Connect with us

Vijesti

DRAMATIČNO! IGNORIRANA STVARNA PANDEMIJA: Diljem svijeta progonjeno 360 milijuna kršćana

Published

on

Godina 2021. “svjedočila je najgorem progonu kršćana u povijesti” — s prosjekom od 16 kršćana koji su dnevno ubijeni zbog svoje vjere.

To je prema World Watch List-2022 (WWL), koju je nedavno objavila međunarodna humanitarna organizacija Open Doors. Izvješće rangira 50 zemalja u kojima se kršćani najviše progone zbog svoje vjere. WWL, koji se objavljuje jednom godišnje na početku svake godine, koristi podatke ljudi na terenu i vanjskih stručnjaka za kvantificiranje i analiziranje progona diljem svijeta.

Prema WWL-2022 (koja pokriva razdoblje od 1. listopada 2020. do 30. rujna 2021. godine), “od visoke razine progona i diskriminacije zbog svoje vjere pati više od 360 milijuna kršćana — što je porast od 20 milijuna u odnosu na prošlu godinu. Ta brojka predstavlja jednog od sedam kršćana u svijetu. Ova godina bilježi najveću razinu progona otkako je popis prvi put objavljen prije 29 godina…”

U istom razdoblju izvješćivanja, “zbog svoje vjere” ubijeno je 5.898 kršćana, broj koji predstavlja 24% povećanje od 2021. godine (kad je ubijeno samo 4.761 kršćana). Osim toga, “6.175 vjernika [bilo je] zatočeno bez suđenja, uhićeno, osuđeno ili zatvoreno”, a oteto je 3.829 kršćana.

Ono što vjerojatno snažnije odražava mržnju prema kršćanstvu, napadnuto je i oskrvnuto 5.110 crkava i drugih kršćanskih zgrada (škola, samostana, itd.).

Pretvaranjem ovih brojki u dnevne prosjeke, gornje statistike znače da je diljem svijeta zbog svoje vjere ubijeno više od 16 kršćana svaki dan; 27 njih je protuzakonito uhićeno i zatvoreno od strane nekršćanskih vlasti ili oteto od strane nekršćanskih aktera; a uništeno je i oskrvnuto 14 crkava.

Po prvi put otkako su objavljena WWL izvješća, Afganistan, koji je godinama bio uobičajeno rangiran kao druga najgora nacija (nakon Sjeverne Koreje), popeo se na prvo mjesto, što znači da je “za kršćana Afganistan danas najopasnije mjesto na svijetu”.

Osim toga,

Kršćanski muškarci se suočavaju s gotovo sigurnom smrću ako se otkrije njihova vjera.

Žene i djevojčice mogu izbjeći smrt, ali mogu biti udate za mlade talibanske borce koji žele “ratni plijen”. Nakon što su žene i djevojke silovane, njima će se trgovati.

Nova je talibanska vlada dobila pristup snimkama i izvješćima koja su pomogla identificirati kršćane koji su često zatočeni, u svrhu identificiranja mreže kršćana, prije nego što su ubijeni.

Talibanski borci aktivno traže kršćane putem postojećih obavještajnih podataka, čak idu od vrata do vrata kako bi ih pronašli.

Deset drugih nacija, nakon Afganistana, dobilo je istu oznaku “ekstremnog progona”, što znači da su samo neznatno sigurnije za kršćane. To su: Sjeverna Koreja (2.), Somalija (3.), Libija (4.), Jemen (5.), Eritreja (6.), Nigerija (7.), Pakistan (8.), Iran (9.), Indija (10.) i Saudijska Arabija (11.). U tim se zemljama kršćani suočavaju s progonom u rasponu od maltretiranja, premlaćivanja, silovanja, zatvaranja ili ubijanja samo zato što su identificirani kao kršćani ili pohađaju crkve.

Primjetno je da “ekstremni progon” koji prijeti kršćanima u devet od tih 11 najgorih nacija dolazi ili od islamskog ugnjetavanja ili se događa u većinski muslimanskim zemljama. To znači da se 82% najgoreg progona događa u ime islama.

Ovaj trend utječe na čitavu listu: progon s kojim se kršćani suočavaju u 39 od 50 nacija na popisu je također ili zbog islamskog ugnjetavanja ili se događa u nacijama s muslimanskom većinom. Ogromnom većinom ovih nacija upravlja se nekim oblikom šerijata (islamskog zakona). Ili ga izravno provode vlada i društvo ili, češće, i jedno i drugo, iako su društva — osobito članovi obitelji koji su ogorčeni zbog preobraćenih rođaka — sklonija biti revnija u njegovoj primjeni.

U odjeljku pod imenom “Ohrabreni: Talibanizacija Zapadne Afrike i šire”, izvješće sugerira da se ovaj trend samo pogoršava.

Pad Kabula potaknuo je novo raspoloženje neranjivosti među ostalim džihadističkim skupinama diljem svijeta. Skupine vjeruju da se neće suočiti s ozbiljnim protivljenjem Zapada zbog njihovih ekspanzionističkih planova i iskorištavaju nacije sa slabim ili korumpiranim vladama. … Supsaharska Afrika, mjesto gdje je nasilje nad kršćanima već najžešće, suočila se s daljnjim naglim porastom džihadističkog nasilja, iz strah da će se značajan dio regije suočiti s destabilizacijom…

U drugom djelu, izvješće elaborira:

U Nigeriji i Kamerunu, Boko Haram nastavlja svoje pustošenje, skupina Islamske države aktivna je u Zapadnoj Africi i Mozambiku, a al Shabab kontrolira velike dijelove Somalije. Čini se kako se ništa ne može učiniti kako bi se zaustavilo napredovanje islamskog ekstremizma.

Znamo kako radikalna islamska ideologija izgleda za vjernike jer smo to vidjeli u Iraku i Siriji. Kad je ISIS preuzeo dijelove Bliskog istoka, kršćani su ubijani, oteti, seksualno zlostavljani i progonjeni. Na mjestima gdje su skupine poput Boko Harama i al Shababa, slične prijetnje su neizbježne. Kad su talibani preuzeli kontrolu nad Afganistanom, pokušali su djelovati umjereno — ali nema znakova da će kršćanstvo značiti bilo što drugo osim smrtne kazne.

Iako je islam i dalje uzročnik najvećeg dijela progona, religijski nacionalizam u nemuslimanskim zemljama također uzrokuje njihov uspon na ljestvici. U Mianmaru (12.)

preobraćenike na kršćanstvo… progone njihove budističke, muslimanske ili plemenske obitelji i zajednice jer su napustili svoju prijašnju vjeru i time se udaljili od života u zajednici. Zajednice kojima je cilj da ostanu “samo budističke” onemogućuju život kršćanskim obiteljima ne dopuštajući im korištenje obližnjih vodnih resursa.

Rastući hinduski nacionalizam katapultirao je Indiju na 10. mjesto, među nacije koje “ekstremno progone”:

Progon kršćana u Indiji se pojačao, budući da hinduski ekstremisti nastoje očistiti zemlju od njihove prisutnosti i utjecaja. Ekstremisti ne priznaju indijske kršćane i vjerske manjine kao prave Indijce i misle da bi zemlju trebalo očistiti od nehindusa. To je dovelo do sustavnog — i često nasilnog — ciljanja na kršćane i druge vjerske manjine, uključujući korištenje društvenih medija za širenje dezinformacija i izazivanje mržnje. COVID-19 pandemija ponudila je novo oružje progoniteljima. U nekim se područjima kršćani namjerno zanemaruju u lokalnoj distribuciji vladine pomoći i čak su optuženi za namjerno širenje virusa.

Nekoliko drugih nacija je, na ovaj ili onaj način, iskoristilo COVID-19 za diskriminaciju ili progon kršćana. Na primjer, “COVID-19 dao je kineskim vlastima (17.) razlog da zatvore mnoge crkve — i da ih drže zatvorenima”.

Slično tome, u Kataru je “nasilje nad kršćanima naglo poraslo jer su mnoge crkve bile prisiljene ostati zatvorene nakon COVID-19 ograničenja”. Štoviše, Katar — “domaćin ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva u nogometu, gdje se preobraćenici iz islama naročito suočavaju s fizičkim, psihološkim i (žene) seksualnim nasiljem” — je skočio za 11 mjesta (sad 18., s 19. prošle godine).

U Bangladešu, lokalne su vlasti rekle muslimanskim preobraćenicima na kršćanstvo koji su, kao i njihovi muslimanski kolege, tražili pomoć vlade “da se vrate islamu ili neće dobiti ništa”. Kao što je jedan Bangladešanin objasnio: “Vidimo kako mnogi seljani i susjedi primaju pomoć od države, ali mi kršćani ne dobivamo nikakvu potporu.”

U Srednjoafričkoj Republici (31.), koju je “teško pogodila COVID-19 pandemija… kršćanima je uskraćena pomoć od države i rečeno im je da pređu na islam ako žele jesti”.

Još jedan značajan trend odnosi se na sve veći broj interno ili ekstremno raseljenih osoba — 84 milijuna: “značajan broj [od kojih] su kršćani koji bježe od vjerskih progona.” Onim kršćanima koji završe kao izbjeglice u susjednim muslimanskim zemljama “vlasti mogu uskratiti humanitarnu i drugu praktičnu pomoć”. Osim toga,

kršćanske žene koje bježe iz svojih domova i traže sigurnost prijavljuju seksualne napade kao vodeći razlog progona, s višestrukim prijavama žena i djece koja su podvrgnuta silovanju, seksualnom ropstvu i još mnogo toga, kako u logorima tako i tijekom putovanja u potrazi za sigurnošću. Siromaštvo i nesigurnost povećavaju njihovu ranjivost, a neki su uvučeni u prostituciju kako bi preživjeli. Kako se džihadizam širi i destabilizira nacije, možemo očekivati da će se ovaj kršćanski egzodus i dalje umnožavati.

Iako je izvješće ograničeno na onih najgorih 50 nacija, čini se kako progon općenito raste diljem svijeta. Na primjer, iako je Sjeverna Koreja sad rangirana kao 2., kao odraz koliko zapravo su stvari postale loše, izvješće objašnjava da je “ocjena progona u Sjevernoj Koreji zapravo porasla [u usporedbi s prošlom godinom], iako je na ljestvici pala za jedno mjesto.”

Slično tome, zločini mržnje protiv kršćana u Zapadnoj Europi su na najvišim razinama u povijesti. Prema izvješću Organizacije za europsku sigurnost i suradnju od 16. studenog 2021. godine, najmanje četvrtina, iako vjerojatno mnogo više, svih zločina iz mržnje u Europi u 2020. godini bili su antikršćanski — što predstavlja povećanje od 70% u odnosu na 2019. godinu. Nadalje, kršćanstvo je religija koja se suočava s najviše zločina iz mržnje, dok je judaizam na drugom mjestu.

Iako mediji rijetko identificiraju one koji stoje u pozadini antikršćanskih zločina iz mržnje, od kojih se mnogi odnose na vandalizam prema crkvama, puno govori činjenica da europske nacije koje su najviše pogođene također imaju najveće muslimanske populacije u Europi — naime Njemačka (gdje su se zločini iz mržnje udvostručili od 2019. godine) i Francuska (gdje su svaki dan napadnute dvije crkve, od kojih neke, kao i u muslimanskom svijetu, ljudskim izmetom).

Svejedno, i kao odraz činjenice da su se stvari pogoršale na drugim mjestima diljem svijeta, niti jedna zapadnoeuropska nacija nije se našla na popisu među 50 zemalja.

Na kraju, možda najuznemirujući trend jest to što broj progonjenih kršćana nastavlja rasti iz godine u godinu. Kao što smo vidjeli, prema najnovijim statistikama, 360 milijuna kršćana diljem svijeta doživljava “visoke razine progona i diskriminacije”. To predstavlja porast od 6% od 2021. godine, kad je 340 milijuna kršćana iskusilo istu razinu progona; a taj broj je predstavljao porast od 31% u odnosu na 2020. godinu, kad je 260 milijuna kršćana iskusilo istu razinu progona; a taj broj je predstavljao porast od 6% u odnosu na 2019. godinu, kad je 245 milijuna kršćana iskusilo istu razinu progona; a taj broj je predstavljao porast od 14% u odnosu na 2018. godinu, kad je 215 milijuna kršćana iskusilo istu razinu progona.

Ukratko, progon kršćana, koji je već bio užasan, porastao je za gotovo 70% tijekom posljednjih pet godina, bez ikakvih znakova jenjavanja.

Koliko dugo vremena će proći prije nego što ovaj naizgled nepovratni trend metastazira u one zemlje koje se trenutačno slave zbog svojih vjerskih sloboda?

PIŠE: Ivan Toth IZVOR: Raymondibrahim.com

Advertisement

Vijesti

Medicina na nizbrdici – Kako smanjiti štetu?

Published

on

Većini je ljudi jasno da je zapadna medicina u krizi – piše Dr. med. Lidija Gajski u Logicno. Ovo su neki od njenih negativnih fenomena:

1) Komercijalizacija – u medicini je nepoželjna jer zdravlje i tijelo nisu roba; uvođenje tržišne logike u medicinu dovodi do pada efikasnosti i drugih devijacija. Povrh toga sustav koji se bavi nepoželjnim događajem ne smije biti ustrojen na profitnoj osnovi; ako se na zdravstvenoj usluzi zarađuje, nema interesa da se nepoželjni događaj – bolesti, izliječe i eliminiraju, već naprotiv, da se održavaju kroničnima, i da se stvaraju nove.

2) Privatizacija – zdravlje je javno/opće dobro, a ne posjed interesnih grupa. Primarni cilj privatnog poduzeća je zarada; u okolnostima u kojima su značajni dijelovi zdravstvenog sustava privatizirani, taj cilj postaje dominantan, a liječenje odlazi u drugi plan. Na svim razinama prisutna je korupcija.

3) Hipertehnologizacija, uključujući digitalizaciju i umjetnu inteligenciju – ubrzano se uvodi bez objektivne evaluacije i prijeti stvaranjem veće štete od koristi, ne samo u zdravstvenom sustavu, nego i šire jer vodi transformaciji ljudskog tijela i ponašanja, kao i transformaciji društvenih odnosa.

4) Birokratizacija – klinička se praksa sve više zamjenjuje radom s brojevima i statističkim podacima, te beskrajnim administriranjem; liječnici postupaju prema smjernicama, postupnicima, pravilnicima – pretvaraju se u činovnike, unositelje podataka i opslužitelje računala i uređaja.

5) Politizacija – iz medicine je nestao osobni odnos i odgovornost liječnika prema pacijentu; liječnici su izgubili autonomiju, svedeni su na izvršitelje naredbi koje se donose u sferi politike i ideologije.

6) Gubitak etike, znanstvenosti i demokratičnosti – iz medicine nestaje neophodna etička dimenzija, dok se iz njene znanstvene sastavnice gubi znanstvena metodologija, inovativnost, otvorenost i stručna rasprava. Postavljanje pitanja, pa i samo razmišljanje postalo je nedopustivo i opasno. One koji nisu u skladu s glavnom strujom cenzurira se i eliminira iz sustava.

7) Redukcionizam i materijalizam – zapadna je medicina krenula na stranputicu pred više stoljeća davši se, u okviru nove civilizacijske paradigme, reducirati na prirodnu znanost. Čovjek je sveden na zbroj tkiva i organa koji funkcioniraju prema fizikalnim i kemijskim zakonima; zanemarena je psihoemocionalna i duševna/duhovna komponenta čovjeka, kao i složenost pojmova liječenja, bolesti i zdravlja.

Zadnjih su desetljeća negativne tendencije i procesi eskalirali i medicina danas više nije u stanju ispunjavati svoju temeljnu zadaću.

Medicinari imaju ogromne praznine u znanju, a na mnogim su područjima jasno dezinformirani. Slabo poznajemo učinke postupaka koje preporučujemo i precjenjujemo potrebu za intervencijom. Ne učimo o prirodnim i drugim, tzv. alternativnim načinima liječenja. Dezinformirani smo o uzroku i naravi mnogih bolesti. Zašto ne učimo o okolišnim i društvenim determinantama zdravlja? Koliko znamo o ne-tjelesnim komponentama čovjeka, koje imaju važnu ulogu u nastanku i liječenju bolesti?

Jasno da ovakva medicina ne može biti efikasna. Djelotvornost velikog broja lijekova minimalna je ili je nema. I drugi terapijski zahvati, poput operacija ili ugradnji raznih uređaja značajnom broju pacijenata ne donose korist. Benefit od mnogih pretraga je upitan. Nema dokaza o koristi ijedne metode probira na rak. Bolesti se većinom ne liječe nego se održavaju kroničnima i stvaraju se nove. Ovo je Ivan Illich napisao prije skoro 50 godina: „Medicini ne polazi za rukom izliječiti kardiovaskularne poremećaje, većinu karcinoma, artritis, odmaklu cirozu jetre, pa čak ni običnu prehladu“ (Medicinska Nemezis, 1975.). Vrijedi i danas.

Neučinkovitosti medicine pridonosi i loša organizacija zdravstvenih sustava – nepovezanost, nedostatak zdravstvenih radnika, loš geografski raspored, pa i česta promjena doktora, za koju se našlo da značajno povećava smrtnost pacijenata.

Osim slabe učinkovitosti, medicina stvara sve veću i višestruku štetu. U prvom redu za tjelesno zdravlje. Samo za ilustraciju – lijekovi na recept treći su po redu uzrok smrti u Europi i SAD-u. Hospitalne infekcije uzimaju 147 000 života u Europi svake godine.

Medicina stvara i psihoemocionalnu štetu. Strah, briga, tjeskoba, nesigurnost, zbunjenost, nemoć, otuđenje, sumnja, ljutnja, očaj – čitav niz negativnih emocija i stanja nastaje zbog preuveličavanja rizika i ozbiljnosti bolesti, loše komunikacije s liječnikom, nemogućnosti utjecaja na liječenje, protuslovnih informacija, liječničkih pogrešaka, visokih troškova terapije. Žrtve su i liječnici zbog preopterećenosti i osjećaja otuđenja od svrhe i smisla svoga posla.

Nadalje, ekonomska šteta – zdravstveni proračuni rastu iscrpljujući pojedince i društvo. Nepotrebno, jer cijene medicinskih potrepština, osiguranja, a na zapadu i liječničkih plaća, pretjerane su i nerealne (kako lijek može stajati stotinu tisuća eura?). Novac se baca na nepotrebne postupke i saniranje štete od škodljivih. I uludo troši zbog loše organizacije sustava. SZO procjenjuje da se potrati 30 % zdravstvenih proračuna; sigurna sam da je to barem 50 %.

Sociokulturna šteta – visoki troškovi, u uvjetima privatizacije, imaju za posljedicu manju dostupnost zdravstvenih usluga siromašnijima. Znači, nedostatak pravednosti. Nadalje, javlja se pad povjerenja u zdravstvenu struku; samo 54 % ljudi još vjeruje liječnicima. Dehumanizacija. Sveopća medikalizacija kojom je kolonizirano zdravlje i većina ljudi pretvorena u bolesnike, a društvo u veliku kliniku. Liječnici su izgubili autonomiju vlastite struke, a bolesnici, ali i zdravi autonomiju nad vlastitim tijelom i zdravljem. Tjelesni suverenitet prepustili su instituciji medicine – otuđenoj, korumpiranoj, instrumentaliziranoj, veponiziranoj, koja na ljudima ne samo zarađuje, nego radi protiv zdravlja i života. Pomaže u izradi biološkog oružja, kontroli uma, zabranjuje djelotvorne lijekove … osvjedočili smo se tijekom korona krize. Vidjeli smo kako medicina, zlorabeći neznanje ljudi i njihov najveći strah – strah od smrti, služi kao oruđe kojim se djeluje na razne aspekte života, uvodi nadzor i oduzimaju prava i slobode. Medicina u službi transformacije društva, ali i preoblikovanja samog ljudskog tijela, u smislu kiborgizacije i stvaranja sintetičkog čovjeka.

* * *

Devijacije i štetu od medicine trebali smo davno prepoznati i početi ispravljati. Sada će biti puno teže. Ušli smo u razdoblje nezaustavljivog urušavanja ne samo zdravstvenog sustava, nego čitave civilizacije. Negativni fenomeni i trendovi će se nastaviti. Ljudi će biti sve bolesniji zbog štetnih utjecaja iz okoliša i sve slabijeg pristupa medicinskim uslugama. I to nije ništa novo – većina svjetskog stanovništva nema pristup primjerenom liječenju, pati i ranije umire. S druge strane, imućni će stradavati jer će nekritički prihvaćati sve što medicina nudi. Većinu liječnika, kako smo vidjeli, neće biti briga i nastavit će služiti sistemu.

Što može učiniti manjina svjesnih i savjesnih? Najnovija događanja pokazala su da smo se spremni nositi s dezinformacijama i propagandom. Unatoč našoj malobrojnosti i cenzuri istina je došla do velikog broja ljudi. I taj posao treba nastaviti. Smireno i bez zastrašivanja, jer ono koristi kontrolnom sistemu. Treba prenositi pozitivne i ohrabrujuće vijesti. Posebno je važno upozoravati ljude na štetne utjecaje iz okoliša i mogućnosti zaštite, na nužnost odbijanja transhumanističkih zahvata u tijelo te ignoriranja tzv. izvanrednih stanja.

Ja osobno, skoro 20 godina raskrinkavam laži i obmane u medicini, od kliničkih tema kao što su kolesterol, osteoporoza, depresija i cijepljenje, preko fenomena poput komercijalizacije znanosti i edukacije, privatizacije, medijskog marketinga, sukoba interesa, medikalizacije, do djelovanja na polju prava pacijenata, i nuđenja rješenja – između ostalog cjelovite reforme zdravstvenog sustava. Koja, nažalost, više nije aktualna jer je u ovoj fazi neprovediva.

U vremenu koje je pred nama morat ćemo se, kao liječnici i sestre, u prvom redu posvetiti konkretnom pomaganju bolesnim ljudima, poglavito onima bez novca i veza. Pojedinačno, a poželjno i kao mreža liječnika i sestara izvan i unutar zdravstvenog sustava. Volonterski ili uz izravno plaćanje usluga. Sub rosa. Za vrijeme paralize zdravstvenog sustava u Britaniji 2020. godine, profesionalci i dragovoljci lokalno su se organizirali za pružanje medicinske pomoći stanovništvu. Riječ je o paralelnom zdravstvu. Koje će nužno biti jednostavno i jeftino. I kojem će se, vjerojatno, priključivati sve veći broj liječnika i sestara jer će im rad u postojećem sustavu postati nepodnošljiv. Možda bi bilo dobro sastaviti jedan apel, poziv zdravstvenim radnicima da u uvjetima raspada javnog zdravstva sačuvaju etička načela hipokratove medicine – ostanu na usluzi ljudima u potrebi bez obzira na njihovu platežnu moć, i oni koji mogu, odvoje dio svog vremena za volonterski rad.

Imamo li kao mala zajednica resurse i kapacitete da se u ovom tranzicijskom razdoblju barem rudimentarno organiziramo? Ili je bolje bez formalne strukture koja je podložna infiltraciji i razbijanju. Nesumnjivo postoje modeli ustrojavanja zdravstva u razdobljima krize. Imamo svježe iskustvo i znanje ratne medicine; može li se ono iskoristiti?

Prilično je jasno da ćemo većinu medicine morati učiti iznova. Čeka nas veliki posao pronalaženja nepoznatih i zaboravljenih medicinskih znanja. Bilo bi dobro podijeliti područja istraživanja, a onda formirati repozitorij znanja. Kopirati veće, npr. World Council for Health. Krenuti s jednostavnim medicinskim istraživanjima – obradom dostupnih podataka, prikupljanjem i obradom svjedočanstava o učincima tzv. cjepiva, anketama o stavovima, ili o iskustvima bolesnika s određenim terapijama.

Na zapadu, gdje postoji tradicija integrativne/holističke medicine postoje centri neovisni o državi i industriji, gdje se odvija klinička praksa, ali i znanstvena istraživanja i edukacija. Kako ih objektivno evaluirati (jer i to je područje zagađeno komercijalnim interesima)? Kako pronaći pouzdane i provjerene adrese? Kredibilitet takvih liječnika i grupa trebao bi se temeljiti na dugogodišnjem kliničkom iskustvu. Praktičara alternativne medicine u nas je razmjerno malo i slabo su međusobno povezani.

Konačno, ono što je posebno važno – treba prestati glorificirati medicinu kao najvažnije područje života. Ljude valja rasteretiti straha od bolesti i opsesivne brige za zdravlje. Zdravlje nije najveća vrijednost i cilj sam po sebi. Ono je samo sredstvo za postizanje drugih, važnijih ciljeva, individualnih i kolektivnih; samo jedan od uvjeta za smislen i svrhovit život. Parafraziram Ivana Illicha: Medicinsku potražnju treba energično reducirati. I time obesnažiti medicinsku neman. Vratiti suverenitet nad vlastitim tijelom. Odbaciti ovisnost o medicinskom autoritetu i monopol institucije da nam govori jesmo li bolesni ili zdravi i diktira zahvate u naše tijelo. Kondicionirajući nas za podložnost i ropstvo; onesposobljavajući za prave, istinske životne pothvate.

Ja sam dobar dio profesionalne prakse odradila uvjeravajući ljude da nisu bolesni i uklanjajući im nepotrebne pretrage i terapiju. I oni su iz ordinacije izlazili zadovoljni i zahvalni. Na kraju sam napustila sustav koji je od mene zahtijevao stvari koje su besmislene i štetne. Jesmo li kao liječnici spremni prakticirati manje medicine, samo naizgled paradoksalno, na dobrobit naših bolesnika? Ili potpuno odbiti sudjelovati u nakaradnom sustavu. I raditi pravu medicinu koja stvarno liječi… cijeli članak pročitajte na Logicno.com.

Continue Reading

Vijesti

‘Đavo povlači “svoje legije” – Preminuo je Jacob…’

Published

on

‘Đavo povlači svoje sluge – Preminuo je Jacob Rotschild’ – izvještava Otpor Media.

Preminuo je Lord Jacob Rothschild, financijer i član ugledne bankarske obitelji Rothschild. Umro je u 87. godini.

Svoju je karijeru započeo u obiteljskoj banci NM Rothschild&Sons 1963., a 1980. je s Markom Weinbergom suosnovao brojne tvrtke, uključujući i J Rothschild Assurance Group, sada St James’s Place.

Obavljao je niz visokih funkcija. Među ostalim, bio je zamjenik predsjednika BSkyB televizije od 2003. i 2008. godine, a bavio se i umjetnošću i filantropijom.

Za svoje je zasluge odlikovan Ordenom za zasluge 2002. godine. Ta se čast daje onima koji su se pokazali zaslužnima na području umjetnosti, književnosti, učenja i znanosti, prenosi The Guardian.

Bankarska obitelj Rothschild vuče korijene iz Frankfurta iz 18. stoljeća, odakle su se različiti članovi obitelji selili u gradove širom Europe kako bi izgradili bankarske poslove.

Mnogi članovi obitelji bili su poznati po svojoj gorljivoj podršci cionizmu i formiranju Države Izrael.

Edmond James de Rothschild je bio pokrovitelj prvog židovskog stalnog naselja u Palestini u Rishon-LeZionu 1882. On je također osigurao sredstva za uspostavljanje Petah Tikve kao stalnog naselja 1883. godine.

Godine 1917. Walter Rothschild, drugi lord Rothschild bio je sugovornik Balfourove deklaracije Cionističkoj federaciji, koja je Britansku imperiju obavezala da uspostavi Palestinu kao nacionalni dom za židovski narod.

Oko 10 mjesta u Izraelu trenutno je nazvano po članovima Rothschilda koji su osigurali sredstva za osnivanje ovih mjesta.​​​​​​

izvor: OTPOR.Media

Continue Reading

Vijesti

SAD NE BI DOZVOLILE DA TEKSAS BUDE PONOVNO NEOVISAN! “Dođite ga uzeti!”- kažu Teksašani

Published

on

– Teksas je prije 200 godina bio neovisna država, a i sada ima skupinu ljudi koji žele vratiti taj status, zagovarajući odcjepljenje od Sjedinjenih Država, koje nazivaju texit.

Zagovornici neovisnosti Teksasa ističu da bi taj dramatični potez, inspiriran brexitom, pomogao riješiti migracijsku krizu na granici i spor s Washingtonom oko toga tko kontrolira granicu s Meksikom.

Spor između demokratskog predsjednika Joea Bidena i republikanskog guvernera Grega Abbotta razotkrio je duboke podjele u Americi.

„Mi ovdje u Teksasu znamo da je jedini način da Teksas ima sigurnu granicu i razuman imigracijski sustav da to učini poput 200 drugih zemalja u svijetu i to kao samostalna neovisna nacija”, rekao je Daniel Miller, predsjednik Teksaškog nacionalističkog pokreta.

Miller inzistira da njegov pokret, utemeljen 2005., nikada nije bio toliko blizu ostvarenja svojeg cilja.

U 19. stoljeću Teksas je bio zapravo dio Meksika. Ali nakon rata za neovisnost, tzv. Teksaške revolucije, postao je suveren 1836. Samo devet godina poslije pridružio se Sjedinjenim Državama kao 28. savezna država.

Miller uspoređuje pokret za texit sa šokantnom odlukom o brexitu 2016. koja je dovela da izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije.

Rekao je da Teksas dijeli povijest i interese s ostatkom Sjedinjenih Država, ali, poput zagovornika neovisnosti španjolske regije Katalonije, smatra da središnja vlada ne razumije njihove probleme.

Dok se Amerikanci pripremaju za glasanje na predsjedničkim izborima u studenome, na kojima će najvjerojatnije birati između Bidena i bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, pokret za neovisnost Teksasa želi da državna skupština donese zakon koji bi omogućio referendum o odcjepljenju.

Američki Ustav, međutim, to saveznim državama ne dopušta – naprotiv, secesija južnih država uključujući Teksas 1861. dovela je do Građanskog rata, najkrvavijeg u američkoj povijesti.

Teksašanin ili Amerikanac?

Secesionistički pokret u Teksasu postoji već dugo, ali je marginalan, rekao je Joshua Blank, istraživački direktor pri Projektu za teksašku politiku Teksaškog sveučilišta u Austinu.

Kriza na granici između Teksasa i savezne vlade „stvorila je situaciju koju ta skupina zaista nastoji iskoristiti kako bi njihova stajališta izgledala vjerodostojnija nego što zapravo jesu”, rekao je Blank.

Misty Walters, 50-godišnja kućanica koja je nazočila Millerovu govoru u tipičnom teksaškom grill restoranu, rekla je da ljudi u državi smatraju da su prvo Teksašani, a potom Amerikanci.

„Apsolutno smo izloženi invaziji”, rekla je, govoreći o rekordnom broju ljudi koji pristiže preko granice, većinom iz Srednje Amerike, što je postalo ključno pitanje u kampanji za predsjedničke izbore.

„Teksas se mora suprotstaviti i bolje zaštititi svoje građane”, rekla je.

Ispitivanje javnog mnijenja, koje je ovaj mjesec proveo Projekt za teksašku politiku, pokazalo je da 26 posto ispitanika smatra da su prvo Teksašani, a potom Amerikanci, u odnosu prema 27 posto 2014., što statistički nije značajna promjena.

„To ne znači da 26 posto ljudi podržava odcjepljenje od Sjedinjenih Država”, istaknuo je Blank.

Ispitivanje Newsweeka provedeno ovaj mjesec pokazalo je da 67 posto Teksašana želi da država ostane dio SAD-a.

Separatistički pokret velikim dijelom potiče „ideja da postoji jednoobrazna američka kultura koju se često povezuje s bijelom bojom kože”, rekao je Blank.

„I s obzirom na krizu na granici, to budi strahove u ljudima kojima je takva ideja američke kulture valjana”, dodao je.

„Dođite ga uzeti”

U gradu Eagle Pass na dalekom jugu Teksasa, guverner Abbott preuzeo je vojnu kontrolu nad područjem zvanim Shelby Park kod rijeke Rio Grande koja razdvaja Teksas od Meksika. Oko tog područja vodi se spor sa saveznom vladom.

Guverner, koji optužuje Bidenovu administraciju da ne uspijeva zaustaviti mnoštvo ljudi koji ulaze u državu, postavio je duž dijelova granice bodljikavu živu.

Biden je tužio Teksas inzistirajući da je kontrola granice oduvijek bila pod saveznom jurisdikcijom.

Miller, vođa pokreta za neovisnost, uspoređuje sadašnju situaciju s događajima 1835. kada je Teksas još bio dio Meksika.

Teksas je odbio vratiti top koji mu je Meksiko posudio i istaknuo je zastavu na kojoj je pisalo „Dođite ga uzeti”, potaknuvši uspješan teksaški rat za neovisnost.

Kao i u slučaju topa, napetosti oko parka u Eagle Passu dio su puno većeg problema, rekao je Miller.

On je to ocijenio simbolom „razrušenih odnosa između savezne vlade i država”.

No za razliku od rata s Meksikom, ili Građanskog rata, Millerovi ljudi misle da bi se secesiju ovaj put moglo provesti mirnim putem.

Blank to ne smatra vjerojatnim.

„Teksas se ne bi mogao mirno odcijepiti. Sjedinjene Države ne bi pregovarale s njima po povoljnim uvjetima.” – pišu Mediji.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved