Connect with us

Vijesti

Dr. Žubrinić: Hrvatska glagoljaška baština spada među vrhunske reprezentante hrvatske kulture

Published

on

JOŠ UZ DAN HRVATSKE GLAGOLJICE Hrvatski je sabor 2019. godine proglasio 22. veljače Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva.

Toga je dana 1483. otisnuta prva hrvatska knjiga, glagoljički Misal po zakonu rimskoga dvora. To je bio iznimno važan dan za hrvatsku pismenost i kulturu. Prigodom ovogodišnjega slavlja Dana glagoljice zamolili smo dr. sc. Darka Žubrinića, profesora na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu i predsjednika Društva prijatelja glagoljice (DPG), da nas podsjeti na ulogu glagoljice u razvoju hrvatske samosvijesti i na važnost očuvanja glagoljične tradicije koju DPG neumorno i s velikom ljubavlju promiče.

Dr. Žubriniću, Društvo prijatelja glagoljice utemeljeno je 22. veljače 1993. godine. Dok se ratovalo i na bojišnicama ginulo za hrvatsku samostalnost i slobodu, ljubitelji hrvatske kulturne baštine borili su se i na kulturnoj fronti. Kako je došlo do utemeljenja DPG-a?

Društvo prijatelja glagoljice (DPG) utemeljeno je na 510. obljetnicu tiskanja prve hrvatske knjige, Misala po zakonu rimskoga dvora (1483.), u uvjetima tadašnje ratne agresije na Hrvatsku. Hrvatska glagoljica ima veliku kohezivnu snagu za hrvatski narod, ali predstavlja i dragocjen most prema drugim narodima i kulturama. Nije slučajno da se hrvatske glagoljaške knjige i rukopisi, osim u domovini, čuvaju (po mojoj evidenciji) u čak dvadeset sedam zemalja svijeta, u osamdesetak gradova, nerijetko u nacionalnim i sveučilišnim knjižnicama, državnim i privatnim zbirkama. Naravno, najveće bogatstvo hrvatske glagoljičke kulture nalazi se u samoj Hrvatskoj.

>> DANAS JE DAN GLAGOLJICE koju je “Sv. Jeronim donio s Istoka, čuvao je i promicao…”

Začetnici ideje osnivanja DPG-a smo prof. dr. Vladimir Ćepulić i ja, još 1991. Susretljivošću tadašnje uprave ETF-a (današnjega FER-a) imali smo mogućnost prve sastanke i predavanja za građanstvo organizirati na našem fakultetu, čime se odmah počeo širiti krug ljubitelja glagoljice. Vrlo nam je važna bila velikodušna pomoć ak. Eduarda Hercigonje, akad. Stjepana Damjanovića, akad. Milana Mihaljevića, akad. Josipa Bratulića, ali i amatera kao što su Nedo Grbin, Damir Kremenić i drugi. DPG je utemeljen 1993. u prostorijama Matice hrvatske, u čemu su nam osobito pomogli tadašnji tajnik MH-a g. Krešimir Mikolčić, kao i g. Mato Marčinko. Dosadanji predsjednici Društva bili su, osim već spomenutoga profesora Ćepulića i mene, mr. sc. Narcisa Potežica (koja je već od 1988. u knjižnici Novi Zagreb u Travnom kao ravnateljica okupljala ljubitelje glagoljice), Biserka Draganić (koja je uvela mnoge novosti, osobito što se tiče opsega i kvalitete časopisa Bašćina, rada s mladima, primjene likovne terapije za osobe s posebnim potrebama) i Kristina Repar.

Iznimno nam je dragocjena suradnja s institucijama kao što su HAZU, Staroslavenski institut (vodeća institucija u svijetu za proučavanje glagoljice, sa znanstvenim časopisom SLOVO), Nacionalna i sveučilišna knjižnica (unutar koje je pokrenut važan portal glagoljica.hr), Matica hrvatska, Nadbiskupijski pastoralni institut (gdje se posljednjih petnaestak godina odvijaju naše redovite mjesečne tribine, na inicijativu Biserke Draganić, prof., bivše predsjednice DPG-a), Samostan sv. Franje Ksaverskoga (gdje se kod franjevaca trećoredaca glagoljaša drugom nedjeljom svakoga mjeseca, osima dva ljetna, održava glagoljaška misa), Sveučilište u Zagrebu (osobito Filozofski fakultet i njegova Katedra za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo pri Odsjeku za kroatistiku), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Koja je temeljna svrha postojanja i rada Društva?

>> SENZACIJA zvana HRVATSKA GLAGOLJICA

Temeljna svrha DPG-a jest očuvanje i promicanje hrvatske glagoljaške baštine kao neizbrisive sastavnice hrvatske kulture. Društvo doživljavam kao most između znanstvenika i šire javnosti. Takav je most do tada nedostajao jer mnoge spoznaje koje su kružile samo u uskom stručno-znanstvenom krugu zaslužuju biti poznate i široj javnosti. Lijepo je na našim tribinama vidjeti akademike i sveučilišne profesore zajedno s ljubiteljima glagoljice – učenicima, studentima, osobama najrazličitijih struka, umirovljenicima itd.

Iz imena možemo iščitati da Društvo nije profesionalne nego prijateljske naravi. Tko sve može biti članom? Koja su očekivanja od članova?

Članom može postati svaka osoba koja prihvaća Pravila DPG-a (dostupna su na mrežnoj stranici Društva). Očekuje se da članovi prate djelatnost Društva, pridonose njegovu ugledu te da plaćaju godišnju članarinu. Među članovima su svi slojevi hrvatskoga društva, a imamo i nekoliko članova iz drugih zemalja, pa čak i iz Indije, Japana i Kine.

DPG redovito organizira predavanja, izložbe, radionice…, navedite nam neke od važnijih djelatnosti Društva koje doprinose očuvanju hrvatske glagoljičke baštine u hrvatskom narodu.

Od svojega osnutka 1993., DPG organizira redovite mjesečne tribine na temu glagoljaške baštine. Tijekom posljednjih trideset godina organizirano ih je više od tri stotine, a imali smo oko sto devedeset predavača. Već nam ti brojevi govore koliko je hrvatsko glagoljaštvo velika tema. Objavljujemo časopis Bašćina. Posljednjih desetak brojeva ima vrlo lijep grafički oblik, a tiska se na 132 stranice.

Godine 1995. utemeljen je mješoviti pjevački zbor „Bašćina“, s dr. fra Izakom Špraljom kao prvim dirigentom. Zbor je do sada održao na stotine koncerata, a s njim su surađivali vrhunski glazbeni stručnjaci kao što su akad. Anđelko Klobučar i profesor Josip Magdić, koji su neka od svojih djela posvetili tomu našemu zboru.

> > Glagoljica na oltaru: hrvatskoglagoljski misali

Održan je velik broj izložaba, osobito u školama. Raspolažemo s oko šezdeset lijepih panoa na temu glagoljice. Održan je velik broj tečajeva i glagoljaških radionica, od kojih su nam u osobito lijepom sjećanju ostale one u Knjižnici grada Vukovara.

Odjel DPG-a koji se zove „Glagoljica u gostima“ nastao je prema zamisli g. Stjepana Baherta, dramskoga umjetnika (i jednoga od osnivača legendarnoga Teatra u gostima), sa željom da glagoljicu upoznaju i manje sredine širom Hrvatske. Do sada smo održali, često u suradnji s ograncima Matice hrvatske, više od stotinu predavanja, nerijetko u manjim mjestima i selima širom Hrvatske i u dijelovima BiH.

Kolike su mogućnosti DPG-a pomoći školama i kulturnim udrugama na uzdizanju glagoljične pismenosti mlađih naraštaja u Hrvatskoj i izvan RH?

Na tom je planu DPG već mnogo učinio, a to mu je i jedna od glavnih zadaća. Osim već spomenutih aktivnosti, informacije o radu Društva i o raznim glagoljaškim temama mogu se dobiti putem naših mrežnih stranica. Vrlo nam je važna i financijska potpora Gradskoga ureda za kulturu. Imamo veoma dobru suradnju s Udrugom glagoljaša Zadar, koja objavljuje još jedan časopis slične namjene kao što je i naša Bašćina: zove se Slovo Rogovsko. Zanimljivo je da nema preklapanja u sadržaju tih dvaju časopisa. U Hrvatskoj postoji i znanstveni časopis SLOVO visokoga međunarodnoga ugleda, koji izdaje Staroslavenski institut u Zagrebu.

Društvo prijatelja glagoljice ima i svoje redovito e-glasilo. Što ono donosi i kako ga posjetitelji ovoga portala mogu pronaći?

>> JE LI HRVATSKI PRVI ŽIVI ‘SLUŽBENI’ jezik crkvene liturgije?

DPG osim časopisa Bašćina (koji se objavljuje jednom godišnje, a sadašnji glavni urednik je prof. dr. Tomislav Galović) ima i svoje digitalno mjesečno glasilo Novosti iz Društva prijatelja glagoljice. Utemeljeno je 2015. godine zahvaljujući inicijativi gđe Mirne Lipovac, tajnice DPG-a, koja je i danas glavna urednica. Velika većina članova Društva dobiva to glasilo e-poštom, a starijim članovima koji se ne služe internetom šaljemo ga običnom poštom. Novosti iz DPG-a ostvaruju stalnu i vrlo važnu komunikaciju s našim članstvom. Svi su brojevi dostupni na mrežnoj adresi glagoljica.org.

Od kolikoga je značenja glagoljaška baština u hrvatskoj kulturi, vjerskom i nacionalnom identitetu?

Hrvatska glagoljaška baština spada među vrhunske reprezentante hrvatske kulture. Papa Ivan Pavao II. i sadašnji papa Franjo tijekom nekoliko susreta s poglavarima Republike Hrvatske dobili su na dar među inim i glagoljaške knjige: pretisak Hrvojeva misala iz 1404., prvotiska iz 1483., Novakova misala iz 1368. Mnogi glagoljaški pravni dokumenti (Bašćanska pločaIstarski razvod, na stotine rukopisa i matičnih knjiga) čuvaju hrvatsko ime i hrvatski jezik. Većinu tih dokumenata i knjiga pisali su svećenici glagoljaši. Na mnogim našim crkvama nalaze se natpisi klesani glagoljicom, s kratkim ali dragocjenim podatcima, nerijetko i s glagoljicom  klesanom godinom.

Prema osobnoj informaciji koju sam dobio od akad. Branka Fučića, akad. Luje Margetića i s. Agnezije dr. Marije Pantelić, Istra danas ne bi bila u Hrvatskoj da nije bilo u njoj glagoljice. Naravno, time se ne tvrdi da u Istri žive samo Hrvati te da nije bilo i drugih važnih povijesnih dokumenata koji su utjecali na rješavanje sudbine Istre na međunarodnoj konferenciji u Parizu 1946.

Temelji hrvatske književnosti nalaze se u glagoljaškim knjigama, a o tome govori i Petar Zoranić u svojem djelu Planine. Zahvaljujući glagoljici, putem prevođenja Biblije, rukopisnim i tiskanim glagoljaškim misalima, brevijarima, glagoljicom pisanim psaltirima, Marijinim mirakulima, propovijedima, ljekarušama, crkvenim prikazanjima, poučnim tekstovima, govorima, obogaćivan je i oplemenjivan tijekom stoljeća hrvatski izričaj.

Već je spomenuto da se hrvatske glagoljaške knjige i rukopisi čuvaju u mnogim zemljama izvan domovine. Na taj nam način glagoljica postaje dragocjena poveznica s drugim narodima i kulturama. Hrvatske glagoljaške knjige i rukopisi postali su pravi ambasadori, a o njima ne pišu svoje studije samo hrvatski znanstvenici nego i mnogi strani stručnjaci. U Europskoj uniji gotovo da nema države koja ne bi imala barem nešto od hrvatskih glagoljaških knjiga. A one se čuvaju ne bilo gdje – najčešće u nacionalnim knjižnicama, državnim muzejima i privatnim zbirkama.

Od dvanaest sačuvanih primjerka prve hrvatske tiskane knjige iz 1483., pet ih je izvan domovine: u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Sankt-Peterburgu (taj je primjerak najbolje očuvan – nedostaje mu samo jedan list), u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču, dva su primjerka u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu, a još jedan nalazi se u znamenitoj Kongresnoj knjižnici u Washingtonu. Mnogo više podataka na razne teme o hrvatskoj glagoljičkoj kulturi možete naći na mojim mrežnim stranicama Mala enciklopedija hrvatske glagoljice, dostupnim na adresi croatianhistory.

Kao zanimljivost, spomenuo bih da sam s tajnicom DPG-a imao čast održati veći broj predavanja, od kojih su neka održana čak i pod zvijezdama: godine 2021. imali smo upravo takva predavanja u Gatima (u Poljicima kod Splita) i u mjestu Prvić-Luci na otoku Prviću, a 2021. na otočiću Galevcu (Školjiću) u Preku na otoku Ugljanu kod Zadra.

Ovih nas je dana iznenadilo nekakvo proglašenju „čakavskoga jezika” a upravo najraniji čakavci glagoljaši svoj jezik nazivaju hrvackim. Kako komentirate te neočekivane napade na jedinstvo hrvatskoga jezika?

Mnogi glagoljicom pisani izvori (a ima ih i mnogo pisanih latinicom, nešto manje hrvatskom ćirilicom) više nego jasno pokazuju da čakavski govor nedvojbeno pripada hrvatskomu jeziku. Postoje i  glagoljaški tekstovi u kojima su sva tri hrvatska narječja istodobno: i čakavsko i kajkavsko i štokavsko. Posebno je zanimljiv primjer iz znamenitoga Petrisova zbornika iz 1468. (čuva se u NSK), pisanoga kurzivnom glagoljicom, u kojem se nalazi jedna rečenica koja je istodobno čakavska, kajkavska i štokavska.

Čakavski govor živi samo u Hrvata, bilo to u samoj Hrvatskoj, ili među našim ljudima u Sloveniji, Austriji, SAD-u, u Peruu itd. Podsjećam da u Hrvatskoj postoji znamenita kulturna udruga Čakavski sabor, utemeljena još 1968., sa sjedištem u Žminju u Istri, koja ima mnoštvo lokalnih ogranaka (tzv. Katedre Čakavskoga sabora), njih 25, uglavnom duž hrvatske obale i u Gackoj u zapadnom dijelu današnje Like. Nekoliko ogranaka nalazi se u Sloveniji i u Mađarskoj. Zaštitni je znak te udruge od samoga početka glagoljaško slovo S.

Na kraju, recite nam nešto o sebi. Vi ste po profesiji matematičar, ali se već odavno bavite ne samo glagoljicom nego i drugim temama iz hrvatske kulturne povijesti, kao i uspjesima Hrvata u svijetu. To potvrđuje i Vaš udjel na portalu croatianhistory. Kako ste uspjeli sve to uskladiti i dati velik doprinos ne samo na znanstvenom nego i na kulturnom polju?

Put do glagoljice doveo me je posredstvom planinarskoga društva „Vihor“, zahvaljujući nezaboravnim prijateljima kao što su Krešimir Mikolčić i Želimir Kantura-Krampus. Na mojem fakultetu (ETF-u, poslije FER-u) ključna su bila zajedničarska pregnuća s mojim dragim kolegom profesorom Vladimirom Ćepulićem (također matematičarem), koja su velikodušnom potporom tadašnje uprave fakulteta (prof. dr. Danila Feretića kao dekana i prof. dr. Slavka Krajcara kao njegova pomoćnika), a osobito akad. Eduarda Hercigonje, akad. Stjepana Damjanovića, akad. Milana Mihaljevića i akad. Josipa Bratulića, dovela do osnutka Društva prijatelja glagoljice 22. veljače 1993.

Mislim da je u mojem slučaju iznimno dobra atmosfera među kolegama na fakultetu bila poticaj ne samo u kvalitetnom znanstveno-nastavnom radu nego i u aktivnostima koje se nalaze izvan moje uže struke. Kao jednu od zanimljivosti, mogu spomenuti da sam o hrvatskoj glagoljici objavio dva članka 1992. i 1996. u američkom časopisu TUGboat kojeg objavljuje Američko matematičko društvo (AMS). Časopis je posvećen matematičkoj tipografiji (tzv. TeX-u i LaTeX-u), koju je razvio istaknuti američki matematičar Donald Knuth. Zahvaljujući tim su člancima računalni fontovi, stvoreni s pomoću Knuthova METAFONT-a, postali širom svijeta dostupni pod nazivom Croatian fonts putem golemoga mrežnoga arhiva CTAN. Kao što vidite, mnogo je toga u glagoljici, matematici i računalstvu međusobno isprepleteno.

Godine 1992. bio sam zamoljen od tadašnje uprave FER-a da pripremim reprezentativnu knjižicu o fakultetu na engleskom jeziku, što sam rado prihvatio. Ona je na svojih 80 stranica imala drugu polovicu posvećenu hrvatskoj povijesti, kulturi i znanosti. Taj je materijal od 1995. postao temelj za moje mrežne stranice na adresi croatianhistory, unutar kojih se nalaze i mnoge informacije o glagoljici. Početkom 2000-ih djelatnost se proširila na bogatu suradnju s Nenadom Bachom (našim proslavljenim glazbenikom) na njegovu portalu croatia.org, gdje adresa portala prema njegovoj zamisli stoji na samom vrhu ispisana glagoljicom (a priredio je dr. Filip Cvitić). Provjerite ako ne vjerujete. Sjećam se dobro da mi je tijekom više godina jako koristio izvrstan mrežni alat (tzv. FireFTP), koji je stvorio Vaš vrlo talentiran sin Mime Čuvalo.

Razgovarao: Ante Čuvalo
(član DPG-a)

Vijesti

Oligarhijski mediji o Milanovićevu proruskom narativu? On kaže da nema ruske prijetnje…

Published

on

Milanovićev proruski narativ? Prijetnje ruskim napadom na Europu su Carevo novo ruho… plaćenički mediji o predsjednikovom ruskom narativu

Milanović održao predavanje studentima Fakulteta političkih znanosti u Podgorici

Upozorenja o budućim ruskim napadima na Europu podsjećaju na Andersonovo “Carevo novo ruho”, rekao je u četvrtak crnogorskim politolozima predsjednik Zoran Milanović, kazavši da Rusija nema vojnika ni za osvajanje Ukrajine.

Milanović je drugog dana svog službenog posjeta Podgorici na Fakultetu političkih znanosti s crnogorskim kolegom Jakovom Milatovićem predavao na temu ‘Proširenje Europske unije kao geopolitički imperativ’.

Milatović o cilju članstva u EU do 2028.

U sklopu predavanja čiji je naslov Milanović opisao „haushoferovskim i mackinderovskim”, referirajući se na Nijemca i Britanca smatranima začetnicima geopolitičke misli, 38-godišnji crnogorski predsjednik rekao je da njegova zemlja ima „ambiciozan, ali realan” cilj članstva u EU-u do 2028. godine.

„Naše pridruživanje bilo bi dobar primjer svima drugima u regiji, da se vidi svjetlo na kraju tunelu, da je proces živ”, rekao je Milatović.

Milanović: Čuvajte samopoštovanje na europskom putu

Hrvatski predsjednik upozorio je Crnogorce da na tom putu moraju „čuvati samopoštovanje” jer im je država „najvrednije što imaju”.

„Nemojte dopustiti nikada da se zbog previše pokazane želje dovedete u situaciju emocionalne ili bilo koje druge ucjene od strane ‘providera’, onoga od kojih nešto očekujete”, rekao je Milanović.

Orao i svinja kao metafora pregovora

Kao i dan ranije, hrvatski predsjednik je podsjetio na pjesmu o orlu i svinji crnogorskog pjesnika i vladara Petra Petrovića Njegoša i usporedio ih s europskim pregovorima.

U njoj svinja poziva orla da se preda ljudima i poput nje živi obilato. Ptica joj odgovara da će komfor njezine nastambe završiti ‘maljugom po ciku’ kad se dovoljno udeblja.

Hrvatski predsjednik u Njegoševoj pjesmi vidi korisnu metaforu o ravnoteži između „nezavisnosti” orla i „praktičnosti” svinje.

Dio crnogorskih medija kritizirao je svog predsjednika jer nije znao za tu pjesmu. Portal Antena M. napisao je: „Sreća što nam je u goste došao dobro obrazovani i Njegošem impresionirani predsjednik Hrvatske.”

Milanović: Rusija nema dovoljno vojnika

Studenti političkih znanosti potom su postavljali pitanja dvojici predsjednika, uključujući i ono o Rusiji.

Milanović je rekao da se dio zemalja sprema za ruski napad iako je to „zazivanje opasnosti koje nema”.

„Ja to ne vidim, i dok ne vidim ne mogu postati dio tog zbora koji pjeva tu priču”, rekao je Milanović, dodavši da ima hladan odnos prema Rusima, ali i odgovornost da istinu kaže.

„S kojom vojskom? Tamo nema mladih muškaraca, nema ih dovoljno ni da pometu Ukrajinu u tri godine, kako će Poljsku?”.

Cijela ta priča, zaključio je Milanović, podsjeća na priču danskog pisca o Carevom novom ruhu – „Car je gol i ružan”.

Kritika Ursule von der Leyen i EU obrambenog proračuna

Milanović je u govoru kritizirao predsjednicu EK Ursulu von der Leyen, rekavši da je na svoju funkciju stigla kao „izbor Angele Merkel” i da nije izabrana ni od koga.

EK je početkom ožujka predložila mobilizaciju 800 milijardi eura za obranu EU-a, uključujući 150 milijardi zajedničkog zaduživanja.

„Neka neizabrana top činovnica bez ozbiljnih konzultacija tvrdi da će EU trošiti 800 milijardi na obranu. Odakle joj taj broj, kod kojeg astrologa je bila?”, pita se Milanović.

‘Savez’ Hrvatske, Albanije i Kosova nije prijetnja

Na pitanje o vojnom memorandumu između Hrvatske, Albanije i Kosova, Milanović je odgovorio da to nije savez nego politička gesta.

„To nije savez. To je jedno pokazivanje koje je u politici legitimno. Srbiji se nije dopalo, a predsjedniku Vučiću je poslužilo kao razlog ili izgovor za unutarnjopolitičke poteze.”

Dodao je da dokument „nema nikakvih praktičnih konzekvenci ni pravnu težinu”.

Milanović s hrvatskom zajednicom i gospodarstvenicima

Milanović se ranije u četvrtak sastao s hrvatskom zajednicom u Crnoj Gori te istaknuo da je njihov status najstabilniji među susjednim zemljama. Kasnije se sastao s Hrvatsko-crnogorskim poslovnim klubom.

Razgovaralo se o jačanju gospodarske suradnje jer je robna razmjena između dviju zemalja 2024. iznosila 382,8 milijuna eura, pri čemu Hrvatska ima značajan suficit.

Izvoz iz Hrvatske iznosio je 373,6 milijuna eura (porast 7,8%), dok je uvoz iz Crne Gore bio 9,2 milijuna eura (porast 13,2%). Hrvatska je ostvarila suficit od 364,4 milijuna eura.

Crna Gora je važan trgovinski partner jer 1,6% hrvatskog izvoza ide upravo toj zemlji.

Hina/Croativ.net

Continue Reading

Vijesti

Hitlerov bijeg u Argentinu u Kennedyjevim tajnim dosjeima: Fuhrer i američka duboka država?

Published

on

Na kraju Drugog svjetskog rata sve je u Njemačkoj bilo u ruševinama. Saveznici pobjednici u tom katastrofalnom ratu na koji su upozoravali ljudi poput Joea Kennedya i legendarnog avijatičara Charlesa Lindbergha činili su ratne zločine usred bijela dana.

U Dresdenu je, primjerice, 1945. godine došlo do jednog od najzloglasnijih istrebljenja prošlog stoljeća, kada su Angloamerikanci sravnili sa zemljom čitav grad nedužnih civila koji su bili žrtve sukoba, a nikako odgovorni.

Ipak, Washington i London nisu marili. Bilo je potrebno dati signale stanovništvu uključenom u sukob i o tome što će se dogoditi nakon rata.

Američko carstvo je bilo u usponu i nije bilo spremno na kompromis ni s kim.

Masakri nad civilima bili su signal da svi shvate što je prava bit moći Anglosfere.

Bila je to srž terora, krvi i najzločinačkijeg nasilja nad civilima, što se vidjelo nekoliko mjeseci nakon bombardiranja Dresdena, u Hirošimi i Nagasakiju, gradovima nuklearnog holokausta koji su masakrirali japanske katolike, ali to je “detalj” koji razni liberalni povjesničari uvijek zaborave napisati u svojim izvješćima.

Upravo je na tim ruševinama službena historiografija izgradila priču o smrti Adolfa Hitlera.

Führer je vidio kako se san o izgradnji njegovog Trećeg Reicha i životnog prostora povezanog s njim razbija u komadiće.

Istina o Hitlerovom kraju

Dana 30. travnja 1945. odlučio je sebi oduzeti život zajedno sa svojom povijesnom konkubinom Evom Braun, na prilično dramatičan i teatralan način.

Kako bi izbjegli zarobljavanje od strane pobjednika, njih dvoje su se navodno otrovali cijanidom, a zatim su im tijela spaljena kako bi spriječili da budu predmet ismijavanja i poniženja kao što se samo dan ranije dogodilo onima Benita Mussolinija i njegove ljubavnice Clarette Petacci, koje su ubili krvoločni partizani po nalogu, najvjerojatnije, tadašnjeg britanskog premijera, visokorangiranog masona Winstona Churchilla, koji je to htio kako bi nestali dokazi o korespondenciji između njega i bivšeg talijanskog premijera.

Hitler je, kako se navodi, izabrao ovu smrt kako bi izbjegao sličnu sudbinu, a među izvorima koji potvrđuju ovu verziju je i Otto Günsche, časnik SS-a, koji će biti ključni svjedok cijele službene verzije prema kojoj je njemački kancelar počinio samoubojstvo.

Činilo se da su Sovjeti tada izabrali dva puta. Jedan je bio onaj koji je zapravo odao priznanje Günscheovoj verziji.

Drugi je bio da Führer uopće nije dočekao smrt, već je umjesto toga uspio uspješno pobjeći u Latinsku Ameriku zahvaljujući odlučnoj potpori onih koji su ga zapravo trebali izvesti pred sud, naime Sjedinjenih Američkih Država.

Ovu hipotezu već je 2014. iznio istraživač Jerome Corsi, koji je u svojoj knjizi “U potrazi za Hitlerom” napisao da Adolf Hitler nije počinio samoubojstvo u svom bunkeru u Berlinu, već je prirodno umro mnogo godina kasnije, u Argentini.

Corsi je u to vrijeme već donio neke vrlo čvrste dokaze.

Arheolog Nicholas Bellatoni pregledao je fragmente DNK iz Hitlerove lubanje koje čuva Državni arhiv Ruske Federacije i došao do zaključka da oni ne pripadaju ni njemačkom kancelaru ni njegovoj konkubini Evi Braun, već 40-godišnjoj ženi koja nije imala nikakve veze s njih dvoje.

Sovjetski Savez očito je u svojim povijesnim arhivima čuvao dokaz koji su razni povjesničari smatrali “kraljicom”, a koji je zapravo bio lažan.

Corsijevo istraživanje nije se zaustavilo na već čvrstim znanstvenim dokazima.

Pregledao je druge deklasificirane dokumente američkog State Departmenta i došao do zaključka da su čak i ljudi poput generala Dwighta Eisenhowera, koji je kasnije postao predsjednik 1953., znali da Hitler nije počinio samoubojstvo, već da je preživio katastrofu u koju je uvukao Njemačku.

Corsi je izričito izjavio da je osoba koja je omogućila Fuhreru da pobjegne u Južnu Ameriku bila figura poput Allena Dullesa, šefa CIA-e pod gore spomenutom Eiseovom administracijom i kratko vrijeme pod predsjednikom Kennedyjem, s kojim je tajni agent imao poznate i vrlo oštre tajne sukobe.

Rat između JFK-a i obavještajnog aparata Langley došao je do te točke da je američki predsjednik bio odlučan raspustiti agenciju koja je postala simbol američke duboke države, bezbrojnih državnih udara diljem svijeta, političkih ubojstava i trgovine drogom kojom je upravljao još jedan čovjek CIA-e poput Georgea H. Busha koji je tijekom godina svoje službe za američke službe koordinirao golemu trgovinu drogom iz Azije u Sjedinjene Države.

Na kraju Drugog svjetskog rata Dulles je bio operativac u OSS-u, koji je, kao što je već spominjano, bio preteča CIA-e, a koji je već tada počeo voditi čitav niz važnih i delikatnih operacija.

Među njima je i zloglasna Operacija Spajalica, koju je osmislio sam Dulles, zahvaljujući kojoj je cijeli vladajući aparat nacističke Njemačke prebačen u Sjedinjene Države.

Washington je očito bio toliko protiv nacizma da je želio dovesti sve one znanstvene umove koji su obogatili Hitlerov Treći Reich.

Bilo je ljudi kalibra, primjerice, znanstvenika Wernera von Brauna koji je osmislio poznate rakete V1 i V2, koje su u to vrijeme bile apsolutni vrhunac u području raketne tehnike.

Dulles je iz svog ureda u Berlinu snažno sugerirao pokretanje ove operacije, koja je imala i potporu onih vatikanskih krugova koji su se vrtjeli oko neprozirne figure tadašnjeg monsinjora Montinija, masona i državnog tajnika za vrijeme pontifikata Pija XII., koji je pružio svoju potporu ovoj akciji spašavanja nacista, očito bez odobrenja pontifeksa koji je već u prvim godinama svog papinstva iskazivao potpunu averziju prema Nacizmu.

Corsijevi dokazi i dokumenti već bi se proteklih godina mogli smatrati dosta valjanima, no ovih dana ponovno postaje aktualan dokument s kojeg je prije nekog vremena skinuta oznaka tajnosti u prvoj objavi dokumenata JFK-a, koja je započela 2017. po Trumpovom nalogu i nastavljena posljednjih dana novim otkrićima, opet po nalogu američkog predsjednika.

JFK Papers: Hitler pobjegao u Južnu Ameriku

Ako su u Moskvi u Staljinovo vrijeme vrlo dobro znali da Adolf Hitler nije mrtav, u Washingtonu su toga bili jednako svjesni.

Piše to u dokumentu CIA-e koji je 3. listopada 1955. godine sastavio šef postaje američke obavještajne agencije David Brixnor, koji pripovijeda kako je doušnik američkih službi doznao da je nacistički Fuhrer živ i zdrav u Južnoj Americi.

Dotični CIA-in dokument s kojeg je deklasificirana Brixnor u ovom dokumentu piše da je CIMELODY-3, kodno ime doušnika, kontaktirao njegov vrlo povjerljiv čovjek pod njegovim zapovjedništvom u Europi, što sugerira da je taj Cimelody-3 vjerojatno bio visokopozicionirani američki vojnik upućen na stari kontinent tijekom Drugog svjetskog rata.

Doušnik CIA-e saznaje iz svog kontakta da je bivši pripadnik njemačkog SS-a po imenu Philip Citroen bio u kontaktu s njim, s Adolfom Hitlerom.

Citroën je u to vrijeme bio zaposlenik tvrtke Royal Dutch Shipping za koju je isplovio iz Maracaiba u Venezueli prema Kolumbiji do sela Tunga.

Ondje je bivši SS-ovac navodno upoznao čovjeka za kojeg je tvrdio da je Adolf Hitler.

Führer se nazvao Adolf Schrittemayor, a Citroën pokazuje njegovu fotografiju s njim kako bi potvrdio svoje senzacionalno otkriće.

Philip Citroen s čovjekom identificiranim kao Adolf Hitler Prema samom Citroenu, Hitler je sljedećih mjeseci u siječnju 1955. krenuo prema Argentini, iako je tamo već stigao najmanje deset godina ranije.

Otkriva to još jedan dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, iako su neka imena zatamnjena, a koji je ovoga puta pripremila druga američka agencija, FBI, potvrđujući da je američka vlada bila vrlo dobro upućena u Hitlerovu pravu sudbinu.

Ovo je napisao ured FBI-a u Los Angelesu 21. rujna 1945., 5 mjeseci nakon navodnog samoubojstva u Berlinu, navodeći da bi Adolf Hitler stigao do Argentine podmornicom zahvaljujući pomoći šest važnih lokalnih državnih dužnosnika koji bi ga potom odveli u tajno sklonište u Andama, u koje bi se Hitler vjerojatno vratio iz Kolumbije kako je izvijestio Citroen u drugoj informaciji koju je 10 godina kasnije napisala CIA.

U Washingtonu su očito dobro znali da si najtraženiji nacist na svijetu nije oduzeo život, ali je bilo jasno da se Hitler ne bi mogao spasiti bez pomoći moćnih krugova u američkim tajnim službama koji su željeli da bivši njemački kancelar ne bude uhvaćen.

Ovu je stranica povijesti ne govore uobičajeni liberalni povjesničari, jer da jest, riskirali bismo shvatiti da je nacizam bio fenomen koji je bio sve samo ne spontan nego njegovan od onih istih krugova koji ga i danas osuđuju i koriste kao strašilo za afirmaciju suprematizma židovske države.

Misterij naglog uspona Adolfa Hitlera

Pravo pitanje na koje treba odgovoriti više nego na bilo koje drugo je, tko je zapravo bio Adolf Hitler i kakva je bila geneza ovog lika koji je možda više od bilo kojeg drugog promijenio povijest 20. stoljeća.

Bez Adolfa Hitlera ne bi bilo Drugog svjetskog rata, a bez Adolfa Hitlera ne bi bilo države Izrael, što mnogi izraelski povjesničari spremno priznaju.

Haavara, odnosno sporazumi o transferu njemačkih Židova u Palestinu zajedno sa strojevima koje je nacistička Njemačka donijela kao miraz cionističkim doseljenicima, jednostavno su bili odlučujući za buduće rođenje države Izrael.

Prema procjenama židovskog povjesničara Edwina Blacka, zahvaljujući ovom ugovoru Hitler je omogućio priljev najmanje 70 milijuna dolara u palestinsku zemlju kroz razne i brojne bankovne transfere.

Bio je to jedan od prvih poteza koje je poduzeo Führer nakon što je postao kancelar u siječnju 1933. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju, nacisti su se već sastajali s predstavnicima njemačkog cionističkog pokreta i lako postigli ključni dogovor da se omogući rađanje židovske države.

Nekoliko godina ranije, 1923., predsjednik Svjetske cionističke organizacije, Chaim Weizmann, također je pokušao uvjeriti Mussolinija da bi podrška cionističkom planu izgradnje židovske države u Palestini bila dobra i pravedna stvar, ali je Duce odlučno odbacio tu ideju i uvijek je pokazivao određeni skepticizam prema toj “viziji” jer je već tada naslućivao da će Izrael definitivno odvojiti Židove od zemlje u kojoj su živjeli stoljeća, a njihova bi lojalnost definitivno pripala židovskoj državi, a ne Italiji.

Također se po ovom pitanju mogu vidjeti razlike koje razdvajaju fašizam i nacizam, koji je umjesto toga uvijek imao vrlo blisku vezu suradnje sa cionizmom i ideološki afinitet koji je doslovce prešućen od svih raznih novinara i povjesničara jer je to očito razlog sramote za službenu vulgatu kojom se nacizam pokušava prikazati kao neprijatelja cionizma, i obrnuto.

Hitlerovo mračno podrijetlo

Čini se, međutim, da je Hitlerova prošlost ključ za stvarno razumijevanje odakle potiče njegovo prijateljstvo s cionističkim ciljem, što je naizgled neshvatljiva kontradikcija ako se bolje ne razumije odakle je ova figura nastala.

Godine njegova boravka u Beču, primjerice, među najzanimljivijim su i najtajanstvenijim.

Hitler je otišao u glavni grad Beč 1908., godinu dana nakon majčine smrti.

U Beču se, kao što je poznato, mladić posvetio slikanju akvarela, iako je teško povjerovati da je sama ta strast bila dovoljna da spoji kraj s krajem.

Također u tom razdoblju pokušao se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču i na školu arhitekture, ali su ga oboje odbili, ali je u međuvremenu mladi Adolf provodio dane na najnezamislivijem mjestu za čovjeka kojeg su razni povjesničari opisali kao najvećeg “antisemita” prošlog stoljeća: u židovskom pansionu.

Hitlerovo bečko razdoblje ispričao je njegov židovski prijatelj iz tog razdoblja, Reinhold Hanisch, još jedan ambiciozni slikar koji je pisao o svom iskustvu s Hitlerom u knjizi objavljenoj nakon njegove smrti, 1939., pod naslovom “Bio sam Hitlerov prijatelj”.

Reinhold Hanisch, Hitlerov židovski prijatelj Hanisch kaže da mladi Hitler nije imao mržnju niti prezir prema Židovima; naprotiv, ambiciozni slikar volio je provoditi vrijeme s njima i uvijek je s njima vodio svoj posao.

Čovjek koji je napisao Mein Kampf i koji je navodno bio protiv židovskih financija, prema Hanischu, divio se obitelji Rothschild koja je donijela toliko rata i bijede diljem Europe.

Hitler se u mladosti činio sve samo ne ogorčenim neprijateljem judaizma, no Hanischeva priča postaje još zanimljivija kada otkriva da ga je slikar iz Linza zamolio da s njim pođe u posjet njegovim djedu i baki Židovima koji su živjeli u glavnom gradu Beča.

Dakle, je li nacistički Fuhrer bio Židov, kako je nedavno ustvrdio ministar vanjskih poslova Lavrov?

Čita li se izvješće OSS-a koje je novinar i povjesničar Walter Lange objavio u svojoj knjizi “Tajno ratno izvješće”, čini se da sve upućuje na ovu hipotezu.

Austrijske su vlasti očito prve provele istragu o podrijetlu Adolfa Hitlera…. kancelara Dolfussa 1934. Dolfuss i njegov istraživački tim otkrili su da je Hitlerova baka, izvjesna Maria Schicklgruber, imala tajnu vezu s barunom Rothschildom, u čijoj je palači radila kao sluškinja.

Mary je zatrudnjela 1837. i Rothschildi su je poslali u njezin rodni grad Strones, gdje je ostala veći dio trudnoće.

Nakon što se vratila iz Stronesa, rodio se Alois, ali majka nije izjavila vlastima tko je djetetov otac.

Međutim, čini se da obitelj Rothschild to jako dobro zna. Plaćali su alimentaciju Mariji od 1837. do 1851., a kasnije se bivša služavka baruna Rothschilda udala za Johanna Georgea Hiedlera, no zbog administrativne pogreške ime je prepisano kao “Hitler” te je maleni Alois rođen iz tajne veze tako uzeo prezime majčina muža, a koje je zatim prenijeto na Adolfa Hitlera.

Alois Hitler, sin vjerojatne tajne veze između njegove majke i baruna Rothschilda. Fuhrer je očito bio obaviješten o Dolfussovim otkrićima i naredio njegovo ubojstvo 1934. Adolfov stari prijatelj Hanisch nije prošao ništa bolje: uhićen je po izričitoj naredbi kancelara 2. prosinca 1936. i umro je u zatvoru 4. veljače 1937. u okolnostima koje nikada nisu bile razjašnjeno.

Nakon smrti prijatelja tijekom njihova boravka u Beču, Hitler se pobrinuo za uništenje kuće Hanisheva oca, vjerojatno u pokušaju da izbriše sve dokaze da Fuhrerovo podrijetlo uopće nije bilo “arijevsko” kako je htio da se vjeruje, već sasvim druge prirode, ono koje je nacizam navodno mrzio, odnosno židovsko.

Financijska potpora Wall Streeta nacizmu

Ako je istinita priča o Adolfu Hitleru sadržana u ovim dokumentima, onda je bolje razumjeti zašto je nacizam snažno podupirao aškenaski financijski establišment i razne anglo-američke tvrtke.

Američki ekonomist i profesor Anthony C. Sutton u svom djelu “Wall Street i uspon Hitlera” dokumentira kako je financijski uspon Nacionalsocijalističke stranke bio moguć samo zahvaljujući golemim zajmovima danim poznatom IG Farbenu 1920-ih i DAPAG-u, tvrtkama koje su zauzvrat osiguravale ogromne količine financiranja nacistima.

Priljev sredstava Hitleru tek je počinjao.

Njemački istraživač Gerhard Muller u svom radu pod naslovom “Iza kulisa svjetskih događaja” izvještava kako je obitelj Warburg židovskog podrijetla, među osnivačima FED-a i već financijerima boljševičke revolucije 1917. godine, bila odgovorna za kanaliziranje ogromnih količina kapitala u nacističku stranku.

Prvi koji je otkrio kako je Hitler uzimao novac iz židovskih financija bio je autor djela “Hitlerovi tajni financijeri” potpisan pseudonimom Sidney Warburg, iza kojeg se skrivao identitet Jamesa Warburga, sina zloglasnog Paula.

Knjigu je tiskala poznata nizozemska izdavačka kuća Van Holkema & Warendorf, a na police nizozemskih knjižara stigla je 1933. godine, ali je nekoliko tajanstvenih “ruka” počelo činiti da svi primjerci gorućeg sadržaja spisa nestanu.

Knjiga je otkrila da je Hitler imao najmanje pet sastanaka između 1929. i 1933. s predstavnikom obitelji Warburg koji je Fuhreru posudio astronomski iznos od 25 milijuna dolara.

Obitelj Rockefeller, JP Morgan i druga gospoda iz američke Banke federalnih rezervi odlučili su da taj kapital treba otići nacistima u Njemačkoj.

Među izvorima financiranja nacista bila je i nizozemska banka von Heydt Bank, a tu činjenicu potvrđuju i službeni dokumenti njemačke vlade objavljeni 1982. Knjiga Sidneya Warburga napisana je 50 godina unaprijed i to pokazuje da je samo vrlo privilegiran izvor mogao imati pristup takvim informacijama.

Međutim, ni u sljedećim godinama velike međunarodne financijske sile nisu propustile pružiti potporu nacizmu.

Spomenute obitelji Rockefeller i Warburg pobrinule su se da gore spomenutom kemijskom divu IG Farben ostanu otvorene kreditne linije i tijekom Drugog svjetskog rata.

Procjenjuje se da je najmanje 30 milijuna dolara stiglo kroz ugovor između Rockefeller Standard Oila i IG Farbena, tvrtke koja je iskorištavala robovske radnike deportirane u Auschwitz.

Obitelj Rockefeller je zarađivala od takvih robova, ali zloglasni financijeri iz New Yorka također su imali interes osigurati da nacistička Njemačka dobije potrebnu naftu, posebno nakon izbijanja Drugog svjetskog rata.

U svakom su trenutku gospodari tih multinacionalnih kompanija mogli oduzeti Hitleru potrebne resurse za nastavak rata i umjesto toga su mu ih nastavili davati, što je bio jasan znak da žele da nacizam odvede Njemačku tamo gdje su ovi financijeri željeli da je Fuhrer odvede, odnosno prema njenoj moralnoj i ekonomskoj propasti.

Nakon što je kancelar Trećeg Reicha završio svoj “posao”, kako je godinama ranije otkrio Corsi, bijeg u inozemstvo jamčio je OSS Allena Dullesa, koji je osmislio onu zataškanu priču o samoubojstvima Hitlera i Eve Braun, koja se kasnije pokazala lažnom, čak i usprkos znanstvenim dokazima.

Nacizam je, dakle, korišten kao strašilo od strane liberalne elite i aškenaskog financijskog svijeta za uspostavu diktature korumpirane oligarhije plutokrata, fenomen koji je stvorila ta ista elita.

Dokumenti o ovom pitanju su vrlo jasni. Nadamo se da će se jednog dana ova priča konačno moći čitati i proučavati u povijesnim knjigama.

Istina je ono što najviše užasava moć globalizma i međunarodnog masonstva.

Autor: Cesare Sacchetti/LaCruna dell’Ago

Continue Reading

Vijesti

Križni put za nerođene u Splitu i Zagrebu

Published

on

Već tradicionalno tijekom korizme, inicijativa 40 dana za život organizira križni put ulicama gradova uključenih u miroljubivo bdjenje za prestanak pobačaja.

Križni put za nerođene održao se već u nekoliko gradova, a u petak, 28. ožujka održava se u dva najveća hrvatska grada: Zagrebu i Splitu.

Zagrebu će križni put početi na Kamenitim vratima, u 20 sati (okupljanje od 19:45), a u Splitu u 17:30 ispred crkve sv. Ivana Krstitelja, ul. Moliških Hrvata 6.

Organizatori pozivaju sve vjernike da hodajući za križem našeg Spasitelja predamo naše molitve i žrtvu kao zadovoljštinu za grijeh pobačaja u našem narodu – prenosi QuoVadisEcclesia

 

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved