničarom i savjetnikom ministra vanjskih i europskih poslova RH.

Ovih dana obilježena je trideseta obljetnica osnutka Hrvatskog vijeća obrane. Kako kao povjesničar gledate na ulogu HVO-a u obrani Bosne i Hercegovine, ali i Republike Hrvatske?

Prije svega, treba reći kako je Hrvatsko vijeće obrane imalo ključnu ulogu u obrani opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini jer na područjima gdje nije bilo Hrvatskog vijeća obrane nisu opstali ni Hrvati. Uz to, Hrvatsko vijeće obrane imalo je također ključnu ulogu u obrani suvereniteta Bosne i Hercegovine u prvim danima velikosrpske agresije kada su jedinice HVO-a zaustavile agresorsku vojsku na livanjskom ratištu i na ratištu u dolini Neretve te organizirale prvu obranu u Bosanskoj Posavini, a sve to dok je središnja vlast u Sarajevu pod kontrolom SDA još uvijek razmišljala o formiranju obrane.

Ne treba isto zaboraviti da je baš HVO svojom borbom omogućio opstanak Hrvata u Srednjoj Bosni i većem dijelu Hercegovine tijekom žestokih ofenziva Armije BiH. I naposljetku, ne smijemo zaboraviti iznimnu ulogu jedinica HVO-a u oslobodilačkim i pobjedonosnim akcijama Hrvatske vojske u kojima je poražen srpski agresor, oslobođen okupirani teritorij Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine te koje su zapravo izravno omogućile potpisivanje Daytonsko – pariškog mirovnog sporazuma.

I na kraju bi podsjetio hrvatsku javnost na niz pobjedničkih vojnih operacija u kojima su sudjelovale jedinice HVO-a: Čagalj, Lipanjske zore, Tvigi – 94, Cincar, Zima 94, Ljeto 95, Oluja, Maestral i Južni potez, ali i na činjenicu kako je HVO u svojim redovima imao najveći broj pripadnika drugih nacionalnosti.

Već nekoliko mjeseci, uz medijaciju EU-a i SAD-a, s prekidima se odvijaju pregovori o promjeni Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Pred nešto više od dva tjedna pregovori su ponovno obustavljeni zbog opstrukcija bošnjačke strane. Imate li spoznaju o mogućem nastavku pregovora?

Izravan krivac za prekid tih pregovora je predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Promjena izbornog zakona je bez ikakve dvojbe ključni potez za moguće relaksiranje bošnjačko – hrvatskih odnosa i stabilizaciju političkih prilika. Kako je poznato, bošnjačkim glasovima je već tri puta izabran antihrvatski član Predsjedništva BiH, a dva puta je i formirana Vlada Federacije BiH bez uključivanja relevantnih hrvatskih političkih predstavnika.

Dakle, na sceni je želja dijela bošnjačkih političkih i društvenih elita da se Hrvati politički dekonstruiraju. Unatoč tome, hrvatski politički predstavnici okupljeni u Hrvatskom narodnom saboru BiH bili su u ovim pregovorima najkonstruktivnija strana.

O tome su svjedočili i prisutni međunarodni predstavnici, ali i činjenica da su predstavnici Venecijanske komisije njihov prijedlog ograničenih ustavnih promjena i prijedlog izmjene izbornog zakona potvrdili kao prijedlog koji uklanja sve vrste diskriminacija. Dakle, prihvatili su ga kao prijedlog koji rješava implementaciju presude Sejdić Finci Europskog suda za ljudska prava, ali rješava i problem mogućih manipulacija pri izboru legitimnih političkih predstavnika Hrvata.

Inače, tu bih posebno istaknuo kako presuda slučaj Sejdić Finci ne traži uvođenje građanskog koncepta u politički okvir BiH, nego otklanjanje diskriminacije unutar važećeg političkog okvira koji je temeljen na odredbama Washingtonskog sporazuma i Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma.

Mimikrija za bošnjački nacionalizam

Niz bošnjačkih aktera još od devedesetih promiče koncept tzv. građanske države, a u Deklaraciji SDA od pred koju godinu istaknut je cilj stvaranja unitarne države. Možemo li s obzirom na navedene ciljeve zaključiti kako u pregovorima bošnjačka strana samo kupuje vrijeme?

Koncept tzv. građanske države nije novost, njega su Alija Izetbegović i SDA pokušali politički ostvariti još tamo 1991. No jasno je da je i taj koncept samo mimikrija za bošnjački nacionalizam koji u svom cilju teži pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u državu u kojoj su Bošnjaci jedini državotvoran narod. Sve ovo što se događa je samo još jedan operativni pokušaj postizanja tog cilja. O tome svjedoči i njihova vidljiva dugogodišnja opstrukcija implementacije presude u slučaju Ljubić Ustavnog suda BiH.

Sukladno svemu navedenom, zapravo ne čudi kako SDA i Bakir Izetbegović pokušavaju izaći iz procesa pregovora o Izbornom zakonu bez ikakvih promjena. Nažalost, u toj stranci izgleda misle kako je euroatlantski put BiH moguć tako da se 2022. usred Europe očitim izbornim inženjeringom biraju hrvatski politički predstavnici. Međutim, ipak moram naglasiti kako postoje i relevantni bošnjački političari koji shvaćaju koliko je takva politika štetna za samu BiH.

Mogu li pritisci inozemnih faktora – posebno u situaciji kad je stabilizacija ovoga područja nužna s obzirom na nove sigurnosne realnosti na istoku Europe – uroditi time da službeno Sarajevo pristane na promjenu Izbornog zakona koja bi Hrvatima omogućila legitimno političko predstavljanje?

Na početku bi rekao kako su tzv. inozemni faktori, odnosno intervencije međunarodnih predstavnika i dovele do ove današnje situacije. Naime, njihove intervencije narušile su, bez ikakve sumnje, onu krhku političku stabilnost koju je svojim sadržajem i uvažavanjem životnog realiteta u BiH donio Daytonsko-pariški mirovni sporazum.

Mislim da mi moramo nastaviti s politikom koja traži uvažavanje svih legalnih i legitimnih interesa konstitutivnih naroda i svih ostalih u BiH jer je to jedini put da ta država postane stabilna i funkcionalna. A to je naš nedvojbeno prvorazredni strateški interes i zato RH od toga sigurno neće odustati.

Je li uvrštavanje koncepta konstitutivnosti naroda BiH u Strateški kompas EU-a znak da su u Bruxellesu prepoznali geopolitičku i sigurnosnu situaciju u kojoj se Hrvatskoj susjedna zemlja nalazi?

Mislim da je to u prvom redu uspjeh predsjednika Vlade RH i hrvatske diplomacije, i tu ne bi rekao da je geopolitička situacija imala neki veći upliv na to. No zašto je to iznimno bitno? Naime, taj izričaj o konstitutivnosti naroda u BiH će se nakon uvrštavanja u jedan ovakav strateški dokument kao što je Strateški kompas EU-a teško izbjegavati u drugim službenim dokumentima EU.

Tu bi pak još istaknuo kako se može jasno detektirati koje države članice EU kroz svoje pokušaje da negiraju koncept konstitutivnosti naroda BiH na jedan čudan politički način žele promijeniti narav ustavnog poretka BiH. Pa tu zatim imate i izdvojene izjave tih država na spomenuti sadržaj Strateškog kompasa EU-a u kojima su izrečene politički i pravno potpuno netočne tvrdnje da je ustavna konstitutivnost naroda diskriminatoran model. A da paradoks bude veći, baš u jednoj od tih država se itekako pazi na politička prava više naroda koji u njoj žive.

Ako ne dođe do promjene Izbornog zakona u sljedećim mjesecima, je li bojkot izbora jedina opcija koja ostaje tamošnjim Hrvatima ili bi se time hrvatski korpus još više isključio iz procesa odlučivanja?

Mi smo u navedene političke procese ušli kao politički prijatelji BiH i ne tražimo ništa ono što politički nemaju i druga dva naroda u BiH. Što se tiče predstojećih izbora, jasno je da ne postoje regularni uvjeti za njihovo održavanje. Naime, još uvijek nisu implementirane presude Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava, a nije ni razjašnjena zakonitost pojedinih odluka Centralne izborne komisije BiH.

Sukladno tome, pitam se tko bi mogao preuzeti političku odgovornost za provedbu takvih izbora. No mi i dalje podržavamo svaki vid pregovora i postizanja dogovora koji bi mogao dovesti do izmjena Izbornog zakona. Ipak, na kraju bih također rekao da RH zasigurno neće podržati niti jedno rješenje koje neće podržati legitimni politički predstavnici Hrvata okupljeni u Hrvatskom narodnom saboru BiH.

I lijeve opcije odustale od podrške tzv. građanskom konceptu

Možemo li reći da je posljednjih u Hrvatskoj stvoren određeni konsenzus oko položaja Hrvata u BiH, barem kod najrelevantnijih političkih faktora?

Mislim da danas ne postoji niti jedna relevantna politička adresa u RH koja ne shvaća što se događa Hrvatima u BiH. Pa su tako nakon dugo godina, i predsjednik Zoran Milanović i glavne hrvatske stranke lijeve političke provenijencije napokon odustale od izravne podrške tzv. građanskom konceptu BiH. Možemo se tako prisjetiti bezuvjetne podrške koju je 2000-tih imao taj koncept u tim političkim krugovima. A o katastrofalnoj politici prema Hrvatima u BiH bivšeg predsjednika Mesića ne treba trošiti riječi i mislim da nam tek predstoji razdoblje jedne ozbiljne i neovisne analize štetnosti te politike.

Kako se u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova RH gleda na trenutna događanja u BiH? Traži li Hrvatska saveznike u relevantnim središtima moći kad je u pitanju rješavanje hrvatskog položaja u BiH?

Po mom mišljenju, još od vremena predsjednika Tuđmana nitko se poput ove Vlade RH nije zauzimao za Hrvate u BiH, ali mogu isto tako reći i za sve Hrvate koji žive izvan RH. Naša vanjska politika je, naravno, usmjerena ka traženju saveznika za naša stajališta o BiH. A naša stajališta su jasna i kao takva su kontinuirano komunicirana – želimo funkcionalnu i stabilnu BiH kao državu tri konstitutivna naroda i ostalih građana te s jasnom euroatlantskom perspektivom, odnosno kao državu u kojoj se bez ikakve ograde poštuje slovo i duh Washingtonskog sporazuma te slovo i duh Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma.

Razgovarao: Davor Dijanović / HKV